Tag Archives: Ratko Knežević

Denis Kuljiš o Ratku Kneževiću (izvadak iz knjige)

The Marlboro Man

S naslovne stranice Nacionalova mjesečnog priloga Nstyle, posvećenog praćenju životnog stila bezočnih skorosteka sa Zapadnog Balkana, u broju za ožujak, blista 18-karatni osmijeh Ratka Kneževića. Mladoliki princ lovaške kontraklase čije aristokratske pretenzije sežu do prekjučer, ima fabuloznu reputaciju stvorenu pod nimbusom nedavnog rata. U tom ratu su nastala i najveća bogatstva pa iznad sitnog pretvorbenog patricijata, stoji gornji dom ratnih profitera, sastavljen od perova koji su upravljali švercom cigareta, oružja i naftnih derivata. Šefovi su im u Haagu, ali njihov kapital slio se sad u najveće financijske tokove Zapada pa kotira na burzama. Znamo to – ali kome treba ta naknadna pamet i taj uvid kad ne postoji politika koja bi stvari vratila u prijašnje (mizerno) ili u neko idealno stanje? Uostalom, avantura poput ove Ratkove, literarno je previše dragocjena pa je ne bi valjalo potrošiti na esej s popovanjem. Ona nalikuje na dogodovštine strip-junaka Corta Maltesea, što ih je risao Hugo Pratt. Egzotični eksterijeri, fresco-pozadina dramatičnih povijesnih događaja te lik neodoljiva lutalice kojega pokreće misteriozna čežnja za nestvarnim ljubavima… Snatrenje metamorfozira u fantazmagoričnu zbilju. Utoliko je Ratkova pojava u prozaičnom zagrebačkom listu za parvenije nafutrane svježom lovom, djelovala pomalo kao antiklimaks: može li se agenda pustolova svesti na marke njegovih satova i skupoću njegovih košulja? Neće li sve pokvariti fotografija njegova ormara s cipelama, ili slika zadovoljstva na bračnome logu, gdje usrećena supruga razdragano njišti držeći u krilu dva mlada izdanka, crnomanjasta i samovjerena – živi tata ..?

Nakon svjetskih metropola – miran život u Zagrebu”, najvešćuje Nstyle smiraj jedne pustolovne eskapade. Suton bi ga trebao zadesiti već u četrdeset i drugoj godini, te u kontradikciji s činjenicom da mladoliki biznismen ne vodi toliko dosadan život, čim se nastanio u gajbi u vlasništvu Hrvoja Petrača, hrvatskog poslovnog čovjeka na Interpolovoj tjeralici deset najvećih europskih kriminalaca. Franjo Turek, šef hrvatske obavještajne službe dao je pak Kneževiću dozvolu za nošenje pištolja, koje mu zaista i treba, barem otkako je Ratkov bivši najbliži suradnik, drugi Crnogorac, također hrvatski državljanin, i sam po imenu Ratko, ali Đokić, nedavno ubijen u Stockholmu, rafalima iz automatskog oružja, u klasičnoj “sačekuši”. Ratka Đokića, “međunarodnog kriminalca crnogorskog podrijetla s imidžem jugoslavenskog plejboja” koji je 5. svibnja 2003. ubijen u Stockholmu, “hrvatska je policija sumnjičila za krijumčarenje oružja, droge, ukradenih atomobila i cigareta, a do tih informacija došla je nakon višegodišnjeg nadziranja njegovih aktivnosti…” Ratko Đokić i Ratko Knežević bili su “na istoj strani” – Knežević je dao puno intervjua o švercu cigareta preko Crne Gore, optužujući za sudioništvo premijera Milu Đukanovića, a Đokić se baš spremao u Italiju, kao “krunski svjedok” u procesu u Bariju gdje državni odvjetnik, potaknut tim Kneževićevim navodima, protiv Đukanovića podiže optužnicu. No, kako je Đokić opravdano izostao jer je morao na vlastiti sprovod, proces je obustavljen, a svi optuženi sačuvali su neokrnjen ugled: evo pouke o pravnom lijeku…

