Category Archives: Povijest

Denis Kuljiš o Ratku Kneževiću (izvadak iz knjige)

The Marlboro Man

S naslovne stranice Nacionalova mjesečnog priloga Nstyle, posvećenog praćenju životnog stila bezočnih skorosteka sa Zapadnog Balkana, u broju za ožujak, blista 18-karatni osmijeh Ratka Kneževića. Mladoliki princ lovaške kontraklase čije aristokratske pretenzije sežu do prekjučer, ima fabuloznu reputaciju stvorenu pod nimbusom nedavnog rata. U tom ratu su nastala i najveća bogatstva pa iznad sitnog pretvorbenog patricijata, stoji gornji dom ratnih profitera, sastavljen od perova koji su upravljali švercom cigareta, oružja i naftnih derivata. Šefovi su im u Haagu, ali njihov kapital slio se sad u najveće financijske tokove Zapada pa kotira na burzama. Znamo to – ali kome treba ta naknadna pamet i taj uvid kad ne postoji politika koja bi stvari vratila u prijašnje (mizerno) ili u neko idealno stanje? Uostalom, avantura poput ove Ratkove, literarno je previše dragocjena pa je ne bi valjalo potrošiti na esej s popovanjem. Ona nalikuje na dogodovštine strip-junaka Corta Maltesea, što ih je risao Hugo Pratt. Egzotični eksterijeri, fresco-pozadina dramatičnih povijesnih događaja te lik neodoljiva lutalice kojega pokreće misteriozna čežnja za nestvarnim ljubavima… Snatrenje metamorfozira u fantazmagoričnu zbilju. Utoliko je Ratkova pojava u prozaičnom zagrebačkom listu za parvenije nafutrane svježom lovom, djelovala pomalo kao antiklimaks: može li se agenda pustolova svesti na marke njegovih satova i skupoću njegovih košulja? Neće li sve pokvariti fotografija njegova ormara s cipelama, ili slika zadovoljstva na bračnome logu, gdje usrećena supruga razdragano njišti držeći u krilu dva mlada izdanka, crnomanjasta i samovjerena – živi tata ..?

Nakon svjetskih metropola – miran život u Zagrebu”, najvešćuje Nstyle smiraj jedne pustolovne eskapade. Suton bi ga trebao zadesiti već u četrdeset i drugoj godini, te u kontradikciji s činjenicom da mladoliki biznismen ne vodi toliko dosadan život, čim se nastanio u gajbi u vlasništvu Hrvoja Petrača, hrvatskog poslovnog čovjeka na Interpolovoj tjeralici deset najvećih europskih kriminalaca. Franjo Turek, šef hrvatske obavještajne službe dao je pak Kneževiću dozvolu za nošenje pištolja, koje mu zaista i treba, barem otkako je Ratkov bivši najbliži suradnik, drugi Crnogorac, također hrvatski državljanin, i sam po imenu Ratko, ali Đokić, nedavno ubijen u Stockholmu, rafalima iz automatskog oružja, u klasičnoj “sačekuši”. Ratka Đokića, “međunarodnog kriminalca crnogorskog podrijetla s imidžem jugoslavenskog plejboja” koji je 5. svibnja 2003. ubijen u Stockholmu, “hrvatska je policija sumnjičila za krijumčarenje oružja, droge, ukradenih atomobila i cigareta, a do tih informacija došla je nakon višegodišnjeg nadziranja njegovih aktivnosti…” Ratko Đokić i Ratko Knežević bili su “na istoj strani” – Knežević je dao puno intervjua o švercu cigareta preko Crne Gore, optužujući za sudioništvo premijera Milu Đukanovića, a Đokić se baš spremao u Italiju, kao “krunski svjedok” u procesu u Bariju gdje državni odvjetnik, potaknut tim Kneževićevim navodima, protiv Đukanovića podiže optužnicu. No, kako je Đokić opravdano izostao jer je morao na vlastiti sprovod, proces je obustavljen, a svi optuženi sačuvali su neokrnjen ugled: evo pouke o pravnom lijeku…

U Bariju, u Stockholmu i u samoj Crnoj Gori bilo bi za Ratka Kneževića nepodnošljivo vruće, opasno… da se i ne govori o Beogradu, gdje je g. Stanko Subotić, zvani Cane protiv njega digao tužbu za krivično djelo ucjene. Tuži, zapravo, oba Ratka, i Kneževića i Đokića, samo što se ovome drugome ona više ne može uručiti, jer je imao neodgodiv sastanak u Samari. U javnosti to je manje-više nepoznato – ali, evo, u rukama imamo tu tužbu beogradskom Drugom opštinskom sudu od 25. travnja 2003. Već deset dana kasnije Đokić je ležao na štokholmskom asfaltu sa šezdeset metaka u tijelu. Beogradski Drugi opštinski bio je po Canetovoj prijavi otvorio istragu protiv oba Ratka, jer je Knežević, tvrdi Subotić, usred Beograda, još 2001., od njega tražio milijun i šet stotina tisuća maraka pa zaprijetio da će ga, ne plati li, ocrniti u zagrebačkom Nacionalu. Đokić je pak – tobože ili navodno, kako god to htio zagrebački Subotićev odvjetnik Slobodan Budak – od najmoćnijeg čovjeka Srbije tražio 30 milijuna, prijeteći da će mu, ako ih ne iskešira, poubijati familiju…

Nasreću, divlja balkanska metropola, gdje se olako izriču prijetnje, a sud pokušava na nišan dovući žrtve mafijaških obračuna, daleko je od mirnih zagrebačkih prilika gdje se, u idili podsljemenskih brežuljaka, na Prekrižju, u raskošnom Petračevu kondominiju, na sigurno smjestio Knežević. Okružen ženom i dječicom, opremljen – piše NStyle – dovoljnim brojem Guccijevih mokasinki, ručnih satova Audemars Piguet, IWC, Corum, Franck Mueller i, naravno, zlatnim Cartier Pasha, zatim kravatama i košuljama s monogramom RMK, koje za njega unikatno šije talijanski krojač Eddie Monetti, kopčanih skupocjenim manžetama koje su mu poklonili američki i ruski predsjednik ili za novac odstupile juvelirske kuće Cartier i Faberge – započeo je on agramerski komforan, sređen, život koji je moja pokojna baba nazivala la vita del’ mercante, a zasniva se, kako sam Knežević kaže, “na jednom rolodeksu” i poznanstvima što su poslovnom čovjeku danas glavni kapital. Taj lajfstajl – pravi Nstyle – podrazumijeva odlazak Porscheovim džipom Cayenne Turbo na duga skijanja u Austriju, gdje je Ratko član Adalberga, najstarijeg tamošnjeg ski-kluba. Zagreb je baš dobro smješten, blizu su austrijski alpski tereni, švicarski porezni raj, more i morski putovi po kojima se u međunarodnim vodama kreće roba. “Hrvatska je najvibrantnije društvo proizašlo iz bivše države koja će, ako već i nije, uskoro postati ekonomski tigar”, kaže Knežević. Za njega je, fakat, najprikladnija – u Sloveniji ne bi ga ni sekunde trpjeli, a tamo, uostalom, na ulici vlada crnogorska mafija. I gdje bi se drugdje mogao razmetati u krugu sličnih parvenija, koji daju društveni ton poslovnim krugovima, na jadranskim ljetnim mondenim destinacijama pa i na Pantovčaku? Inače, ono RMK na njegovim košuljama nije nekoć općepoznata kratica Rudarsko Metalurškog Kombinata (Zenica), nego su to inicijali imena i prezimena s patronimom – otac Milan, penzioner crnogorskog MUP-a, skromni murjak iz Nikšića, imena urezana u suho zlato, dospio je tako u legendu. A legenda ide ovako…

Ratko Knežević rodio se, dakle, u Nikšiću, 1963. Mama domaćica, tata polismen iz crnogorskog plemena Drobnjaka, koje ističe jednoga pretka odlikovanog zlatnom Obilićevom medaljom za herojstvo u Prvom svjetskom ratu, te slavi slavu svetog Đorđa (to je naš Jura, tip na konju koji, na Trgu Maršala Tita, ureduje protiv aždahe, a na vrh Duge ulice prijeti kopljem Djedu Somu). Od početka, Ratko je briljirao i škola ga je slala na natjecanja iz svih mogućih predmeta. Kao tinejdžer postao je omladinski rukovodilac, a u gimnaziji odjednom položio oba završna razreda pa se upisao u Partiju te sa 17 godina i reputacijom lumena, stigao u Beograd da studira sociologiju. Dalje je sve opet pod egidom “navodno” – momak je kroz beogradski život prodirao kao ledolomac “Lenjin” kroz arktički ledeni pokrov, a posvuda ga je pratila Fama. Pisao je za beogradske bulevarske novine gdje je, još prije dvadeset godina, postojala konjunktura kulturnjačkih i estradnih celebrities – celeba – koju su u Zagrebu tek nedavno lansirale tv-emisije poput Glamour Caféa i Red Carpeta. Htio se poslije Duge i Reportera uvaliti i u Start, ali to, naravno, nije išlo – morao se pojaviti Pukanićev Nstyle da Knežević dospije u hrvatske novine izvan crne kronike.

Glorificirani komunistički trač-kolumnist, on je prvi put preko novina ušao “u društvo”. Dospio je u beogradski magazin Set, među žene. Slikarica Vasilisa Radojčić slikala se za te novine, prominentna je bila Lepa Brena, s kojom je Knežević – tad je već imao možda i punih dvadeset godina – hodao jedno mjesec dana. Spominjale su se još Bernarda Marovt, Alka Vuica, Ena Begović i sestre Barudžija, prominentne nimfe i nimfete s filmsko-estradnog vodoskoka, koji je barokno bujno bio procvao baš u to doba zrelog socijalizma. Ratko ih je intervjuirao, ili one njega. Njegov profesor i kompatriot Ratko Božović, koji mu je predavao sociologiju kad je Knežević imao vremena za te ludorije, stao ga je u znanstvenim radovima isticati kao ideal korištenja slobodnog vremena, a književnicima Miodragu Bulatoviću, Mirku Kovaču i Momi Kaporu poslužio je kao literarni model. Ovaj posljednji upotrijebio ga je kao prototip junaka za svoj roman “Provincijalac”. Iz novinarstva u književnost, pa na film: kod Veljka Bulajića radio je kao šef propagande na ratnom vojvođanskom ravničarskom spektaklu Veliki transport, te kao producent na Zafranovićevim Večernjim zvonima, zaboravljenom djelu mediteranskog komunističkog dekadenta koje se, naravno, snimalo u Dubrovniku. Odande je Knežević, zbog švedske ljubavnice, morao bježati od švedskog ljubomornog muža, koji ga je ocrnio kao “agenta i ubojicu jugoslavenske tajne službe”. Tako je Rale zbrisao u Milano, iz tave u lonac, pa dopao Čede Komljenovića, uz kojega će se ludo provoditi s Naomi Campbell… Je li to istinita dogodovština, Kaporov roman, feljton iz beogradskog tabloida Čik reporter, ili film koji se tek trebao snimiti u koprodukciji s crnogorskom filmskom kućom “Monenegroexport”, što je također pomogla Zafranovićev film, teško je procijeniti, no, u svakom slučaju, do dvadeset i treće Knežević je obilno zadovoljio apetite za mondenim životom “šarmera bez pokrića” te istrošio draži jugoslavenske metropole, prošavši u nekoliko sezona oba toma Balzacovih Izgubljenih iluzija, uključujući dakle i Kako ljube bludnice, gdje se otkriva istina o fantastičnoj privrženosti i društvenoj moći posebnih žena, koje mogu napraviti čuda za svoje favorite.

