All posts by Franjo Tusek

About Franjo Tusek

Croatian Chinese expat interested in anything and everything. Business, neurochemistry, philosophy, economy & and arts, to name a few. Also, a Chinese son-in-law. Quasi-Buddhist Omega Megalomaniac

Denis Kuljiš o Ratku Kneževiću (izvadak iz knjige)

The Marlboro Man

S naslovne stranice Nacionalova mjesečnog priloga Nstyle, posvećenog praćenju životnog stila bezočnih skorosteka sa Zapadnog Balkana, u broju za ožujak, blista 18-karatni osmijeh Ratka Kneževića. Mladoliki princ lovaške kontraklase čije aristokratske pretenzije sežu do prekjučer, ima fabuloznu reputaciju stvorenu pod nimbusom nedavnog rata. U tom ratu su nastala i najveća bogatstva pa iznad sitnog pretvorbenog patricijata, stoji gornji dom ratnih profitera, sastavljen od perova koji su upravljali švercom cigareta, oružja i naftnih derivata. Šefovi su im u Haagu, ali njihov kapital slio se sad u najveće financijske tokove Zapada pa kotira na burzama. Znamo to – ali kome treba ta naknadna pamet i taj uvid kad ne postoji politika koja bi stvari vratila u prijašnje (mizerno) ili u neko idealno stanje? Uostalom, avantura poput ove Ratkove, literarno je previše dragocjena pa je ne bi valjalo potrošiti na esej s popovanjem. Ona nalikuje na dogodovštine strip-junaka Corta Maltesea, što ih je risao Hugo Pratt. Egzotični eksterijeri, fresco-pozadina dramatičnih povijesnih događaja te lik neodoljiva lutalice kojega pokreće misteriozna čežnja za nestvarnim ljubavima… Snatrenje metamorfozira u fantazmagoričnu zbilju. Utoliko je Ratkova pojava u prozaičnom zagrebačkom listu za parvenije nafutrane svježom lovom, djelovala pomalo kao antiklimaks: može li se agenda pustolova svesti na marke njegovih satova i skupoću njegovih košulja? Neće li sve pokvariti fotografija njegova ormara s cipelama, ili slika zadovoljstva na bračnome logu, gdje usrećena supruga razdragano njišti držeći u krilu dva mlada izdanka, crnomanjasta i samovjerena – živi tata ..?

Nakon svjetskih metropola – miran život u Zagrebu”, najvešćuje Nstyle smiraj jedne pustolovne eskapade. Suton bi ga trebao zadesiti već u četrdeset i drugoj godini, te u kontradikciji s činjenicom da mladoliki biznismen ne vodi toliko dosadan život, čim se nastanio u gajbi u vlasništvu Hrvoja Petrača, hrvatskog poslovnog čovjeka na Interpolovoj tjeralici deset najvećih europskih kriminalaca. Franjo Turek, šef hrvatske obavještajne službe dao je pak Kneževiću dozvolu za nošenje pištolja, koje mu zaista i treba, barem otkako je Ratkov bivši najbliži suradnik, drugi Crnogorac, također hrvatski državljanin, i sam po imenu Ratko, ali Đokić, nedavno ubijen u Stockholmu, rafalima iz automatskog oružja, u klasičnoj “sačekuši”. Ratka Đokića, “međunarodnog kriminalca crnogorskog podrijetla s imidžem jugoslavenskog plejboja” koji je 5. svibnja 2003. ubijen u Stockholmu, “hrvatska je policija sumnjičila za krijumčarenje oružja, droge, ukradenih atomobila i cigareta, a do tih informacija došla je nakon višegodišnjeg nadziranja njegovih aktivnosti…” Ratko Đokić i Ratko Knežević bili su “na istoj strani” – Knežević je dao puno intervjua o švercu cigareta preko Crne Gore, optužujući za sudioništvo premijera Milu Đukanovića, a Đokić se baš spremao u Italiju, kao “krunski svjedok” u procesu u Bariju gdje državni odvjetnik, potaknut tim Kneževićevim navodima, protiv Đukanovića podiže optužnicu. No, kako je Đokić opravdano izostao jer je morao na vlastiti sprovod, proces je obustavljen, a svi optuženi sačuvali su neokrnjen ugled: evo pouke o pravnom lijeku…

U Bariju, u Stockholmu i u samoj Crnoj Gori bilo bi za Ratka Kneževića nepodnošljivo vruće, opasno… da se i ne govori o Beogradu, gdje je g. Stanko Subotić, zvani Cane protiv njega digao tužbu za krivično djelo ucjene. Tuži, zapravo, oba Ratka, i Kneževića i Đokića, samo što se ovome drugome ona više ne može uručiti, jer je imao neodgodiv sastanak u Samari. U javnosti to je manje-više nepoznato – ali, evo, u rukama imamo tu tužbu beogradskom Drugom opštinskom sudu od 25. travnja 2003. Već deset dana kasnije Đokić je ležao na štokholmskom asfaltu sa šezdeset metaka u tijelu. Beogradski Drugi opštinski bio je po Canetovoj prijavi otvorio istragu protiv oba Ratka, jer je Knežević, tvrdi Subotić, usred Beograda, još 2001., od njega tražio milijun i šet stotina tisuća maraka pa zaprijetio da će ga, ne plati li, ocrniti u zagrebačkom Nacionalu. Đokić je pak – tobože ili navodno, kako god to htio zagrebački Subotićev odvjetnik Slobodan Budak – od najmoćnijeg čovjeka Srbije tražio 30 milijuna, prijeteći da će mu, ako ih ne iskešira, poubijati familiju…

Nasreću, divlja balkanska metropola, gdje se olako izriču prijetnje, a sud pokušava na nišan dovući žrtve mafijaških obračuna, daleko je od mirnih zagrebačkih prilika gdje se, u idili podsljemenskih brežuljaka, na Prekrižju, u raskošnom Petračevu kondominiju, na sigurno smjestio Knežević. Okružen ženom i dječicom, opremljen – piše NStyle – dovoljnim brojem Guccijevih mokasinki, ručnih satova Audemars Piguet, IWC, Corum, Franck Mueller i, naravno, zlatnim Cartier Pasha, zatim kravatama i košuljama s monogramom RMK, koje za njega unikatno šije talijanski krojač Eddie Monetti, kopčanih skupocjenim manžetama koje su mu poklonili američki i ruski predsjednik ili za novac odstupile juvelirske kuće Cartier i Faberge – započeo je on agramerski komforan, sređen, život koji je moja pokojna baba nazivala la vita del’ mercante, a zasniva se, kako sam Knežević kaže, “na jednom rolodeksu” i poznanstvima što su poslovnom čovjeku danas glavni kapital. Taj lajfstajl – pravi Nstyle – podrazumijeva odlazak Porscheovim džipom Cayenne Turbo na duga skijanja u Austriju, gdje je Ratko član Adalberga, najstarijeg tamošnjeg ski-kluba. Zagreb je baš dobro smješten, blizu su austrijski alpski tereni, švicarski porezni raj, more i morski putovi po kojima se u međunarodnim vodama kreće roba. “Hrvatska je najvibrantnije društvo proizašlo iz bivše države koja će, ako već i nije, uskoro postati ekonomski tigar”, kaže Knežević. Za njega je, fakat, najprikladnija – u Sloveniji ne bi ga ni sekunde trpjeli, a tamo, uostalom, na ulici vlada crnogorska mafija. I gdje bi se drugdje mogao razmetati u krugu sličnih parvenija, koji daju društveni ton poslovnim krugovima, na jadranskim ljetnim mondenim destinacijama pa i na Pantovčaku? Inače, ono RMK na njegovim košuljama nije nekoć općepoznata kratica Rudarsko Metalurškog Kombinata (Zenica), nego su to inicijali imena i prezimena s patronimom – otac Milan, penzioner crnogorskog MUP-a, skromni murjak iz Nikšića, imena urezana u suho zlato, dospio je tako u legendu. A legenda ide ovako…

Ratko Knežević rodio se, dakle, u Nikšiću, 1963. Mama domaćica, tata polismen iz crnogorskog plemena Drobnjaka, koje ističe jednoga pretka odlikovanog zlatnom Obilićevom medaljom za herojstvo u Prvom svjetskom ratu, te slavi slavu svetog Đorđa (to je naš Jura, tip na konju koji, na Trgu Maršala Tita, ureduje protiv aždahe, a na vrh Duge ulice prijeti kopljem Djedu Somu). Od početka, Ratko je briljirao i škola ga je slala na natjecanja iz svih mogućih predmeta. Kao tinejdžer postao je omladinski rukovodilac, a u gimnaziji odjednom položio oba završna razreda pa se upisao u Partiju te sa 17 godina i reputacijom lumena, stigao u Beograd da studira sociologiju. Dalje je sve opet pod egidom “navodno” – momak je kroz beogradski život prodirao kao ledolomac “Lenjin” kroz arktički ledeni pokrov, a posvuda ga je pratila Fama. Pisao je za beogradske bulevarske novine gdje je, još prije dvadeset godina, postojala konjunktura kulturnjačkih i estradnih celebrities – celeba – koju su u Zagrebu tek nedavno lansirale tv-emisije poput Glamour Caféa i Red Carpeta. Htio se poslije Duge i Reportera uvaliti i u Start, ali to, naravno, nije išlo – morao se pojaviti Pukanićev Nstyle da Knežević dospije u hrvatske novine izvan crne kronike.

Glorificirani komunistički trač-kolumnist, on je prvi put preko novina ušao “u društvo”. Dospio je u beogradski magazin Set, među žene. Slikarica Vasilisa Radojčić slikala se za te novine, prominentna je bila Lepa Brena, s kojom je Knežević – tad je već imao možda i punih dvadeset godina – hodao jedno mjesec dana. Spominjale su se još Bernarda Marovt, Alka Vuica, Ena Begović i sestre Barudžija, prominentne nimfe i nimfete s filmsko-estradnog vodoskoka, koji je barokno bujno bio procvao baš u to doba zrelog socijalizma. Ratko ih je intervjuirao, ili one njega. Njegov profesor i kompatriot Ratko Božović, koji mu je predavao sociologiju kad je Knežević imao vremena za te ludorije, stao ga je u znanstvenim radovima isticati kao ideal korištenja slobodnog vremena, a književnicima Miodragu Bulatoviću, Mirku Kovaču i Momi Kaporu poslužio je kao literarni model. Ovaj posljednji upotrijebio ga je kao prototip junaka za svoj roman “Provincijalac”. Iz novinarstva u književnost, pa na film: kod Veljka Bulajića radio je kao šef propagande na ratnom vojvođanskom ravničarskom spektaklu Veliki transport, te kao producent na Zafranovićevim Večernjim zvonima, zaboravljenom djelu mediteranskog komunističkog dekadenta koje se, naravno, snimalo u Dubrovniku. Odande je Knežević, zbog švedske ljubavnice, morao bježati od švedskog ljubomornog muža, koji ga je ocrnio kao “agenta i ubojicu jugoslavenske tajne službe”. Tako je Rale zbrisao u Milano, iz tave u lonac, pa dopao Čede Komljenovića, uz kojega će se ludo provoditi s Naomi Campbell… Je li to istinita dogodovština, Kaporov roman, feljton iz beogradskog tabloida Čik reporter, ili film koji se tek trebao snimiti u koprodukciji s crnogorskom filmskom kućom “Monenegroexport”, što je također pomogla Zafranovićev film, teško je procijeniti, no, u svakom slučaju, do dvadeset i treće Knežević je obilno zadovoljio apetite za mondenim životom “šarmera bez pokrića” te istrošio draži jugoslavenske metropole, prošavši u nekoliko sezona oba toma Balzacovih Izgubljenih iluzija, uključujući dakle i Kako ljube bludnice, gdje se otkriva istina o fantastičnoj privrženosti i društvenoj moći posebnih žena, koje mogu napraviti čuda za svoje favorite.

No, za buduću karijeru Ratka Kneževića bit će presudni moćni muškarci. Prvi od njih Stanislav Ćano Koprivica, direktor tekstilnog kombinata “Monteks” iz Nikšića. Na prvi pogled ne čini se to naročito impresivna funkcija – šef trikotaže iz neke crnogorske pripizdine valjda ne spada u Masters of the Universe, kako Tom Wolfe zove kapetane industrije. Ali, to se samo tako čini neupućenima – nema puno ljudi koji razumiju tajnu arhitekturu moći jugoslavenskog komunizma u doba svjetskog bipolarizma, pa ne mogu pojmiti kako bi neki nikšićki ćumez mogao poprimiti globalnu važnost pa da se ono što se zaveže u toj nedođiji, razvezuje u Moskvi, a ono što se započne, recimo, u gluhoj ličkoj Udbini, poslije preko kontinenta valja sve do Rusije. Do Njemačke i Švicarske, sa znatnim reperkusijama na relaciji London – Washington – Kuala Lumpur – Peking… Naš najeminentniji povjesničar, profesor Banac (toliko eminentan da uopće nije član Akademije, za razliku od čuvenih znanstvenika Tuđmana i Aralice koji nisu znali ni jedan strani jezik) smatra da bi trebalo napisati “Povijest Udbe”, ključno djelo za razumjevanje dvadesetog stoljeća na Balkanu. Kao bivši i nedovršeni marksistički sociolog, dodajem – da, ali tu su temelji važniji od nadgradnje, pa bi to, zapravo, trebala biti “Ekonomska povijest Udbe”, u kojoj bi i ova pripovjest u koju se Knežević inicirao, imala važno mjesto.

Stanislav Ćano Koprivica ne bi bio važan kao direktor nikšićkog tekstilca da nije odabran i postavljen na čelo konzorcija od osamnaest crnogorskih i srpskih “preduzeća” koja su, pod formalnim pokroviteljstvom republičke vlade iz Titograda, 1986. osnovali Slobodnu carinsku zonu luke Bar, preko koje su beogradske firme, metalurški giganti, izvozile strateški materijal, sirovine i oružje. Iako je posao na toj švercerskoj veletržnici bio pod strogim nadzorom obavještajne službe – i to vojne, rekao bih, a ne civilne, SDB-a, koji se više bavio naftom – tu je odmah nastala velika “bakrena afera” pa je puno direktora i raznih manjih poslovnjaka završilo u buksi. Zato što su išli mimo glavnoga toka i radili za svoj džep, ometajući ozbiljan biznis koji najdojmljivije opisuje Frederic Forsythe u svom glasovitom romanu Dogs of War (Psi rata). U njemu minuciozno prikazuje jedan stvarni pokušaj državnog udara u maloj zapadnoafričkoj državi. Pošto su se opskrbili streljačkim naoružanjem, plaćenici iz romana stižu u Bar da se opskrbe jeftinim i kvalitetnim jugoslavenskim minobacačima od 82 milimetra, jer se tu puno ne gleda na papire, na potvrde o “krajnjem kupcu”, koji olako izdaju jugoslavenske ambasade, gdje rade isti onakvi kosovci kao i ovi koji će na plaćenićki transportni brod, pošto je uplaćen novac, sad ukrcati oružje… Jugoslavija je uoči svog unutrašnjeg rata izvozila dvije milijardi dolara oružja godišnje, a nigdje nije imala ni jedno legalno trgovačko predstavništvo za te liferacije! Ali, bilo je po svim svjetskim metropolama mnogo dobro povezanih likova koji su se, čim je počeo raspad države, nastojali udjenuti i u razne druge pothvate važne za budućnost, što samo pokazuje kakvu su ključnu ulogu imali u onom poretku. Sam Ćano Koprivica dat će inicijalni kapital za osnivanje nezavisnog crnogorskog političkog tjednika Monitor; podjednako moćni Vuk Hamović financirat će pokretanje beogradskog nezavisnog tjednika Vreme; a Marko Roglić iz INA-Toursa – gurnuti lovu za prvi broj nezavisnog splitsko-zagrebačkog tabloida ST – Slobodni tjednik.

Šef barskog konzorcija postavio je Ratka Knežević za svog predstavnika za štampu – Ratko je imao dvadeset i tri godine, a već sljedeće 1987., lansiraju ga u Moskvu gdje će osnovati privatnu tvrtku “Komont”. Crnogorski pustolov stiže u Rusiju u pravi čas. Jugoslavenski biznismeni tada su ondje carevali jer se sovjetska vanjska trgovina uvelike koristila njihovom trgovačkom infrastrukturom i jugoslavenskom poslovno-političko-obavještajnom mrežom. Knežević im je mogao, primjerice, ponuditi divovski bescarinski terminal, gdje se sve obavlja izvan domašaja i mimo zakona. Kolosalna barska švercerska veletržnica nije bila izgrađena za kokošarenje po Mediteranu nego upravo za međublokovski transfer. Strateški materijal koji se sa Zapada, preko Jugoslavije, tajno izvozio u SSSR, jer je bio na američkom popisu robe pod embargom, gubio se na barskim lučkim kolosijecima, te opet pojavljivao, ali sad s novim eksportnim papirima. Strateške sirovine i oružje išlo je i u drugom smjeru… Poslovni agent crnogorskog kartela dotle je špartao ruskim nebom u iznajmljenom Tupoljevu Tu-154, putničkom zrakoplovu sa 250 mjesta, kojim su se, zbog velikih daljina među ruskim destinacijama, ruski tajkuni koristili kao poslovnim avionom – sam Semjon Mogiljevič, šef ruske mafije, kad je početkom devedesetih doputovao u Opatiju kao gost hrvatskog MUP-a, pa preuzeo svoja dva prava hrvatska pasoša na lažna imena, sletio je na Krk jednim takvim Tupoljevom, koji ga je ondje čekao tri dana…

Knežević je došao u posjed neograničenih fondova, koji će njegov stil drskog crnogorskog žicara nepovratno transformirati u stil tranzicijskog šminkera neograničenih pretenzija. No uto počinje drama i izazovi Tjumena…

Ja sam u Rusiju došao prekasno za socijalizam, prerano za kapitalizam”, žali se Knežević pa time objašnjava svoju poziciju u času kataklizmičke promjene, propasti komunizma i pretvorbe koju je provela jeljcinovska kleptokratska Zlatna horda, oligarhija sastavljena od nekoliko tuceta lupeža, većinom židovskog podrijetla. U starom ekonomskom portku bivšeg SSSR-a, koji je kontrolirao KGB, bilo je mjesta za eksport-import operacije preko luke Bar, koje je kontrolirao KOS. U novoj pak podjeli karata nije bilo mnogo prostora za strane igrače, osim ako je predsjednikova obitelj ugovarala renoviranje Kremlja, pa je posao od milijardu dolara prebacivala na svoju tvrtku preko švicarske ispostave najkrupnijeg albanskog gangstera. Knežević se, doduše, u pravom trenutku našao na pravom mjestu – u Tjumenu, u zapadnom Sibiru, na najvećim euroazijskim naftnim nalazištima, koje će crpiti Tyumenskaja Neftnaja Kompanija (TNK), ali tu upravo počinju mafijski ratovi, u kojima će izginuti stotine “biznismena”, a američki investitori ostati bez stotina milijuna dolara. Tu ruski poslovnjak u sekundi, od nule, dostiže bogatstvo indijskog naboba, da bi onda, opet u sekundi, došao do nule kad raketa iz RPG-a pogodi njegov oklopljeni “Mercedes”… Knežević je hendikepiran – osim drskosti i inteligencije blefera koji je u Italiji naučio odjevne marke, te veza u jugoslavenskim tajnim službama, te s biznismenima i kriminalcima kojima se ona služila – nije u Rusiji imao pravog zaleđa. Ondje drski šminkerčić iz Nikšića nije nešto naročito – takvih se na desetke pomelo rafalima iz Kalašnjikova koji je bio instrumnet za surove operacije u prvobitnoj akumulaciji kapitala sve dok se, u idućem desetljeću, nije masovno prešlo na sofisticiranu hrvatsku strojnicu Agram-2000, koji je Zagorčev “Alan” lifrao na zahtjevno rusko mafijsko tržište. Pravi kredencijali za rad u Tjumenu bili su – iskaznica KGB-a i veze u zapadnim financijskim krugovima, najbolje preko američkih banaka, kakve je, recimo, u Bank of New York, gdje je pukla najveća ruska financijska afera, veza kakvu je imao honorarni Hrvat Semjon Mogiljevič, šef Solncevskog klana, “tože Žyd”.

Mnogo se bolje od Kneževića snašao, stoga, drugi jugoslavenski biznismen, Zagrepčanin Davor Štern, koji je, kako je sam rekao, s čuvenim direktorom TNK Germanom Khanom, jednim od najkrupnijih oligarha, bio blizak prijatelj. Osim toga, u to vrijeme – početkom devedesetih – nema više strateškog eksporta preko Bara; podgorički agent više nikome nije potreban jer glavne financijske tokove na liniji Beograd – Moskva kontrolira sam Milošević, koji je u rusku metropolu postavio za direktora INEX-a svoga brata Borislava.