U Bariju, u Stockholmu i u samoj Crnoj Gori bilo bi za Ratka Kneževića nepodnošljivo vruće, opasno… da se i ne govori o Beogradu, gdje je g. Stanko Subotić, zvani Cane protiv njega digao tužbu za krivično djelo ucjene. Tuži, zapravo, oba Ratka, i Kneževića i Đokića, samo što se ovome drugome ona više ne može uručiti, jer je imao neodgodiv sastanak u Samari. U javnosti to je manje-više nepoznato – ali, evo, u rukama imamo tu tužbu beogradskom Drugom opštinskom sudu od 25. travnja 2003. Već deset dana kasnije Đokić je ležao na štokholmskom asfaltu sa šezdeset metaka u tijelu. Beogradski Drugi opštinski bio je po Canetovoj prijavi otvorio istragu protiv oba Ratka, jer je Knežević, tvrdi Subotić, usred Beograda, još 2001., od njega tražio milijun i šet stotina tisuća maraka pa zaprijetio da će ga, ne plati li, ocrniti u zagrebačkom Nacionalu. Đokić je pak – tobože ili navodno, kako god to htio zagrebački Subotićev odvjetnik Slobodan Budak – od najmoćnijeg čovjeka Srbije tražio 30 milijuna, prijeteći da će mu, ako ih ne iskešira, poubijati familiju…

Nasreću, divlja balkanska metropola, gdje se olako izriču prijetnje, a sud pokušava na nišan dovući žrtve mafijaških obračuna, daleko je od mirnih zagrebačkih prilika gdje se, u idili podsljemenskih brežuljaka, na Prekrižju, u raskošnom Petračevu kondominiju, na sigurno smjestio Knežević. Okružen ženom i dječicom, opremljen – piše NStyle – dovoljnim brojem Guccijevih mokasinki, ručnih satova Audemars Piguet, IWC, Corum, Franck Mueller i, naravno, zlatnim Cartier Pasha, zatim kravatama i košuljama s monogramom RMK, koje za njega unikatno šije talijanski krojač Eddie Monetti, kopčanih skupocjenim manžetama koje su mu poklonili američki i ruski predsjednik ili za novac odstupile juvelirske kuće Cartier i Faberge – započeo je on agramerski komforan, sređen, život koji je moja pokojna baba nazivala la vita del’ mercante, a zasniva se, kako sam Knežević kaže, “na jednom rolodeksu” i poznanstvima što su poslovnom čovjeku danas glavni kapital. Taj lajfstajl – pravi Nstyle – podrazumijeva odlazak Porscheovim džipom Cayenne Turbo na duga skijanja u Austriju, gdje je Ratko član Adalberga, najstarijeg tamošnjeg ski-kluba. Zagreb je baš dobro smješten, blizu su austrijski alpski tereni, švicarski porezni raj, more i morski putovi po kojima se u međunarodnim vodama kreće roba. “Hrvatska je najvibrantnije društvo proizašlo iz bivše države koja će, ako već i nije, uskoro postati ekonomski tigar”, kaže Knežević. Za njega je, fakat, najprikladnija – u Sloveniji ne bi ga ni sekunde trpjeli, a tamo, uostalom, na ulici vlada crnogorska mafija. I gdje bi se drugdje mogao razmetati u krugu sličnih parvenija, koji daju društveni ton poslovnim krugovima, na jadranskim ljetnim mondenim destinacijama pa i na Pantovčaku? Inače, ono RMK na njegovim košuljama nije nekoć općepoznata kratica Rudarsko Metalurškog Kombinata (Zenica), nego su to inicijali imena i prezimena s patronimom – otac Milan, penzioner crnogorskog MUP-a, skromni murjak iz Nikšića, imena urezana u suho zlato, dospio je tako u legendu. A legenda ide ovako…