No, za buduću karijeru Ratka Kneževića bit će presudni moćni muškarci. Prvi od njih Stanislav Ćano Koprivica, direktor tekstilnog kombinata “Monteks” iz Nikšića. Na prvi pogled ne čini se to naročito impresivna funkcija – šef trikotaže iz neke crnogorske pripizdine valjda ne spada u Masters of the Universe, kako Tom Wolfe zove kapetane industrije. Ali, to se samo tako čini neupućenima – nema puno ljudi koji razumiju tajnu arhitekturu moći jugoslavenskog komunizma u doba svjetskog bipolarizma, pa ne mogu pojmiti kako bi neki nikšićki ćumez mogao poprimiti globalnu važnost pa da se ono što se zaveže u toj nedođiji, razvezuje u Moskvi, a ono što se započne, recimo, u gluhoj ličkoj Udbini, poslije preko kontinenta valja sve do Rusije. Do Njemačke i Švicarske, sa znatnim reperkusijama na relaciji London – Washington – Kuala Lumpur – Peking… Naš najeminentniji povjesničar, profesor Banac (toliko eminentan da uopće nije član Akademije, za razliku od čuvenih znanstvenika Tuđmana i Aralice koji nisu znali ni jedan strani jezik) smatra da bi trebalo napisati “Povijest Udbe”, ključno djelo za razumjevanje dvadesetog stoljeća na Balkanu. Kao bivši i nedovršeni marksistički sociolog, dodajem – da, ali tu su temelji važniji od nadgradnje, pa bi to, zapravo, trebala biti “Ekonomska povijest Udbe”, u kojoj bi i ova pripovjest u koju se Knežević inicirao, imala važno mjesto.

Stanislav Ćano Koprivica ne bi bio važan kao direktor nikšićkog tekstilca da nije odabran i postavljen na čelo konzorcija od osamnaest crnogorskih i srpskih “preduzeća” koja su, pod formalnim pokroviteljstvom republičke vlade iz Titograda, 1986. osnovali Slobodnu carinsku zonu luke Bar, preko koje su beogradske firme, metalurški giganti, izvozile strateški materijal, sirovine i oružje. Iako je posao na toj švercerskoj veletržnici bio pod strogim nadzorom obavještajne službe – i to vojne, rekao bih, a ne civilne, SDB-a, koji se više bavio naftom – tu je odmah nastala velika “bakrena afera” pa je puno direktora i raznih manjih poslovnjaka završilo u buksi. Zato što su išli mimo glavnoga toka i radili za svoj džep, ometajući ozbiljan biznis koji najdojmljivije opisuje Frederic Forsythe u svom glasovitom romanu Dogs of War (Psi rata). U njemu minuciozno prikazuje jedan stvarni pokušaj državnog udara u maloj zapadnoafričkoj državi. Pošto su se opskrbili streljačkim naoružanjem, plaćenici iz romana stižu u Bar da se opskrbe jeftinim i kvalitetnim jugoslavenskim minobacačima od 82 milimetra, jer se tu puno ne gleda na papire, na potvrde o “krajnjem kupcu”, koji olako izdaju jugoslavenske ambasade, gdje rade isti onakvi kosovci kao i ovi koji će na plaćenićki transportni brod, pošto je uplaćen novac, sad ukrcati oružje… Jugoslavija je uoči svog unutrašnjeg rata izvozila dvije milijardi dolara oružja godišnje, a nigdje nije imala ni jedno legalno trgovačko predstavništvo za te liferacije! Ali, bilo je po svim svjetskim metropolama mnogo dobro povezanih likova koji su se, čim je počeo raspad države, nastojali udjenuti i u razne druge pothvate važne za budućnost, što samo pokazuje kakvu su ključnu ulogu imali u onom poretku. Sam Ćano Koprivica dat će inicijalni kapital za osnivanje nezavisnog crnogorskog političkog tjednika Monitor; podjednako moćni Vuk Hamović financirat će pokretanje beogradskog nezavisnog tjednika Vreme; a Marko Roglić iz INA-Toursa – gurnuti lovu za prvi broj nezavisnog splitsko-zagrebačkog tabloida ST – Slobodni tjednik.

Šef barskog konzorcija postavio je Ratka Knežević za svog predstavnika za štampu – Ratko je imao dvadeset i tri godine, a već sljedeće 1987., lansiraju ga u Moskvu gdje će osnovati privatnu tvrtku “Komont”. Crnogorski pustolov stiže u Rusiju u pravi čas. Jugoslavenski biznismeni tada su ondje carevali jer se sovjetska vanjska trgovina uvelike koristila njihovom trgovačkom infrastrukturom i jugoslavenskom poslovno-političko-obavještajnom mrežom. Knežević im je mogao, primjerice, ponuditi divovski bescarinski terminal, gdje se sve obavlja izvan domašaja i mimo zakona. Kolosalna barska švercerska veletržnica nije bila izgrađena za kokošarenje po Mediteranu nego upravo za međublokovski transfer. Strateški materijal koji se sa Zapada, preko Jugoslavije, tajno izvozio u SSSR, jer je bio na američkom popisu robe pod embargom, gubio se na barskim lučkim kolosijecima, te opet pojavljivao, ali sad s novim eksportnim papirima. Strateške sirovine i oružje išlo je i u drugom smjeru… Poslovni agent crnogorskog kartela dotle je špartao ruskim nebom u iznajmljenom Tupoljevu Tu-154, putničkom zrakoplovu sa 250 mjesta, kojim su se, zbog velikih daljina među ruskim destinacijama, ruski tajkuni koristili kao poslovnim avionom – sam Semjon Mogiljevič, šef ruske mafije, kad je početkom devedesetih doputovao u Opatiju kao gost hrvatskog MUP-a, pa preuzeo svoja dva prava hrvatska pasoša na lažna imena, sletio je na Krk jednim takvim Tupoljevom, koji ga je ondje čekao tri dana…

Knežević je došao u posjed neograničenih fondova, koji će njegov stil drskog crnogorskog žicara nepovratno transformirati u stil tranzicijskog šminkera neograničenih pretenzija. No uto počinje drama i izazovi Tjumena…

Ja sam u Rusiju došao prekasno za socijalizam, prerano za kapitalizam”, žali se Knežević pa time objašnjava svoju poziciju u času kataklizmičke promjene, propasti komunizma i pretvorbe koju je provela jeljcinovska kleptokratska Zlatna horda, oligarhija sastavljena od nekoliko tuceta lupeža, većinom židovskog podrijetla. U starom ekonomskom portku bivšeg SSSR-a, koji je kontrolirao KGB, bilo je mjesta za eksport-import operacije preko luke Bar, koje je kontrolirao KOS. U novoj pak podjeli karata nije bilo mnogo prostora za strane igrače, osim ako je predsjednikova obitelj ugovarala renoviranje Kremlja, pa je posao od milijardu dolara prebacivala na svoju tvrtku preko švicarske ispostave najkrupnijeg albanskog gangstera. Knežević se, doduše, u pravom trenutku našao na pravom mjestu – u Tjumenu, u zapadnom Sibiru, na najvećim euroazijskim naftnim nalazištima, koje će crpiti Tyumenskaja Neftnaja Kompanija (TNK), ali tu upravo počinju mafijski ratovi, u kojima će izginuti stotine “biznismena”, a američki investitori ostati bez stotina milijuna dolara. Tu ruski poslovnjak u sekundi, od nule, dostiže bogatstvo indijskog naboba, da bi onda, opet u sekundi, došao do nule kad raketa iz RPG-a pogodi njegov oklopljeni “Mercedes”… Knežević je hendikepiran – osim drskosti i inteligencije blefera koji je u Italiji naučio odjevne marke, te veza u jugoslavenskim tajnim službama, te s biznismenima i kriminalcima kojima se ona služila – nije u Rusiji imao pravog zaleđa. Ondje drski šminkerčić iz Nikšića nije nešto naročito – takvih se na desetke pomelo rafalima iz Kalašnjikova koji je bio instrumnet za surove operacije u prvobitnoj akumulaciji kapitala sve dok se, u idućem desetljeću, nije masovno prešlo na sofisticiranu hrvatsku strojnicu Agram-2000, koji je Zagorčev “Alan” lifrao na zahtjevno rusko mafijsko tržište. Pravi kredencijali za rad u Tjumenu bili su – iskaznica KGB-a i veze u zapadnim financijskim krugovima, najbolje preko američkih banaka, kakve je, recimo, u Bank of New York, gdje je pukla najveća ruska financijska afera, veza kakvu je imao honorarni Hrvat Semjon Mogiljevič, šef Solncevskog klana, “tože Žyd”.

Mnogo se bolje od Kneževića snašao, stoga, drugi jugoslavenski biznismen, Zagrepčanin Davor Štern, koji je, kako je sam rekao, s čuvenim direktorom TNK Germanom Khanom, jednim od najkrupnijih oligarha, bio blizak prijatelj. Osim toga, u to vrijeme – početkom devedesetih – nema više strateškog eksporta preko Bara; podgorički agent više nikome nije potreban jer glavne financijske tokove na liniji Beograd – Moskva kontrolira sam Milošević, koji je u rusku metropolu postavio za direktora INEX-a svoga brata Borislava.

Bilo je jasno kao dan: da uđeš u novu rundu, trebaju ti drugi pokrovitelji. Ali, to Ratku Kneževiću nije teško palo, jer je bio još veoma mlad, drčan žicar pa se, u trideset i prvoj godini, pokupivši ono malo dragocjenosti, satova, zlata, dragog kamenja i ostale sirotinje iz Moskve, sa dvije vjerne sekretarice, Barbarom i Ivanom, preselio u London. U Rusiji, od stresa i kavijara, nadebljao se 30 kila. Zamalo ga je zadesila tragična sudbina da neobogaćen ispadne iz plejbojevske forme! A nastup tranzicijskog Jamesa Bonda – koji zahtijeva šarm, fatalan utjecaj na žene, održavanje fasade lovaša i bonvivana sofisticiranog ukusa, uz drskost i povjerljive veze – presudan je za uspjeh balkanskog Velikog Kombinatora (odmah pada na um komplementarni lik Dikana Radeljaka, kojemu je loše krenulo čim se počeo pasati ispod trbuha…)

Knežević, dakle, prelazi u London, a zatim odlazi u Podgoricu. Kakva je tu situacija te, 1994. godine? Srbija i Crna Gora su pod embargom, bjesni rat u Bosni, a biznis ide bolje nego ikad – drugima. Nafta – enormni profiti, šverc preko Hrvatske i Makedonije, oružje, nafta, cigarete, i, onda, naravno, droga, koju posvuda, uglavnom, drže oni najljući komandosi, koji su se školovali na visokoj školi zločina u francuskoj Legiji stranaca. Luka Bar tu ponovo igra: iako je pomorska blokada, preko Otranta šišaju brzi čamci marke Tulio Abbate, pedeset nautičkih milja na sat, tamo i natrag… Politička situacija nije posve jasno aspektirana: osioni dugonja Milo Đukanović i brkati primitivac Predrag Bulatović – Peđa, u labavoj koaliciji, drže za Miloševića Crnu Goru, a on im zauzvrat daje ulaz u najunosnije poslove ratne sive ekonomije. U Baru je sad, umjesto one Ćanove samoupravne interesne zajednice za velešverc, osnovana državna komisija za krijumčarenje, kojoj je na čelu Miloševićev doglavnik, Laslo “Bracika” Kertes. Kertes je u Vojvodini bio arhitekt jogurt-revolucije s kojom je Milošević unutarnjim udarom došao na vlast. Bio mu je u početku jedan od najvažnijih suradnika sve dok Jovica Stanišić, šef Miloševiću odanoga srpskog DB-a, nije “jogurt-revoluciju” počeo izvoziti u regiju kao “balvan-revoluciju”, posredstvom Arkana i ostalih gangstera-specijalaca.