Bilo je jasno kao dan: da uđeš u novu rundu, trebaju ti drugi pokrovitelji. Ali, to Ratku Kneževiću nije teško palo, jer je bio još veoma mlad, drčan žicar pa se, u trideset i prvoj godini, pokupivši ono malo dragocjenosti, satova, zlata, dragog kamenja i ostale sirotinje iz Moskve, sa dvije vjerne sekretarice, Barbarom i Ivanom, preselio u London. U Rusiji, od stresa i kavijara, nadebljao se 30 kila. Zamalo ga je zadesila tragična sudbina da neobogaćen ispadne iz plejbojevske forme! A nastup tranzicijskog Jamesa Bonda – koji zahtijeva šarm, fatalan utjecaj na žene, održavanje fasade lovaša i bonvivana sofisticiranog ukusa, uz drskost i povjerljive veze – presudan je za uspjeh balkanskog Velikog Kombinatora (odmah pada na um komplementarni lik Dikana Radeljaka, kojemu je loše krenulo čim se počeo pasati ispod trbuha…)

Knežević, dakle, prelazi u London, a zatim odlazi u Podgoricu. Kakva je tu situacija te, 1994. godine? Srbija i Crna Gora su pod embargom, bjesni rat u Bosni, a biznis ide bolje nego ikad – drugima. Nafta – enormni profiti, šverc preko Hrvatske i Makedonije, oružje, nafta, cigarete, i, onda, naravno, droga, koju posvuda, uglavnom, drže oni najljući komandosi, koji su se školovali na visokoj školi zločina u francuskoj Legiji stranaca. Luka Bar tu ponovo igra: iako je pomorska blokada, preko Otranta šišaju brzi čamci marke Tulio Abbate, pedeset nautičkih milja na sat, tamo i natrag… Politička situacija nije posve jasno aspektirana: osioni dugonja Milo Đukanović i brkati primitivac Predrag Bulatović – Peđa, u labavoj koaliciji, drže za Miloševića Crnu Goru, a on im zauzvrat daje ulaz u najunosnije poslove ratne sive ekonomije. U Baru je sad, umjesto one Ćanove samoupravne interesne zajednice za velešverc, osnovana državna komisija za krijumčarenje, kojoj je na čelu Miloševićev doglavnik, Laslo “Bracika” Kertes. Kertes je u Vojvodini bio arhitekt jogurt-revolucije s kojom je Milošević unutarnjim udarom došao na vlast. Bio mu je u početku jedan od najvažnijih suradnika sve dok Jovica Stanišić, šef Miloševiću odanoga srpskog DB-a, nije “jogurt-revoluciju” počeo izvoziti u regiju kao “balvan-revoluciju”, posredstvom Arkana i ostalih gangstera-specijalaca.

Kad je konsolidirao vlast u zemlji, Milošević je Kertesu povjerio gotovo najvažniji resor – carinu i kanaliziranje ilegalne ekonomije države pod embargom. Bracika je upravljao svime; on je dodjeljivao poslove, ovome ovo i ovoliko, onome onoliko, a moralo je ostati i za Marka, dečka s velikim vuhima, kojega tata Sloba jako voli, zadovoljan što je sinek još kao malodobnik počeo nositi pištolje te izigravati gangstera pa će i oni koji se s njim uortače postati jako važni u poslovanju sa cigarama… To Canetu Subotiću nije moglo naškoditi, kao što je i Hrvoje Petrač u Hrvatskoj dobro prošao jer je s Tuđmanovim unukom osnovao “Kaptol banku”. Jedan krupan srpski financijski igrač, kojega sam upoznao u Banjoj Luci, rekao mi je: “Molio sam Braciku sto puta – daj mi cigare! Ne dam, odbij, govorio je. Davao je naftu, dao bi sve, ali cigare, cigare mi nije davao. Bog ga blagoslovio! Znaš koliko ih je na cigarama poginulo? Mnogo me voleo…”

Bracika Kertes i sad mirno sjedi u Beogradu, gdje se i Jovica Stanišić vratio iz haške dušegupke na dopust do suđenja. Nitko Kertesa ne spominje, nigdje ga nema, osim, valjda, ondje gdje treba, jer on sve zna…

Kad se sredinom devedesetih vratio u Crnu Goru da izvidi stanje, Knežević je u sekundi sve pokopčao – nije zalud u srednjoj školi nosio službenu odlikašku titulu “lučonoše” – pa se odmah ispravno postavio prema dominantnoj osovini: Milo – Bracika – Bar – cigare. Crnogorska ga vlada imenuje trgovinskim predstavnikom u Londonu. Postao je blockade buster, probijač blokade poput Rhetta Butlera u romanu Zameo ih vjetar. Da bi ostao na visini svoje reputacije, usred antimiloševićevskih sankcija, dovodi na Sveti Stefan Claudiju Schiffer, za snimanje reklamnog filma o ljepotama montenegrinske obale, što je uz dolazak ludoga Bobbyja Fischera, zaista najveći propagandni skor male švercerske kneževine ostvaren u ratu. Ali, za Ratka to je sitnica – komadi, lova, filmovi, internacionalni set, međunarodni bleferaj na najvišoj razini, u tome on pliva kao pastrva u hladnoj Morači… Claudia, mogu li vam predstaviti našeg predsjednika, to je ovaj kao djevojka stidljivi sedam stopa visoki mladić u kožnoj jakni, okružen s dvanaest tjelohranitelja…

Odmah mu je krenulo! Komadi pod jedan, a pod dva, što ti je najpotrebnije? Avion! Crnogorska Vlada stavlja mu na raspolaganje tajne fondove – svi su, uostalom, tajni, jer se jedino i radilo na švercu – pa on kupuje lijep Learjet 45, fol za Vladu, ali zapravo za sebe, jer ministri nigdje u inozemstvo i ne smiju letjeti, pošto bi ih odmah po slijetanju, zviznuli u haps. Kako je Ratko bio uvijek strahovito brz, zaista inteligentan momak, odmah je uočio pravu točku za svoj glavni pravac prodora. Shvatio je da se Milo malo ugiba i više ne podupire Miloševićev postament onako zdušno kao Peđa, nego traži za sebe izlaz poslije neizbježnog pada beogradskog tiranina. Milo je mlad, Slaba lud, a Peđa glup, i Ratko, promiješavši te tri kutije šibica, lako nalazi pikulu – počeo je s Đukanovićem šurovati na bazi “kako bi to bilo kad bismo se mi njih nekako riješili…” Pa bilo bi dobro, ali kako ćemo to postići, ovako mali i nedojebeni? Možda bi nam htjeli pomoći dobri ljudi iz CIA-e… Možda i bi – e pa poteci ti, bogati, Ratko, pa to malo izvidi. Kneževića sad imenuju – u 33. godini – “opunomoćenim predstavnikom Predsjednika Republike Crne Gore u Washingtonu”. Tiskao je vizit-karte s odgovarajućom okrunjenom orlujskom ptičurinom. I brzo – sve se radi jako brzo – zapućuje se na obale rijeke Potomac, da vidi što bi se dalo izboksati ako Milo i Crna Gora otkače Slobu i Srbiju. Trenutak nije bio idealan, jer se baš radilo na Daytonu, ali, kao rezervna, b-varijanta, odnosno sredstvo pritiska na Slobu, to je vrijedilo značajnih poena (a poen je tu sto milijuna dolara). No, klimavi se Dayton nekako skrpio, pa ova stvar više nije bila urgentna. Ratko je vraćen u London pretežno na one ekonomske poslove, znači oko cigara, što im nitko ne dira, jer se zna kako su to vitalni interesi vlasti koja će sutradan biti glavni partner u rušenju Slobodana. Samo, Ratko se bio malo izletio, onako brz, prebrz, bio je korak ispred sviju pa i ispred Mila; dao je sto intervjua protiv Slobe, o tome kako se ne da izdržati pod beogradskom čizmom i s luđakom koji je izgubio sve ratove, zavadio zemlju sa cijelim svijetom. Dosta tih nepravdi prema maloj, ekološki čistoj, državi budućnosti, suverenoj i povijesno zaokruženoj Crnoj Gori, kakvu je sanjao knjaz Nikola kad bi legao pod stablo, stavio kamen pod glavu i zapjevušio: “Oj, svijetla majska zooorooo…”

Jedan intervju generalno u tom duhu Ratko je 1997. dao i uredniku Nacionala Ivi Pukaniću. Puki se u Ratka bio zaljubio čim su se upoznali dvije godine ranije, na izboru za Miss svijeta u Londonu, kad su se povezali preko Čede Komljenovića. Tekao je šampanjac potocima, pa Naomi, pa sekretarice, pa kad se krenulo po markama satova… Nikšićki blefer odmah je dobio poklonika i adepta iz Velike Mlake pokraj Zagreba. Pukiju će biti vrlo važna konekcija. Kad je Milo 1997. Ratka otkačio, nije ga baš jako odrinuo, nego prividno – barski kanal nije se za nj još zatvario. A kad je Sloba, napokon, sjahao, Milo je zbilja postao strateški partner Zapada i reflormističkog srpskog premijera Zorana Đinđića. Prvi zadatak Đinđićeve Vlade bio je pak da legalizira biznis s cigarama na kojemu opstoji mafija, povezana s DB-om. Cane Subotić, koji je taj biznis ranije kontrolirao, ušao je u legalne tokove pa stao normalno poslovati preko svojih kioska “Duhana”. Država je opet stekla porezne prihode koji su, kako je pokazao Miloš Vasić u svojoj impresivnoj knjizi Atentat na Zorana, ranije išli u fondove podzemlja. Đinđić se zbližio s Canetom – njegovim avionom zajedno su odletjeli u Abu Dhabi, gdje ih je slučajno provalio jedan zagrebački poslovnjak, koji se davno onamo odselio pa baš nije znao tko je tko u Srbiji. Čuo je dr. Zokija kako srpski govori na telefon, pa mu se obratio i na ljubazno pitanje odakle je gospodin i čime se bavi, dobio malo nadrkan odgovor: “Da, iz Beograda… Ja sam predsednik. Kako čega?! Pa države!” Ma nemojte, a onaj veseljak koji je s vama u društvu a ima šiške odrezane iznad obrva, čime li se on bavi? Šta kažete, trgovinom?

Ta je priča istoga dana stigla u Zagreb, a, malo kasnije, našla se u novinama, i to u sklopu serije napisa koje je Nacional objavio protiv Mila, Caneta, Đinđića zbog šverca cigareta, a prema svjedočenju nekog tipa koji je ranije radio za dva crnogorska poslovna čovjeka: Ratka Kneževića i Ratka Đokića…

Naime, kaj: kad je pukao u Londonu kao Milov predstavnik, Ratko se okrenuo za poslovnim partnerima kojima bi mogao staviti na raspolaganje barski kanal, pa našao finog kompanjona u zagrebačkom biznismenu Hrvoju Petraču. Kako su se spojili? Možda preko Pukija? Nije isključeno… Početkom 2000. policija je počela veliku operaciju tajnog nadzora Petrača i njegovih partnera, o čemu je sastavljeno opsežno izvješće, famozni Transkript djelomice objavljen u hrvatskim novinama. Prisluškivanjem telefonskih komunikacija ustanovljeno je da u toj mreži važnu ulogu ima Ratko Knežević, nastanjen u Petračevu stanu, s kojim Petrač često razgovara, a sve su priče tipa: Treba nam dva kontejnera crvenog i jedan bijelog, da, za Cipar, ma dogovorit ćemo se, on će doći na dogovor u Sloveniju, helikopterom… No, taj izvoz preko Bara pukao je kad i crnogorska veza, pa su nekoć najpovjerljiviji prijatelji, Ratko i Milo, postali zakleti neprijatelji. Barski kanal morao je biti presječen je se ilegalno tržište upravo pretvorilo u legalni monopol, kao što se to ranije i u Hrvatskoj dogodilo pa su vlasnici tvornica duhana, postali najbogatiji ljudi u zemlji. U Srbiji će to postati Subotić, čijoj je tvrtki Vlada prodala pola nacionalne industrije duhana. Šverc u poslu s cigarama zaista je super, ali ne kod svoje kuće, jer, kako reče onaj banjolučki lovaš: tolikima je zbog toga otišla glava… Financijski, naravno, stvar je neobično dobro utemeljena: za legalnu prodaju cigareta, recimo na hrvatskom tržištu, moraš unaprijed, u kešu, kupiti od države akcizne markice koje stoje 90% malopodajne cijene. Rabat je 8%. Znači, ako Petraču frkneš za pola cijene, ili za trećinu, zaradio si nevjerojatnih 1000% profita! Pa tko bi se onda zajebavao i švercao drogu! No, da se posve suspendira javni red i poredak koji državi omogućuje da ubire porez, potrebna je ratna ekonomija, ili barem zemlja pod embargom. Čim se pak prilike malo srede i profunkcionira bilo kakva vlada, gangsteri se silno uznemire, jer znaju da će ih istisnuti krupniji financijski interesi. A Ratkov sukob s Milom bio je posebno ozbiljan, jer su se u te stvari umiješali i Amerikanci, odnosno njihov bivši ambasador u Beogradu, prokonzul Balkanije, Bill Montgomery. Samo godinu dana poslije rušenja Miloševića, s ulaskom republikanaca u Bijelu kuću, Zoki Đinđić gubi američku podršku, navodno zbog nedovoljno energične borbe protiv mafije. I Đukanovića, Đinđićeva strateškog političkog partnera, s kojim je on mogao kontrolirati dvojnu državnu zajednicu, počeli su otvoreno rušiti. Čini se da su postojali drugi kandidati za njihova mjesta, politički beznačajni i sasvim podložni, više u skladu s južnoameričkom procedurom, koja je puno jednostavnija od agende izgradnje demokracije u tranzicijskim društvima. Što je mukotrpno i, po mišljenju neokonzervativnih kreatora politike novog američkog intervencionizma, sasvim nepraktično…

O stanju na Balkanu i o idejama o tome što bi se moglo odmah poduzeti možda je bilo razgovora u Washingtonu, kamo je Ratko otputovao kao gost na inauguraciji predsjednika Georgea W. Busha. Bit će da je povukao stare veze još iz doba antimiloševićevskog šurovanja, kad je stekao i zlatne manšete s grbom američkog predsjednika (odakle mu one s grbom ruskoga, ne zna se…). Kao svoga gosta, Ratko je na inauguraciju poveo – Pukija. Spavali su u “The Four Seasons” – Ratko se razumije u luksuz. Jesu li tada sudjelovali i u nekim političkim razgovorima? Teško, poznavajući anglistički dijapazon barem jednoga aktera, rekao bih prije da su tek podastrle kakve sirotice… No, nakon misije u Washingtonu i poslije jedne partije tenisa koju je Puki na Cmroku odigrao s Montgomeryjem, počela je u Nacionalu izlaziti serija napisa koja kompromitira srpskog i crnogorskog premijera. Razotkrivaju se prijašnji poslovi s cigarama – i to baš u času kad su se ti kanali zatvarali, i to za one koji su informacije i dali u novine. Ukratko, pošto je Petrač ispao iz igre, a s njim i Knežević, ovaj se pokušao osvetiti bivšem šefu, a to je, čini se, pogodovalo nekoj kratkovidnoj američkoj diploomatskoj akciji. Istodobno, Ratko Knežević kandidirao se protiv Mila na predsjedničkim izborima u Crnoj Gori – ali nije bio lud da tamo i osobno otputuje. Podržavao ga je samo dnevni list Dan, koji je osnovala srpska tajna služba uz financijsku pomoć Srpske pravoslavne crkve, a vodio ga prvo jedan moj davnašnji prijatelj iz beogradskih žurnalističkih krugova, koji je otišao pošto su mu dojadila vječita popovanja, gora od onih koje je morao trpjeti dok je radio za Centralni komitet, pa je došao drugi momak, kojega su u Podgorici ubrzo izrešetali Kalašnjikovima u klasičnoj “sačekuši”. Pa sad ti vidi…

Ratko više ne odlazi u Crnu Goru, premda u podgoričkom elitnom naselju, dvije kuće od Mila, ima svoju, veliku, koju je gradio dok su on i Đukanović još bili kumovi. “Veliko, belo zdanje bez suvišnih detalja, blagi svodovi, ogromne terase, vinski podrum, crnogorski klesani kamen i italijanski mermer govore o bogatstvu, ali i prefinjenom ukusu vlasnika…”, opisala je Ratkovu rezidenciju zadivljena Vesna Radusinović, beogradska književno-novinarska vedeta koja piše u Profilu, što je zamijenio Dugu kao glasilo srpskog obavještajnog podzemlja. Iako je Đinđić ubijen pa se cijela Srbija zatresla, ništa od njegovih reformskih akcija nije dovedeno u pitanje – mafija, koja je atentatom pokušala obraniti svoje narko-operacije, sasječena je do korijena u policijskoj akciji “Sablja”. Obavještajne službe još, doduše, muvaju koliko mogu podržavajući antihaški lobi koji nominalno suzbijaju (isto je do jučer bilo i u Hrvatskoj), a cigare, odnosno ilegalna veletrgovina duhanom – s tim je na Balkanu definitivno gotovo. Još je ostao biznis s krijumčarenjem ljudi preko Bosne i droge preko Kosova jer su ta područja, pod izravnom međunarodonom administracijom, oaza organiziranog kriminala. Sve ostalo – pa-pa! Ja ne znam od čega će Ratko sutra živjeti, ali valjda će se snaći u budućoj hrvatskoj tigar-ekonomiji. Bilo bi šteta da nekamo ode, jer bi Zagreb puno izgubio da prestane biti pozornica za takve personae dramatis. Kad god sretnem staroga Budu Lončara, te još neke likove iz onog doba, pa nabasam na Zagorca, ili, pred “Palaceom”, na Praljka, kojega smetem pitanjem – Šta, pustili? (na što zbunjeno odgovara “Ma, privremeno”, jer se nije na vrijeme snašao da me pošalje u božju mater), ili kad u Pukijevim novinama vidim članak o Kneževiću, znam da je Zagreb pitoma prigorska Casablanca, a ne samo jedan poput Stare Pazove dosadan malešni gradić na obodu tranzicijski uspješne Srednje Europe. I stoga, naprijed, Ratko! Zavrti malo Rolodex, pa nije ovo još mrtvo civilno društvo totalne legalnosti poput Slovenije…

(izvadak iz knjige Majmuni, gangsteri i heroji: 20 Portreta politickih protaginista vremena tudjmanizma, 2002. Denis Kuljiš)

 

Ratko Knežević ili kako ne biti špijun, poštovan, ali ni čovjek

 

Lopov

     Ovo je udjedno i sad već tradicionalna osmrtnica ljudima koji su me blokirali na Facebook-u, ali ovog puta sa sasvim posebnim twistom.

    Obećao sam ovu priču nekim ljudima pa, promises kept

Preludij:   Napokon dakle, dogodilo se i to, nakon otprilike 3 godine Facebook prijateljstva (i jednog uživo susreta, na večeri u Esplanadeu) blokirao me gospodnin Ratko Knežević vjerojatno najmutnija ličnost na Balkanu, odmah pored Mile Đukanovića koji je najveći drug lord u Europi, ali i Ratkov vrlo dobar prijatelj, sa jasno kumskim odnosima, ali i nekim malo čudnije prirode.

Milo Đukanović

    Ali Ratko, Ratko je nešto još mutnije, još ljigavije, ali i još gluplje, a osim uobičajenih glasina o vezama sa UDBA-om, jasnim vezama s globalnom financijskom elitom preko Londona, ali i, kako to obično kod nas biva, s cijelim balkanskim krim miljejom, tu ćete pročitati i druge sočne informacije koje iz misterioznih razloga nitko u hrvatskim medijima ne objavljuje. Pa neka bude objavljeno. 

U međuvremenu doznajem da je Denis Kuljiš već pisao o njemu u svojoj poznatoj knjizi o 20 protagonista tuđmanizacije, evo li link na izvadak iz nje, ovdje, dakle objavljeno na ovom blogu.

1. Krenuti ću ipak kronološki. Ratka sam prvi put vidio kod Romana Bolkovića na njegovom izvrsnom talk showu 1 na 1 (kojeg svima toplo preporučam), prije dakle nešto više od 3 godine, kada je rekao puno toga, primjerice, da radi na relaciji Shanghai London (nije bilo posve jasno što točno radi, i ovo će biti leitmotif kroz cijelu priču). Nadalje, Tada je nahvalio Kinu, ogromne kineske banke, njihovu poslovnu kulturu, a i rekao par razumnih stvari o hrvatskoj ekonomiji, komparativnoj prednosti turizma, i slično, pa sam ga odlučio pohvaliti u inboks i dodati na Facebooku. Srdačno je prihvatio i to je to. To je bilo okej, neko vrijeme.