Ratko Knežević rodio se, dakle, u Nikšiću, 1963. Mama domaćica, tata polismen iz crnogorskog plemena Drobnjaka, koje ističe jednoga pretka odlikovanog zlatnom Obilićevom medaljom za herojstvo u Prvom svjetskom ratu, te slavi slavu svetog Đorđa (to je naš Jura, tip na konju koji, na Trgu Maršala Tita, ureduje protiv aždahe, a na vrh Duge ulice prijeti kopljem Djedu Somu). Od početka, Ratko je briljirao i škola ga je slala na natjecanja iz svih mogućih predmeta. Kao tinejdžer postao je omladinski rukovodilac, a u gimnaziji odjednom položio oba završna razreda pa se upisao u Partiju te sa 17 godina i reputacijom lumena, stigao u Beograd da studira sociologiju. Dalje je sve opet pod egidom “navodno” – momak je kroz beogradski život prodirao kao ledolomac “Lenjin” kroz arktički ledeni pokrov, a posvuda ga je pratila Fama. Pisao je za beogradske bulevarske novine gdje je, još prije dvadeset godina, postojala konjunktura kulturnjačkih i estradnih celebrities – celeba – koju su u Zagrebu tek nedavno lansirale tv-emisije poput Glamour Caféa i Red Carpeta. Htio se poslije Duge i Reportera uvaliti i u Start, ali to, naravno, nije išlo – morao se pojaviti Pukanićev Nstyle da Knežević dospije u hrvatske novine izvan crne kronike.

Glorificirani komunistički trač-kolumnist, on je prvi put preko novina ušao “u društvo”. Dospio je u beogradski magazin Set, među žene. Slikarica Vasilisa Radojčić slikala se za te novine, prominentna je bila Lepa Brena, s kojom je Knežević – tad je već imao možda i punih dvadeset godina – hodao jedno mjesec dana. Spominjale su se još Bernarda Marovt, Alka Vuica, Ena Begović i sestre Barudžija, prominentne nimfe i nimfete s filmsko-estradnog vodoskoka, koji je barokno bujno bio procvao baš u to doba zrelog socijalizma. Ratko ih je intervjuirao, ili one njega. Njegov profesor i kompatriot Ratko Božović, koji mu je predavao sociologiju kad je Knežević imao vremena za te ludorije, stao ga je u znanstvenim radovima isticati kao ideal korištenja slobodnog vremena, a književnicima Miodragu Bulatoviću, Mirku Kovaču i Momi Kaporu poslužio je kao literarni model. Ovaj posljednji upotrijebio ga je kao prototip junaka za svoj roman “Provincijalac”. Iz novinarstva u književnost, pa na film: kod Veljka Bulajića radio je kao šef propagande na ratnom vojvođanskom ravničarskom spektaklu Veliki transport, te kao producent na Zafranovićevim Večernjim zvonima, zaboravljenom djelu mediteranskog komunističkog dekadenta koje se, naravno, snimalo u Dubrovniku. Odande je Knežević, zbog švedske ljubavnice, morao bježati od švedskog ljubomornog muža, koji ga je ocrnio kao “agenta i ubojicu jugoslavenske tajne službe”. Tako je Rale zbrisao u Milano, iz tave u lonac, pa dopao Čede Komljenovića, uz kojega će se ludo provoditi s Naomi Campbell… Je li to istinita dogodovština, Kaporov roman, feljton iz beogradskog tabloida Čik reporter, ili film koji se tek trebao snimiti u koprodukciji s crnogorskom filmskom kućom “Monenegroexport”, što je također pomogla Zafranovićev film, teško je procijeniti, no, u svakom slučaju, do dvadeset i treće Knežević je obilno zadovoljio apetite za mondenim životom “šarmera bez pokrića” te istrošio draži jugoslavenske metropole, prošavši u nekoliko sezona oba toma Balzacovih Izgubljenih iluzija, uključujući dakle i Kako ljube bludnice, gdje se otkriva istina o fantastičnoj privrženosti i društvenoj moći posebnih žena, koje mogu napraviti čuda za svoje favorite.