Kad je konsolidirao vlast u zemlji, Milošević je Kertesu povjerio gotovo najvažniji resor – carinu i kanaliziranje ilegalne ekonomije države pod embargom. Bracika je upravljao svime; on je dodjeljivao poslove, ovome ovo i ovoliko, onome onoliko, a moralo je ostati i za Marka, dečka s velikim vuhima, kojega tata Sloba jako voli, zadovoljan što je sinek još kao malodobnik počeo nositi pištolje te izigravati gangstera pa će i oni koji se s njim uortače postati jako važni u poslovanju sa cigarama… To Canetu Subotiću nije moglo naškoditi, kao što je i Hrvoje Petrač u Hrvatskoj dobro prošao jer je s Tuđmanovim unukom osnovao “Kaptol banku”. Jedan krupan srpski financijski igrač, kojega sam upoznao u Banjoj Luci, rekao mi je: “Molio sam Braciku sto puta – daj mi cigare! Ne dam, odbij, govorio je. Davao je naftu, dao bi sve, ali cigare, cigare mi nije davao. Bog ga blagoslovio! Znaš koliko ih je na cigarama poginulo? Mnogo me voleo…”

Bracika Kertes i sad mirno sjedi u Beogradu, gdje se i Jovica Stanišić vratio iz haške dušegupke na dopust do suđenja. Nitko Kertesa ne spominje, nigdje ga nema, osim, valjda, ondje gdje treba, jer on sve zna…

Kad se sredinom devedesetih vratio u Crnu Goru da izvidi stanje, Knežević je u sekundi sve pokopčao – nije zalud u srednjoj školi nosio službenu odlikašku titulu “lučonoše” – pa se odmah ispravno postavio prema dominantnoj osovini: Milo – Bracika – Bar – cigare. Crnogorska ga vlada imenuje trgovinskim predstavnikom u Londonu. Postao je blockade buster, probijač blokade poput Rhetta Butlera u romanu Zameo ih vjetar. Da bi ostao na visini svoje reputacije, usred antimiloševićevskih sankcija, dovodi na Sveti Stefan Claudiju Schiffer, za snimanje reklamnog filma o ljepotama montenegrinske obale, što je uz dolazak ludoga Bobbyja Fischera, zaista najveći propagandni skor male švercerske kneževine ostvaren u ratu. Ali, za Ratka to je sitnica – komadi, lova, filmovi, internacionalni set, međunarodni bleferaj na najvišoj razini, u tome on pliva kao pastrva u hladnoj Morači… Claudia, mogu li vam predstaviti našeg predsjednika, to je ovaj kao djevojka stidljivi sedam stopa visoki mladić u kožnoj jakni, okružen s dvanaest tjelohranitelja…

Odmah mu je krenulo! Komadi pod jedan, a pod dva, što ti je najpotrebnije? Avion! Crnogorska Vlada stavlja mu na raspolaganje tajne fondove – svi su, uostalom, tajni, jer se jedino i radilo na švercu – pa on kupuje lijep Learjet 45, fol za Vladu, ali zapravo za sebe, jer ministri nigdje u inozemstvo i ne smiju letjeti, pošto bi ih odmah po slijetanju, zviznuli u haps. Kako je Ratko bio uvijek strahovito brz, zaista inteligentan momak, odmah je uočio pravu točku za svoj glavni pravac prodora. Shvatio je da se Milo malo ugiba i više ne podupire Miloševićev postament onako zdušno kao Peđa, nego traži za sebe izlaz poslije neizbježnog pada beogradskog tiranina. Milo je mlad, Slaba lud, a Peđa glup, i Ratko, promiješavši te tri kutije šibica, lako nalazi pikulu – počeo je s Đukanovićem šurovati na bazi “kako bi to bilo kad bismo se mi njih nekako riješili…” Pa bilo bi dobro, ali kako ćemo to postići, ovako mali i nedojebeni? Možda bi nam htjeli pomoći dobri ljudi iz CIA-e… Možda i bi – e pa poteci ti, bogati, Ratko, pa to malo izvidi. Kneževića sad imenuju – u 33. godini – “opunomoćenim predstavnikom Predsjednika Republike Crne Gore u Washingtonu”. Tiskao je vizit-karte s odgovarajućom okrunjenom orlujskom ptičurinom. I brzo – sve se radi jako brzo – zapućuje se na obale rijeke Potomac, da vidi što bi se dalo izboksati ako Milo i Crna Gora otkače Slobu i Srbiju. Trenutak nije bio idealan, jer se baš radilo na Daytonu, ali, kao rezervna, b-varijanta, odnosno sredstvo pritiska na Slobu, to je vrijedilo značajnih poena (a poen je tu sto milijuna dolara). No, klimavi se Dayton nekako skrpio, pa ova stvar više nije bila urgentna. Ratko je vraćen u London pretežno na one ekonomske poslove, znači oko cigara, što im nitko ne dira, jer se zna kako su to vitalni interesi vlasti koja će sutradan biti glavni partner u rušenju Slobodana. Samo, Ratko se bio malo izletio, onako brz, prebrz, bio je korak ispred sviju pa i ispred Mila; dao je sto intervjua protiv Slobe, o tome kako se ne da izdržati pod beogradskom čizmom i s luđakom koji je izgubio sve ratove, zavadio zemlju sa cijelim svijetom. Dosta tih nepravdi prema maloj, ekološki čistoj, državi budućnosti, suverenoj i povijesno zaokruženoj Crnoj Gori, kakvu je sanjao knjaz Nikola kad bi legao pod stablo, stavio kamen pod glavu i zapjevušio: “Oj, svijetla majska zooorooo…”

Jedan intervju generalno u tom duhu Ratko je 1997. dao i uredniku Nacionala Ivi Pukaniću. Puki se u Ratka bio zaljubio čim su se upoznali dvije godine ranije, na izboru za Miss svijeta u Londonu, kad su se povezali preko Čede Komljenovića. Tekao je šampanjac potocima, pa Naomi, pa sekretarice, pa kad se krenulo po markama satova… Nikšićki blefer odmah je dobio poklonika i adepta iz Velike Mlake pokraj Zagreba. Pukiju će biti vrlo važna konekcija. Kad je Milo 1997. Ratka otkačio, nije ga baš jako odrinuo, nego prividno – barski kanal nije se za nj još zatvario. A kad je Sloba, napokon, sjahao, Milo je zbilja postao strateški partner Zapada i reflormističkog srpskog premijera Zorana Đinđića. Prvi zadatak Đinđićeve Vlade bio je pak da legalizira biznis s cigarama na kojemu opstoji mafija, povezana s DB-om. Cane Subotić, koji je taj biznis ranije kontrolirao, ušao je u legalne tokove pa stao normalno poslovati preko svojih kioska “Duhana”. Država je opet stekla porezne prihode koji su, kako je pokazao Miloš Vasić u svojoj impresivnoj knjizi Atentat na Zorana, ranije išli u fondove podzemlja. Đinđić se zbližio s Canetom – njegovim avionom zajedno su odletjeli u Abu Dhabi, gdje ih je slučajno provalio jedan zagrebački poslovnjak, koji se davno onamo odselio pa baš nije znao tko je tko u Srbiji. Čuo je dr. Zokija kako srpski govori na telefon, pa mu se obratio i na ljubazno pitanje odakle je gospodin i čime se bavi, dobio malo nadrkan odgovor: “Da, iz Beograda… Ja sam predsednik. Kako čega?! Pa države!” Ma nemojte, a onaj veseljak koji je s vama u društvu a ima šiške odrezane iznad obrva, čime li se on bavi? Šta kažete, trgovinom?

Ta je priča istoga dana stigla u Zagreb, a, malo kasnije, našla se u novinama, i to u sklopu serije napisa koje je Nacional objavio protiv Mila, Caneta, Đinđića zbog šverca cigareta, a prema svjedočenju nekog tipa koji je ranije radio za dva crnogorska poslovna čovjeka: Ratka Kneževića i Ratka Đokića…

Naime, kaj: kad je pukao u Londonu kao Milov predstavnik, Ratko se okrenuo za poslovnim partnerima kojima bi mogao staviti na raspolaganje barski kanal, pa našao finog kompanjona u zagrebačkom biznismenu Hrvoju Petraču. Kako su se spojili? Možda preko Pukija? Nije isključeno… Početkom 2000. policija je počela veliku operaciju tajnog nadzora Petrača i njegovih partnera, o čemu je sastavljeno opsežno izvješće, famozni Transkript djelomice objavljen u hrvatskim novinama. Prisluškivanjem telefonskih komunikacija ustanovljeno je da u toj mreži važnu ulogu ima Ratko Knežević, nastanjen u Petračevu stanu, s kojim Petrač često razgovara, a sve su priče tipa: Treba nam dva kontejnera crvenog i jedan bijelog, da, za Cipar, ma dogovorit ćemo se, on će doći na dogovor u Sloveniju, helikopterom… No, taj izvoz preko Bara pukao je kad i crnogorska veza, pa su nekoć najpovjerljiviji prijatelji, Ratko i Milo, postali zakleti neprijatelji. Barski kanal morao je biti presječen je se ilegalno tržište upravo pretvorilo u legalni monopol, kao što se to ranije i u Hrvatskoj dogodilo pa su vlasnici tvornica duhana, postali najbogatiji ljudi u zemlji. U Srbiji će to postati Subotić, čijoj je tvrtki Vlada prodala pola nacionalne industrije duhana. Šverc u poslu s cigarama zaista je super, ali ne kod svoje kuće, jer, kako reče onaj banjolučki lovaš: tolikima je zbog toga otišla glava… Financijski, naravno, stvar je neobično dobro utemeljena: za legalnu prodaju cigareta, recimo na hrvatskom tržištu, moraš unaprijed, u kešu, kupiti od države akcizne markice koje stoje 90% malopodajne cijene. Rabat je 8%. Znači, ako Petraču frkneš za pola cijene, ili za trećinu, zaradio si nevjerojatnih 1000% profita! Pa tko bi se onda zajebavao i švercao drogu! No, da se posve suspendira javni red i poredak koji državi omogućuje da ubire porez, potrebna je ratna ekonomija, ili barem zemlja pod embargom. Čim se pak prilike malo srede i profunkcionira bilo kakva vlada, gangsteri se silno uznemire, jer znaju da će ih istisnuti krupniji financijski interesi. A Ratkov sukob s Milom bio je posebno ozbiljan, jer su se u te stvari umiješali i Amerikanci, odnosno njihov bivši ambasador u Beogradu, prokonzul Balkanije, Bill Montgomery. Samo godinu dana poslije rušenja Miloševića, s ulaskom republikanaca u Bijelu kuću, Zoki Đinđić gubi američku podršku, navodno zbog nedovoljno energične borbe protiv mafije. I Đukanovića, Đinđićeva strateškog političkog partnera, s kojim je on mogao kontrolirati dvojnu državnu zajednicu, počeli su otvoreno rušiti. Čini se da su postojali drugi kandidati za njihova mjesta, politički beznačajni i sasvim podložni, više u skladu s južnoameričkom procedurom, koja je puno jednostavnija od agende izgradnje demokracije u tranzicijskim društvima. Što je mukotrpno i, po mišljenju neokonzervativnih kreatora politike novog američkog intervencionizma, sasvim nepraktično…

O stanju na Balkanu i o idejama o tome što bi se moglo odmah poduzeti možda je bilo razgovora u Washingtonu, kamo je Ratko otputovao kao gost na inauguraciji predsjednika Georgea W. Busha. Bit će da je povukao stare veze još iz doba antimiloševićevskog šurovanja, kad je stekao i zlatne manšete s grbom američkog predsjednika (odakle mu one s grbom ruskoga, ne zna se…). Kao svoga gosta, Ratko je na inauguraciju poveo – Pukija. Spavali su u “The Four Seasons” – Ratko se razumije u luksuz. Jesu li tada sudjelovali i u nekim političkim razgovorima? Teško, poznavajući anglistički dijapazon barem jednoga aktera, rekao bih prije da su tek podastrle kakve sirotice… No, nakon misije u Washingtonu i poslije jedne partije tenisa koju je Puki na Cmroku odigrao s Montgomeryjem, počela je u Nacionalu izlaziti serija napisa koja kompromitira srpskog i crnogorskog premijera. Razotkrivaju se prijašnji poslovi s cigarama – i to baš u času kad su se ti kanali zatvarali, i to za one koji su informacije i dali u novine. Ukratko, pošto je Petrač ispao iz igre, a s njim i Knežević, ovaj se pokušao osvetiti bivšem šefu, a to je, čini se, pogodovalo nekoj kratkovidnoj američkoj diploomatskoj akciji. Istodobno, Ratko Knežević kandidirao se protiv Mila na predsjedničkim izborima u Crnoj Gori – ali nije bio lud da tamo i osobno otputuje. Podržavao ga je samo dnevni list Dan, koji je osnovala srpska tajna služba uz financijsku pomoć Srpske pravoslavne crkve, a vodio ga prvo jedan moj davnašnji prijatelj iz beogradskih žurnalističkih krugova, koji je otišao pošto su mu dojadila vječita popovanja, gora od onih koje je morao trpjeti dok je radio za Centralni komitet, pa je došao drugi momak, kojega su u Podgorici ubrzo izrešetali Kalašnjikovima u klasičnoj “sačekuši”. Pa sad ti vidi…