2. Najednom, kao da je postao druga osoba preko noći, počinje pričati o Kini kao novom Gulagu, Raeganovom Carstvu zla, pridružuje se Washingtonskom gerijatrijskom China hawk think-thanku pod nazivom China Present Danger, gdje sjedi i malo je reći “notorni” rasist i paranoik Steve Bannon (koji kao mnogi članovi sam sebi daje titulu honorable member (?!?). Mislim da imaju i Grand Wizzarda,  ili bi trebali), koji su proglasili eto rat Pekingu, doslovno naime: ima i izvrstan i humorističan članak o tome od našeg ponajboljeg stručnjaka za Kinu i međunarodne odnose, Branimira Vidmarovića. No dobro, ne uzimam to u tom trenutku potpuno za ozbiljno, ali primjećujem čudan shift u stavovima na Ratkovim Facebook objavama. Javlja se patološko obožavanje Trumpa, ali i to mi je u to vrijeme još bilo normalno.  Javlja se i gorespomenuta duboka mržnja prema svemu kineskom, a epizoda 1 na 1 sa voditeljem Romanom Bolkovićem u kojem Ratko pjeva hvalospjeve Narodnoj Republici Kini misteriozno nestaje sa Youtube-a.  Tako je nekako nestao i sam raison d’être mojeg dodavanja njega, ali o tom po tom.

 

3. Kad sam se za prethodni Božić, dakle 2018., vraćao u RH, jedan hrvatski poduzetnik u Kini mi je za Ratka Kneževića rekao da je “lobist” (što je jako zanimliva karakterizacija, dakle naglasak na navodnike), i također napomenuo “s nekima te bolje ne vidjeti“. Ipak, iz znatiželje ili naivnosti, sastao sam se sa njm u Esplanadi u Zagrebu. Istovremeno je bila američka delegacija tamo, i Plenković, ali to je vjerojatno bilo slučajno (otišli su neposredno nakon što je on došao). Neki pak ne vjeruju u slučajnosti, “čuli su za njih ali ih nisu nikad vidjeli“,  da citiram jedan film. Zatim je krenula najnadrealnija večera u mom životu. Ispitivao sam ga svakakve gluposti, pričali smo o Kini, hrvatskim poduzetnicima, političarima, ali nikad, ali baš u ni jednom trenutku nisam dobio jasno mišljenje od njega, niti čak govor tijela koji bi se mogao pročitati, skoro kao da je treniran za to, a Bog zna da se smatram dobrim čitaćem, jer to apsolutno to jesam 🙂 . U međuvremenu saznajem o navodnim vezama sa UDBA-om, te jasno:

O ničemu dakle čvrstog stava, i vrlo dobro istreniran poker face. Osim naravno o tome da je Kina ekstremno komunistička (što je meni suludo smiješno kao ideja), o tome je imao jako čvrst stav i jedino o tome, Kina je Sjevjerna Koreja i Kina je Gulag, što će kasnije poput kakve mantre često ponavljati i na Facebook objavama. Tamo, po Ratku, Partija sve krade. Ja živim ovdje preko tri godine, poslujem, te znam nekoliko tuceta ex-pata koji rade isto, i nitko ni mene, ni njih nije pokrao, dapače vrlo smo poštovani, ali ok, naime. Tada shvaćam da je imao neugodno iskustvo u Kini, da ga je neki partijski službenik otkrio ili kao špijuna ili kao hohštaplera (po svoj prilici oboje :)), figurativno naguzio, jer u Kini partijska hijerarhija, i samo partijska hijerarhija diktira moć, a ne velićina tajnog računa u Dubai-u (Ameri imaju onu poslovicu, onaj s najviše novaca za stolom je uvijek šef. U Kini to nikad nije tako).  Dapače, vjerojatno ga je notorno tajnoviti kineski FBI i CIA (u jednom) brzo otkrio, naročito jer je to bilo doba masovne internetske provale podataka svih američkih operativaca (Minsitry of State Security).  Ali ovdje ne forsiram temu dalje, mrzi Xi Jinping-a, to je to, ne mogu tu ništa iako sam kratko pokušavao. Postavljam još realno glupih pitanja, ali nisam više ni znao što bih i umoran sam od neke španjolske pive, i nedostatka smislenih odgovora s njegove strane. Za što je i treniran, jasno.

(Inače o tome što po kineskoj političkoj teoriji znači kapitalističko društvo i dobro objašnjava gore spomenut obrtaj odnosa financijske i političke moći objasnio je Eric X. Li).

Dan nakon toga je mi je i netko drugi, koga sad neću imenovati direktno, ali dovoljno je reći da je poduteznik, rekao, uživo i na kavi,  te naoko smrto ozbiljno – “zašto si se sastao s njime“,  nakon čega je odlučno izustio pitanje “Koji će ti to kurac u životu?” verbatim, i onda nastavio prodorno gledati u oči da poanta bude jasnija, te držati pauzu, što je svakako dobra tehnika. Tada sam shvatio da sam očito zajebao, ali reko sam sam seb: mlad, naivan, nebitan, koga briga. Okej. Idemo dalje.

4. Zašto je Ratko Knežević toliko notoran, za slučaj da do sad niste pročitali gornje članke o njemu? Kao prvo, išao je sa Milom Đukanovićem u razred, i sa tim stvorom bio najbolji prijatelj, jasno i kum mu je. Pomogao je preko veza sa London School of Economics izobirati da se Crna Gora efektivno stavi na mapu Europe, u koje vrijeme je imao i vladin privatni avion na raspolaganju, o čemu postoje detaljne priče na Internetima. Po njegovim riječima, bromance je trajao sve dok ovaj nije ubio Pukanića, ali njegove riječi su u najmanju ruku dubiozne istinosne vrijednosti. Činio se iskreno dok je pričao o tome, i možda je i bio, ali ne vjerujem da on može osjetiti empatiju: čovjek je najčišći primjer Dark triad (narcisoidnost, makijavelizam i psihopaija) osobnosti koji sam ikad vidio, a to je puno za reći jer sam upoznao svakakve ljude, ali i volim psihologiju. Uostalom što točno pozitivno možemo zaključiti o čovjeku koji je bio bestie sa najvećim prvo duhanskim pa drug bossom Europe koji je direktno ili indirektno odgovoran za 50-ak naručenih ubojstva odnosno atentata, ako ne stotinjak, samo ako je sudeći po dostupnim info na engleskom Wikipedija članku o njemu (koji je već linkan)? Izbjegao je Milo suđeje u Italiji na temelju diplomatskog imuniteta, isplati se biti premjer Escobar. Desetljećima vlada, ne znam, to je valjda neki Putin/Vučić model demokracije.

Ovdje valja dodati još nešto ekstremno sumnjivo: u vrijeme našeg Facebook prijateljstva, često sam ga ispitivao o Vučiću, Mili Đukanoviću, poznatoj kokainskoj ruti, srpskim aferama o kojima je pisao i Index, ruskom pritisku na Srbiju i slično. 

U jednom trenutku tako pitam i direktno i detaljno o Mili. Odgovor: šutnja. Ono što danas sa naknadnom pameću mogu zaključiit jest da je cijeli ovaj tobožji razilazak sa Milom "for show" odnosno za narod, medije, a da je u stvari i dalje duboko upleten u cijelu operaciju. Ovo je naravno samo spekulacija, ali postoji jako puno indicija, osim moje anegdotalne, koje je čine plauzibilnijom, i broj tih indicija raste iz dana u dan.

5. I to sve, to je u biti početak. Onaj leitmotif mi je oduvijek bio najzanimljiviji. Kaže jedan moj pametni prijatelj, “kad ti netko ne zna objasniti čime se bavi u rečenici-dvije, znaš da je hohštapler“. Primjera radi, tako je meni Ratko na večeri rekao da je “stručnjak za krizni menadžment grupa i pojedinaca“. Konkretna dugačka sintagma nema puno smisla izvan nekog menadžerskog lingoa gdje pričaju o “helicopter view-u” i “rainmakerima” (i da pohvalim očito budućeg menadžment gurua Branimira Vidmarovića na kreativnosti, Orbital strike veiw-u), ali zanimljivo mi je bilo da je nikad više nigdje nije ponovio to kao karekterizaciju svojeg posla. Po jednima je dakle “lobist”, gdje su navodnici očito ključan dio formulacije, sam kaže da putuje 200 000 km godišnje, čas je u DC-u čas u Londonu, po drugima špijun, udbaš i kriminalac, na jednoj slici grli Putina (što je osporio čak u komentaru kad sam ga pitao, ali doslovno, postoji slika. Voli on te Donald Trumpvjeruješ li meni ili svojim očima” laži). S druge strane oni koji su kopali su našli da je na, malo je reći čudnoj funkciji neke Nigerijske energetske kompanije (?!?). Detaljne podatke o samoj kompaniji je notorno teško naći, ali ovakvi ljudi i vole tajnovitost, no po onome što vidimo radi se o dealovima od više stotina milijuna dolara.

No što se zapravo dogodilo u Kini nije mi rekao, osim što je maloprije lagao “da je došao tamo i vidio kako je te zamrzio komunistički sustav“,  danas uobičajen tune za sinofobe svih vrsta,  ali je, vjerojatno zbog alkoholne anterogradne amnezije, prikladno zaboravio da je u međuvremenu pjevao hvalospjeve Kini kod Bolkovića, zbog čega sam ga, da napravimo i krug, i dodao (a što je javno dostupno na Youtube-u, dok nije misteriozno nestalo. Čudni su putevi Ratkovi).

I, što na kraju radi Ratko Knežević? Meni je iskreno nasmiješnije kad ponovno gostuje kod Bolkovića (ali ovog puta drvlje i kamenje po NR Kini), pa dolje, ispod, kako to obično biva, piše dakle “Investitor“.  Brilijantno. 🙂

Toliko zasad o liku i djelu Ratka Kneževića, najmutnijeg našeg ali svjetskog “lobista”, menadžera, James Bonda, ali ponajviše jadnog hohštaplera koji ne zna, ali doslovno ne zna racionalno raspravljati, što je bio na kraju i povod za block koji je pak povod za ovaj tekst.

6. Sad malo o razlogu blocka, dakle (s njegove strane). Dark triad su moćni ljudi kad su inteligentni. Jadni Ratko je low IQ i ne može zadržati logičku nit u raspravi niti jedan komentar. Screenshotao sam posljednu raspravu kao primjer. Drugo, davao mi je mudro razne savjete, prehrambene, te pričao nebuloze o parazitima (?!?) i nekim suplementima kojih treba piti u nenromalnim količinama, dakle, priče koje su dostojnie 85 IQ deranged boomera, a na što sam sve zahvaljivao jer sam eto pristojan, a i makivajelist. Mislim, dovoljno je reći da je ludo dogmatični Trumpovac, ali ovo je već bilo na rubu smiješnog, a tada mi je bilo tužno. Najzad razumijem zašto cjeni Trumpa; bez svojeg privilegiranog starta ni on ni Trump ne bi mogli obavljati posao kognitivno zahtjevniji od upravljaca viličarem u skladištu, valjda bi i to zajebali, but I digress. U međuvemenu mi je prijatelj rekao da je to u stvari itekako zahtjevan posao, pa pričanje o helicopter view-u, okretanju glave 360 stupnjeva oko svoje ose (sic!) jer su mogućnosti svuda “a mogućnosti su sloboda, svaka vrsta slobode” i drugi genijalni statusi koje ću jednom ovdje uploadati, postaju bolji izvor legitimiteta, a i prihoda kada se samouvrjeno pitcha Nigerijskoj energetskoj kompaniji. Šteta što naš tragičan junak Ratko nije shvatio mogućnost da prestane pijan pisati statuse, možda bi onda shvatio i onu o Hegelovu o nužnosti kao slobodi, ili je pak to okretanje glave za 360 stupnjeva opis osobnog iskustva upravo pijanog pisanja statusa?  Ignoramus et ignorabimus.  Samo mu preporučamo da ne bude pijan u helikopteru.

7. Jedna zajednička i meni jako draga FB prijateljica linkala me i teggala u vijest o jedenju šišmiša u Kini (što su mogući prjenosnici Wuhanskog koronavirusa – kasnije se saznalo da je to u stvari jedna vrsta zmije). Nisam ulazio u autentičnost Daily Maila ali rekao sam, “valjda, štajaznam”. Ljudi imaju problema shvatiti da je Kina cijeli svijet u malom. Ali Ratkov prvi komentar je bio najgore rasističko smeće, da oni nisu civilizacija (jer eto 0.01% ruralne populacije jedne nama neobične životinje). Pa sam ja odgovorio sa 20 kineski superiornih kvaliteta ili postignuća , statistikom o superiornom IQ-u, te člankom o AI supremacyu gdje najveći stručnjak sa Harvarda piše za National Interest, inače njegov dragi right wing news outlet, na što je on rekao džabe ako jednu šišmiše, ali i spomenuo Mao-a iznebuha kao da je sve to eto nekako povezano. Jer u Ratkovom mozgu, je. Imao je i jedan agument po kojem je USA creidt card market veći od cijelog izvoza Kine, što mi je 3 sekunde guglanja pokazao da je priglup argument. Odgovorio sam pristojno se da ne mogu usporediti kruške i jabuke. Samo Wechat i Alipay daleko prestižu milijarde dolara američkog spomenutog tržišta, a što se čak spominje u članku, kojeg je evidentno bio prepijan da čita. I očtio prezauzet…Sramoćenjem. Uostalom Kina je sa par sto milijardi USD izvoza i dalje najjača izvozna sila svijeta odavno, i to je upravo uspoređivanje kruška i jabuka, koje je valjda naučio na London School of Economics. Rekao sam mu i da je FX reserve Kine 30 puta veći od onog čime se hvali, pa je zašutio, jer kažem, ne zna raspravljati niti dva ili tri komentara u nizu o istoj temi, i krenuo je tome kako sam narkoiziran (?!?) i na opioidima i halucinogenima (jer sam pričao jednom o opioid crisis koji je potpuno krivo shvatio, te sa još jednom njegovom prijateljicom o antidepresivima koja je klinički psiholog u Americi, a koju ovom prilikom pozdravljam, long story), što je ironično jer je očito debelo pod gasom pisao, a obzirom na imperijalni i suludo autoritativan stav te veze sa Milom, kokain kojeg je sad pun Zagreb a i cijeli slobodni Zapad mi je nekako tu upao u oko kao mogućnost.  Za one koji ne znaju, a to su uglavnom svi, kombinacija etalnola i kokaina u jetri sintetizira spoj kokaetilen koji je mnogo potentniji od samog kokaina. Ali možda je samo ekstremno neugodan i priprost pijanac, a i otrkio svoju pravu prirodu – in vino veritas.  Nakndano saznajme da navodno “puno gore i ružnije vrijeđa” sugovornike i da sa “svima tako raspravlja”,  ja ipak to nisam primjetio do sad, ali takav je glas na ulicama fejsbuka. Za kraj je ustvrdio da sam dogmatik po pitanju Kine (doslovno sam prije 3 h kritizirao nečije stavove u vezi umajivanja broja žrtava mmasakra na Tian’anmen-u, niti pušim pa makar jednu Partijsku laž, dok je njemu Trump sveto pismo). Ali eto, rekao je on to i ne ugušo se od ironije, ali najgore od svega, nema dovoljno ni razuma, ni samosvjesti ni, barem ne u tom trenutku, mentalne pribranosti (čuo sam i da odblokira ljude nakon blokiranja, što ojačava tezu o utjecaju raznih supstanci), da shvati kako suludo loše stvari priča, i kako je ultmativno u cijelom vrlo javnom raspravu napravio od sebe lakrdiju, sramotu i javno ruglo, do te mjere da su mi se ljudi u inbox počeli javljati sa posrpdnim komentarima o Njegovoj Visosti (uz obavezni caveat da ostanu anonimni, naravno). Da ne spomenem prečudne gramatičke i pravopisne, ma ne greške, nego not even greške, te suludi genocid nad jadnom interpunkciojom i slično (obavjestiti UN).

8. I onda mi je sinulo. Pa Trump! Naime, prije par dana je objavio, jasno sa Trumpovog instafeeda jer je to realno najbolji izvor (jednom mi je tako i Breitbart linkao indirektno. Neironično.), kako je deal ogromna pobjeda za Ameriku (radi se o Phase I Trade dealu USA i PRC). Onda su renomirani stručnjaci polja međunarodnih odnosa, geopolitike i ekonomije počeli pisati i ubojito argumentirati da je Kina realno jedini pobjednik u ove 2 godine, što ću i linkati malo niže. Arugumenti da je Trumpov hawkish pristup efetivno pomogao Kini. Da je deal predizborni stunt baš kao i Sulejmani, i smokescreen na impeachment. Dakle:  Foreign Affairs, Politico, sve vrhunske analize bar none.

9. Naivno sam to iz dana u dan linkao na njegov slavodobitni status o “Trump winning”, zajedno sa odabranim citatima. Nije ni “a” odgovorio, ali kipjelo je u njemu očito kao u ekspres loncu, kipjelo je još dvostruko gore jer nije mogao ni početi argumentirati jer nema mentalne kapacitete za to, i jer su mu baš kao i njegovom idolu Trumpufacts the worst enemy“.  I sasvim očekivano, naletio je danas prikladno na Aurelijin (zajednička FB prijateljica) status u kojem me označila, šišimiš status dakle (sreća što ga nije izbrisala kako sam prvotno mislio, jer je stvarno pokazao tko je i što je i kakva je jadna sramota od nesigurnog narcisa. Srećom imam i sve screenshote, jer volim igrati šah 🙂 ), i iskalio je svoj rasizam odmah u prvom komentaru . Kinezi nisu civilizacija, maltene su divljaci, i onda sve ostalo sto sam već nabrojao u raspravi.

10. Ja sam i dalje pokušao biti pristojan, i rekao kako mi je žao a je ovakav pijan na fejsbuku javno ruglo (naravno to nisam rekao rekao, nego otprilike to ali na pristojan način ) , naročito jer mi je osobno vrlo drag bio uživo u Esplanadi onomad (što je polu-istina ali eto, barem to). On me nazvao onim što po njegovim riječima u njegovom kraju, Crnoj Gori, dakle očito velikoj civilizaciji, zovu “splačinom“, te rekao i dramatičnio brže bolje učinio, block. Taktičko povlačenje kukavica je najmanje što sam očekivao od, da prostite, splačine. Za kojeg naknadno saznajem duboke veze sa cijelim balkanskim krim miljeom, osobne procjene Alke Vujice da mu je financijska korist jedini motiv u životu i sliče nimalo iznenađujuće informacije o kojima više u ovom podužem ali nevjerojatno informativnom blog postu (naslov ovdje je moja intervencija. op. f. 🙂 ) :  

Ratko Knežević – Čovjek Splačina

Ja sam još odgovorio da je on hohštapler  (kome to još nije jasno, žao mi ga je) i da mi je drago da ga je po svoj prilici primio od visokorangiranog člana Partije u dupe, da prosite francuski, te dobio blacklist za Kinu, što je u biti doživotni, ali tad je već bio blokiran. No bez brige, vidjeti će on sve ovo, ako već nije.

Toliko o tužnom, suludo mutnom, demetnom i duboko narcisoidnom, sociopatskom i makijavelističkom , ali tragično low IQ (kao što mi je poznanica davno rekla za njega, svaka joj čast na intuiciji) slučaju “lobista”, globbetrotera, Hrvata (?), Katolika (?), Crnogorca, te sinofobnog rasita i neugodnog nakokainiziranog pijandure. Laka mu zemlja. Samo da još nadjem prikladnu sliku njega za stavit ovdje i voilà. (u međuvremenu obavljeno op. f.)

Cezar je jako sretan danas, jedva sam čekao da uništim ovog jadnog hohštaplera. Mislim da će potegnut još puno više alohola kad ga obavjeste o ovom statusu (originalno je ovo FB status). A tek kad krene o blog postu na službenoj web stranici, pa možda i FB stranica. Trebati će preći na jaču robu.

Pray for Ratko 🙂

Casear gaudet, danas je veliki dan. I prikladno je dragi Bog htio da bude Kineska nova godina, i to baš godina miša . Shvatite obje informacije u kontektu statusa kako hoćete .

SPQR

” I enjoy crushing bastards” – Julian Assange

EDIT:  Naknadno su izgleda i osvanule prve prijetnje:

Na što sam odgovorio javno i ponosno. 🙂

EDIT EDIT: Naknadno dodajem neke citate Denisa Kuljiša koji je napravio, kako mi je netko tko dobro razumije psihologiju rekao, “najbolji opis Ratka Kneževića kao osobe“.