No, za buduću karijeru Ratka Kneževića bit će presudni moćni muškarci. Prvi od njih Stanislav Ćano Koprivica, direktor tekstilnog kombinata “Monteks” iz Nikšića. Na prvi pogled ne čini se to naročito impresivna funkcija – šef trikotaže iz neke crnogorske pripizdine valjda ne spada u Masters of the Universe, kako Tom Wolfe zove kapetane industrije. Ali, to se samo tako čini neupućenima – nema puno ljudi koji razumiju tajnu arhitekturu moći jugoslavenskog komunizma u doba svjetskog bipolarizma, pa ne mogu pojmiti kako bi neki nikšićki ćumez mogao poprimiti globalnu važnost pa da se ono što se zaveže u toj nedođiji, razvezuje u Moskvi, a ono što se započne, recimo, u gluhoj ličkoj Udbini, poslije preko kontinenta valja sve do Rusije. Do Njemačke i Švicarske, sa znatnim reperkusijama na relaciji London – Washington – Kuala Lumpur – Peking… Naš najeminentniji povjesničar, profesor Banac (toliko eminentan da uopće nije član Akademije, za razliku od čuvenih znanstvenika Tuđmana i Aralice koji nisu znali ni jedan strani jezik) smatra da bi trebalo napisati “Povijest Udbe”, ključno djelo za razumjevanje dvadesetog stoljeća na Balkanu. Kao bivši i nedovršeni marksistički sociolog, dodajem – da, ali tu su temelji važniji od nadgradnje, pa bi to, zapravo, trebala biti “Ekonomska povijest Udbe”, u kojoj bi i ova pripovjest u koju se Knežević inicirao, imala važno mjesto.

Stanislav Ćano Koprivica ne bi bio važan kao direktor nikšićkog tekstilca da nije odabran i postavljen na čelo konzorcija od osamnaest crnogorskih i srpskih “preduzeća” koja su, pod formalnim pokroviteljstvom republičke vlade iz Titograda, 1986. osnovali Slobodnu carinsku zonu luke Bar, preko koje su beogradske firme, metalurški giganti, izvozile strateški materijal, sirovine i oružje. Iako je posao na toj švercerskoj veletržnici bio pod strogim nadzorom obavještajne službe – i to vojne, rekao bih, a ne civilne, SDB-a, koji se više bavio naftom – tu je odmah nastala velika “bakrena afera” pa je puno direktora i raznih manjih poslovnjaka završilo u buksi. Zato što su išli mimo glavnoga toka i radili za svoj džep, ometajući ozbiljan biznis koji najdojmljivije opisuje Frederic Forsythe u svom glasovitom romanu Dogs of War (Psi rata). U njemu minuciozno prikazuje jedan stvarni pokušaj državnog udara u maloj zapadnoafričkoj državi. Pošto su se opskrbili streljačkim naoružanjem, plaćenici iz romana stižu u Bar da se opskrbe jeftinim i kvalitetnim jugoslavenskim minobacačima od 82 milimetra, jer se tu puno ne gleda na papire, na potvrde o “krajnjem kupcu”, koji olako izdaju jugoslavenske ambasade, gdje rade isti onakvi kosovci kao i ovi koji će na plaćenićki transportni brod, pošto je uplaćen novac, sad ukrcati oružje… Jugoslavija je uoči svog unutrašnjeg rata izvozila dvije milijardi dolara oružja godišnje, a nigdje nije imala ni jedno legalno trgovačko predstavništvo za te liferacije! Ali, bilo je po svim svjetskim metropolama mnogo dobro povezanih likova koji su se, čim je počeo raspad države, nastojali udjenuti i u razne druge pothvate važne za budućnost, što samo pokazuje kakvu su ključnu ulogu imali u onom poretku. Sam Ćano Koprivica dat će inicijalni kapital za osnivanje nezavisnog crnogorskog političkog tjednika Monitor; podjednako moćni Vuk Hamović financirat će pokretanje beogradskog nezavisnog tjednika Vreme; a Marko Roglić iz INA-Toursa – gurnuti lovu za prvi broj nezavisnog splitsko-zagrebačkog tabloida ST – Slobodni tjednik.