Ratko više ne odlazi u Crnu Goru, premda u podgoričkom elitnom naselju, dvije kuće od Mila, ima svoju, veliku, koju je gradio dok su on i Đukanović još bili kumovi. “Veliko, belo zdanje bez suvišnih detalja, blagi svodovi, ogromne terase, vinski podrum, crnogorski klesani kamen i italijanski mermer govore o bogatstvu, ali i prefinjenom ukusu vlasnika…”, opisala je Ratkovu rezidenciju zadivljena Vesna Radusinović, beogradska književno-novinarska vedeta koja piše u Profilu, što je zamijenio Dugu kao glasilo srpskog obavještajnog podzemlja. Iako je Đinđić ubijen pa se cijela Srbija zatresla, ništa od njegovih reformskih akcija nije dovedeno u pitanje – mafija, koja je atentatom pokušala obraniti svoje narko-operacije, sasječena je do korijena u policijskoj akciji “Sablja”. Obavještajne službe još, doduše, muvaju koliko mogu podržavajući antihaški lobi koji nominalno suzbijaju (isto je do jučer bilo i u Hrvatskoj), a cigare, odnosno ilegalna veletrgovina duhanom – s tim je na Balkanu definitivno gotovo. Još je ostao biznis s krijumčarenjem ljudi preko Bosne i droge preko Kosova jer su ta područja, pod izravnom međunarodonom administracijom, oaza organiziranog kriminala. Sve ostalo – pa-pa! Ja ne znam od čega će Ratko sutra živjeti, ali valjda će se snaći u budućoj hrvatskoj tigar-ekonomiji. Bilo bi šteta da nekamo ode, jer bi Zagreb puno izgubio da prestane biti pozornica za takve personae dramatis. Kad god sretnem staroga Budu Lončara, te još neke likove iz onog doba, pa nabasam na Zagorca, ili, pred “Palaceom”, na Praljka, kojega smetem pitanjem – Šta, pustili? (na što zbunjeno odgovara “Ma, privremeno”, jer se nije na vrijeme snašao da me pošalje u božju mater), ili kad u Pukijevim novinama vidim članak o Kneževiću, znam da je Zagreb pitoma prigorska Casablanca, a ne samo jedan poput Stare Pazove dosadan malešni gradić na obodu tranzicijski uspješne Srednje Europe. I stoga, naprijed, Ratko! Zavrti malo Rolodex, pa nije ovo još mrtvo civilno društvo totalne legalnosti poput Slovenije…

(izvadak iz knjige Majmuni, gangsteri i heroji: 20 Portreta politickih protaginista vremena tudjmanizma, 2002. Denis Kuljiš)

 

杜布罗夫尼克 – 自由之圣诗

这座城市叫杜布罗夫尼克。以前是独立的共和国,现在是克罗地亚的一部分。每年好多中国人旅行到克罗地亚

 

 

杜布罗夫尼克人国旗上写的就是”LIBERTAS”, 拉丁的意思是”自由”。

 

 

杜布罗夫尼克人很喜欢自由,这首诗也表达了这样的意思。

https://m.youku.com/video/id_XNDA2Njk3NTcxNg==.html?spm=a2h0k.8191393.bodydiv.5%212~5%214~A&from=s7.8-1.2&source=https%3A%2F%2Fwww.soku.com%2Fm%2Fy%2Fvideo%3Fq%3Dhymn%2520to%2520liberty%2520chinese

https://v.youku.com/v_show/id_XNDA2Njk3NTcxNg==.html?x&sharefrom=android&sharekey=b2a493cb5c7a7c4cc45941fabb8cff159

 

自由之圣诗

哦,美麗的,哦,親愛的,哦,甜蜜的自由,
是上帝賜給我們的寶物。
是我們所有榮耀的真正原因,
是這些森林唯一的裝飾。
所有的銀子,所有的金子
所有人的生命,
都無法償還你的純潔的美麗。

 

这位诗人,文学家叫 Ivan Gundulić。 我把他写的诗歌翻译到中文。

Republika Hrvatska, što je to?

 
Ovaj tekst je pisan u koautorstvu s Ivanom Čovićem, a posebno zahvaljujemo Davoru Katunariću na savjetima i kritikama. I svima ostalima koji su doprinijeli razvoju klasičnog liberalizma u Hrvatskoj.

Narod je glup?

Postoji puno toga u hrvatskom javnom diskursu što nije lijepo, istinito, ni dobro, ali neke stvari me ipak posebno smetaju. Radi se o uvriježenim stavovima koje čujemo svaki dan, u medijima, komentarima na člancima, Facebook raspravama, a nekako su odraz opće apatije, besperspektivnosti, indikator nerazumijevanja politike, ali i nerazumijevanja sociologije, povijesti i trenutačnog stanja u našoj državi i našem društvu. Jedan od tih stavova je tvrdnja o urođenoj gluposti (prokletstvu?) hrvatskog naroda, po kojoj naprosto zaslužujemo sve loše što nam se događa. S druge strane, živimo u društvu u kojem nezanemariva manjina (ali politički bitna) sve boljke naše domovine pripisuje tobožnjoj jugoslavenskoj petoj koloni. Ovo je ekstreman primjer, ali vrlo utjecajan u društvu te u kreiranju javnog mnijenja, iz brojnih razloga. Ali zanimljivo, ta ideja o petoj koloni nije čak ni toliko suluda, što ćemo ovim tekstom pokušati dokazati.  Problem je što je apsolutni simbol hrvatstva i nacije kao takve  – onaj tko simbolizira jedinstvo nacije – duboko upleten u ovu priču. Ovo dodatno komplicira stvari, i razlog je zašto se još uvijek nismo suočili sa svojom prošlošću (što je floskula, ali istinita).

Iako se u pravilu slažem s onom izrekom – svaki narod zaslužuje vlast kakvu ima, mislim da to ipak ne vrijedi u zemljama koje nisu istinski demokratske, ili barem približno demokratske. Hrvatska to naprosto nije. Republika Hrvatska zemlja je koja je velikim dijelom kontrolirana od strane umrežene klike i jedne vrlo utjecajne političke stranke, stranke koja je dominantnija i jača od bilo koje druge, kojoj ni nepravomoćna presuda nije značajno (osim vrlo privremeno) uništila rejting. A glavna opozicijska stranka je neizostavan dio te prljave rabote, i proizašla je iz istog sustava i istih vrijednosti. Zašto onda izabiremo jedne ili druge? Je li to zaista jer je narod glup, kako uvijek govorimo?

Ovdje želim biti vrlo jasan, jer je ovo vrlo važno zapamtiti i razumjeti. Ovo je donekle problem naroda, naime onog dijela apatičnog naroda koji ne glasa, što je više od pola birača, ali je primarno problem takozvanih struktura. grijesima struktura već je godine Gospodnje 1997. bilo riječi. No što to zapravo znači? 

Republika Hrvatska je država koje je oteta (highjacaked) od strane određene kvazi-legitimne klike koja je 25 godina temeljito potplatila – socijalnim transferima, osiguranjem egzistencije, privilegijama, sinekurama i na mnoge druge načine – cijele društvene skupine, te ih učinila egzistencijalno ovisnima o njoj, i tako stvorila vojsku odanih birača, pa i paravojsku svoje vrste (plinske boce, šatori….). Svi znamo o kojim društvenim skupinama se radi – i ja ih ovdje ne želim dodatno osuđivati, niti smatram da snose nekakvu kolektivnu krivnju – naprosto su bili (i još su) politički instrumentalizirani, kako to oduvijek biva. Dapače, činjenica je da postoji puno i branitelja, i umirovljenika, pa i ljudi u javnoj upravi kojima se trenutačna situacija u društvu nimalo ne sviđa. Nedavno je na Nedeljom u 2 hrvatski branitelj Predrag Mišić – Pedja  rekao da bi bilo puno bolje da su ih zaposlili i oslobodili poreza na neko vrijeme, umjesto da ih plaćaju za ništa – odnosno umirove. Ali oni, osim iznimno, ne dobivaju nikakav medijski prostor, iz očitog razloga što su i mediji jedna od tih skupina koje je u sprezi s vladajućom klikom, odnosno Partijom* . Evo kako je dakle branitelj Predrag Mišić to sročio:

Od 1998. dobivam prosječno 1000 eura, za 240 mjeseci sam dobio 240.000 eura. Da mi je netko 1998. rekao ne evo ti taj novac, nego evo ti bager, evo ti kamion – idi raditi. Pet godina nećeš plaćati porez državi, a onda kada staneš na noge, plaćat ćeš državi porez. Danas bismo bili mnogo sretniji, iz kojeg se razloga nas gurnulo na marginu, zašto smo šutjeli 20 godina – evo do čega smo došli. (…)

Najveća pogreška, prema mišljenju hrvatskih branitelja, bila je kad su nas tada gurnuli u mirovinu. Možda je ideja bila dobra – pustiti ljude, prošli su ratišta. Mislim da je trebalo malo stati na loptu. Ljudi koji su izgubili dijelove tijela, koji nisu mogli raditi, ali ljudi koji su imali 26 godina i bili sposobni mogli su raditi i pridonijeti te sada možda ne bi bili u ovim problemima. Svjestan sam da je to sada velik novac, mi smo imamo 55, 60 godina i ta priča sada više ne postoji.

Dobro se sjećam predavanja iz kolegija sociologije religije na koje je prof. Krunoslav Nikodem rekao više manje istu stvar. Ali ne treba biti sociolog da bi se shvatilo da se mirovinom marginalizira ljude te da im se sprječava integracija u društvo, niti politolog da se shvati dugoročna svrha takve taktike.

* Upotreba rijeci "Partija" ovdje je tendenciozna i ideološka, ali ipak ne mislim da je takva karakterizacija HDZ-a daleko od istine. Akademik i sociolog Josip Županov hrvatsku vladajuću elitu u svojim radovima i knjigama naziva nomenklaturom, jer su ionako mahom svi vezani uz SKH i druge strukture prošlog sustava, i mnogi politički komentatori su primijetili nevjerojatne sličnosti upravljanja HDZ-om i modusa operandi bivše komunističke Partije. U smislu: Partija je uvijek prije nacionalnih interesa.

Pitanje je koliko je Republika Hrvatska bila oteta, kao što smo u početku rekli, a koliko je ipak bila takva od samog početka, odnosno od samog proglašenja nezavisnosti. Ovo je vrlo kontroverzna tema, čak i danas. Pokazuje se da je HDZ koristio apsolutno titoističke ili čak staljinističke metode u rješavanju s političkim protivnicima. Ovdje ne govorim o komunistima, koliko o eliminiranju HOS-a, HSP-a i druge  konkurencije na desnici, a koja nije imala veze sa represivnim aparatom bivše države ili mu se izravno protivila. Premlaćivanje, ubijanje, smrti pod misterioznim okolnostima – sve mafijaške metode koje možete zamisliti. Tuđman Netko ih je dao ubiti na jedan način koji ni dan danas nije posve razriješen – ali mediji o ovome vrlo dugo nisu imali pojma, niti se dan danas itko puno bavi ovom tematikom (ali se svi kunu u Tuđmana! ).  To nas dovodi do ove vrlo bitne ali često zanemarivane teme.

Upozorenje čitatelju: dio koji slijedi opis je HDZ-ovog odnosa prema “problemu” političkih neprijatelja te je suhoparan i pun nabrajanja. Ali je upravo ključan dio slagalice koja pokazuje da smo iz jednog jednostranačja naprosto prešli u drugo, suptilnije jednostranačje, a političke reperkusije ove pseudotranzicije se osjete i dan danas.

Istočni grijeh Republike Hrvatske

 

 Hrvatski pravaš Ante Paradžik je kritizitao tadašnju hrvatsku vlast na čelu sa F. Tuđmanom, smatrajući da ne čini dovoljno na obrani Hrvatske. Na povratku sa stranačkog skupa HSP-a u Križevcima, 21.rujna 1991.godine,  Paradžik je ubijen u pucnjavi hrvatskih policajaca. Policajci su se poslije pravdali time kako su dobili anonimnu dojavu da su u automobilu “martićevci”. Ubojice se osuđeni na zatvorsku kaznu, ali su ubrzo bili amnestirani od F. Tuđmana.

Inače, Paradžik je sudjelovao u osnivanju HDZ-a, te je napisao Statut stranke. Komentirajući razloge razlaza sa HDZ-om, Paradžik je naveo kako je u toj stranci bilo dosta onih koji su prije bili protiv samostalne Hrvatske i koji su ga progonili za vrijeme komunizma.