S naslovne stranice Nacionalova mjesečnog priloga Nstyle, posvećenog praćenju životnog stila bezočnih skorosteka sa Zapadnog Balkana, u broju za ožujak, blista 18-karatni osmijeh Ratka Kneževića. Mladoliki princ lovaške kontraklase čije aristokratske pretenzije sežu do prekjučer, ima fabuloznu reputaciju stvorenu pod nimbusom nedavnog rata. U tom ratu su nastala i najveća bogatstva pa iznad sitnog pretvorbenog patricijata, stoji gornji dom ratnih profitera, sastavljen od perova koji su upravljali švercom cigareta, oružja i naftnih derivata. Šefovi su im u Haagu, ali njihov kapital slio se sad u najveće financijske tokove Zapada pa kotira na burzama.

Obzirom na samu količinu samog teksta, odlučujem objaviti to kao vezani ali posebi blog-post, u čast nedavno preminulom Denisu Kuljišu koji je po svoj prilici obavio bolji posao istraživanja lika i djela Ratka Kneževića od ikog drugog, živog ili mrtvog.  Što ne čudi.

Caesar Franciscus Augustus Tusculum, Pontifex Maximus et Imperator de Sacrum Imperium Croaticum, Filii Sol Invictus et Iuppiter Feretrius

 

 杜西可商业资讯有限公司

杜鹏飞总经理商业网站 

国际贸易资讯

本公司的座右铭

 

         LOREM IPSUM (乱数假文 ) 进出口贸易,猎头,生意咨询杜鹏飞私人网站 – 进出口扎心了老铁贸易,猎头,生意咨询杜鹏飞私人网站 – 进出口贸易,猎头,生意咨询杜鹏飞私人网站 – 进出口贸易,猎头,扎心了老铁生意咨询杜鹏飞私人网站 – 进出口贸易,猎头,生意咨询杜鹏飞私人网站 – 进出口贸易,猎头,生意咨询杜鹏飞私人网站 – 进出口贸易,猎头,生意咨询杜鹏飞私人网站 – 进出口贸易,猎头。

我的名片和联系信息

LOREM IPSUM (乱数假文 ) 生意咨询杜鹏飞私人网站 – 进出口贸易,猎头,生意咨询杜鹏飞私人网站 – 进出口贸易,猎头,生意咨询杜鹏飞私人网站 – 进出口贸易,猎头,生意咨询杜鹏飞私人网站 -扎心了老铁生意咨询杜鹏飞私人网站 – 进出口贸易,猎头,生意咨询杜鹏飞私人网站 – 进出口。

 

之前上过克罗地亚报纸

还有 : 克罗地亚最大的新闻网站

LOREM IPSUM (乱数假文 ) 生意咨询杜鹏飞私人网站 – 进出口贸易,猎头,生意咨询杜鹏飞私人网站 – 进出口贸易,猎头扎心了老铁,生意咨询杜鹏飞私人网站 – 进出口贸易,猎头,生意咨询杜鹏飞私人网站 – 进出口贸易,猎头,生意咨询杜鹏飞私人扎心了老铁网站 – 进出口贸易,猎头,生意咨询杜鹏飞私人网站 – 进出口贸易,猎头,生意咨询杜鹏飞私人网站 – 进出口贸易,猎头,生意咨询杜鹏飞私人网站 – 进出口贸易,猎头,生意咨询杜鹏飞私人网站 – 进出口贸易,猎头,生意咨询杜鹏飞私人网站 – 进

 

进口的货

意大利蜡菊精油

克罗地亚的葡萄酒

 

进出口国际贸易资讯

LOREM IPSUM (乱数假文 ) 在生意咨询杜鹏飞私人网站 - 进出口贸易,猎头,生意咨询杜鹏飞私人网站 - 进出口贸易,猎头扎心了老铁,生意咨询杜鹏飞私人网站 - 进出口贸易,猎头,生意咨

LOREM IPSUM (乱数假文 ) 生意咨询杜鹏飞私人网站 – 进出口贸易,猎头,生意咨询杜鹏飞私人网站 – 进出口贸易,猎头,生意咨询杜扎心了老铁鹏飞私人网站 – 进出口贸易,猎头,生意咨询杜鹏飞私人网站 – 进出口贸易,猎头,生意咨询杜扎心了老铁鹏飞私人网站 – 进出口贸易,猎头,生意咨询杜鹏飞私人网站 – 进出口贸易,猎头,生意咨询杜鹏飞私人网站 – 进出口贸易,猎头,生意咨询杜鹏飞私人网站 – 进出口贸易,猎头,生意咨扎心了老铁询

 

我的明俩前茅中国合伙人

LOREM IPSUM (乱数假文 ) 生意咨询杜鹏飞私人网站 – 进出口贸易,猎头,生意咨询杜鹏飞私人网站 – 进出口贸易,猎头,生意咨询杜扎心了老铁鹏飞私人网站 – 进出口贸易,猎头,生意咨询杜鹏飞私人网站 – 进出口贸易,猎头,生意咨询杜鹏飞私人网站 – 进出口贸易,猎头,生意咨询杜鹏飞私人网站 – 进出口贸易,猎头,生意咨扎心了老铁询,猎头,生意咨询杜鹏飞私人网站 – 进出口贸易,

LOREM IPSUM (乱数假文 ) 猎头,生意咨询杜鹏飞私人网站 – 进出口贸易,猎头,生意咨询杜鹏飞私人网站 – 进出口贸易,猎头,生意咨扎心了老铁询,猎头,生意咨询杜鹏飞私人网站 – 进出口贸易,

 

我的祖国的国旗!

克罗地亚使欧盟的国家,做生意可以特别方便。

 

LOREM IPSUM (乱数假文 ) 生意咨询杜扎心了老铁鹏飞私人网站 – 进出口贸易,生意咨询杜鹏飞私人网站 – 进出口贸易,猎头,生意咨询杜鹏飞私人网站 – 进出口贸易,猎头,生意咨询杜扎心了老铁鹏飞私人网站生意咨询杜鹏飞私人网站 – 进出口贸易,猎头,生意咨询杜鹏飞私人网站 – 进出口贸易,猎头,生意咨询杜扎心了老铁鹏飞私人网站。

 

商行网站正在建立中

。。。

SPACE, SPACE: This 19 August, 2004 NASA Solar and Heliospheric Administration (SOHO) image shows a solar flare(R) erupting from giant sunspot 649. The powerful explosion hurled a coronal mass ejection(CME) into space, but it was directed toward Earth. AFP PHOTO/NASA (Photo credit should read HO/AFP/Getty Images)

On the World Porcupine

Or: Why does Something exist rather than Nothing?

Oneness. Duality. Multitude.

Zwei, hier kommt die Sonne
Drei, Sie ist der hellste Stern von Allen (
Rammstein – Sonne)

 Save Each Other From Togetherness  (Rammstein – Herzeleid)

 That is why, I am sure, a man once grieved that white thread should be dyed in different colors, and why another lamented that roads inevitably fork. (Yoshida Kenko – Tsurezuregusa)

El temor de separación es todo lo que une. (The fear of separation is all that unites.)( – Antonio Porchia – Voices)

 “Something we cannot see protects us from something we do not understand. The thing we cannot see is culture, in its intrapsychic or internal manifestation. The thing we do not understand is the chaos that gave rise to culture. If the structure of culture is disrupted, unwittingly, chaos returns. We will do anything–anything–to defend ourselves against that return.” (Jordan B. Peterson – Maps of meaning)

 Introduction

The best part of inspiration for this text-shaped piece of shit came from:

  1. Rejection (keywords: life, borderline, instability)
  2. Talking with my exes (too many)
  3. Rammstein songs (surprisingly few of them actually)

Other parts are all due to my current situation as a stranger in a strange land, complete with an insomnia (caused by benzodiazepine-withdrawal) and of course, as it usually is the case, an utter confusion with the subject matter. I need to thank to Mr. Jordan B. Peterson for most of stuff here also, and to God Almighty, amazing ex partner Petra, beautiful borderline nutcase Nila, my Mother (not related to the former), my Father, and especially the first hamster I ever owned (forgot the name at this point, but he was a good guy).

The Purpose of this is not to say anything on one matter or another, in order to inform you about anything new under The Sun, or to impart any special knowledge on you that you might already not have. All knowledge and understanding is a from of remembering what once was forgotten. In fact, its almost amazing that everything here-written (but not said) is part of our intuitive nature as a billion year old life-form, and a sentient one at that, and, to increase the stakes, a self-conscious one. The latter is the part of the problem and also the part of the solution: the mere interaction of one’s sentience with itself, that is to say, being’s sentience of its sentience (I see that I see, but I also see that I hear – what English language somewhat mystically but  very appropriately called the mind’s eye). This is the ultimate and obvious cause of all duality (animals know nothing of duality, or language, which is the same thing fundamentally) and hence the multitude as such, and in turn the Mother of all problems, questions, answers, and in fact of everything that exists in opposition to other (that is, every thing that exist, period), as Buddhist ontology firmly expounds. So, what’s the fuss all about?

Being more specific

“The story so far: In the beginning the Universe was created. This has made a lot of people very angry and been widely regarded as a bad move.”

― Douglas Adams, The Restaurant at the End of the Universe

Of course, it is easy, simplistic but correct, to attach significance here to either Oneness (mystic traditions, some religions) or Difference (structuralism, deconstruction, Derrida) as being primal, and even venture into ethics and make them analogous to the good and evil, to healing and suffering (in English word “whole” is etymologically connected to the word heal. Obviously: to heal is to make whole again), and to billion another analogies that exist everywhere from mathematics, biology to physics , philosophy, as if reality is fundamentally fractally structured, and thus we thrive in understanding analogies. But this is for some other essay, where we could focus on Douglas Hofstadter,  my brother in enthusiasm towards analogies.

To further elaborate. The Word (Logos) that was the Beginning was a Word, only because a self-conscious mind can be even thought of having a word to say (or on itself, as we would say: on his mind – hence thinking itself was born). On the other hand, the body is, as a certain absolutely awe inspiring Japanese person called Mishima once noticed, of a completely different nature than language: and he himself questions: “How was it possible that I started to think even before I felt my existence embodied?” (Sun and Steel) . At least he made sure that the ending of his life was a bodily experience, and was beautiful. But the point here is not to trod on, on how the things are this way or another. Why? Because, in fact, they are not. As one Sutra says: things are not what they seem, nor are they otherwise. We can see two (not one?) tendencies here emerging, of making differences where they seem to be none, or equivalences where there are apparently not. As one of the greatest Minds the World has ever Seen has once expounded:

“Hegel seems to me to be always wanting to say that things which look different are really the same. Whereas my interest is in showing that things which look the same are really different. I was thinking of using as a motto for my book a quotation from King Lear:I’ll teach you differences!‘. (…) ‘You’d be surprised’ wouldn’t be a bad motto either.”

Engine of Reality

The whole process of being might as well be called learning (and teaching) the differences, and yes, I also don’t know why he added that remark in the end. But as it might be already obvious, Kent’s quote from King Lear comes from asserting ones dominance over another (poor Oswald, being humiliated and pushed off the stage, to the delight of the King). But the existence as such is existence of a hierarchy – not only the one we are most used to, as in King Lear, dominance hierarchy, but also to the physical and infinite number of other hierarchies nested upon each other – from Standard model of physics to social institutions we dwell in, from biology to chemistry to psychology, from any and every self-regulating automatic system, every feedback loop which has it’s special evolutionary purpose in the service of the Whole, and so ad nauseam. The One at the end of this hierarchy, in our experience – is God, or not even to be named (道), or void as such, or Selfhood (Atman), or even equated to the notions of Good and True and Beautiful (or Truth, Path and Life?). But we also know that our self-reflective subjective experience of ourselves is in fact It itself looking in its own mirror image. The Sun as a cover picture was chosen as an appropriate expression of The Beautiful, The One, The All Giver, but we also understand that It projects its energy on another plane, penetrates the space, makes the difference itself – duality, and multitude, unfoldThere is no other thing aside of this unfolding. This other plane, the cradle of life, is the Earth, which we often endearingly call our Mother. Appropriately the Rammstein song playing while I was writing this part was „Mutter“, meaning of course Mother – which we will first think its beautiful – but at the same time we will know that it is equivalent to death as much as it is to life (going back into one’s mother) but also analogous to orgasm (la petite mort) –  I will not further elaborate on this, but it is absolutely obvious, and more than just “true” (somebody once called this types of truths as meta-truths). And as much as it, the Mother,  symbolizes empathy, we know that empathy is extremely dangerous and tragically counterproductive. So this concept is creative-destructive and our collective unfolding is creative-destructive, and the Love we feel or claim or suppose or identify as the root of All, is the all domineering all prevailing force that unites and separates everything (and every thing) . And as one Mind has once noticed, there is and cannot be nothing either good or bad about it – if Love is the cause of the action.

 

Psychology:

Borderline personality disorder & Love

But let us now be more concrete on this notion of Love. We might not yet want to talk about Love of certain quarks in relation to another (in fact we never do observe quarks in isolation, a thing called color confinement, which has nothing to do with color as you think of it, but it might have with Love), but at least in interpersonal relations – and especially in the more intense kinds  of relationships – we are finding the same mechanism of union and separation. Here comes into play what I always found the most astonishing and intense form of Love, but also the most dangerous, destructive and death craving form: the Love of a person with what is in a DSM-5 known as Borderline (emotionally unstable) personality disorder. Again, it’s almost astonishing to watch this mechanisms nested upon each other unfold in almost real-time: life-times worth of Love in what now seems to be a one brief moment – and it all comes from only one source – the fear of rejection, i.e. the intense dislike toward the idea of separation: the need for unity, but also death, melting in but also against, one another.

I had way too many of those

Okay, and the ways our societies are structured, what do they have to say about Love, in this more cosmic ontological sense of the word as we use it here? You can notice that we are jumping from one nested hierarchy to other. I might as well keep on talking about quarks and astronomy, for instance. But simplicity and clarity behooves me to stop at a  certain point.

Hedgehog’s dilemma

 

Here I will both link and quote Wikipedia, because Schopenhauer explained it better than I ever could, while at the same time his idea is uncannily analogous to what we had discussed before  (click here for Wikipedia article on this concept).

Quote from the article itself:

The concept [of Hedgehog’s dilemma] originates in the following parable from the German philosopher Arthur Schopenhauer‘s Parerga und Paralipomena, Volume II, Chapter XXXI, Section 396:[1]

A number of porcupines huddled together for warmth on a cold day in winter; but, as they began to prick one another with their quills, they were obliged to disperse. However the cold drove them together again, when just the same thing happened. At last, after many turns of huddling and dispersing, they discovered that they would be best off by remaining at a little distance from one another. In the same way the need of society drives the human porcupines together, only to be mutually repelled by the many prickly and disagreeable qualities of their nature. The moderate distance which they at last discover to be the only tolerable condition of intercourse, is the code of politeness and fine manners; and those who transgress it are roughly told—in the English phrase—to keep their distance. By this arrangement the mutual need of warmth is only very moderately satisfied; but then people do not get pricked. A man who has some heat in himself prefers to remain outside, where he will neither prick other people nor get pricked himself.

When Freud went to USA in the beginning of the 20th century, he said his mission was to tame the wild hedgehogs (or porcupines). He found American society to be too unruly, almost barbaric, and in a state of feral collective unconsciousness – society was prickling one another in an unhealthy manner, both mentally and physically, especially in the long run. Of course, ultimately he failed, after his students did their part in creating Sexual revolution in the late ’60s. But here I want to use this beautiful and very well thought metaphor of Freud’s. If there was such a thing as an American porcupine in the 1920s, could we also speak about the World Porcupine, in a Hegelian sense,  Geist– kind of – and its development, especially in recent years? We might also conclude that in Freud’s times – although he thought American porcupines were wild – they were in fact in their best and tamest condition in the last 100 years. Especially if you look at the current problems Mankind is facing – here I don’t want to elaborate on them, because we all already know, nor is this the goal of this text. What I want to do, as somebody who so admires Chinese culture, their political and economical system, language and tradition – to use this knowledge and try to create an idea of a World Porcupine – and maybe even predict the way in which He will behave in the future. So let us first start with the application of Hedgehog’s dilemma in the case of Chinese, or any other sinospheric (Japan, Korea) society. We will see that Schopenhauer’s Hedgehog developed in Prussia and that it is product of liberalism and civil society par excellence, and that Chinese culture and norms use vastly different ways (and yet, quite similar) to achieve the same goal – not to get too close lest they get pierced, but also, avoiding going too far from each other.

Solution in both cases is basically analogous the the Ancient Greek concept of the “right measure” or Golden mean and in Wikipedia (that is, some textbook Wiki is quoting), its is elaborated in this very convincing fashion:

“The hedgehog’s dilemma suggests that despite goodwill, human intimacy cannot occur without substantial mutual harm, and what results is cautious behavior and weak relationships. With the hedgehog’s dilemma, one is recommended to use moderation in affairs with others both because of self-interest, as well as out of consideration for others. The hedgehog’s dilemma is used to explain introversion and isolationism.”

Of course, this is almost impossible to accept from the BPD (borderline) perspective. It is a widely different perception of the world, it is a widely different world, period. But both are manifestation of the same fundamental ubiquitous force of Love, only quantitatively different, with the same essential (and primordial) quality. But it is also interesting to notice that this “middle way” or “golden mean” path of life was a very influential school of thought both in the East and in the West, from Seneca and Buddha, Aristotle and virtually all patriarchs of Buddhism, all  the way to Vedas and other less known scriptures and philosophies. Again, World Porcupine always seems to develop independently from one another and simultaneously, in a truly mystical way.

What does the future bring

The Chinese well mannered and distance loving Porcupine will have a peculiar confrontation with the Western much more closer together  (but hurtful, piercing) porcupine constellation. On the other hand, Western pop culture is spreading in China like wildfire in this age of social media and decentralization. Here I am an optimist – although I consider this a profoundly realistic position. It is in everyone’s best interest, it is the work of universal force of Love as we elaborated before, and after thesis, antithesis will bring about the synthesis of this two vastly different world experiences and comprehensions.

Quarks loving each other

Repetition is important

Love manifests as a driving force of Universe (which is a never ending, never beginning play between One and Many – God and Creation – Sun and Earth – Body and Language – I will stop here, but indeed, there are simply too many examples anyway ) . As we see from this analogies – there are many examples of the same process (don’t let me get into quarks again). Sociology, Ontology, Psychology, Physics, Biology: reproduction on all levels – energy, Astronomy, Mathematics. Even the apparently trivial distinction between discrete and continuum is fundamentally based in this analogy. And aporias we stumble upon if we ponder to much, they are precisely the fundamental structure of reality, because this Love is as allusive as God itself (or Laws of Nature modern physics is struggling with, or Language in it’s ambiguity, or Buddhist void in it’s inexplicable, ungraspable and allusive nature (“Turn towards the void and you shall turn It’s back“).  It all falls back to one simple principle.

Instead of conclusion

Finally, an ethical turn. What are we ought to do? What is Good?  So far it seems I have made everything reasonably clear. But as somebody who was always overly concerned about the destiny of Mankind, I still wouldn’t be able to properly answer this question – what we ought to do with us, with Mankind?  To not let it die? Why? Because I felt a little piece of me dying at the mere writing of the capitalized question “why’ in the last sentence?  Or, in one sentence, because in I personally know that I am, in essence, It manifesting itself, together with itself – and Others? I don’t know, but it sounds like a plausible enough idea for now. I have yet to see a more – for me personally – intuitive ethical idea by which to act in the world.

Everything

I would also like to just mention the Native American (I think Hopi ) myth of primordial Man and Woman creating Universe by the force of Love, via Divine Copulation:  but this myth also abounds with references to Chaos and Order: this again fits really well into the gist of this theme, especially because this oral transmitted myth is estimated to be 20-30 thousand years old. And of course, these kinds of myths are ubiquitous throughout human civilization, and prehistory, and are obvious meta-truths in which we are, as beings, immersed.  I would like to add more examples here, and I will do so as soon as I get inspiration. I have absolutely forgotten using the Nagarjuna’s doctrine of two truths (let’s say for simplicity sake – Truth from the perspective of One, and conventional truth of duality) as a sort of “solution” to our ” problem here.  But since Nagarjuna also expounds that Nirvana is Samsara, and Samsara is in turn Nirvana, my omission is hardly problematic – since this teaching is, again, as obvious as anything we ever intuitively comprehend. 

Explanations come to an end somewhere.