Šef barskog konzorcija postavio je Ratka Knežević za svog predstavnika za štampu – Ratko je imao dvadeset i tri godine, a već sljedeće 1987., lansiraju ga u Moskvu gdje će osnovati privatnu tvrtku “Komont”. Crnogorski pustolov stiže u Rusiju u pravi čas. Jugoslavenski biznismeni tada su ondje carevali jer se sovjetska vanjska trgovina uvelike koristila njihovom trgovačkom infrastrukturom i jugoslavenskom poslovno-političko-obavještajnom mrežom. Knežević im je mogao, primjerice, ponuditi divovski bescarinski terminal, gdje se sve obavlja izvan domašaja i mimo zakona. Kolosalna barska švercerska veletržnica nije bila izgrađena za kokošarenje po Mediteranu nego upravo za međublokovski transfer. Strateški materijal koji se sa Zapada, preko Jugoslavije, tajno izvozio u SSSR, jer je bio na američkom popisu robe pod embargom, gubio se na barskim lučkim kolosijecima, te opet pojavljivao, ali sad s novim eksportnim papirima. Strateške sirovine i oružje išlo je i u drugom smjeru… Poslovni agent crnogorskog kartela dotle je špartao ruskim nebom u iznajmljenom Tupoljevu Tu-154, putničkom zrakoplovu sa 250 mjesta, kojim su se, zbog velikih daljina među ruskim destinacijama, ruski tajkuni koristili kao poslovnim avionom – sam Semjon Mogiljevič, šef ruske mafije, kad je početkom devedesetih doputovao u Opatiju kao gost hrvatskog MUP-a, pa preuzeo svoja dva prava hrvatska pasoša na lažna imena, sletio je na Krk jednim takvim Tupoljevom, koji ga je ondje čekao tri dana…

Knežević je došao u posjed neograničenih fondova, koji će njegov stil drskog crnogorskog žicara nepovratno transformirati u stil tranzicijskog šminkera neograničenih pretenzija. No uto počinje drama i izazovi Tjumena…

Ja sam u Rusiju došao prekasno za socijalizam, prerano za kapitalizam”, žali se Knežević pa time objašnjava svoju poziciju u času kataklizmičke promjene, propasti komunizma i pretvorbe koju je provela jeljcinovska kleptokratska Zlatna horda, oligarhija sastavljena od nekoliko tuceta lupeža, većinom židovskog podrijetla. U starom ekonomskom portku bivšeg SSSR-a, koji je kontrolirao KGB, bilo je mjesta za eksport-import operacije preko luke Bar, koje je kontrolirao KOS. U novoj pak podjeli karata nije bilo mnogo prostora za strane igrače, osim ako je predsjednikova obitelj ugovarala renoviranje Kremlja, pa je posao od milijardu dolara prebacivala na svoju tvrtku preko švicarske ispostave najkrupnijeg albanskog gangstera. Knežević se, doduše, u pravom trenutku našao na pravom mjestu – u Tjumenu, u zapadnom Sibiru, na najvećim euroazijskim naftnim nalazištima, koje će crpiti Tyumenskaja Neftnaja Kompanija (TNK), ali tu upravo počinju mafijski ratovi, u kojima će izginuti stotine “biznismena”, a američki investitori ostati bez stotina milijuna dolara. Tu ruski poslovnjak u sekundi, od nule, dostiže bogatstvo indijskog naboba, da bi onda, opet u sekundi, došao do nule kad raketa iz RPG-a pogodi njegov oklopljeni “Mercedes”… Knežević je hendikepiran – osim drskosti i inteligencije blefera koji je u Italiji naučio odjevne marke, te veza u jugoslavenskim tajnim službama, te s biznismenima i kriminalcima kojima se ona služila – nije u Rusiji imao pravog zaleđa. Ondje drski šminkerčić iz Nikšića nije nešto naročito – takvih se na desetke pomelo rafalima iz Kalašnjikova koji je bio instrumnet za surove operacije u prvobitnoj akumulaciji kapitala sve dok se, u idućem desetljeću, nije masovno prešlo na sofisticiranu hrvatsku strojnicu Agram-2000, koji je Zagorčev “Alan” lifrao na zahtjevno rusko mafijsko tržište. Pravi kredencijali za rad u Tjumenu bili su – iskaznica KGB-a i veze u zapadnim financijskim krugovima, najbolje preko američkih banaka, kakve je, recimo, u Bank of New York, gdje je pukla najveća ruska financijska afera, veza kakvu je imao honorarni Hrvat Semjon Mogiljevič, šef Solncevskog klana, “tože Žyd”.

Mnogo se bolje od Kneževića snašao, stoga, drugi jugoslavenski biznismen, Zagrepčanin Davor Štern, koji je, kako je sam rekao, s čuvenim direktorom TNK Germanom Khanom, jednim od najkrupnijih oligarha, bio blizak prijatelj. Osim toga, u to vrijeme – početkom devedesetih – nema više strateškog eksporta preko Bara; podgorički agent više nikome nije potreban jer glavne financijske tokove na liniji Beograd – Moskva kontrolira sam Milošević, koji je u rusku metropolu postavio za direktora INEX-a svoga brata Borislava.