Na dan pada Vukovara, 18. studenog 1991., Paraga izjavljuje za Agence France-Presse(AFP) da “ako padne Vukovar, treba pasti i predsjednik Franjo Tuđman“. Ipak, u istoj izjavi naveo je i kako “nema namjeru da poduzme nasilnu akciju protiv vlade u Zagrebu, nego da razriješi predsjednika Tuđmana na fronti reorganizirajući obranu na istoku Slavonije”. Optužio je Tuđmana da je zaustavio pojačavanje vukovarske obrane s bojnom HOS-a od “1200 ljudi” (ta brojka bila je mnogostruko preuveličana) te je najavio kako HSP ne priznaje prekid vatre. Međutim, sudeći po spomenutom izvještaju Josipa Manolića, takva Paragina teza o prodaji Vukovara nije odgovarala stvarnom stanju – naime, general Anton Tus je 20. studenog zapovjedio “nastavljanje spajanja jakih snaga u pozadinu agresora i spajanje sa snagama obrane Vukovara, u cilju narastanja otpora na tom prostoru”.

Nakon pada Vukovara u studenome 1991., Dobroslav Paraga postaje prvooptuženi za pad Vukovara, Mile Dedaković – Jastreb drugooptuženi, a policija provodi pretres u sjedištu HSP-a gdje su pronađene velike količine oružja i streljiva koje su pravaši slali svojim dobrovoljačkim postrojbama diljem Hrvatske. Uhićeni su Paraga, Ante Prkačin i Mile Dedaković Jastreb pod optužbom za terorizam, rušenje demokratski izabrane vlasti i osnivanje paravojnih postrojbi. U pritvoru Paraga počinje štrajk glađu, a Dedaković biva teško premlaćivan u zatvoru u Zagrebu. Ipak, svoju nevinost su dokazali na suđenju pred Vrhovnim sudom RH i Vojnim sudom RH koji su ih oslobodili optužbi – Vrhovni sud Republike Hrvatske 13. prosinca donio je rješenje prema kojemu su sve optužbe protiv njih odbačene kao neosnovane. Dedaković se, po izlasku, sklonio pod zaštitu jedinica Dobroslava Parage u Starčevićevom domu. Kasnije je Vrhovni sud Republike Hrvatske po drugi put potvrdio oslobađajuću presudu za Dobroslava Paragu, i k tome u obrazloženju naveo da je HOS legalni i legitimni dio Hrvatske vojske, čime je otpala i optužba na račun dragovoljaca i bojovnika Hrvatskih obrambenih snaga, da je HOS navodno paravojna formacija.

Paraga je u Saboru upozoravao na ogroman niz nerazjašnjenih ubojstava pripadnika HSP-a (njih 30-ak) koji su ubijeni pod sumnjivim okolnostima, s mogućnošću da se radi o političkim ubojstvima. Nabrojao je: dopredsjednik HSP-a Ante ParadžikIvan Bebić koji je ubijen na Črnomercu u Zagrebu, Miroslav Martinovski koji je ubijen u Kutini, Darko Rušanac u Vinkovcima, Vlado Knežević također u Vinkovcima, Ivo Bošnjak, Blaž KraljevićGordan ČuljakŠahdo DelićIvan GranićRasim KrasniqiOsman MaksićMario MedićVinko PrimoracMarko StjepanovićStojan Vujnović – SrbinRobert TupekSaša IlićDinko Figać, Zdravko Trošelj (predsjednik HSP-a u Našicama ubijen u vlastitom domu), Željko Đapić u Osijeku (podmetnuta eksplozivna naprava pod automobil), dok su još neki od ubijenih pravaša: Ratko ZrnoFuad MuhićKatica LanciottiKluk GabrićDarko ŠagudBranko Cvitanović.

Posebno upada u oči ubojstvo Blaža Kraljevića, koji je ostao na neki način ikona HOS-a, pravaša i hrvatske desnice općenito.

Kraljevićeva pogibija postala je objektom nagađanja, pa se tako za njegovu pogibiju okrivljuju brojne osobe. Mnogi za pogibiju Kraljevića krive Mladena Naletilića Tutu, zapovjednika Kažnjeničke bojne HVO-a. Stanko Primorac i Zvonko Jurišić, predsjednici HSP-a BiH za pogibiju su okrivili i Vicu Vukojevića, hrvatskog ustavnog suca (čovjek iz vrha HDZ-a op.a.).

Nemojte dozvoliti da Vas bilo tko razoruža ili Vas natjera da skinete oznake HOS-a. […] HOS je hrvatska vojska, i nikakve grupe, koje kradom bez oznaka švrljaju okolo ili bilo tko, pogotovo ne oni kojima Hrvatska nije do Drine, neće nam krojiti nikakve zakone. Tko digne ruku na HOS ili HOS-ovca, bit će strogo kažnjen. Kome ne odgovara hrvatski grb ili program HOS-a i HSP-a mi mu ne možemo pomoći, mi radimo ono što odgovara Hrvatima, a ne nekakvim grupama senilnog vođe (Franjo Tuđman op.a.).  — Blaž Kraljević
u Priopćenju za javnost, 29. 3.1992.

Kao Hrvat islamske vjere i tolerentan čovjek, oduvijek se zalagao za uzajamno poštovanje svih religija, a prema Domovini je imao pravaški, beskompromisni stav. Hrvatska na prvome mjestu, a onda sve ostalo. Nikada neću zaboraviti koliko je tužan bio kada su ubili generala HOS-a Blaža Kraljevića i s kolikim je veseljem govorio o zajedničkim hrvatsko-muslimanskim akcijama oko Bihaća.   —  Velimir Bujanec o Zlatku Hasanbegoviću, direktno.hr, 24.1.2016.

Ali zanimljivo je kako danas desničari glorificiraju HOS i Tuđmana u istoj rečenici.Prije pretposljednjih izbora (kad je na čelu HDZ-a bio Karamarko), Bujanec je otvoreno navijao za HDZ i Karamarka, koji je (zanimljivo) govorio o nastavku Tuđmanove politike iz devedesetih. Istovremeno, glasno protiveći se uklanjanju spomenika HOS-u u Jasenovcu. Kako današnji desničari opravdavaju da je HDZ devedesetih kosio pravaše poput sijena u ljeto, ne znam. 

 HSP je otvoreno bio protiv Tuđmana i HDZ-a koji su pod krinkom nacionalizma, demokracije itd. ustvari htjeli samo nastaviti gdje je Jugoslavija stala. Naravno, sa malo boljim ulogama nego što su ih dotad imali: Tuđmana su Jović Bora i cijela ta ekipa iz vrha CK SK smatrala trećerazrednim političarem, dok ga Hrvati praktični smatraju novim ocem nacije. Pa je shvatljivo iz toga kuta gledanja zašto je tim starim komunističkim kadrovima trebao HDZ, a jasno je i zašto im je smetao HSP i HOS.

I ne samo HSP, smetali su im i Vlado Gotovac (po mojem mišljenju najbolji političar kojeg je Hrvatska ikad imala) i HSLS. Koji je najvatrenije i najrječitije kritizirao Tuđmana i njegovu autokratsku politiku.

Pa lako je neadresirani novac prepuštati domaćim lopovima! Prepusti svoj, kad si tako dobar patriot. Hrvatska je država pred sobom imala ogromno nacionalno bogatstvo. Mi stalno ovdje govorimo, čujem i danas, kao izišli smo iz jednog mračnog režima u kom nije ničega bilo, to je naprosto laž. Bilo je, i to što je bilo, grabljeno je kapom i šakom na nezakonit način. Da nije bilo ničega ne bi bilo naših novih bogataša. Da nije bilo ničega, ne bi bilo onih ljudi koji sada drsko pred ovom nacijom upotrebljavaju svoj novac preporučujući se njezinoj pažnji, kičem i raskošnim postupcima. Vlado Gotovac, govor u Saboru 18.10.1996.

Nikako ne mogu prežaliti na što se sveo HSLS, a i liberali općenito. Da ih danas predstavljaju Vesna PusićVrdoljak, D. Kosor i njima slični. No, da se vratimo na odnos HDZ-a prema ostalim strankama i demokraciji općenito. HDZ je, dakle nastavio gdje je SK stao. Vrlo brzo nakon rata, sve političke opcije (pojedinci koji su osnovali te iste opcije) koje su se prije rata zalagale za liberalizaciju i demokraciju (HSP za neovisnu Hrvatsku, HSLS za liberalizaciju) su u godinama nakon rata brzo nestale ili završile na marginama. Pritom bi upozorio čitatelje da ovdje mislim na HSP Dobroslava Parage, koji je kasnije izgubio stranku od HDZ-ovog (UDB-inog) kukavičjeg jajeta po imenu – Ante Đapić, dok su njegove suradnike i prijatelje iz stranke jednog po jednog likvidirali (naveo sam u dijelu teksta iznad 30-ak ljudi). Da naglasimo još jednu stvar. HDZ je htio nekakav HSP, da ne bi imali etiketu najdesnije stranke. Otud onaj slavni preokret kad je Đapićev HSP na večer izbora bio dobro ispod praga, a ujutro na 5.01%.

Jako mi je zanimljivo, a primjetiti ćete i ironično, kako su politički zatvorenici i neprijatelji bivše SFRJ (Gotovac, Tripalo, Budiša, Paraga i sl.), nakon rata i nakon što su dočekali neovisnu i demokratsku Hrvatsku zapravo postali politički mrtvaci (a neki i doslovni mrtvaci). Neki su poput Budiše trajali još neko vrijeme, dok su ostali nestali poput lanjskog snijega. Naravno sve to uz pomoć naroda (a koga drugoga). Što će reći da se u suštini nije ništa promijenilo nakon rata. Samo boja, samo fasada. Temelji su ostali isti.

Nestalo je doduše jednostranačje, ali samo kao privid. U stvarnosti, ono i dalje postoji. Ne postoji stvarna liberalna opcija, ne postoji stvarna konzervativna/pravaška opcija, ne postoji stvarna seljačka/radićevska opcija. Najbolji primjer je pojava MOST-a, a i Živog Zida na političkoj sceni. Kako su se (podjednako) uzbudili i SDP i HDZ. Posebno je zanimljivo bilo državno istražno povjerenstvo u slučaju Agrokor, kako je Nikola Grmoja ispitivao razne aktere. Zanimljivo je bilo pratiti njihove reakcije i kako im je neugodno bilo. Nakon toga je Šeks u javnost izašao sa prijedlogom da Hrvatski Sabor treba podijeliti na dva doma, po uzoru na SAD, te da bi se takvim sustavom izbjegla kriza vlasti, ucjenjivanje malih stranaka itd.

Sjetite se MOST-a otpočetka (19 mandata), do ponovljenih izbora su imali 12. Sad su još manji. HDZ ciljano rastura sve nove opcije i time sustavno ubija demokraciju. Jedino SDP nikad nisu rasturili, jer im jedino SDP odgovara. SDP-u isto odgovara HDZ. Imaju zajedničku prošlost, iz istog sustava su proizišli istu politiku provode itd.( HNS odnosno Vrdoljak je tu isto odigrao vraški dobru asistenciju za HDZ.) 

Primjerice, pitanje Arhiva ne otvaraju ni HDZ ni SDP.

 SDP je pravni sljednik arhiva Centralnog komiteta SKH. U primopredajnom zapisniku iz 1995. godine stoji da je za korištenje građe CK SKH potrebna suglasnost SDP-a. Zato Hrvatski državni arhiv svaki put kad dobije zahtjev za uvid u arhiv CK SKH ne može sam odobriti korištenje, nego mora tražiti prethodnu suglasnost SDP-a – pojašnjava ravnateljica Hrvatskog državnog arhiva Vlatka Lemić.

 ” Ona upozorava da nikakav sporazum ni zapisnik ne mogu biti iznad Arhivskog zakona. – Zato već dvije godine predlažem da se na svu građu, uključujući i onu Centralnog komiteta, primjenjuje Arhivski zakon. ” (Izvor: Slobodna Dalmacija)

 Što možemo reći jest da je za SDP sasvim razumljivo da kao nasljednik SKH ne želi da se Arhiv otvori, ali zašto HDZ ne inzistira da se taj Arhiv otvori?