 What, you scoundrel, you would speak no nonsense? Go ahead and speak nonsense – it doesn’t matter! (Holy Augustine)

 

lā ʾilāha ʾillā llāh

The End

[paypalmewp]
PayPal.me/
amyqian

杜鹏飞总经理商业网站 

国际贸易资讯

 

 

本公司的座右铭

 

         LOREM IPSUM (乱数假文 ) 进出口贸易,猎头,生意咨询杜鹏飞私人网站 – 进出口扎心了老铁贸易,猎头,生意咨询杜鹏飞私人网站 – 进出口贸易,猎头,生意咨询杜鹏飞私人网站 – 进出口贸易,猎头,扎心了老铁生意咨询杜鹏飞私人网站 – 进出口贸易,猎头,生意咨询杜鹏飞私人网站 – 进出口贸易,猎头,生意咨询杜鹏飞私人网站 – 进出口贸易,猎头,生意咨询杜鹏飞私人网站 – 进出口贸易,猎头。

我的名片和联系信息

LOREM IPSUM (乱数假文 ) 生意咨询杜鹏飞私人网站 – 进出口贸易,猎头,生意咨询杜鹏飞私人网站 – 进出口贸易,猎头,生意咨询杜鹏飞私人网站 – 进出口贸易,猎头,生意咨询杜鹏飞私人网站 -扎心了老铁生意咨询杜鹏飞私人网站 – 进出口贸易,猎头,生意咨询杜鹏飞私人网站 – 进出口。

 

之前上过克罗地亚报纸

还有 : 克罗地亚最大的新闻网站

LOREM IPSUM (乱数假文 ) 生意咨询杜鹏飞私人网站 – 进出口贸易,猎头,生意咨询杜鹏飞私人网站 – 进出口贸易,猎头扎心了老铁,生意咨询杜鹏飞私人网站 – 进出口贸易,猎头,生意咨询杜鹏飞私人网站 – 进出口贸易,猎头,生意咨询杜鹏飞私人扎心了老铁网站 – 进出口贸易,猎头,生意咨询杜鹏飞私人网站 – 进出口贸易,猎头,生意咨询杜鹏飞私人网站 – 进出口贸易,猎头,生意咨询杜鹏飞私人网站 – 进出口贸易,猎头,生意咨询杜鹏飞私人网站 – 进出口贸易,猎头,生意咨询杜鹏飞私人网站 – 进

 

打算进口的货(葡萄酒也有等等)

进出口国际贸易资讯

LOREM IPSUM (乱数假文 ) 在生意咨询杜鹏飞私人网站 - 进出口贸易,猎头,生意咨询杜鹏飞私人网站 - 进出口贸易,猎头扎心了老铁,生意咨询杜鹏飞私人网站 - 进出口贸易,猎头,生意咨

LOREM IPSUM (乱数假文 ) 生意咨询杜鹏飞私人网站 – 进出口贸易,猎头,生意咨询杜鹏飞私人网站 – 进出口贸易,猎头,生意咨询杜扎心了老铁鹏飞私人网站 – 进出口贸易,猎头,生意咨询杜鹏飞私人网站 – 进出口贸易,猎头,生意咨询杜扎心了老铁鹏飞私人网站 – 进出口贸易,猎头,生意咨询杜鹏飞私人网站 – 进出口贸易,猎头,生意咨询杜鹏飞私人网站 – 进出口贸易,猎头,生意咨询杜鹏飞私人网站 – 进出口贸易,猎头,生意咨扎心了老铁询

 

我的明俩前茅中国合伙人

LOREM IPSUM (乱数假文 ) 生意咨询杜鹏飞私人网站 – 进出口贸易,猎头,生意咨询杜鹏飞私人网站 – 进出口贸易,猎头,生意咨询杜扎心了老铁鹏飞私人网站 – 进出口贸易,猎头,生意咨询杜鹏飞私人网站 – 进出口贸易,猎头,生意咨询杜鹏飞私人网站 – 进出口贸易,猎头,生意咨询杜鹏飞私人网站 – 进出口贸易,猎头,生意咨扎心了老铁询,猎头,生意咨询杜鹏飞私人网站 – 进出口贸易,

LOREM IPSUM (乱数假文 ) 猎头,生意咨询杜鹏飞私人网站 – 进出口贸易,猎头,生意咨询杜鹏飞私人网站 – 进出口贸易,猎头,生意咨扎心了老铁询,猎头,生意咨询杜鹏飞私人网站 – 进出口贸易,

 

我的祖国的国旗!

克罗地亚使欧盟的国家,做生意可以特别方便。

 

LOREM IPSUM (乱数假文 ) 生意咨询杜扎心了老铁鹏飞私人网站 – 进出口贸易,生意咨询杜鹏飞私人网站 – 进出口贸易,猎头,生意咨询杜鹏飞私人网站 – 进出口贸易,猎头,生意咨询杜扎心了老铁鹏飞私人网站生意咨询杜鹏飞私人网站 – 进出口贸易,猎头,生意咨询杜鹏飞私人网站 – 进出口贸易,猎头,生意咨询杜扎心了老铁鹏飞私人网站。

 

商行网站正在建立中

。。。

SPACE, SPACE: This 19 August, 2004 NASA Solar and Heliospheric Administration (SOHO) image shows a solar flare(R) erupting from giant sunspot 649. The powerful explosion hurled a coronal mass ejection(CME) into space, but it was directed toward Earth. AFP PHOTO/NASA (Photo credit should read HO/AFP/Getty Images)

On the World Porcupine

Or: Why does Something exist rather than Nothing?

Oneness. Duality. Multitude.

Zwei, hier kommt die Sonne
Drei, Sie ist der hellste Stern von Allen (
Rammstein – Sonne)

 Save Each Other From Togetherness  (Rammstein – Herzeleid)

 That is why, I am sure, a man once grieved that white thread should be dyed in different colors, and why another lamented that roads inevitably fork. (Yoshida Kenko – Tsurezuregusa)

El temor de separación es todo lo que une. (The fear of separation is all that unites.)( – Antonio Porchia – Voices)

 “Something we cannot see protects us from something we do not understand. The thing we cannot see is culture, in its intrapsychic or internal manifestation. The thing we do not understand is the chaos that gave rise to culture. If the structure of culture is disrupted, unwittingly, chaos returns. We will do anything–anything–to defend ourselves against that return.” (Jordan B. Peterson – Maps of meaning)

 Introduction

The best part of inspiration for this text-shaped piece of shit came from:

  1. Rejection (keywords: life, borderline, instability)
  2. Talking with my exes (too many)
  3. Rammstein songs (surprisingly few of them actually)

Other parts are all due to my current situation as a stranger in a strange land, complete with an insomnia (caused by benzodiazepine-withdrawal) and of course, as it usually is the case, an utter confusion with the subject matter. I need to thank to Mr. Jordan B. Peterson for most of stuff here also, and to God Almighty, amazing ex partner Petra, beautiful borderline nutcase Nila, my Mother (not related to the former), my Father, and especially the first hamster I ever owned (forgot the name at this point, but he was a good guy).

The Purpose of this is not to say anything on one matter or another, in order to inform you about anything new under The Sun, or to impart any special knowledge on you that you might already not have. All knowledge and understanding is a from of remembering what once was forgotten. In fact, its almost amazing that everything here-written (but not said) is part of our intuitive nature as a billion year old life-form, and a sentient one at that, and, to increase the stakes, a self-conscious one. The latter is the part of the problem and also the part of the solution: the mere interaction of one’s sentience with itself, that is to say, being’s sentience of its sentience (I see that I see, but I also see that I hear – what English language somewhat mystically but  very appropriately called the mind’s eye). This is the ultimate and obvious cause of all duality (animals know nothing of duality, or language, which is the same thing fundamentally) and hence the multitude as such, and in turn the Mother of all problems, questions, answers, and in fact of everything that exists in opposition to other (that is, every thing that exist, period), as Buddhist ontology firmly expounds. So, what’s the fuss all about?

Being more specific

“The story so far: In the beginning the Universe was created. This has made a lot of people very angry and been widely regarded as a bad move.”

― Douglas Adams, The Restaurant at the End of the Universe

Of course, it is easy, simplistic but correct, to attach significance here to either Oneness (mystic traditions, some religions) or Difference (structuralism, deconstruction, Derrida) as being primal, and even venture into ethics and make them analogous to the good and evil, to healing and suffering (in English word “whole” is etymologically connected to the word heal. Obviously: to heal is to make whole again), and to billion another analogies that exist everywhere from mathematics, biology to physics , philosophy, as if reality is fundamentally fractally structured, and thus we thrive in understanding analogies. But this is for some other essay, where we could focus on Douglas Hofstadter,  my brother in enthusiasm towards analogies.

To further elaborate. The Word (Logos) that was the Beginning was a Word, only because a self-conscious mind can be even thought of having a word to say (or on itself, as we would say: on his mind – hence thinking itself was born). On the other hand, the body is, as a certain absolutely awe inspiring Japanese person called Mishima once noticed, of a completely different nature than language: and he himself questions: “How was it possible that I started to think even before I felt my existence embodied?” (Sun and Steel) . At least he made sure that the ending of his life was a bodily experience, and was beautiful. But the point here is not to trod on, on how the things are this way or another. Why? Because, in fact, they are not. As one Sutra says: things are not what they seem, nor are they otherwise. We can see two (not one?) tendencies here emerging, of making differences where they seem to be none, or equivalences where there are apparently not. As one of the greatest Minds the World has ever Seen has once expounded:

“Hegel seems to me to be always wanting to say that things which look different are really the same. Whereas my interest is in showing that things which look the same are really different. I was thinking of using as a motto for my book a quotation from King Lear:I’ll teach you differences!‘. (…) ‘You’d be surprised’ wouldn’t be a bad motto either.”

Engine of Reality

The whole process of being might as well be called learning (and teaching) the differences, and yes, I also don’t know why he added that remark in the end. But as it might be already obvious, Kent’s quote from King Lear comes from asserting ones dominance over another (poor Oswald, being humiliated and pushed off the stage, to the delight of the King). But the existence as such is existence of a hierarchy – not only the one we are most used to, as in King Lear, dominance hierarchy, but also to the physical and infinite number of other hierarchies nested upon each other – from Standard model of physics to social institutions we dwell in, from biology to chemistry to psychology, from any and every self-regulating automatic system, every feedback loop which has it’s special evolutionary purpose in the service of the Whole, and so ad nauseam. The One at the end of this hierarchy, in our experience – is God, or not even to be named (道), or void as such, or Selfhood (Atman), or even equated to the notions of Good and True and Beautiful (or Truth, Path and Life?). But we also know that our self-reflective subjective experience of ourselves is in fact It itself looking in its own mirror image. The Sun as a cover picture was chosen as an appropriate expression of The Beautiful, The One, The All Giver, but we also understand that It projects its energy on another plane, penetrates the space, makes the difference itself – duality, and multitude, unfoldThere is no other thing aside of this unfolding. This other plane, the cradle of life, is the Earth, which we often endearingly call our Mother. Appropriately the Rammstein song playing while I was writing this part was „Mutter“, meaning of course Mother – which we will first think its beautiful – but at the same time we will know that it is equivalent to death as much as it is to life (going back into one’s mother) but also analogous to orgasm (la petite mort) –  I will not further elaborate on this, but it is absolutely obvious, and more than just “true” (somebody once called this types of truths as meta-truths). And as much as it, the Mother,  symbolizes empathy, we know that empathy is extremely dangerous and tragically counterproductive. So this concept is creative-destructive and our collective unfolding is creative-destructive, and the Love we feel or claim or suppose or identify as the root of All, is the all domineering all prevailing force that unites and separates everything (and every thing) . And as one Mind has once noticed, there is and cannot be nothing either good or bad about it – if Love is the cause of the action.

 

Psychology:

Borderline personality disorder & Love

But let us now be more concrete on this notion of Love. We might not yet want to talk about Love of certain quarks in relation to another (in fact we never do observe quarks in isolation, a thing called color confinement, which has nothing to do with color as you think of it, but it might have with Love), but at least in interpersonal relations – and especially in the more intense kinds  of relationships – we are finding the same mechanism of union and separation. Here comes into play what I always found the most astonishing and intense form of Love, but also the most dangerous, destructive and death craving form: the Love of a person with what is in a DSM-5 known as Borderline (emotionally unstable) personality disorder. Again, it’s almost astonishing to watch this mechanisms nested upon each other unfold in almost real-time: life-times worth of Love in what now seems to be a one brief moment – and it all comes from only one source – the fear of rejection, i.e. the intense dislike toward the idea of separation: the need for unity, but also death, melting in but also against, one another.

I had way too many of those

Okay, and the ways our societies are structured, what do they have to say about Love, in this more cosmic ontological sense of the word as we use it here? You can notice that we are jumping from one nested hierarchy to other. I might as well keep on talking about quarks and astronomy, for instance. But simplicity and clarity behooves me to stop at a  certain point.

Hedgehog’s dilemma

 

Here I will both link and quote Wikipedia, because Schopenhauer explained it better than I ever could, while at the same time his idea is uncannily analogous to what we had discussed before  (click here for Wikipedia article on this concept).

Quote from the article itself:

The concept [of Hedgehog’s dilemma] originates in the following parable from the German philosopher Arthur Schopenhauer‘s Parerga und Paralipomena, Volume II, Chapter XXXI, Section 396:[1]

A number of porcupines huddled together for warmth on a cold day in winter; but, as they began to prick one another with their quills, they were obliged to disperse. However the cold drove them together again, when just the same thing happened. At last, after many turns of huddling and dispersing, they discovered that they would be best off by remaining at a little distance from one another. In the same way the need of society drives the human porcupines together, only to be mutually repelled by the many prickly and disagreeable qualities of their nature. The moderate distance which they at last discover to be the only tolerable condition of intercourse, is the code of politeness and fine manners; and those who transgress it are roughly told—in the English phrase—to keep their distance. By this arrangement the mutual need of warmth is only very moderately satisfied; but then people do not get pricked. A man who has some heat in himself prefers to remain outside, where he will neither prick other people nor get pricked himself.

When Freud went to USA in the beginning of the 20th century, he said his mission was to tame the wild hedgehogs (or porcupines). He found American society to be too unruly, almost barbaric, and in a state of feral collective unconsciousness – society was prickling one another in an unhealthy manner, both mentally and physically, especially in the long run. Of course, ultimately he failed, after his students did their part in creating Sexual revolution in the late ’60s. But here I want to use this beautiful and very well thought metaphor of Freud’s. If there was such a thing as an American porcupine in the 1920s, could we also speak about the World Porcupine, in a Hegelian sense,  Geist– kind of – and its development, especially in recent years? We might also conclude that in Freud’s times – although he thought American porcupines were wild – they were in fact in their best and tamest condition in the last 100 years. Especially if you look at the current problems Mankind is facing – here I don’t want to elaborate on them, because we all already know, nor is this the goal of this text. What I want to do, as somebody who so admires Chinese culture, their political and economical system, language and tradition – to use this knowledge and try to create an idea of a World Porcupine – and maybe even predict the way in which He will behave in the future. So let us first start with the application of Hedgehog’s dilemma in the case of Chinese, or any other sinospheric (Japan, Korea) society. We will see that Schopenhauer’s Hedgehog developed in Prussia and that it is product of liberalism and civil society par excellence, and that Chinese culture and norms use vastly different ways (and yet, quite similar) to achieve the same goal – not to get too close lest they get pierced, but also, avoiding going too far from each other.

Solution in both cases is basically analogous the the Ancient Greek concept of the “right measure” or Golden mean and in Wikipedia (that is, some textbook Wiki is quoting), its is elaborated in this very convincing fashion:

“The hedgehog’s dilemma suggests that despite goodwill, human intimacy cannot occur without substantial mutual harm, and what results is cautious behavior and weak relationships. With the hedgehog’s dilemma, one is recommended to use moderation in affairs with others both because of self-interest, as well as out of consideration for others. The hedgehog’s dilemma is used to explain introversion and isolationism.”

Of course, this is almost impossible to accept from the BPD (borderline) perspective. It is a widely different perception of the world, it is a widely different world, period. But both are manifestation of the same fundamental ubiquitous force of Love, only quantitatively different, with the same essential (and primordial) quality. But it is also interesting to notice that this “middle way” or “golden mean” path of life was a very influential school of thought both in the East and in the West, from Seneca and Buddha, Aristotle and virtually all patriarchs of Buddhism, all  the way to Vedas and other less known scriptures and philosophies. Again, World Porcupine always seems to develop independently from one another and simultaneously, in a truly mystical way.

What does the future bring

The Chinese well mannered and distance loving Porcupine will have a peculiar confrontation with the Western much more closer together  (but hurtful, piercing) porcupine constellation. On the other hand, Western pop culture is spreading in China like wildfire in this age of social media and decentralization. Here I am an optimist – although I consider this a profoundly realistic position. It is in everyone’s best interest, it is the work of universal force of Love as we elaborated before, and after thesis, antithesis will bring about the synthesis of this two vastly different world experiences and comprehensions.

Quarks loving each other

Repetition is important

Love manifests as a driving force of Universe (which is a never ending, never beginning play between One and Many – God and Creation – Sun and Earth – Body and Language – I will stop here, but indeed, there are simply too many examples anyway ) . As we see from this analogies – there are many examples of the same process (don’t let me get into quarks again). Sociology, Ontology, Psychology, Physics, Biology: reproduction on all levels – energy, Astronomy, Mathematics. Even the apparently trivial distinction between discrete and continuum is fundamentally based in this analogy. And aporias we stumble upon if we ponder to much, they are precisely the fundamental structure of reality, because this Love is as allusive as God itself (or Laws of Nature modern physics is struggling with, or Language in it’s ambiguity, or Buddhist void in it’s inexplicable, ungraspable and allusive nature (“Turn towards the void and you shall turn It’s back“).  It all falls back to one simple principle.

Instead of conclusion

Finally, an ethical turn. What are we ought to do? What is Good?  So far it seems I have made everything reasonably clear. But as somebody who was always overly concerned about the destiny of Mankind, I still wouldn’t be able to properly answer this question – what we ought to do with us, with Mankind?  To not let it die? Why? Because I felt a little piece of me dying at the mere writing of the capitalized question “why’ in the last sentence?  Or, in one sentence, because in I personally know that I am, in essence, It manifesting itself, together with itself – and Others? I don’t know, but it sounds like a plausible enough idea for now. I have yet to see a more – for me personally – intuitive ethical idea by which to act in the world.

Everything

I would also like to just mention the Native American (I think Hopi ) myth of primordial Man and Woman creating Universe by the force of Love, via Divine Copulation:  but this myth also abounds with references to Chaos and Order: this again fits really well into the gist of this theme, especially because this oral transmitted myth is estimated to be 20-30 thousand years old. And of course, these kinds of myths are ubiquitous throughout human civilization, and prehistory, and are obvious meta-truths in which we are, as beings, immersed.  I would like to add more examples here, and I will do so as soon as I get inspiration. I have absolutely forgotten using the Nagarjuna’s doctrine of two truths (let’s say for simplicity sake – Truth from the perspective of One, and conventional truth of duality) as a sort of “solution” to our ” problem here.  But since Nagarjuna also expounds that Nirvana is Samsara, and Samsara is in turn Nirvana, my omission is hardly problematic – since this teaching is, again, as obvious as anything we ever intuitively comprehend. 

Explanations come to an end somewhere.

 What, you scoundrel, you would speak no nonsense? Go ahead and speak nonsense – it doesn’t matter! (Holy Augustine)

 

lā ʾilāha ʾillā llāh

The End

SPACE, SPACE: This 19 August, 2004 NASA Solar and Heliospheric Administration (SOHO) image shows a solar flare(R) erupting from giant sunspot 649. The powerful explosion hurled a coronal mass ejection(CME) into space, but it was directed toward Earth. AFP PHOTO/NASA (Photo credit should read HO/AFP/Getty Images)

On the World Porcupine

Or: Why does Something exist rather than Nothing?

Oneness. Duality. Multitude.

Zwei, hier kommt die Sonne
Drei, Sie ist der hellste Stern von Allen (
Rammstein – Sonne)

 Save Each Other From Togetherness  (Rammstein – Herzeleid)

 That is why, I am sure, a man once grieved that white thread should be dyed in different colors, and why another lamented that roads inevitably fork. (Yoshida Kenko – Tsurezuregusa)

El temor de separación es todo lo que une. (The fear of separation is all that unites.)( – Antonio Porchia – Voices)

 “Something we cannot see protects us from something we do not understand. The thing we cannot see is culture, in its intrapsychic or internal manifestation. The thing we do not understand is the chaos that gave rise to culture. If the structure of culture is disrupted, unwittingly, chaos returns. We will do anything–anything–to defend ourselves against that return.” (Jordan B. Peterson – Maps of meaning)

 Introduction

The best part of inspiration for this text-shaped piece of shit came from:

  1. Rejection (keywords: life, borderline, instability)
  2. Talking with my exes (too many)
  3. Rammstein songs (surprisingly few of them actually)

Other parts are all due to my current situation as a stranger in a strange land, complete with an insomnia (caused by benzodiazepine-withdrawal) and of course, as it usually is the case, an utter confusion with the subject matter. I need to thank to Mr. Jordan B. Peterson for most of stuff here also, and to God Almighty, amazing ex partner Petra, beautiful borderline nutcase Nila, my Mother (not related to the former), my Father, and especially the first hamster I ever owned (forgot the name at this point, but he was a good guy).