Bilo je jasno kao dan: da uđeš u novu rundu, trebaju ti drugi pokrovitelji. Ali, to Ratku Kneževiću nije teško palo, jer je bio još veoma mlad, drčan žicar pa se, u trideset i prvoj godini, pokupivši ono malo dragocjenosti, satova, zlata, dragog kamenja i ostale sirotinje iz Moskve, sa dvije vjerne sekretarice, Barbarom i Ivanom, preselio u London. U Rusiji, od stresa i kavijara, nadebljao se 30 kila. Zamalo ga je zadesila tragična sudbina da neobogaćen ispadne iz plejbojevske forme! A nastup tranzicijskog Jamesa Bonda – koji zahtijeva šarm, fatalan utjecaj na žene, održavanje fasade lovaša i bonvivana sofisticiranog ukusa, uz drskost i povjerljive veze – presudan je za uspjeh balkanskog Velikog Kombinatora (odmah pada na um komplementarni lik Dikana Radeljaka, kojemu je loše krenulo čim se počeo pasati ispod trbuha…)

Knežević, dakle, prelazi u London, a zatim odlazi u Podgoricu. Kakva je tu situacija te, 1994. godine? Srbija i Crna Gora su pod embargom, bjesni rat u Bosni, a biznis ide bolje nego ikad – drugima. Nafta – enormni profiti, šverc preko Hrvatske i Makedonije, oružje, nafta, cigarete, i, onda, naravno, droga, koju posvuda, uglavnom, drže oni najljući komandosi, koji su se školovali na visokoj školi zločina u francuskoj Legiji stranaca. Luka Bar tu ponovo igra: iako je pomorska blokada, preko Otranta šišaju brzi čamci marke Tulio Abbate, pedeset nautičkih milja na sat, tamo i natrag… Politička situacija nije posve jasno aspektirana: osioni dugonja Milo Đukanović i brkati primitivac Predrag Bulatović – Peđa, u labavoj koaliciji, drže za Miloševića Crnu Goru, a on im zauzvrat daje ulaz u najunosnije poslove ratne sive ekonomije. U Baru je sad, umjesto one Ćanove samoupravne interesne zajednice za velešverc, osnovana državna komisija za krijumčarenje, kojoj je na čelu Miloševićev doglavnik, Laslo “Bracika” Kertes. Kertes je u Vojvodini bio arhitekt jogurt-revolucije s kojom je Milošević unutarnjim udarom došao na vlast. Bio mu je u početku jedan od najvažnijih suradnika sve dok Jovica Stanišić, šef Miloševiću odanoga srpskog DB-a, nije “jogurt-revoluciju” počeo izvoziti u regiju kao “balvan-revoluciju”, posredstvom Arkana i ostalih gangstera-specijalaca.

Kad je konsolidirao vlast u zemlji, Milošević je Kertesu povjerio gotovo najvažniji resor – carinu i kanaliziranje ilegalne ekonomije države pod embargom. Bracika je upravljao svime; on je dodjeljivao poslove, ovome ovo i ovoliko, onome onoliko, a moralo je ostati i za Marka, dečka s velikim vuhima, kojega tata Sloba jako voli, zadovoljan što je sinek još kao malodobnik počeo nositi pištolje te izigravati gangstera pa će i oni koji se s njim uortače postati jako važni u poslovanju sa cigarama… To Canetu Subotiću nije moglo naškoditi, kao što je i Hrvoje Petrač u Hrvatskoj dobro prošao jer je s Tuđmanovim unukom osnovao “Kaptol banku”. Jedan krupan srpski financijski igrač, kojega sam upoznao u Banjoj Luci, rekao mi je: “Molio sam Braciku sto puta – daj mi cigare! Ne dam, odbij, govorio je. Davao je naftu, dao bi sve, ali cigare, cigare mi nije davao. Bog ga blagoslovio! Znaš koliko ih je na cigarama poginulo? Mnogo me voleo…”