Opaska za kraj ovog poglavlja: Davor Katunarić, autor predivnog bloga protreptikos (bivši “uvod u filosofiju”) dobro nas je upozorio ovako: 

Moje je gledište da je, unatoč svemu, na koncu 1990. ipak neki prelazak u neku liberalnu demokraciju, u smislu da je nakon HDZ-a 2000. ipak bila mirna predaja vlasti, stranke se izmjenjuju, itd. Tako da je to ipak neki korak naprijed, koliko god sve skupa bilo loše i sporo. OK, sad moram ići, pročitat ću sve ponovo u miru, pa možda još nešto komentiram.
i ovako:

Uvažavamo ovu kritiku. Ovdje je cilj pokazati da je HDZ u prošlosti itekako koristio metode političkih ubojstava, i da je to jednostranačje neko vrijeme bilo vrlo izraženo. Ali ipak ostajemo pri tezi da ni danas nema puno smisla glasati za ljude direktno vezane uz bivši sustav. Također, zaboravih spomenuti primjer Borisa Miksića, kojega su strukture (Mesić, Pavić, Pukanić, HDZ) porazile (iako je u mojim očima moralni pobjednik op. f.)  – pa i cijeli narativ detuđmanizacije, ali o tome je već dovoljno pisano, smatram, iako mi je žao što nemamo vremena ni volje uvrstiti to i u ovaj članak.

Smrt jedne nacije i uloga Crkve

Dakle, naša država ne samo da je oteta od strane dobro organizirane partitokratske klike, nego je takva, čini se, oduvijek bila.  Nekoć smo optimistično vjerovali da će Hrvatska kad se osamostali postati nova Švicarska, toliko bogata, lijepa, i za jugoslavenske prilike razvijena, ali očito nismo uzeli u obzir da klika koja nas vodi u tu budućnost nema ništa drugo na pameti osim svojih osobnih interesa, ili da se, još gore,  radi o istim ljudima koji su nas vodili prije. Bili smo naivni, valjda nas je komunizam navikao na takvu naivnost u odnosu na vlast, te nismo imali gotovo nikakvo civilno društvo tijekom tranzicije (važnost civilnog društva je Vesna Pusić u svojem istraživanju o južnim i sjevernim modelima tranzicije lijepo ilustrirala). Ali da stvar bude gora, ovakva društvena i ekonomska situacija uzrokovala je to da svake godine izgubimo otprilike 50 tisuća mladih, mahom obrazovanih –  ta i ja upravo pišem ove retke iz Narodne Republike Kine –  a stvarna brojka je vjerojatno i puno veća. Ovdje opet ne želim otkrivati toplu vodu i stalno ponavljati sve što mediji ionako (doduše s pravom) uporno spominju, nego želim strukturno i makijavelistički promatrati ovaj fenomen jedne smrti jednog naroda. Tako možemo postaviti pitanje: tko su ti mladi koji odlaze, i čiji su potencijalni birači? U kojem dijelu su dio apatične mase koja ne izlazi na izbore, a u kojem dijelu bi ipak izašli, i glasali… za HDZ? Ili SDP, recimo? Ili nekog trećeg? Profesor Žarko Puhovski nedavno je ovu nesretnu pojavu – čini mi se vrlo precizno – analizirao ovako: 

HDZ-u odgovara odlazak jer odlaze ljudi koji nisu njihovo biračko tijelo. HDZ se riješava ljudi koji nisu njihovo biračko tijelo, a u BiH će navesti ljude da dođu u Hrvatsku i glasaju za njih.

S druge strane, davnog ljeta 2015., tijekom vladavine SDP-a, glavni urednik Glasa Koncila Ivan Miklenić je za odlazak mladih dobro moralno osudio svu vlast do sada:

Svi političari, koji su vodili Hrvatsku od mirne reintegracije do sada, nikako se ne mogu osloboditi odgovornosti za sadašnje nepodnošljivo stanje posebno za mlade, ali i za gotovo sve druge građane, jer da su oni pošteno, primjereno i sa stvarnom voljom služenja općemu dobru upravljali Hrvatskom, ona bi već davno stala na svoje noge i koristila se svojim komparativnim prednostima i bila daleko poželjnija i korisnija članica međunarodne zajednice.

Naravno, nije zaboravio ipak implicirati da odlazak mladih odgovara SDP-u. Logično. Možemo polu-ironično prosuditi da su obojica 50% u pravu – masovna emigracija obrazovanih i mladih koristi cijeloj vladajućoj garnituri, popularno zvanoj HDZSDP (što nije baš catchy, odnosno nije osobito zvučno). Ja ću ih u čast Županovu ipak zvati – nomenklatura

Ono što je ipak pomalo shizofreno i neobično u ovoj izjavi Miklenićevoj je činjenica da je upravo organizacija koju na bitan način predstavlja i čije je javno lice, uporno držala ljestve točno tim i takvim vladarima, točno tih godina, i to s vrlo jasnim interesima. Ovo je kao da Yezhov krivi Staljina što je previse ljudi emigriralo. Karikiram.  Ali Crkva je nažalost oduvijek igrala ulogu – ne želim pretpostavljati iz kojih točno razloga – za HDZ (a istovremeno protiv komunista! Zamislite konfuzije u tim glavama.) Tako bih se ovdje dotakao i famoznih vatikanskih ugovora, koji su valjda najsubmisivniji i besmisleniji međunarodni ugovori ikad potpisani, još od kapitulacije Njemačke u prvom svjetskom ratu. 

Nevoljko se sjećam da je Vesna Pusić jednom, gotovo ponosno, izgovorila na javnoj televiziji “ni Vi ni ja ne znamo sto uopće piše u tim ugovorima”: niti mi je ikako jasno što je htjela reći, obzirom da se radi o vrlo kratkom i jasnom štivu (čak i pravnom laiku) kojeg nije osobit problem pročitati.  A računica koja iz njih proizlazi je još jednostavnija: do sada smo  gotovo 30 milijardi kuna potrošili za financiranje školskog predmeta kojem nije mjesto u školi, te davanja Crkvi. Usporedite sad tu cifru s recimo proračunom za znanost u jednoj godini. Ili infrastrukturnim projektima. Da budem aktualan, to je 15  (petnaest!) peljeških mostova. Doslovno. Barem ako ga grade braća Kinezi. Umjesto toga, za te novce dobili smo desetljeća Crkve čija je glavna svrha bila da lobira za HDZ i pomaže im doći na vlast, opet i iznova, i uporno nameće teme iz prošlog stoljeća u javni diskurs. Ovo je opet dio Partijske biračke mašinerije i njihove svekolike dominacije kroz našu noviju povijest, od šatora do referenduma do današnjih prljavih rabota koje se događaju posvuda i kojima, čini se, nikad nema kraja.

Ali ovdje bih ipak upozorio čitatelja da ni jedan od autora nema apsolutno ništa protiv Crkve kao zajednice vjernika, nego isključivo protiv njene političke uloge, ukoliko je ista protiv javnog dobra. Dapače, jedan od autora je praktični katolik (a drugi budistički kripto-katolik) i upravo zbog toga je ova kritika ozbiljnija i jača od tipičnog index.hr antiklerikalnog članka. S druge strane, nije ni Crkva u Hrvata toliko homogena i jednoumna koliko se u medijima čini – i uvijek valja pohvaliti one njene predstavnike koji djeluju po svojoj savjesti prije nego osobnom materijalnom interesu – naročito jer su velika manjina. Kao primjer cu istaknuti samo ovaj intervju Fra Ivana Šarčevića , koji je izvrsno stivo samo po sebi i toplo ga preporucam. No ovo je već tema za neki drugi članak, pa ću to ovdje ostaviti samo kao opasku sumnjivčavom čitatelju.

Razbijanje mitova

Narod nije toliko glup. Niti postoji jedan narod. Postoji vrlo dobro organizirana klika i biračka mašinerija, postoje već spomenute strukture, a postoje i pošteni ljudi koji su apatični i ne žele izaći na izbore, ili glasaju barem za manje zlo. Ali i SDP i neke treće stranke pokazale su se jednako velikim zlom, ako je sudeći po Milanovićevom mandatu i HNS-ovom prostituiranju. MOST i Orešković te cijeli taj period nestabilnosti, ali i krah Agrokora, su valjda najbolje što se dogodilo ovom društvu, politički, kulturološki i napose ekonomski. U tom smislu autori ovog teksta mole dragog Boga za više političke nestabilnosti. Naravno, HDZ je vrlo brzo svojim makinacijama, medijskim utjecajem i metodama koje granice s kriminalom (ili barem dobrim ukusom i moralom) uspio neutralizirati i MOST i Oreškovića, te nam vratiti tu predivnu stabilnost kojoj su istovremeno mediji uporno pjevali elegije poput mantri. Eto, valjda smo sretni sada.

Dakle, Republika Hrvatska nije jedno društvo, odnosno nema jednu nacionalnu (kolektivnu) svijest – recimo to tako. Republika Hrvatska je podijeljena.  Znam da je ovo floskula , ali ovdje je upotrebljena na drugačiji način. Uvriježeno se kaže da smo podijeljeni između liberala i konzervativaca, dakle svjetonazorski. To je naravno dijelom i točno, i postoji u svim narodima – ali je u našem slučaju manje bitno. Mi smo primarno podijeljeni između jedne koordinirane lopovske klike usko vezane uz bivši sustav, i normalnog radišnog i poštenog puka, bili oni liberali, katolici, pederi, konzervativci ili klasični liberali:  pa čak i uvjereni komunisti koje poznajem shvaćaju da je ovaj sustav apsolutno neodrživ i opasan (premda bili potpuno u krivu što se tiče ekonomije i razumijevanja kapitalizma), upravo truo do svoje srži. Istinabog, ovdje malo idealiziram, naravno da nije ni narod bezgrešan, niti je savršeno radišan i pošten. Ali preciznije je ovako promatrati naše društvo, i korisnije je, jer može dovesti do praktičnih budućih akcija i pozitivnih promjena. Ova perspektiva potencijalno odgovara na temeljno moralno pitanje “što treba činiti?”. Primjerice, za koga glasati?

Nadam se da smo dobro argumentirali zašto u ovoj državi nije narod toliko glup – apatičan, donekle – ali to nije najbitniji problem. Najbitnije je to što smo paradržava oteta od strane partitokratske klike, koja je vrlo lukava I koja uspješno koristi divide at impera nad svima. Glupi smo, ali svaki narod je glup u nekoj mjeri. Ipak, neki narodi prosperiraju, a neki ne. Iz naše perspektive, bitnije je napokon se suprotstaviti tom unutrašnjem neprijatelju, tim famoznim “jugoslavenima”,  u stvari vrlo dobro organiziranim partitokratima, oportunistima, nepotistima i  kleptokratima. Kako?

 Otvorimo prokleti Arhiv. Za to je jedino MOST bio, koliko se sjećam. Iskreno radije bi da glasate za bilo koju idiotsku trećeputašku stranku nego HDZ ili SDP, dakle vječitu nomenklaturu. Doduse i tu postoji opasnost, jer je program Zivog Zida slicniji programu Roberta print-money Mugabe-a nego ozbiljno promisljenoj ekonomskoj strategiji.  Sapienti sat.

No, sve ovo usko je vezano uz kulturu, i ono što u javnom diskursu i kavanskim rasprama često nazivamo mentalitetom – u ovom slučaju, hrvatskim mentalitetom. Što je on? Koliko je sličan balkanskom mentalitetu, a koliko ipak različit?

Na koji način sve što smo prethodno napisali o novijoj hrvatskoj povijesti ima direktne veze s kulturom našeg podneblja još od 16. stoljeća pa nadalje? 

 

Sociološki i povijesni uzroci hrvatske nazadnosti i podijeljenosti

Balkan

Jedan od poznatijih hrvatsko-američkih sociologa imena Dinko Tomašić daje izvrstan opis hrvatskog mentaliteta i svih njegovih mana u knjigama Društveni razvitak Hrvata (1937) i Politički razvitak Hrvata (1938) (kasnije izdano kao jedna knjiga).

On u njima otvoreno progovara o problemu kulture svojstvene području Balkana. Tu on objašnjava plemenski mentalitet i tendencije Hrvata koje su protureformacijske i protuprosvjetiteljske: analizira formalne i neformalne institucije i običaje, te neobičan izostanak liberalnih ideja u Hrvata.

Primjer jednoga snažnog protureformacijskog sentimenta je protestantska reformacija koja je u 16. st. dovela do podjele u Europi: Hrvati su većinom ostali odani katolicizmu, naime bili smo usmjereni protiv germanskog i madžarskog protestantizma: mi smo izabrali Habsburgovce i time se distancirali od protestantizma.

Još jedan primjer te borbe protiv madžarskog protestantizma (pa tako i liberalizma) je ban Josip Jelačić koji je stao na stranu klerikalnog konzervatizma Habsburške monarhije, borio se protiv reformatora Lajosa Kossutha, koji je bio pobornik građanskih prava i slobode vjeroispovijesti.