The Purpose of this is not to say anything on one matter or another, in order to inform you about anything new under The Sun, or to impart any special knowledge on you that you might already not have. All knowledge and understanding is a from of remembering what once was forgotten. In fact, its almost amazing that everything here-written (but not said) is part of our intuitive nature as a billion year old life-form, and a sentient one at that, and, to increase the stakes, a self-conscious one. The latter is the part of the problem and also the part of the solution: the mere interaction of one’s sentience with itself, that is to say, being’s sentience of its sentience (I see that I see, but I also see that I hear – what English language somewhat mystically but  very appropriately called the mind’s eye). This is the ultimate and obvious cause of all duality (animals know nothing of duality, or language, which is the same thing fundamentally) and hence the multitude as such, and in turn the Mother of all problems, questions, answers, and in fact of everything that exists in opposition to other (that is, every thing that exist, period), as Buddhist ontology firmly expounds. So, what’s the fuss all about?

Being more specific

“The story so far: In the beginning the Universe was created. This has made a lot of people very angry and been widely regarded as a bad move.”

― Douglas Adams, The Restaurant at the End of the Universe

Of course, it is easy, simplistic but correct, to attach significance here to either Oneness (mystic traditions, some religions) or Difference (structuralism, deconstruction, Derrida) as being primal, and even venture into ethics and make them analogous to the good and evil, to healing and suffering (in English word “whole” is etymologically connected to the word heal. Obviously: to heal is to make whole again), and to billion another analogies that exist everywhere from mathematics, biology to physics , philosophy, as if reality is fundamentally fractally structured, and thus we thrive in understanding analogies. But this is for some other essay, where we could focus on Douglas Hofstadter,  my brother in enthusiasm towards analogies.

To further elaborate. The Word (Logos) that was the Beginning was a Word, only because a self-conscious mind can be even thought of having a word to say (or on itself, as we would say: on his mind – hence thinking itself was born). On the other hand, the body is, as a certain absolutely awe inspiring Japanese person called Mishima once noticed, of a completely different nature than language: and he himself questions: “How was it possible that I started to think even before I felt my existence embodied?” (Sun and Steel) . At least he made sure that the ending of his life was a bodily experience, and was beautiful. But the point here is not to trod on, on how the things are this way or another. Why? Because, in fact, they are not. As one Sutra says: things are not what they seem, nor are they otherwise. We can see two (not one?) tendencies here emerging, of making differences where they seem to be none, or equivalences where there are apparently not. As one of the greatest Minds the World has ever Seen has once expounded:

“Hegel seems to me to be always wanting to say that things which look different are really the same. Whereas my interest is in showing that things which look the same are really different. I was thinking of using as a motto for my book a quotation from King Lear:I’ll teach you differences!‘. (…) ‘You’d be surprised’ wouldn’t be a bad motto either.”

Engine of Reality

The whole process of being might as well be called learning (and teaching) the differences, and yes, I also don’t know why he added that remark in the end. But as it might be already obvious, Kent’s quote from King Lear comes from asserting ones dominance over another (poor Oswald, being humiliated and pushed off the stage, to the delight of the King). But the existence as such is existence of a hierarchy – not only the one we are most used to, as in King Lear, dominance hierarchy, but also to the physical and infinite number of other hierarchies nested upon each other – from Standard model of physics to social institutions we dwell in, from biology to chemistry to psychology, from any and every self-regulating automatic system, every feedback loop which has it’s special evolutionary purpose in the service of the Whole, and so ad nauseam. The One at the end of this hierarchy, in our experience – is God, or not even to be named (道), or void as such, or Selfhood (Atman), or even equated to the notions of Good and True and Beautiful (or Truth, Path and Life?). But we also know that our self-reflective subjective experience of ourselves is in fact It itself looking in its own mirror image. The Sun as a cover picture was chosen as an appropriate expression of The Beautiful, The One, The All Giver, but we also understand that It projects its energy on another plane, penetrates the space, makes the difference itself – duality, and multitude, unfoldThere is no other thing aside of this unfolding. This other plane, the cradle of life, is the Earth, which we often endearingly call our Mother. Appropriately the Rammstein song playing while I was writing this part was „Mutter“, meaning of course Mother – which we will first think its beautiful – but at the same time we will know that it is equivalent to death as much as it is to life (going back into one’s mother) but also analogous to orgasm (la petite mort) –  I will not further elaborate on this, but it is absolutely obvious, and more than just “true” (somebody once called this types of truths as meta-truths). And as much as it, the Mother,  symbolizes empathy, we know that empathy is extremely dangerous and tragically counterproductive. So this concept is creative-destructive and our collective unfolding is creative-destructive, and the Love we feel or claim or suppose or identify as the root of All, is the all domineering all prevailing force that unites and separates everything (and every thing) . And as one Mind has once noticed, there is and cannot be nothing either good or bad about it – if Love is the cause of the action.

 

Psychology:

Borderline personality disorder & Love

But let us now be more concrete on this notion of Love. We might not yet want to talk about Love of certain quarks in relation to another (in fact we never do observe quarks in isolation, a thing called color confinement, which has nothing to do with color as you think of it, but it might have with Love), but at least in interpersonal relations – and especially in the more intense kinds  of relationships – we are finding the same mechanism of union and separation. Here comes into play what I always found the most astonishing and intense form of Love, but also the most dangerous, destructive and death craving form: the Love of a person with what is in a DSM-5 known as Borderline (emotionally unstable) personality disorder. Again, it’s almost astonishing to watch this mechanisms nested upon each other unfold in almost real-time: life-times worth of Love in what now seems to be a one brief moment – and it all comes from only one source – the fear of rejection, i.e. the intense dislike toward the idea of separation: the need for unity, but also death, melting in but also against, one another.

I had way too many of those

Okay, and the ways our societies are structured, what do they have to say about Love, in this more cosmic ontological sense of the word as we use it here? You can notice that we are jumping from one nested hierarchy to other. I might as well keep on talking about quarks and astronomy, for instance. But simplicity and clarity behooves me to stop at a  certain point.

Hedgehog’s dilemma

 

Here I will both link and quote Wikipedia, because Schopenhauer explained it better than I ever could, while at the same time his idea is uncannily analogous to what we had discussed before  (click here for Wikipedia article on this concept).

Quote from the article itself:

The concept [of Hedgehog’s dilemma] originates in the following parable from the German philosopher Arthur Schopenhauer‘s Parerga und Paralipomena, Volume II, Chapter XXXI, Section 396:[1]

A number of porcupines huddled together for warmth on a cold day in winter; but, as they began to prick one another with their quills, they were obliged to disperse. However the cold drove them together again, when just the same thing happened. At last, after many turns of huddling and dispersing, they discovered that they would be best off by remaining at a little distance from one another. In the same way the need of society drives the human porcupines together, only to be mutually repelled by the many prickly and disagreeable qualities of their nature. The moderate distance which they at last discover to be the only tolerable condition of intercourse, is the code of politeness and fine manners; and those who transgress it are roughly told—in the English phrase—to keep their distance. By this arrangement the mutual need of warmth is only very moderately satisfied; but then people do not get pricked. A man who has some heat in himself prefers to remain outside, where he will neither prick other people nor get pricked himself.

When Freud went to USA in the beginning of the 20th century, he said his mission was to tame the wild hedgehogs (or porcupines). He found American society to be too unruly, almost barbaric, and in a state of feral collective unconsciousness – society was prickling one another in an unhealthy manner, both mentally and physically, especially in the long run. Of course, ultimately he failed, after his students did their part in creating Sexual revolution in the late ’60s. But here I want to use this beautiful and very well thought metaphor of Freud’s. If there was such a thing as an American porcupine in the 1920s, could we also speak about the World Porcupine, in a Hegelian sense,  Geist– kind of – and its development, especially in recent years? We might also conclude that in Freud’s times – although he thought American porcupines were wild – they were in fact in their best and tamest condition in the last 100 years. Especially if you look at the current problems Mankind is facing – here I don’t want to elaborate on them, because we all already know, nor is this the goal of this text. What I want to do, as somebody who so admires Chinese culture, their political and economical system, language and tradition – to use this knowledge and try to create an idea of a World Porcupine – and maybe even predict the way in which He will behave in the future. So let us first start with the application of Hedgehog’s dilemma in the case of Chinese, or any other sinospheric (Japan, Korea) society. We will see that Schopenhauer’s Hedgehog developed in Prussia and that it is product of liberalism and civil society par excellence, and that Chinese culture and norms use vastly different ways (and yet, quite similar) to achieve the same goal – not to get too close lest they get pierced, but also, avoiding going too far from each other.

Solution in both cases is basically analogous the the Ancient Greek concept of the “right measure” or Golden mean and in Wikipedia (that is, some textbook Wiki is quoting), its is elaborated in this very convincing fashion:

“The hedgehog’s dilemma suggests that despite goodwill, human intimacy cannot occur without substantial mutual harm, and what results is cautious behavior and weak relationships. With the hedgehog’s dilemma, one is recommended to use moderation in affairs with others both because of self-interest, as well as out of consideration for others. The hedgehog’s dilemma is used to explain introversion and isolationism.”

Of course, this is almost impossible to accept from the BPD (borderline) perspective. It is a widely different perception of the world, it is a widely different world, period. But both are manifestation of the same fundamental ubiquitous force of Love, only quantitatively different, with the same essential (and primordial) quality. But it is also interesting to notice that this “middle way” or “golden mean” path of life was a very influential school of thought both in the East and in the West, from Seneca and Buddha, Aristotle and virtually all patriarchs of Buddhism, all  the way to Vedas and other less known scriptures and philosophies. Again, World Porcupine always seems to develop independently from one another and simultaneously, in a truly mystical way.

What does the future bring

The Chinese well mannered and distance loving Porcupine will have a peculiar confrontation with the Western much more closer together  (but hurtful, piercing) porcupine constellation. On the other hand, Western pop culture is spreading in China like wildfire in this age of social media and decentralization. Here I am an optimist – although I consider this a profoundly realistic position. It is in everyone’s best interest, it is the work of universal force of Love as we elaborated before, and after thesis, antithesis will bring about the synthesis of this two vastly different world experiences and comprehensions.

Quarks loving each other

Repetition is important

Love manifests as a driving force of Universe (which is a never ending, never beginning play between One and Many – God and Creation – Sun and Earth – Body and Language – I will stop here, but indeed, there are simply too many examples anyway ) . As we see from this analogies – there are many examples of the same process (don’t let me get into quarks again). Sociology, Ontology, Psychology, Physics, Biology: reproduction on all levels – energy, Astronomy, Mathematics. Even the apparently trivial distinction between discrete and continuum is fundamentally based in this analogy. And aporias we stumble upon if we ponder to much, they are precisely the fundamental structure of reality, because this Love is as allusive as God itself (or Laws of Nature modern physics is struggling with, or Language in it’s ambiguity, or Buddhist void in it’s inexplicable, ungraspable and allusive nature (“Turn towards the void and you shall turn It’s back“).  It all falls back to one simple principle.

Instead of conclusion

Finally, an ethical turn. What are we ought to do? What is Good?  So far it seems I have made everything reasonably clear. But as somebody who was always overly concerned about the destiny of Mankind, I still wouldn’t be able to properly answer this question – what we ought to do with us, with Mankind?  To not let it die? Why? Because I felt a little piece of me dying at the mere writing of the capitalized question “why’ in the last sentence?  Or, in one sentence, because in I personally know that I am, in essence, It manifesting itself, together with itself – and Others? I don’t know, but it sounds like a plausible enough idea for now. I have yet to see a more – for me personally – intuitive ethical idea by which to act in the world.

Everything

I would also like to just mention the Native American (I think Hopi ) myth of primordial Man and Woman creating Universe by the force of Love, via Divine Copulation:  but this myth also abounds with references to Chaos and Order: this again fits really well into the gist of this theme, especially because this oral transmitted myth is estimated to be 20-30 thousand years old. And of course, these kinds of myths are ubiquitous throughout human civilization, and prehistory, and are obvious meta-truths in which we are, as beings, immersed.  I would like to add more examples here, and I will do so as soon as I get inspiration. I have absolutely forgotten using the Nagarjuna’s doctrine of two truths (let’s say for simplicity sake – Truth from the perspective of One, and conventional truth of duality) as a sort of “solution” to our ” problem here.  But since Nagarjuna also expounds that Nirvana is Samsara, and Samsara is in turn Nirvana, my omission is hardly problematic – since this teaching is, again, as obvious as anything we ever intuitively comprehend. 

Explanations come to an end somewhere.

 What, you scoundrel, you would speak no nonsense? Go ahead and speak nonsense – it doesn’t matter! (Holy Augustine)

 

lā ʾilāha ʾillā llāh

The End

Kanye & Peterson i zeitgeist suvremenog kapitalizma – Part 1#

Ovdje ću analizirati jednu sad već malo stariju Kanyeovu pjesmu, ali u duhu trenutačnog globalnog duha vremena te u analogiji sa stavovima Jordana B. Petersona. Pjesma je “New slaves” – a suštinu iste je stvarno teško sažeti, pa ću tu stati sa opisivanjem. Koristiti ću dva Youtube linka, jedan live nastup, drugi studio version. Tekst pjesme je cijeli u ovom postu (seciran, ali vjerujem dovoljno pregledno).  Počnimo:

My momma was raised in the era when
Clean water was only served to the fairer skin
Doing clothes you would have thought I had help
But they wasn’t satisfied unless I picked the cotton myself

Referenca na (preminulu) majku, ropstvo, pamuk, boju kože – sve uobičajeno lijevom diskursu. U pozadini live nastupa se vrte reklame, konzumeristički ethos u nekoliko brzih frejmova, uskoro ćemo vidjeti zašto. Ništa novo, idemo dalje:

You see it’s broke nigga racism
That’s that “Don’t touch anything in the store”
And this rich nigga racism
That’s that “Come in, please buy more
What you want, a Bentley? Fur coat? A diamond chain?
All you blacks want all the same things”

Ok, dakle posotje dvije vrste rasizma. Ovdje već vidimo malo nijansiraniju sliku stvarnosti, onako kako bi iz neke nepristrane perspektive i trebalo biti. Ovdje je Kanye puno sličniji Petersonu nego bilo BLM pokretu, markistima, bilo cijelom desnom dijelu političkog spektra. Naprosto – zbori istinu, govori ono što osjeća da je preslika stvarnosti – Istina. A to je, morati ćemo prihvatiti, najviša vrijednost.

Used to only be niggas now everybody playing
Spending everything on Alexander Wang
New Slaves

Malo detaljnije:

  • Broke nigga racism – vjerojatno će ukrasti nešto.
  • Rich nigga  racism – dođi opet, kupi još!  Luksuzni auti, bling, $50,000 obleka – ma neka. “All you blacks want all the same things“.

“Use to only be niggers, now everybody playing” 

Ovo je isto vrlo slojevit stih. Naime,  jako je zanimljivo pratiti kako se jezik i nomenklatura mijenja kroz povijest, te kako istovremeno politička korektnost raste i dobija na značaju. Prije su bili crnčuge, pa su postali obojani, pa je prešlo na “crnac“, a danas je POC (“person of color“) najbolji politički korektni termin, općeprihvaćen od liberalne lijevice, i to za sve afro-amerikance  ali i za sve druge manjine.  Dakle: now everybody playing. Ne treba puno objašnjavati zašto je društveni fenomen Jordana Petersona (kao zakletog protivnika PC kulture) ovdje u neočekivanoj ali očitoj harmoniji sa Kanyeovim stihovima.

Ono što slijedi je dakle hook pjesme, onaj najbitniji dio koji bi trebao izraziti poantu pjesme, u ovom slučaju suštinu društvene situacije čovječanstva te Kanyeov osjećaj prema istoj:

“You see there’s leaders and there’s followers
But I’d rather be a dick than a swallower”

Ne znam što više dodati ovdje – Kanye West ovdje prihvaća društvenu hijerarhiju (naspurot markističkoj ideji “klasnog konflikta” te egalitarizma) – i jasno odabire svoje mjesto u njoj. Kao netko sa net worthom od 150 milijuna USD, donekle je razumljivo. Opet, ako sličnost sa Petersonovom slikom društvene stvarnosti nije očita, onda vam ne mogu više pomoći. Explanations come to an end somewhere (Ludwing Wittgenstein).

I throw these Maybach keys
I wear my heart on the sleeve
I know that we the new slaves
I see the blood on the leaves
I see the blood on the leaves
I see the blood on the leaves
I know that we the new slaves
I see the blood on the leaves
They throwing hate at me
Want me to stay at ease
Fuck you and your corporation
Y’all niggas can’t control me
I know that we the new slaves
I know that we the new slaves

Ok, ovdje smo došli do lijepog libertarijanskog i radikalno individualističkog dijela. Koliko god Kanye bio bogat u utjecajan, on je ništa naspram nekog milijardera, a još manje naspram korporacija koje imaju tržišnu kapitalizaciju oko 3000 puta veću od njegovog cijelog bogatstva.

Što to zapravo znači? Koji vrag je moć individue u društvu u kojem jedna koropracija vrijedi više nego  pet (5) BDP-a  Republike Hrvatske, i što on može pred takvim Golijaotm? Ovo je stara tema, koja je u zadnjih 10 godina opet, i to s pravom, dobila zamaha. Radi se o pro-tržištnom anti-korporatizmu, ili kako je izraženo u ovom izvrsnom članku “free market anticapitalism.” Ovo je zanimljiv twist u pro-kapitalističkom narativu, jer je s jedne strane potpuno u skladu s onim što ljevičari zahtjevaju (i jako ih zbunjuje, vjerujte mi na riječ 😀 ),  dok je i dalje individualistički i libertarijanski.  No što je to toliko loše sa velikim korporacijama?

 

 

“Small businesses are the backboone of the economy”   

U ovom dijelu ne namjeravam prepričavati gornji video – ali ga toplo preporučam bilo kojem još-uvijek skeptičnom čitatelju. Poanta je – prostor za djelovanje malim i srednjim poduzećima se s vremenom sve više skraćuje,  M&A je u boomu (što se događa i  u Kini), posljedično njihova moć lobiranja (ali i karteliziranja, monopoliziranja) raste, dok se u relativnom smislu moć našeg Kanyea i dalje smanjuje, koliko god nam je njegovo bogatstvo teško pojmiti.

U drugom dijelu ćemo vidjeti što je to toliko bitno u malim i srednjim poduzećima, na primjeru Njemačke, te nastaviti analizirati Kanyeove, Petersonove i ine stavove u duhu vremena u kojem nastaju.

Za kraj studijska verzija, puno bolje zvuči. 🙂

 

Stay tuned.

 

杜布罗夫尼克 – 自由之圣诗

这座城市叫杜布罗夫尼克。以前是独立的共和国,现在是克罗地亚的一部分。每年好多中国人旅行到克罗地亚

 

 

杜布罗夫尼克人国旗上写的就是”LIBERTAS”, 拉丁的意思是”自由”。

 

 

杜布罗夫尼克人很喜欢自由,这首诗也表达了这样的意思。

https://m.youku.com/video/id_XNDA2Njk3NTcxNg==.html?spm=a2h0k.8191393.bodydiv.5%212~5%214~A&from=s7.8-1.2&source=https%3A%2F%2Fwww.soku.com%2Fm%2Fy%2Fvideo%3Fq%3Dhymn%2520to%2520liberty%2520chinese

https://v.youku.com/v_show/id_XNDA2Njk3NTcxNg==.html?x&sharefrom=android&sharekey=b2a493cb5c7a7c4cc45941fabb8cff159

 

自由之圣诗

哦,美麗的,哦,親愛的,哦,甜蜜的自由,
是上帝賜給我們的寶物。
是我們所有榮耀的真正原因,
是這些森林唯一的裝飾。
所有的銀子,所有的金子
所有人的生命,
都無法償還你的純潔的美麗。

 

这位诗人,文学家叫 Ivan Gundulić。 我把他写的诗歌翻译到中文。

Republika Hrvatska, što je to?

 
Ovaj tekst je pisan u koautorstvu s Ivanom Čovićem, a posebno zahvaljujemo Davoru Katunariću na savjetima i kritikama. I svima ostalima koji su doprinijeli razvoju klasičnog liberalizma u Hrvatskoj.

Narod je glup?