Bracika Kertes i sad mirno sjedi u Beogradu, gdje se i Jovica Stanišić vratio iz haške dušegupke na dopust do suđenja. Nitko Kertesa ne spominje, nigdje ga nema, osim, valjda, ondje gdje treba, jer on sve zna…

Kad se sredinom devedesetih vratio u Crnu Goru da izvidi stanje, Knežević je u sekundi sve pokopčao – nije zalud u srednjoj školi nosio službenu odlikašku titulu “lučonoše” – pa se odmah ispravno postavio prema dominantnoj osovini: Milo – Bracika – Bar – cigare. Crnogorska ga vlada imenuje trgovinskim predstavnikom u Londonu. Postao je blockade buster, probijač blokade poput Rhetta Butlera u romanu Zameo ih vjetar. Da bi ostao na visini svoje reputacije, usred antimiloševićevskih sankcija, dovodi na Sveti Stefan Claudiju Schiffer, za snimanje reklamnog filma o ljepotama montenegrinske obale, što je uz dolazak ludoga Bobbyja Fischera, zaista najveći propagandni skor male švercerske kneževine ostvaren u ratu. Ali, za Ratka to je sitnica – komadi, lova, filmovi, internacionalni set, međunarodni bleferaj na najvišoj razini, u tome on pliva kao pastrva u hladnoj Morači… Claudia, mogu li vam predstaviti našeg predsjednika, to je ovaj kao djevojka stidljivi sedam stopa visoki mladić u kožnoj jakni, okružen s dvanaest tjelohranitelja…

Odmah mu je krenulo! Komadi pod jedan, a pod dva, što ti je najpotrebnije? Avion! Crnogorska Vlada stavlja mu na raspolaganje tajne fondove – svi su, uostalom, tajni, jer se jedino i radilo na švercu – pa on kupuje lijep Learjet 45, fol za Vladu, ali zapravo za sebe, jer ministri nigdje u inozemstvo i ne smiju letjeti, pošto bi ih odmah po slijetanju, zviznuli u haps. Kako je Ratko bio uvijek strahovito brz, zaista inteligentan momak, odmah je uočio pravu točku za svoj glavni pravac prodora. Shvatio je da se Milo malo ugiba i više ne podupire Miloševićev postament onako zdušno kao Peđa, nego traži za sebe izlaz poslije neizbježnog pada beogradskog tiranina. Milo je mlad, Slaba lud, a Peđa glup, i Ratko, promiješavši te tri kutije šibica, lako nalazi pikulu – počeo je s Đukanovićem šurovati na bazi “kako bi to bilo kad bismo se mi njih nekako riješili…” Pa bilo bi dobro, ali kako ćemo to postići, ovako mali i nedojebeni? Možda bi nam htjeli pomoći dobri ljudi iz CIA-e… Možda i bi – e pa poteci ti, bogati, Ratko, pa to malo izvidi. Kneževića sad imenuju – u 33. godini – “opunomoćenim predstavnikom Predsjednika Republike Crne Gore u Washingtonu”. Tiskao je vizit-karte s odgovarajućom okrunjenom orlujskom ptičurinom. I brzo – sve se radi jako brzo – zapućuje se na obale rijeke Potomac, da vidi što bi se dalo izboksati ako Milo i Crna Gora otkače Slobu i Srbiju. Trenutak nije bio idealan, jer se baš radilo na Daytonu, ali, kao rezervna, b-varijanta, odnosno sredstvo pritiska na Slobu, to je vrijedilo značajnih poena (a poen je tu sto milijuna dolara). No, klimavi se Dayton nekako skrpio, pa ova stvar više nije bila urgentna. Ratko je vraćen u London pretežno na one ekonomske poslove, znači oko cigara, što im nitko ne dira, jer se zna kako su to vitalni interesi vlasti koja će sutradan biti glavni partner u rušenju Slobodana. Samo, Ratko se bio malo izletio, onako brz, prebrz, bio je korak ispred sviju pa i ispred Mila; dao je sto intervjua protiv Slobe, o tome kako se ne da izdržati pod beogradskom čizmom i s luđakom koji je izgubio sve ratove, zavadio zemlju sa cijelim svijetom. Dosta tih nepravdi prema maloj, ekološki čistoj, državi budućnosti, suverenoj i povijesno zaokruženoj Crnoj Gori, kakvu je sanjao knjaz Nikola kad bi legao pod stablo, stavio kamen pod glavu i zapjevušio: “Oj, svijetla majska zooorooo…”