S druge strane, nasuprot plemenskom mentalitetu (geografski:  jug i istok) i kulturi imamo seljački odnosno zadrugarski mentalitet (u pravilu sjever Hrvatske), što lijepo možete vidjeti i na ovoj vrlo informativnoj slici. Radi se to u puno kultura, ali ih mi možemo podijeliti na spomenuta glavna dva oblika mentaliteta, barem što se tiče Hrvatske. (Srbija je recimo gotovo cijela određena plemenskim mentalitetom) : 

netko je rekao: ovako bi drzavne granice trebale izgledati

Seljaci su bili organizirani u zadrugama, dakle autonomnim i gotovo demokratski organiziranim teritorijalnim jedinicama, rodbinske veze nisu igrale velike ulogu – za razliku od plemenske kulture gdje su ključne – važniji je bio kolektiv. Primjer toga je seljačka buna u 16. st koja je bila usmjerena protiv feudalizma i represivne politike, ali postoje brojni primjeri i u hrvatskoj politici 20. stoljeća i ondašnjim strankama, pa i dan danas. 

Nadalje, u plemenskoj kulturi je dominirao herojski kodeks časti u kojem su sva sredstva bila dopuštena protiv neprijatelja, tu je uobičajeni moral bio potpuno zanemaren i nebitan. Ovo se vidi iz njihovih pjesama koje su služile jačanju ponosa, mržnje i osvete prema neprijatelju – ako Vas ovo podsjeća na nešto, nije slučajno. [Nevjerojatno koliko se ta kultura iz 16. stoljeća odrzala do danas, a da i ne spominjem kakvu je ulogu odigrala u raspadu Jugoslavije op. f.] Karakteristike odgoja plemenske kulture su bile: agresivnost, impulzivnost, autoritativnost i egocentrizam. Prijevare su bile dopuštene – tu nije bilo nikakvih moralnih ili legalističkih skrupula – politička moć se temeljila na primjeni gole prinude i slijepe podložnosti vladaru.

Plemenske skupštine su donosile odluke na bazi prinude od poglavara, pa su suprotna mišljenja po definiciji bile smatrane izdajom. Pravo sudjelovanja su imali isključivo naoružani muškarci. Nadalje, u sferi seksualnosti isticalo se religijsko shvaćanje seksualnog morala te važnosti obitelji i obiteljskih vrijednosti,  ali istovremeno su muškarci vodili neobuzdane seksualne živote u suprotnosti s religijom (karakteristična hrvatska dvoličnost očito isto seže daleko u povijest ). Pozicija žene u takvim zajednicama bila je ekstremno loša te su žene služile gotovo isključivo za rađanje potomstva. Postojala je izreka: nesretnom čovjeku umre stoka, a sretnom umre žena.

Ekonomski gledano, to je bila stočarsko nomadska kultura, a najbitnije je bilo zauzimanje strateških pozicija, što je bila uloga muškaraca, dok žene brinu za stoku i djecu. Zbog obrambene nesigurnosti javila se potreba za ujedinjavanje rodova u plemena. Tu su postajali i konstantni sukobi među plemenima, što je opet lijepa paralela sa (kasnijom) krvavom poviješću Balkana.

S vremenom je i kler počeo dobivati važan utjecaj. Što se tiče samog prakticiranja vjere i čitanja Biblije, to je bilo na niskoj razini, te nije bilo osobito bitno iz perspektive Crkve. Kler je imao dužnost političke kontrole sela te jačanja autoriteta plemenskih poglavara, a plemenski poglavari su zauzvrat bili jako darežljivi prema kleru. [Bilo kakve sličnosti sa trenutačnom situacijom u Republici Hrvatskoj apsolutno su namjerne op. f.] Primjerice, bilo je i slučajeva u kojima predstavnici klera zahtjevaju krvnu osvetu, kao odmazdu za ubojstvo poglavara. 

Kasnije se plemenska kultura počinje pretvarati u hajdučko-uskočku: ona se geografski smjestila u graničnim i neprohodnim područjima gdje su prevladavale šume, močvare i krš. Izbjegavali su sankcije uskakanjem na područja drugih administrativnih regija i njihovi vlasti. Ovdje opet možemo uociti sličnosti sa našom sadašnjicom. Tipičan oblik manifestiranja hajdučke osvete bilo je paljenje sela. To im je donosilo društvenu čast. Autoritet i moć je pripadao harambašama. Kriminalno stečena materijalna korist i profit je bila dopuštena, a naporan rad nije bio bitan – radilo se o kulturama koje gotovo da nisu imale nikakvu radnu etiku. Sklonost prema stednji za buducnost takoder nije postojala. Dakle, to je bila kultura temeljno nepogodna za razvoj kapitalizma, pa i vladavine prava, ideje privatnog vlašnistva, i svih drugih neizostavnih temelja kapitalizma.

Trgovina je naravno postojala, ali se primarno bazirala na pljački:  bitna karakterna osobina je bila lukavost, a težnja za pravednošću je bila tretirana kao glupost. Lažna svjedočanstva su bila tolerirana i sasvim normalna pojava, dokumenti krivotvoreni.

Bitno je naglasati da su Hrvati iz sjeverne Hrvatske (Međimurje, Varaždin, Zagorje, ali i zapad: Istra, Gorski kotar) imali potpuno drugačiji razvoj u odnosu na pelemenske južne krajeve (južnije od Zagreba), te snažni srednjoeuropski utjecaj. Tu je postojala veća otvorenost za građanske i liberalno-kapitalističke ekonomske ideje, snažna radna etika, te veća otvorenost za demokratske načine organiziranja vlasti i naroda.

Nadalje, makar ne puno vezano uz temu ovog teksta: etnički nacionalizam koji se razvio između Hrvata i Srba ima snažne korijene u plemenskoj kulturi, i to može objasniti sukobe u 20. štoljeću. Mentalni izvor takve vrste nacionalizma je zajednički kod oba naroda, Hvati se istovremeno trude mitološki dokazati kako su mnogo drugačiji od Srba ali se radi o izrazito sličnim narodima. Povijesna teorija u Hrvata ne daje neku racionalnu utjehu da smo drugačiji od Srba, a nacije su ionako relativno moderne tvorevine. Pogledamo li Amerikance, Kanađane, pa i Nijemce, tu postoji toliko razlicitih religija i kultura, ali se ipak svi smatraju jednom nacijom. Separatizam u Europi ionako nema apsolutno nikakvog smisla.

Pomalo očiti zaključak

svaka vam dala ako ga uspijete prepoznati

Ostaci plemenske kulture prisutni su danas i mogu se smatrati ključnim uzrokom brojnih društvenih i ekonomskih problema. U stvari ne bi bila osobito radikalna teza da kažemo – ne mnogih, nego svih. 

Naravno, ni ostaci fašizma i komunizma tu nimalo ne pomažu, naročtio jer ta politička podijela iz drugog svjetskog rata direktno proizlazi iz naše, vec opisane, kulturne podijele.

Kako dalje?

Ovako

Razvoj demokracije i liberalizma mogu je samo uz prevladavanje takvog sustava vrijednosti i takve kulture i mentaliteta.

Za kraj jedna liberalna misao: narod može saznati istinu o sebi samo ako pojedinci slobodno istražuju činjenice. A plemenski nacionalizam a priori odbacuje razumske i racionalne spoznaje jer se kod njih narodom može upravljati jedino nametanjem, autoritetom, kolektivizmom i poslušnošću vladaru. I tu slobodna misao nestaje, kako to svugdje u svijetu biva.

Hrvati trebaju mijenjati način razmiljanja kako bi se Republika Hrvatska mogla mijenjati u pravo građansko društvo i da se uzdignemo iznad diktature čopora, prosjeka, mediokriteta, a koja proizlazi iz naše plemenske prošlosti.

Sustav uvijek izlazi iz naroda. Socijalizam je bježanje od odgovornosti, nije moja nije tvoja nije individualna. Krivo je more.

Ovu karakteristiku Hrvata su mnogi komentatori vrlo precizno nazvali mentalnim komunizmom. Ovdje za kraj (ovog puta ozbiljno) ćemo citirati Nenada Bakića:

vizionar

“Djeci treba usaditi kulturu uspjeha. Mene najviše vuče to da možemo promijeniti mentalni sklop našeg društva. Političari su cijelu naciju bacili u ’41. godinu. Kina nas je prestigla u svim segmentima… Budućnost je stigla, samo nije ravnomjerno raspoređena u svijetu. Roditelji se moraju pitati gdje će im djeca biti za deset, dvadeset godina. Ljude se nauči da budu glupi, a oni su zapravo nevjerojatno pametni” (link)

 Pametnom dosta.

 

Predivna slika

O ideologiji, zlu, i ljudskoj prirodi

Ovaj tekst neprirodan je brak teksta kojeg sam počeo pisati prije nekoliko mjeseci, sa sadašnjim tokom misli, pa će u tom smislu ponekad zvučati anakrono ili zastarjelo, ali i neuredno i nezgrapno. Potruditi ću se prilagoditi ga u tom smislu, dakle u duhu sadašnjih zbivanja, ali ionako nema ničeg novog pod Suncem, rekao je netko mudriji od mene. Volim skakati sam sebi u usta.

 Za početak nekoliko buzzwordova i/ili ključnih rijeci da tema bude jasnija: echo-chamber, liberalizam, totalitarizam, ljudska priroda (te evolucijske reperkusije na istu), Platon. Već iz samog ovog kratkog nabrajanja je jasno da je ovo tema psihologije, biologije, sociologije, politike, jednako koliko i filozofije i religije – gotovo da ne postoji područje ljudskog istraživanja i razumijevanja svijeta koje se na ovaj ili onaj način ne bavi ovom temom. Utoliko sam zagrizao puno vise nego sto mogu pojesti (volim kalkove), ali kao opaki filosofski mamojebač neću odustati. Boriti ćemo se s jezikom, i nadam se da ćemo u potencijalnom dijalogu doci do nekakvih zaključaka. To je ujedno i poanta teksta, ali sve u svoje vrijeme.

Cini se uzavrela situacija trenutačno u hrvatskom društvu. Jučer su javno zapalili Novosti. Općenito sam apsolutno protiv Novosti, ali i protiv javnog paljenja fizičke manifestacije ljudske misli i ideja. Nešto je fundamentalno barbarski (ne samo anti-liberalno) u samom činu; i onda opet, Novosti su glasilo srpske manjine koje je oteto od umrežene klike politike i onog najljigavijeg od hrvatskog novinarstva (popularno i opravdano znanog kao dnovinarstvo. Nemojte biti dnovinari, molim Vas. Ubijajte mačiće, tucite beskućnike, samo nemojte biti dnovinari).

Ali ovaj tekst nije o Novostima niti o hrvatskoj dnevnoj politici. Ono sto meni prvo upada u oči, valjda zbog sociološkog obrazovanja (hvala FFZG) i općenito ljubavi prema analogijama, jest nevjerojatna analognost društvenih pojava u RH, s onima u svijetu, globalnom društvu takoreći. Ovdje valjda otkrivam toplu vodu, ali bear with me. Istovremeno dok su nasi dnovinari pisali moralni šrot, a njihovi konzervativni partneri u plesu palili njihov opus, dogodio se i Charlottesville, i netko je nekog ubio jer je eto, to valjda postalo normalno. Autom se on zaletio, kao da ga je ISIS inspirirao, i tu ironiju je jednako lako primijetiti koliko ju je teško ignorirati. Ali ovdje neću previse ni o kripto-fasitima ni o SJW-ovima, koju su upravo jednaki partneri u plesu kao spomenuti tradicionalistički piromani i dnovniari, nego bih vise pozornosti volio posvetiti echo-chamberima i trenutačnoj društvenoj situaciji temeljnog nerazumijevanja tuđeg poimanja svijeta, potpunog izostanka društvenog dijaloga, a ovo potonje je čini mi se ključno. Dijalog je, napisao sam u uvodu u ovu stranicu jučer, primarna i glavna forma filosofije. Zašto sad najednom filozofija? Ovako:

Mala povijesno-filozofska digresija: kada filozofi, suvremeni (Žižek, Despot, Badiou), ali i oni od prije (Heidegger, Hegel, Platon), kažu, da nama (društvu!) treba više filozofije (preferiram “s” ipak), onda, da je ovo jedna od stvari na koju misle, barem meni je, sasvim validna interpretacija. Sokrat je osuđen na kvarenje mladeži. O tome je moj dragi internetski prijatelj Davor Katunarić lijepo objavio blog post kojeg Vam toplo preporučam, evo i mali izvadak, dakle autor je Alain Badiou:

Sokrat, kako ga vidi Platon, eksplicitno osuđuje korumpiranu prirodu moći. Moć je ono što kvari, a ne filosof. U Platonovom djelu nalazimo nemilosrdnu kritiku tiranije, žudnje za moći, koju nije moguće poboljšati i na neki je način konačna riječ o toj temi…. Tema filosofije je pravi život.