Postoji puno toga u hrvatskom javnom diskursu što nije lijepo, istinito, ni dobro, ali neke stvari me ipak posebno smetaju. Radi se o uvriježenim stavovima koje čujemo svaki dan, u medijima, komentarima na člancima, Facebook raspravama, a nekako su odraz opće apatije, besperspektivnosti, indikator nerazumijevanja politike, ali i nerazumijevanja sociologije, povijesti i trenutačnog stanja u našoj državi i našem društvu. Jedan od tih stavova je tvrdnja o urođenoj gluposti (prokletstvu?) hrvatskog naroda, po kojoj naprosto zaslužujemo sve loše što nam se događa. S druge strane, živimo u društvu u kojem nezanemariva manjina (ali politički bitna) sve boljke naše domovine pripisuje tobožnjoj jugoslavenskoj petoj koloni. Ovo je ekstreman primjer, ali vrlo utjecajan u društvu te u kreiranju javnog mnijenja, iz brojnih razloga. Ali zanimljivo, ta ideja o petoj koloni nije čak ni toliko suluda, što ćemo ovim tekstom pokušati dokazati.  Problem je što je apsolutni simbol hrvatstva i nacije kao takve  – onaj tko simbolizira jedinstvo nacije – duboko upleten u ovu priču. Ovo dodatno komplicira stvari, i razlog je zašto se još uvijek nismo suočili sa svojom prošlošću (što je floskula, ali istinita).

Iako se u pravilu slažem s onom izrekom – svaki narod zaslužuje vlast kakvu ima, mislim da to ipak ne vrijedi u zemljama koje nisu istinski demokratske, ili barem približno demokratske. Hrvatska to naprosto nije. Republika Hrvatska zemlja je koja je velikim dijelom kontrolirana od strane umrežene klike i jedne vrlo utjecajne političke stranke, stranke koja je dominantnija i jača od bilo koje druge, kojoj ni nepravomoćna presuda nije značajno (osim vrlo privremeno) uništila rejting. A glavna opozicijska stranka je neizostavan dio te prljave rabote, i proizašla je iz istog sustava i istih vrijednosti. Zašto onda izabiremo jedne ili druge? Je li to zaista jer je narod glup, kako uvijek govorimo?

Ovdje želim biti vrlo jasan, jer je ovo vrlo važno zapamtiti i razumjeti. Ovo je donekle problem naroda, naime onog dijela apatičnog naroda koji ne glasa, što je više od pola birača, ali je primarno problem takozvanih struktura. grijesima struktura već je godine Gospodnje 1997. bilo riječi. No što to zapravo znači? 

Republika Hrvatska je država koje je oteta (highjacaked) od strane određene kvazi-legitimne klike koja je 25 godina temeljito potplatila – socijalnim transferima, osiguranjem egzistencije, privilegijama, sinekurama i na mnoge druge načine – cijele društvene skupine, te ih učinila egzistencijalno ovisnima o njoj, i tako stvorila vojsku odanih birača, pa i paravojsku svoje vrste (plinske boce, šatori….). Svi znamo o kojim društvenim skupinama se radi – i ja ih ovdje ne želim dodatno osuđivati, niti smatram da snose nekakvu kolektivnu krivnju – naprosto su bili (i još su) politički instrumentalizirani, kako to oduvijek biva. Dapače, činjenica je da postoji puno i branitelja, i umirovljenika, pa i ljudi u javnoj upravi kojima se trenutačna situacija u društvu nimalo ne sviđa. Nedavno je na Nedeljom u 2 hrvatski branitelj Predrag Mišić – Pedja  rekao da bi bilo puno bolje da su ih zaposlili i oslobodili poreza na neko vrijeme, umjesto da ih plaćaju za ništa – odnosno umirove. Ali oni, osim iznimno, ne dobivaju nikakav medijski prostor, iz očitog razloga što su i mediji jedna od tih skupina koje je u sprezi s vladajućom klikom, odnosno Partijom* . Evo kako je dakle branitelj Predrag Mišić to sročio:

Od 1998. dobivam prosječno 1000 eura, za 240 mjeseci sam dobio 240.000 eura. Da mi je netko 1998. rekao ne evo ti taj novac, nego evo ti bager, evo ti kamion – idi raditi. Pet godina nećeš plaćati porez državi, a onda kada staneš na noge, plaćat ćeš državi porez. Danas bismo bili mnogo sretniji, iz kojeg se razloga nas gurnulo na marginu, zašto smo šutjeli 20 godina – evo do čega smo došli. (…)

Najveća pogreška, prema mišljenju hrvatskih branitelja, bila je kad su nas tada gurnuli u mirovinu. Možda je ideja bila dobra – pustiti ljude, prošli su ratišta. Mislim da je trebalo malo stati na loptu. Ljudi koji su izgubili dijelove tijela, koji nisu mogli raditi, ali ljudi koji su imali 26 godina i bili sposobni mogli su raditi i pridonijeti te sada možda ne bi bili u ovim problemima. Svjestan sam da je to sada velik novac, mi smo imamo 55, 60 godina i ta priča sada više ne postoji.

Dobro se sjećam predavanja iz kolegija sociologije religije na koje je prof. Krunoslav Nikodem rekao više manje istu stvar. Ali ne treba biti sociolog da bi se shvatilo da se mirovinom marginalizira ljude te da im se sprječava integracija u društvo, niti politolog da se shvati dugoročna svrha takve taktike.

* Upotreba rijeci "Partija" ovdje je tendenciozna i ideološka, ali ipak ne mislim da je takva karakterizacija HDZ-a daleko od istine. Akademik i sociolog Josip Županov hrvatsku vladajuću elitu u svojim radovima i knjigama naziva nomenklaturom, jer su ionako mahom svi vezani uz SKH i druge strukture prošlog sustava, i mnogi politički komentatori su primijetili nevjerojatne sličnosti upravljanja HDZ-om i modusa operandi bivše komunističke Partije. U smislu: Partija je uvijek prije nacionalnih interesa.

Pitanje je koliko je Republika Hrvatska bila oteta, kao što smo u početku rekli, a koliko je ipak bila takva od samog početka, odnosno od samog proglašenja nezavisnosti. Ovo je vrlo kontroverzna tema, čak i danas. Pokazuje se da je HDZ koristio apsolutno titoističke ili čak staljinističke metode u rješavanju s političkim protivnicima. Ovdje ne govorim o komunistima, koliko o eliminiranju HOS-a, HSP-a i druge  konkurencije na desnici, a koja nije imala veze sa represivnim aparatom bivše države ili mu se izravno protivila. Premlaćivanje, ubijanje, smrti pod misterioznim okolnostima – sve mafijaške metode koje možete zamisliti. Tuđman Netko ih je dao ubiti na jedan način koji ni dan danas nije posve razriješen – ali mediji o ovome vrlo dugo nisu imali pojma, niti se dan danas itko puno bavi ovom tematikom (ali se svi kunu u Tuđmana! ).  To nas dovodi do ove vrlo bitne ali često zanemarivane teme.

Upozorenje čitatelju: dio koji slijedi opis je HDZ-ovog odnosa prema “problemu” političkih neprijatelja te je suhoparan i pun nabrajanja. Ali je upravo ključan dio slagalice koja pokazuje da smo iz jednog jednostranačja naprosto prešli u drugo, suptilnije jednostranačje, a političke reperkusije ove pseudotranzicije se osjete i dan danas.

Istočni grijeh Republike Hrvatske

 

 Hrvatski pravaš Ante Paradžik je kritizitao tadašnju hrvatsku vlast na čelu sa F. Tuđmanom, smatrajući da ne čini dovoljno na obrani Hrvatske. Na povratku sa stranačkog skupa HSP-a u Križevcima, 21.rujna 1991.godine,  Paradžik je ubijen u pucnjavi hrvatskih policajaca. Policajci su se poslije pravdali time kako su dobili anonimnu dojavu da su u automobilu “martićevci”. Ubojice se osuđeni na zatvorsku kaznu, ali su ubrzo bili amnestirani od F. Tuđmana.

Inače, Paradžik je sudjelovao u osnivanju HDZ-a, te je napisao Statut stranke. Komentirajući razloge razlaza sa HDZ-om, Paradžik je naveo kako je u toj stranci bilo dosta onih koji su prije bili protiv samostalne Hrvatske i koji su ga progonili za vrijeme komunizma.

Na dan pada Vukovara, 18. studenog 1991., Paraga izjavljuje za Agence France-Presse(AFP) da “ako padne Vukovar, treba pasti i predsjednik Franjo Tuđman“. Ipak, u istoj izjavi naveo je i kako “nema namjeru da poduzme nasilnu akciju protiv vlade u Zagrebu, nego da razriješi predsjednika Tuđmana na fronti reorganizirajući obranu na istoku Slavonije”. Optužio je Tuđmana da je zaustavio pojačavanje vukovarske obrane s bojnom HOS-a od “1200 ljudi” (ta brojka bila je mnogostruko preuveličana) te je najavio kako HSP ne priznaje prekid vatre. Međutim, sudeći po spomenutom izvještaju Josipa Manolića, takva Paragina teza o prodaji Vukovara nije odgovarala stvarnom stanju – naime, general Anton Tus je 20. studenog zapovjedio “nastavljanje spajanja jakih snaga u pozadinu agresora i spajanje sa snagama obrane Vukovara, u cilju narastanja otpora na tom prostoru”.

Nakon pada Vukovara u studenome 1991., Dobroslav Paraga postaje prvooptuženi za pad Vukovara, Mile Dedaković – Jastreb drugooptuženi, a policija provodi pretres u sjedištu HSP-a gdje su pronađene velike količine oružja i streljiva koje su pravaši slali svojim dobrovoljačkim postrojbama diljem Hrvatske. Uhićeni su Paraga, Ante Prkačin i Mile Dedaković Jastreb pod optužbom za terorizam, rušenje demokratski izabrane vlasti i osnivanje paravojnih postrojbi. U pritvoru Paraga počinje štrajk glađu, a Dedaković biva teško premlaćivan u zatvoru u Zagrebu. Ipak, svoju nevinost su dokazali na suđenju pred Vrhovnim sudom RH i Vojnim sudom RH koji su ih oslobodili optužbi – Vrhovni sud Republike Hrvatske 13. prosinca donio je rješenje prema kojemu su sve optužbe protiv njih odbačene kao neosnovane. Dedaković se, po izlasku, sklonio pod zaštitu jedinica Dobroslava Parage u Starčevićevom domu. Kasnije je Vrhovni sud Republike Hrvatske po drugi put potvrdio oslobađajuću presudu za Dobroslava Paragu, i k tome u obrazloženju naveo da je HOS legalni i legitimni dio Hrvatske vojske, čime je otpala i optužba na račun dragovoljaca i bojovnika Hrvatskih obrambenih snaga, da je HOS navodno paravojna formacija.

Paraga je u Saboru upozoravao na ogroman niz nerazjašnjenih ubojstava pripadnika HSP-a (njih 30-ak) koji su ubijeni pod sumnjivim okolnostima, s mogućnošću da se radi o političkim ubojstvima. Nabrojao je: dopredsjednik HSP-a Ante ParadžikIvan Bebić koji je ubijen na Črnomercu u Zagrebu, Miroslav Martinovski koji je ubijen u Kutini, Darko Rušanac u Vinkovcima, Vlado Knežević također u Vinkovcima, Ivo Bošnjak, Blaž KraljevićGordan ČuljakŠahdo DelićIvan GranićRasim KrasniqiOsman MaksićMario MedićVinko PrimoracMarko StjepanovićStojan Vujnović – SrbinRobert TupekSaša IlićDinko Figać, Zdravko Trošelj (predsjednik HSP-a u Našicama ubijen u vlastitom domu), Željko Đapić u Osijeku (podmetnuta eksplozivna naprava pod automobil), dok su još neki od ubijenih pravaša: Ratko ZrnoFuad MuhićKatica LanciottiKluk GabrićDarko ŠagudBranko Cvitanović.

Posebno upada u oči ubojstvo Blaža Kraljevića, koji je ostao na neki način ikona HOS-a, pravaša i hrvatske desnice općenito.

Kraljevićeva pogibija postala je objektom nagađanja, pa se tako za njegovu pogibiju okrivljuju brojne osobe. Mnogi za pogibiju Kraljevića krive Mladena Naletilića Tutu, zapovjednika Kažnjeničke bojne HVO-a. Stanko Primorac i Zvonko Jurišić, predsjednici HSP-a BiH za pogibiju su okrivili i Vicu Vukojevića, hrvatskog ustavnog suca (čovjek iz vrha HDZ-a op.a.).

Nemojte dozvoliti da Vas bilo tko razoruža ili Vas natjera da skinete oznake HOS-a. […] HOS je hrvatska vojska, i nikakve grupe, koje kradom bez oznaka švrljaju okolo ili bilo tko, pogotovo ne oni kojima Hrvatska nije do Drine, neće nam krojiti nikakve zakone. Tko digne ruku na HOS ili HOS-ovca, bit će strogo kažnjen. Kome ne odgovara hrvatski grb ili program HOS-a i HSP-a mi mu ne možemo pomoći, mi radimo ono što odgovara Hrvatima, a ne nekakvim grupama senilnog vođe (Franjo Tuđman op.a.).  — Blaž Kraljević
u Priopćenju za javnost, 29. 3.1992.

Kao Hrvat islamske vjere i tolerentan čovjek, oduvijek se zalagao za uzajamno poštovanje svih religija, a prema Domovini je imao pravaški, beskompromisni stav. Hrvatska na prvome mjestu, a onda sve ostalo. Nikada neću zaboraviti koliko je tužan bio kada su ubili generala HOS-a Blaža Kraljevića i s kolikim je veseljem govorio o zajedničkim hrvatsko-muslimanskim akcijama oko Bihaća.   —  Velimir Bujanec o Zlatku Hasanbegoviću, direktno.hr, 24.1.2016.

Ali zanimljivo je kako danas desničari glorificiraju HOS i Tuđmana u istoj rečenici.Prije pretposljednjih izbora (kad je na čelu HDZ-a bio Karamarko), Bujanec je otvoreno navijao za HDZ i Karamarka, koji je (zanimljivo) govorio o nastavku Tuđmanove politike iz devedesetih. Istovremeno, glasno protiveći se uklanjanju spomenika HOS-u u Jasenovcu. Kako današnji desničari opravdavaju da je HDZ devedesetih kosio pravaše poput sijena u ljeto, ne znam. 

 HSP je otvoreno bio protiv Tuđmana i HDZ-a koji su pod krinkom nacionalizma, demokracije itd. ustvari htjeli samo nastaviti gdje je Jugoslavija stala. Naravno, sa malo boljim ulogama nego što su ih dotad imali: Tuđmana su Jović Bora i cijela ta ekipa iz vrha CK SK smatrala trećerazrednim političarem, dok ga Hrvati praktični smatraju novim ocem nacije. Pa je shvatljivo iz toga kuta gledanja zašto je tim starim komunističkim kadrovima trebao HDZ, a jasno je i zašto im je smetao HSP i HOS.

I ne samo HSP, smetali su im i Vlado Gotovac (po mojem mišljenju najbolji političar kojeg je Hrvatska ikad imala) i HSLS. Koji je najvatrenije i najrječitije kritizirao Tuđmana i njegovu autokratsku politiku.

Pa lako je neadresirani novac prepuštati domaćim lopovima! Prepusti svoj, kad si tako dobar patriot. Hrvatska je država pred sobom imala ogromno nacionalno bogatstvo. Mi stalno ovdje govorimo, čujem i danas, kao izišli smo iz jednog mračnog režima u kom nije ničega bilo, to je naprosto laž. Bilo je, i to što je bilo, grabljeno je kapom i šakom na nezakonit način. Da nije bilo ničega ne bi bilo naših novih bogataša. Da nije bilo ničega, ne bi bilo onih ljudi koji sada drsko pred ovom nacijom upotrebljavaju svoj novac preporučujući se njezinoj pažnji, kičem i raskošnim postupcima. Vlado Gotovac, govor u Saboru 18.10.1996.

Nikako ne mogu prežaliti na što se sveo HSLS, a i liberali općenito. Da ih danas predstavljaju Vesna PusićVrdoljak, D. Kosor i njima slični. No, da se vratimo na odnos HDZ-a prema ostalim strankama i demokraciji općenito. HDZ je, dakle nastavio gdje je SK stao. Vrlo brzo nakon rata, sve političke opcije (pojedinci koji su osnovali te iste opcije) koje su se prije rata zalagale za liberalizaciju i demokraciju (HSP za neovisnu Hrvatsku, HSLS za liberalizaciju) su u godinama nakon rata brzo nestale ili završile na marginama. Pritom bi upozorio čitatelje da ovdje mislim na HSP Dobroslava Parage, koji je kasnije izgubio stranku od HDZ-ovog (UDB-inog) kukavičjeg jajeta po imenu – Ante Đapić, dok su njegove suradnike i prijatelje iz stranke jednog po jednog likvidirali (naveo sam u dijelu teksta iznad 30-ak ljudi). Da naglasimo još jednu stvar. HDZ je htio nekakav HSP, da ne bi imali etiketu najdesnije stranke. Otud onaj slavni preokret kad je Đapićev HSP na večer izbora bio dobro ispod praga, a ujutro na 5.01%.

Jako mi je zanimljivo, a primjetiti ćete i ironično, kako su politički zatvorenici i neprijatelji bivše SFRJ (Gotovac, Tripalo, Budiša, Paraga i sl.), nakon rata i nakon što su dočekali neovisnu i demokratsku Hrvatsku zapravo postali politički mrtvaci (a neki i doslovni mrtvaci). Neki su poput Budiše trajali još neko vrijeme, dok su ostali nestali poput lanjskog snijega. Naravno sve to uz pomoć naroda (a koga drugoga). Što će reći da se u suštini nije ništa promijenilo nakon rata. Samo boja, samo fasada. Temelji su ostali isti.

Nestalo je doduše jednostranačje, ali samo kao privid. U stvarnosti, ono i dalje postoji. Ne postoji stvarna liberalna opcija, ne postoji stvarna konzervativna/pravaška opcija, ne postoji stvarna seljačka/radićevska opcija. Najbolji primjer je pojava MOST-a, a i Živog Zida na političkoj sceni. Kako su se (podjednako) uzbudili i SDP i HDZ. Posebno je zanimljivo bilo državno istražno povjerenstvo u slučaju Agrokor, kako je Nikola Grmoja ispitivao razne aktere. Zanimljivo je bilo pratiti njihove reakcije i kako im je neugodno bilo. Nakon toga je Šeks u javnost izašao sa prijedlogom da Hrvatski Sabor treba podijeliti na dva doma, po uzoru na SAD, te da bi se takvim sustavom izbjegla kriza vlasti, ucjenjivanje malih stranaka itd.

Sjetite se MOST-a otpočetka (19 mandata), do ponovljenih izbora su imali 12. Sad su još manji. HDZ ciljano rastura sve nove opcije i time sustavno ubija demokraciju. Jedino SDP nikad nisu rasturili, jer im jedino SDP odgovara. SDP-u isto odgovara HDZ. Imaju zajedničku prošlost, iz istog sustava su proizišli istu politiku provode itd.( HNS odnosno Vrdoljak je tu isto odigrao vraški dobru asistenciju za HDZ.) 

Primjerice, pitanje Arhiva ne otvaraju ni HDZ ni SDP.

 SDP je pravni sljednik arhiva Centralnog komiteta SKH. U primopredajnom zapisniku iz 1995. godine stoji da je za korištenje građe CK SKH potrebna suglasnost SDP-a. Zato Hrvatski državni arhiv svaki put kad dobije zahtjev za uvid u arhiv CK SKH ne može sam odobriti korištenje, nego mora tražiti prethodnu suglasnost SDP-a – pojašnjava ravnateljica Hrvatskog državnog arhiva Vlatka Lemić.

 ” Ona upozorava da nikakav sporazum ni zapisnik ne mogu biti iznad Arhivskog zakona. – Zato već dvije godine predlažem da se na svu građu, uključujući i onu Centralnog komiteta, primjenjuje Arhivski zakon. ” (Izvor: Slobodna Dalmacija)

 Što možemo reći jest da je za SDP sasvim razumljivo da kao nasljednik SKH ne želi da se Arhiv otvori, ali zašto HDZ ne inzistira da se taj Arhiv otvori?

Opaska za kraj ovog poglavlja: Davor Katunarić, autor predivnog bloga protreptikos (bivši “uvod u filosofiju”) dobro nas je upozorio ovako: 

Moje je gledište da je, unatoč svemu, na koncu 1990. ipak neki prelazak u neku liberalnu demokraciju, u smislu da je nakon HDZ-a 2000. ipak bila mirna predaja vlasti, stranke se izmjenjuju, itd. Tako da je to ipak neki korak naprijed, koliko god sve skupa bilo loše i sporo. OK, sad moram ići, pročitat ću sve ponovo u miru, pa možda još nešto komentiram.
i ovako:

Uvažavamo ovu kritiku. Ovdje je cilj pokazati da je HDZ u prošlosti itekako koristio metode političkih ubojstava, i da je to jednostranačje neko vrijeme bilo vrlo izraženo. Ali ipak ostajemo pri tezi da ni danas nema puno smisla glasati za ljude direktno vezane uz bivši sustav. Također, zaboravih spomenuti primjer Borisa Miksića, kojega su strukture (Mesić, Pavić, Pukanić, HDZ) porazile (iako je u mojim očima moralni pobjednik op. f.)  – pa i cijeli narativ detuđmanizacije, ali o tome je već dovoljno pisano, smatram, iako mi je žao što nemamo vremena ni volje uvrstiti to i u ovaj članak.

Smrt jedne nacije i uloga Crkve

Dakle, naša država ne samo da je oteta od strane dobro organizirane partitokratske klike, nego je takva, čini se, oduvijek bila.  Nekoć smo optimistično vjerovali da će Hrvatska kad se osamostali postati nova Švicarska, toliko bogata, lijepa, i za jugoslavenske prilike razvijena, ali očito nismo uzeli u obzir da klika koja nas vodi u tu budućnost nema ništa drugo na pameti osim svojih osobnih interesa, ili da se, još gore,  radi o istim ljudima koji su nas vodili prije. Bili smo naivni, valjda nas je komunizam navikao na takvu naivnost u odnosu na vlast, te nismo imali gotovo nikakvo civilno društvo tijekom tranzicije (važnost civilnog društva je Vesna Pusić u svojem istraživanju o južnim i sjevernim modelima tranzicije lijepo ilustrirala). Ali da stvar bude gora, ovakva društvena i ekonomska situacija uzrokovala je to da svake godine izgubimo otprilike 50 tisuća mladih, mahom obrazovanih –  ta i ja upravo pišem ove retke iz Narodne Republike Kine –  a stvarna brojka je vjerojatno i puno veća. Ovdje opet ne želim otkrivati toplu vodu i stalno ponavljati sve što mediji ionako (doduše s pravom) uporno spominju, nego želim strukturno i makijavelistički promatrati ovaj fenomen jedne smrti jednog naroda. Tako možemo postaviti pitanje: tko su ti mladi koji odlaze, i čiji su potencijalni birači? U kojem dijelu su dio apatične mase koja ne izlazi na izbore, a u kojem dijelu bi ipak izašli, i glasali… za HDZ? Ili SDP, recimo? Ili nekog trećeg? Profesor Žarko Puhovski nedavno je ovu nesretnu pojavu – čini mi se vrlo precizno – analizirao ovako: 

HDZ-u odgovara odlazak jer odlaze ljudi koji nisu njihovo biračko tijelo. HDZ se riješava ljudi koji nisu njihovo biračko tijelo, a u BiH će navesti ljude da dođu u Hrvatsku i glasaju za njih.

S druge strane, davnog ljeta 2015., tijekom vladavine SDP-a, glavni urednik Glasa Koncila Ivan Miklenić je za odlazak mladih dobro moralno osudio svu vlast do sada:

Svi političari, koji su vodili Hrvatsku od mirne reintegracije do sada, nikako se ne mogu osloboditi odgovornosti za sadašnje nepodnošljivo stanje posebno za mlade, ali i za gotovo sve druge građane, jer da su oni pošteno, primjereno i sa stvarnom voljom služenja općemu dobru upravljali Hrvatskom, ona bi već davno stala na svoje noge i koristila se svojim komparativnim prednostima i bila daleko poželjnija i korisnija članica međunarodne zajednice.

Naravno, nije zaboravio ipak implicirati da odlazak mladih odgovara SDP-u. Logično. Možemo polu-ironično prosuditi da su obojica 50% u pravu – masovna emigracija obrazovanih i mladih koristi cijeloj vladajućoj garnituri, popularno zvanoj HDZSDP (što nije baš catchy, odnosno nije osobito zvučno). Ja ću ih u čast Županovu ipak zvati – nomenklatura

Ono što je ipak pomalo shizofreno i neobično u ovoj izjavi Miklenićevoj je činjenica da je upravo organizacija koju na bitan način predstavlja i čije je javno lice, uporno držala ljestve točno tim i takvim vladarima, točno tih godina, i to s vrlo jasnim interesima. Ovo je kao da Yezhov krivi Staljina što je previse ljudi emigriralo. Karikiram.  Ali Crkva je nažalost oduvijek igrala ulogu – ne želim pretpostavljati iz kojih točno razloga – za HDZ (a istovremeno protiv komunista! Zamislite konfuzije u tim glavama.) Tako bih se ovdje dotakao i famoznih vatikanskih ugovora, koji su valjda najsubmisivniji i besmisleniji međunarodni ugovori ikad potpisani, još od kapitulacije Njemačke u prvom svjetskom ratu. 

Nevoljko se sjećam da je Vesna Pusić jednom, gotovo ponosno, izgovorila na javnoj televiziji “ni Vi ni ja ne znamo sto uopće piše u tim ugovorima”: niti mi je ikako jasno što je htjela reći, obzirom da se radi o vrlo kratkom i jasnom štivu (čak i pravnom laiku) kojeg nije osobit problem pročitati.  A računica koja iz njih proizlazi je još jednostavnija: do sada smo  gotovo 30 milijardi kuna potrošili za financiranje školskog predmeta kojem nije mjesto u školi, te davanja Crkvi. Usporedite sad tu cifru s recimo proračunom za znanost u jednoj godini. Ili infrastrukturnim projektima. Da budem aktualan, to je 15  (petnaest!) peljeških mostova. Doslovno. Barem ako ga grade braća Kinezi. Umjesto toga, za te novce dobili smo desetljeća Crkve čija je glavna svrha bila da lobira za HDZ i pomaže im doći na vlast, opet i iznova, i uporno nameće teme iz prošlog stoljeća u javni diskurs. Ovo je opet dio Partijske biračke mašinerije i njihove svekolike dominacije kroz našu noviju povijest, od šatora do referenduma do današnjih prljavih rabota koje se događaju posvuda i kojima, čini se, nikad nema kraja.

Ali ovdje bih ipak upozorio čitatelja da ni jedan od autora nema apsolutno ništa protiv Crkve kao zajednice vjernika, nego isključivo protiv njene političke uloge, ukoliko je ista protiv javnog dobra. Dapače, jedan od autora je praktični katolik (a drugi budistički kripto-katolik) i upravo zbog toga je ova kritika ozbiljnija i jača od tipičnog index.hr antiklerikalnog članka. S druge strane, nije ni Crkva u Hrvata toliko homogena i jednoumna koliko se u medijima čini – i uvijek valja pohvaliti one njene predstavnike koji djeluju po svojoj savjesti prije nego osobnom materijalnom interesu – naročito jer su velika manjina. Kao primjer cu istaknuti samo ovaj intervju Fra Ivana Šarčevića , koji je izvrsno stivo samo po sebi i toplo ga preporucam. No ovo je već tema za neki drugi članak, pa ću to ovdje ostaviti samo kao opasku sumnjivčavom čitatelju.

Razbijanje mitova

Narod nije toliko glup. Niti postoji jedan narod. Postoji vrlo dobro organizirana klika i biračka mašinerija, postoje već spomenute strukture, a postoje i pošteni ljudi koji su apatični i ne žele izaći na izbore, ili glasaju barem za manje zlo. Ali i SDP i neke treće stranke pokazale su se jednako velikim zlom, ako je sudeći po Milanovićevom mandatu i HNS-ovom prostituiranju. MOST i Orešković te cijeli taj period nestabilnosti, ali i krah Agrokora, su valjda najbolje što se dogodilo ovom društvu, politički, kulturološki i napose ekonomski. U tom smislu autori ovog teksta mole dragog Boga za više političke nestabilnosti. Naravno, HDZ je vrlo brzo svojim makinacijama, medijskim utjecajem i metodama koje granice s kriminalom (ili barem dobrim ukusom i moralom) uspio neutralizirati i MOST i Oreškovića, te nam vratiti tu predivnu stabilnost kojoj su istovremeno mediji uporno pjevali elegije poput mantri. Eto, valjda smo sretni sada.

Dakle, Republika Hrvatska nije jedno društvo, odnosno nema jednu nacionalnu (kolektivnu) svijest – recimo to tako. Republika Hrvatska je podijeljena.  Znam da je ovo floskula , ali ovdje je upotrebljena na drugačiji način. Uvriježeno se kaže da smo podijeljeni između liberala i konzervativaca, dakle svjetonazorski. To je naravno dijelom i točno, i postoji u svim narodima – ali je u našem slučaju manje bitno. Mi smo primarno podijeljeni između jedne koordinirane lopovske klike usko vezane uz bivši sustav, i normalnog radišnog i poštenog puka, bili oni liberali, katolici, pederi, konzervativci ili klasični liberali:  pa čak i uvjereni komunisti koje poznajem shvaćaju da je ovaj sustav apsolutno neodrživ i opasan (premda bili potpuno u krivu što se tiče ekonomije i razumijevanja kapitalizma), upravo truo do svoje srži. Istinabog, ovdje malo idealiziram, naravno da nije ni narod bezgrešan, niti je savršeno radišan i pošten. Ali preciznije je ovako promatrati naše društvo, i korisnije je, jer može dovesti do praktičnih budućih akcija i pozitivnih promjena. Ova perspektiva potencijalno odgovara na temeljno moralno pitanje “što treba činiti?”. Primjerice, za koga glasati?

Nadam se da smo dobro argumentirali zašto u ovoj državi nije narod toliko glup – apatičan, donekle – ali to nije najbitniji problem. Najbitnije je to što smo paradržava oteta od strane partitokratske klike, koja je vrlo lukava I koja uspješno koristi divide at impera nad svima. Glupi smo, ali svaki narod je glup u nekoj mjeri. Ipak, neki narodi prosperiraju, a neki ne. Iz naše perspektive, bitnije je napokon se suprotstaviti tom unutrašnjem neprijatelju, tim famoznim “jugoslavenima”,  u stvari vrlo dobro organiziranim partitokratima, oportunistima, nepotistima i  kleptokratima. Kako?

 Otvorimo prokleti Arhiv. Za to je jedino MOST bio, koliko se sjećam. Iskreno radije bi da glasate za bilo koju idiotsku trećeputašku stranku nego HDZ ili SDP, dakle vječitu nomenklaturu. Doduse i tu postoji opasnost, jer je program Zivog Zida slicniji programu Roberta print-money Mugabe-a nego ozbiljno promisljenoj ekonomskoj strategiji.  Sapienti sat.

No, sve ovo usko je vezano uz kulturu, i ono što u javnom diskursu i kavanskim rasprama često nazivamo mentalitetom – u ovom slučaju, hrvatskim mentalitetom. Što je on? Koliko je sličan balkanskom mentalitetu, a koliko ipak različit?

Na koji način sve što smo prethodno napisali o novijoj hrvatskoj povijesti ima direktne veze s kulturom našeg podneblja još od 16. stoljeća pa nadalje? 

 

Sociološki i povijesni uzroci hrvatske nazadnosti i podijeljenosti

Balkan

Jedan od poznatijih hrvatsko-američkih sociologa imena Dinko Tomašić daje izvrstan opis hrvatskog mentaliteta i svih njegovih mana u knjigama Društveni razvitak Hrvata (1937) i Politički razvitak Hrvata (1938) (kasnije izdano kao jedna knjiga).

On u njima otvoreno progovara o problemu kulture svojstvene području Balkana. Tu on objašnjava plemenski mentalitet i tendencije Hrvata koje su protureformacijske i protuprosvjetiteljske: analizira formalne i neformalne institucije i običaje, te neobičan izostanak liberalnih ideja u Hrvata.

Primjer jednoga snažnog protureformacijskog sentimenta je protestantska reformacija koja je u 16. st. dovela do podjele u Europi: Hrvati su većinom ostali odani katolicizmu, naime bili smo usmjereni protiv germanskog i madžarskog protestantizma: mi smo izabrali Habsburgovce i time se distancirali od protestantizma.

Još jedan primjer te borbe protiv madžarskog protestantizma (pa tako i liberalizma) je ban Josip Jelačić koji je stao na stranu klerikalnog konzervatizma Habsburške monarhije, borio se protiv reformatora Lajosa Kossutha, koji je bio pobornik građanskih prava i slobode vjeroispovijesti.

S druge strane, nasuprot plemenskom mentalitetu (geografski:  jug i istok) i kulturi imamo seljački odnosno zadrugarski mentalitet (u pravilu sjever Hrvatske), što lijepo možete vidjeti i na ovoj vrlo informativnoj slici. Radi se to u puno kultura, ali ih mi možemo podijeliti na spomenuta glavna dva oblika mentaliteta, barem što se tiče Hrvatske. (Srbija je recimo gotovo cijela određena plemenskim mentalitetom) : 

netko je rekao: ovako bi drzavne granice trebale izgledati

Seljaci su bili organizirani u zadrugama, dakle autonomnim i gotovo demokratski organiziranim teritorijalnim jedinicama, rodbinske veze nisu igrale velike ulogu – za razliku od plemenske kulture gdje su ključne – važniji je bio kolektiv. Primjer toga je seljačka buna u 16. st koja je bila usmjerena protiv feudalizma i represivne politike, ali postoje brojni primjeri i u hrvatskoj politici 20. stoljeća i ondašnjim strankama, pa i dan danas. 

Nadalje, u plemenskoj kulturi je dominirao herojski kodeks časti u kojem su sva sredstva bila dopuštena protiv neprijatelja, tu je uobičajeni moral bio potpuno zanemaren i nebitan. Ovo se vidi iz njihovih pjesama koje su služile jačanju ponosa, mržnje i osvete prema neprijatelju – ako Vas ovo podsjeća na nešto, nije slučajno. [Nevjerojatno koliko se ta kultura iz 16. stoljeća odrzala do danas, a da i ne spominjem kakvu je ulogu odigrala u raspadu Jugoslavije op. f.] Karakteristike odgoja plemenske kulture su bile: agresivnost, impulzivnost, autoritativnost i egocentrizam. Prijevare su bile dopuštene – tu nije bilo nikakvih moralnih ili legalističkih skrupula – politička moć se temeljila na primjeni gole prinude i slijepe podložnosti vladaru.

Plemenske skupštine su donosile odluke na bazi prinude od poglavara, pa su suprotna mišljenja po definiciji bile smatrane izdajom. Pravo sudjelovanja su imali isključivo naoružani muškarci. Nadalje, u sferi seksualnosti isticalo se religijsko shvaćanje seksualnog morala te važnosti obitelji i obiteljskih vrijednosti,  ali istovremeno su muškarci vodili neobuzdane seksualne živote u suprotnosti s religijom (karakteristična hrvatska dvoličnost očito isto seže daleko u povijest ). Pozicija žene u takvim zajednicama bila je ekstremno loša te su žene služile gotovo isključivo za rađanje potomstva. Postojala je izreka: nesretnom čovjeku umre stoka, a sretnom umre žena.

Ekonomski gledano, to je bila stočarsko nomadska kultura, a najbitnije je bilo zauzimanje strateških pozicija, što je bila uloga muškaraca, dok žene brinu za stoku i djecu. Zbog obrambene nesigurnosti javila se potreba za ujedinjavanje rodova u plemena. Tu su postajali i konstantni sukobi među plemenima, što je opet lijepa paralela sa (kasnijom) krvavom poviješću Balkana.

S vremenom je i kler počeo dobivati važan utjecaj. Što se tiče samog prakticiranja vjere i čitanja Biblije, to je bilo na niskoj razini, te nije bilo osobito bitno iz perspektive Crkve. Kler je imao dužnost političke kontrole sela te jačanja autoriteta plemenskih poglavara, a plemenski poglavari su zauzvrat bili jako darežljivi prema kleru. [Bilo kakve sličnosti sa trenutačnom situacijom u Republici Hrvatskoj apsolutno su namjerne op. f.] Primjerice, bilo je i slučajeva u kojima predstavnici klera zahtjevaju krvnu osvetu, kao odmazdu za ubojstvo poglavara. 

Kasnije se plemenska kultura počinje pretvarati u hajdučko-uskočku: ona se geografski smjestila u graničnim i neprohodnim područjima gdje su prevladavale šume, močvare i krš. Izbjegavali su sankcije uskakanjem na područja drugih administrativnih regija i njihovi vlasti. Ovdje opet možemo uociti sličnosti sa našom sadašnjicom. Tipičan oblik manifestiranja hajdučke osvete bilo je paljenje sela. To im je donosilo društvenu čast. Autoritet i moć je pripadao harambašama. Kriminalno stečena materijalna korist i profit je bila dopuštena, a naporan rad nije bio bitan – radilo se o kulturama koje gotovo da nisu imale nikakvu radnu etiku. Sklonost prema stednji za buducnost takoder nije postojala. Dakle, to je bila kultura temeljno nepogodna za razvoj kapitalizma, pa i vladavine prava, ideje privatnog vlašnistva, i svih drugih neizostavnih temelja kapitalizma.

Trgovina je naravno postojala, ali se primarno bazirala na pljački:  bitna karakterna osobina je bila lukavost, a težnja za pravednošću je bila tretirana kao glupost. Lažna svjedočanstva su bila tolerirana i sasvim normalna pojava, dokumenti krivotvoreni.

Bitno je naglasati da su Hrvati iz sjeverne Hrvatske (Međimurje, Varaždin, Zagorje, ali i zapad: Istra, Gorski kotar) imali potpuno drugačiji razvoj u odnosu na pelemenske južne krajeve (južnije od Zagreba), te snažni srednjoeuropski utjecaj. Tu je postojala veća otvorenost za građanske i liberalno-kapitalističke ekonomske ideje, snažna radna etika, te veća otvorenost za demokratske načine organiziranja vlasti i naroda.

Nadalje, makar ne puno vezano uz temu ovog teksta: etnički nacionalizam koji se razvio između Hrvata i Srba ima snažne korijene u plemenskoj kulturi, i to može objasniti sukobe u 20. štoljeću. Mentalni izvor takve vrste nacionalizma je zajednički kod oba naroda, Hvati se istovremeno trude mitološki dokazati kako su mnogo drugačiji od Srba ali se radi o izrazito sličnim narodima. Povijesna teorija u Hrvata ne daje neku racionalnu utjehu da smo drugačiji od Srba, a nacije su ionako relativno moderne tvorevine. Pogledamo li Amerikance, Kanađane, pa i Nijemce, tu postoji toliko razlicitih religija i kultura, ali se ipak svi smatraju jednom nacijom. Separatizam u Europi ionako nema apsolutno nikakvog smisla.

Pomalo očiti zaključak

svaka vam dala ako ga uspijete prepoznati

Ostaci plemenske kulture prisutni su danas i mogu se smatrati ključnim uzrokom brojnih društvenih i ekonomskih problema. U stvari ne bi bila osobito radikalna teza da kažemo – ne mnogih, nego svih. 

Naravno, ni ostaci fašizma i komunizma tu nimalo ne pomažu, naročtio jer ta politička podijela iz drugog svjetskog rata direktno proizlazi iz naše, vec opisane, kulturne podijele.

Kako dalje?

Ovako

Razvoj demokracije i liberalizma mogu je samo uz prevladavanje takvog sustava vrijednosti i takve kulture i mentaliteta.

Za kraj jedna liberalna misao: narod može saznati istinu o sebi samo ako pojedinci slobodno istražuju činjenice. A plemenski nacionalizam a priori odbacuje razumske i racionalne spoznaje jer se kod njih narodom može upravljati jedino nametanjem, autoritetom, kolektivizmom i poslušnošću vladaru. I tu slobodna misao nestaje, kako to svugdje u svijetu biva.

Hrvati trebaju mijenjati način razmiljanja kako bi se Republika Hrvatska mogla mijenjati u pravo građansko društvo i da se uzdignemo iznad diktature čopora, prosjeka, mediokriteta, a koja proizlazi iz naše plemenske prošlosti.

Sustav uvijek izlazi iz naroda. Socijalizam je bježanje od odgovornosti, nije moja nije tvoja nije individualna. Krivo je more.

Ovu karakteristiku Hrvata su mnogi komentatori vrlo precizno nazvali mentalnim komunizmom. Ovdje za kraj (ovog puta ozbiljno) ćemo citirati Nenada Bakića:

vizionar

“Djeci treba usaditi kulturu uspjeha. Mene najviše vuče to da možemo promijeniti mentalni sklop našeg društva. Političari su cijelu naciju bacili u ’41. godinu. Kina nas je prestigla u svim segmentima… Budućnost je stigla, samo nije ravnomjerno raspoređena u svijetu. Roditelji se moraju pitati gdje će im djeca biti za deset, dvadeset godina. Ljude se nauči da budu glupi, a oni su zapravo nevjerojatno pametni” (link)

 Pametnom dosta.