Tema filosofije je pravi život. Ovo ćemo analogno primijeniti u ovom tekstu, ali se ovdje ipak neću baviti pravim životom, koliko pravim su-životom (društvom, a ne toliko individuom, te prirodom zla). Ali to dvoje nije odvojivo – samo naglašavam kontrast Badiouovog teksta, s ovim iz mojeg pomalo zbrkanog, pera. (Nadalje, Badiou šalje poruku mladima, dok ja pišem tok misli o društvu i njegovoj bolesti, a poruka je upućena svima, bez iznimke).

Da se vratimo ipak na gornji izvadak: Platon osuđuje korumpiranu prirodu moći. Za nekoga tko je htio da filosofi budu vladari, zanimljiva je ovo situacija. Ali, ovdje bih ipak stavio naglasak na predivno suglasje ovakve interpretacije Platona s klasičnim liberalizmom, odnosno radikalnim centrizmom, kako ga je Davor Huić (kojeg izuzetno cijenim) nedavno prekrstio. Ovdje su Platon, Huić, Katunarić, i Jordan Peterson (moram namedropat, ne mogu si pomoći) na istoj, po meni suštinski mudroj, strani. Ovdje je centrizam, kako ga i Liberal.hr unatoč nazadnosti hrvatskog društva (ili upravo zbog iste) promiče, jedino i istinsko rješenje problema ljudskog suživota. Uistinu, povijest, i ekonomski progres čovječanstva, pa i sam kapitalizam koji ga je direktno i nedvojbeno uzrokovao – svi ti fenomeni jasno pokazuju koja i kakva društva prosperiraju, a koja stagniraju odnosno propadaju (to je istoznačno). Ali ne radi se ovdje samo o pojedinačnim društvima (razvijenom Zapadu, NR Kini i cijeloj sinosferi, Japan, J. Koreja), nego o upravo neprikosnovenom napretku ljudske vrste i civilizacije u cjelini. Hegel, da je živ, bi klicao od sreće. Možda ga je Fukuyama dobro inkarnirao, ali ne bih u te detalje u ovom trenutku. Valja ipak spomenuti kratko, ali lijepo objašnjenje Hegela, citirano sa srpsko-hrvatske Wikipedije, zajedno i s citatom samog Hegela:

U analizi države Hegel je pokazao kako svjetska povijest ostvaruje svoj razvoj u napredovanju u svijesti o slobodi: u istočnjaka samo je jedan slobodan (Car,  天子, Sin Neba op. franjo) ; u Grka slobodni su mnogi, ali još uvijek ne čovjek kao takav (zato imaju robove);

tek su germanske nacije u kršćanstvu došle do svijesti da je čovjek kao čovjek slobodan.” (G.W.F. Hegel)

Ovdje imamo i meni osobno predivnu analogiju kršćanstva i liberalizma, i to je već moj dragi prijatelj Ivan Čović izvrsno objasnio, citatima iz Novog Zavjeta odnosno evanđelja, u svom prvom članku na Liberal.hrIsus Krist liberal? Ovi citati iz Biblije to potvrđuju

Nietzsche je također, iako je žestoko kritizirao kršćanstvo, dobro primijetio da je upravo kranski duh introspekcije i skolastike, disciplinirao Europu tj. Zapad, te, ovo je moj dodatak: doprinio razvoju filozofije i ljudskog društva – kapitalizma, moderne znanosti – svega. (Jordan Peterson to objašnjava nekakvom vrstom duhovne samodiscipline – ovdje bi mogli i o Weberu, protestantizmu i kapitalizmu, ali mislim da ovaj tekst ima već sasvim dovoljno digresija za prosječnog čitatelja).

Za kraj bih cijelu ovu priču povezao s drugom ključnom idejom ovog teksta. Prva je, znam da je umoran čitatelj već zaboravio, dijalog. Druga, koje se nisam dotakao osim implicitno filozofirajući o društvu, ljudska priroda. Ovdje ću biti vrlo kratak i eksplicitan. Čovjek je fundamentalno pokvaren. Mogu li reci zao? Možda. Naime, zao u određenim situacijama – u datim okolnostima, svatko je stražar u koncentracijskom logoru (ovo je parafraza Petersona). Ne moram tu ni spominjati Stanford eksperiment. Kloniti ću se i evolucijske psihologije, ali moram naglasiti da je ona bitan dio ove slagalice. Dovoljno je reci da je po nekima sama evolucija jezika (kao sredstva komunikacije, ali i laganja) i viših kognitivnih sposobnosti (apstraktno razmišljanje, samosvijest) uzrokovana potrebom za dominacijom. Na kraju krajeva, čovjek je apex predator, to jest predator koji nema ni jednog drugog predatora – top of the food chain. Jednako kao sto je kršćanstvo, ali i gotovo svaka druga religija, ali nikad s istim naglaskom kao kršćanstvo, prepoznalo ovu veliku istinu, u svojoj ideji istočnog grijeha, te inherentne grešne prirode svakog pojedinca. Samo želim citirati sto je Solzhenitsyn, koji je preživio Gulag i najgoru torturu, napisao:

 

Da barem postoje zli ljudi, na odredenom mjestu, podmuklo cineci zla djela, pa bi samo bilo potrebno odvojiti ih od nas ostalih, i unistiti ih. Ali linija koja dijeli dobro i zlo reze ravno kroz srce svakog ljudskog bica. A tko je spreman unistiti dio vlastitog srca? (Aleksandar Solženjicin, Arhipelag Gulag)

Leva ruko, čuvaj se. Desna, tvoja sestra, drži nož. (Dobrica Ćosić)

To je uglavnom to. Problem ideologije, SJW-a, fašista, i komunista, je ta ideja da će zle ljude pronaći, locirati, i neutralizirati na manje ili vise brutalan način. Nije veliki skok od SJW-evskog “punch a Nazi” do sjevernokorejske ideologije po kojoj su 20% (možda vise, zaboravih) vlastite populacije reakcionari koje treba odvojiti (poslati u radne logore jednom za svagda, ili smaknuti, zajedno sa cijelim njihovim obiteljima). Problem ideologije, problem je moralnog apsolutizma te temeljnog nerazumijevanja ljudske prirode. Utoliko bih ovaj članak htio završiti citatom iz pjesme benda System of a down, koji se ponavlja tijekom pjesme prikladno poput mantre:

 

Don’t you

realize

that evil

lives in the motherfucking skin?

 

Koji je lijek? Mislim da sam rekao dovoljno puta, ali nekako se volim ponavljati. Centrizam. Klasični liberalizam. Dijalog. Filosofija. U suštini su ista stvar, a drugog lijeka naprosto – nema.

EDIT:

Zaboravih spomenuti kljucnu ideju, u zlu, gdje onaj tko čini zlo prisvaja za sebe ulogu žrtve. Hitler je bio žrtva Židova (o njima eksplicitno priča kao virusu ili bakteriji koja izjeda zdravo tijelo njemačke nacije), muslimani su žrtve Židova, Amerikanaca. General Mladić je navodno bio opsjednut tom psihozom viktimizacije srpskog naroda. Hrvatski nacionalisti i nasi ratni zločini jednako su “opravdani” time sto smo eto – žrtve. Povijest poznaje i nekoliko primjera gdje se ogromni zločini i masakri događaju i bez tog prisvajanja uloge žrtve (pada mi na pamet sino-japanski ratovi i Nanjing masakr), ali to su iznimke koje potvrđuju pravilo. I danas Kinezi, kao istinske žrtve, suštinski mrze Japance – tu još valja vidjeti kako se geopolitička situacija razviti.

Ovoj ideji također treba dodati – to jest dodatno ju pojasniti, sto Jordan Peterson često radi – da je ovdje protivnik, tj. neprijatelj žrtve, u stvari interpretiran kao predator. Ne samo interpretiran, shvaćen, nego na najdubljoj razini doživljen – kao predator. Nakon stotina milijuna godina evolucije, ovo je naprosto puno bitniji dio ljudske prirode od onog sto bi društveni konstruktivisti htjeli (naime, da je ljudska priroda apsolutno fleksibilna i promjenjiva). Sapienti sat.

 

(STAVIM JUTUB LINK KASNIJE, TRENUTACNO NEMAM VPN. CHINA LIFE PROBLEMS)

 

Lorem Ipsum prikladno kineske tematike

        Opaska autora: oduvijek mi se sviđala Wu Zetian. Povijest ne poznaje puno lukavijih, makijavelističkijih, i zanimljivijih ličnosti. Tekst dolje je o njoj, i sluzi kao lorem ipsum, priznajem da sam ga copy-pasteao (kopipejstao?) sa, vjerovali ili ne, dnevno.hr-a. Nije loš, iako vjerujem da bih napisao puno bolji tekst o njoj, cak i sa svojim skromnim znanjem. Serem. Kako god, zanimljiva žena, jednak Smišlja kako da ubije nekog o kao sto je zanimljivo koristiti lorem ipsum koji ima neki smisleni sadržaj.

 

         Dana 17. veljače davne 624. godine rođena je kineska carica Wu Zetian, jedina žena koja je ikad zasjela na kinesko prijestolje. Wu Zetian rođena je u bogatoj plemićkoj obitelji te je kao dijete naučila pisati, čitati i svirati, što je bilo neobično za ženu u to doba. Već s četrnaest godina postala je konkubina cara Taizonga, kojeg je oduševilo njeno znanje o književnosti i povijesti, pa ju je postavio da radi administrativne poslove na carskom dvoru. Nakon što je car umro naslijedio ga je njegov sin Gaozong, a Wu je poslana u budistički samostan, što je bila tradicionalna sudbina carevih udovica. No, Gaozong je bio fasciniran njenim sposobnostima i ljepotom, te ju je za nekoliko godina vratio na dvor i uzeo za svoju konkubinu.

Nakon što je rodila dva sina i zadobila carevo povjerenje, postala je suparnica carice Wang. Wu je ovom prilikom prvi puta pokazala nemilosrdnost po kojoj je kasnije postala notorna – navodno je ubila vlastitu kćer i za to okrivila caricu Wang. Car nije saznao za prijevaru te je 655. godine uzeo Wu za svoju novu caricu umjesto Wang, koja je uskoro nakon toga smaknuta.

Nova carica počela je aktivno sudjelovati u upravljanju državom, predložila mnoge reforme u poljoprivredi, poreznom sustavu, povećanju učinkovitosti rada itd. Već 660. godine car je doživio moždani udar, čime je carica Wu de facto preuzela vlast u svoje ruke. Bila je potpuno nemilosrdna prema bilo kome tko joj se suprotstavio – sve ih je dala zatvoriti ili pogubiti, uključujući i članove vlastite obitelji. Car Gaozong umro je 683. godine, a carica Wu je držala stvarnu vlast tijekom vladavina njegovih dvaju sinova, Zhongzonga i Ruizonga. Godine 690. Wu je uzurpirala prijestolje i osnovala novu dinastiju nazvanu Zhou, sa središtem u gradu Luoyangu.

Vladavina carice Wu bila je zapamćena po nemilosrdnosti i okrutnosti nje i njenih službenika. Ipak, pokazala se uspješnom vladaricom pod čijom je vladavinom unaprijeđeno gospodarstvo (posebno poljoprivreda), poboljšan položaj seljaka, proširene granice carstva, te omogućeno talentiranim ljudima iz nižih društvenih slojeva da postanu članovi državne uprave. Bila je veliki pobornik budizma, te su u njeno vrijeme izgrađeni mnogi budistički hramovi i spomenici. Vladala je do 705. godine, kada je svrgnuta državnim udarom, kojim je ujedno vraćen na vlast njen sin Zhongzong i time dinastija Tang. Umrla je iste godine, te je sahranjena u grobnici blizu današnjeg grada Xi’an.  (to je u to vrijeme bio najveći grad na svijetu, također i prvi milijunski grad i prvi grad u kojem je sustavno proveden cenzus stanovništva. Tada se zvao Chang’an, što bi značilo, da koristim engleski ipak, “perpetual peace”. Lijepo ime, i veoma kinesko. op. f. )