Jedan intervju generalno u tom duhu Ratko je 1997. dao i uredniku Nacionala Ivi Pukaniću. Puki se u Ratka bio zaljubio čim su se upoznali dvije godine ranije, na izboru za Miss svijeta u Londonu, kad su se povezali preko Čede Komljenovića. Tekao je šampanjac potocima, pa Naomi, pa sekretarice, pa kad se krenulo po markama satova… Nikšićki blefer odmah je dobio poklonika i adepta iz Velike Mlake pokraj Zagreba. Pukiju će biti vrlo važna konekcija. Kad je Milo 1997. Ratka otkačio, nije ga baš jako odrinuo, nego prividno – barski kanal nije se za nj još zatvario. A kad je Sloba, napokon, sjahao, Milo je zbilja postao strateški partner Zapada i reflormističkog srpskog premijera Zorana Đinđića. Prvi zadatak Đinđićeve Vlade bio je pak da legalizira biznis s cigarama na kojemu opstoji mafija, povezana s DB-om. Cane Subotić, koji je taj biznis ranije kontrolirao, ušao je u legalne tokove pa stao normalno poslovati preko svojih kioska “Duhana”. Država je opet stekla porezne prihode koji su, kako je pokazao Miloš Vasić u svojoj impresivnoj knjizi Atentat na Zorana, ranije išli u fondove podzemlja. Đinđić se zbližio s Canetom – njegovim avionom zajedno su odletjeli u Abu Dhabi, gdje ih je slučajno provalio jedan zagrebački poslovnjak, koji se davno onamo odselio pa baš nije znao tko je tko u Srbiji. Čuo je dr. Zokija kako srpski govori na telefon, pa mu se obratio i na ljubazno pitanje odakle je gospodin i čime se bavi, dobio malo nadrkan odgovor: “Da, iz Beograda… Ja sam predsednik. Kako čega?! Pa države!” Ma nemojte, a onaj veseljak koji je s vama u društvu a ima šiške odrezane iznad obrva, čime li se on bavi? Šta kažete, trgovinom?

Ta je priča istoga dana stigla u Zagreb, a, malo kasnije, našla se u novinama, i to u sklopu serije napisa koje je Nacional objavio protiv Mila, Caneta, Đinđića zbog šverca cigareta, a prema svjedočenju nekog tipa koji je ranije radio za dva crnogorska poslovna čovjeka: Ratka Kneževića i Ratka Đokića…

Naime, kaj: kad je pukao u Londonu kao Milov predstavnik, Ratko se okrenuo za poslovnim partnerima kojima bi mogao staviti na raspolaganje barski kanal, pa našao finog kompanjona u zagrebačkom biznismenu Hrvoju Petraču. Kako su se spojili? Možda preko Pukija? Nije isključeno… Početkom 2000. policija je počela veliku operaciju tajnog nadzora Petrača i njegovih partnera, o čemu je sastavljeno opsežno izvješće, famozni Transkript djelomice objavljen u hrvatskim novinama. Prisluškivanjem telefonskih komunikacija ustanovljeno je da u toj mreži važnu ulogu ima Ratko Knežević, nastanjen u Petračevu stanu, s kojim Petrač često razgovara, a sve su priče tipa: Treba nam dva kontejnera crvenog i jedan bijelog, da, za Cipar, ma dogovorit ćemo se, on će doći na dogovor u Sloveniju, helikopterom… No, taj izvoz preko Bara pukao je kad i crnogorska veza, pa su nekoć najpovjerljiviji prijatelji, Ratko i Milo, postali zakleti neprijatelji. Barski kanal morao je biti presječen je se ilegalno tržište upravo pretvorilo u legalni monopol, kao što se to ranije i u Hrvatskoj dogodilo pa su vlasnici tvornica duhana, postali najbogatiji ljudi u zemlji. U Srbiji će to postati Subotić, čijoj je tvrtki Vlada prodala pola nacionalne industrije duhana. Šverc u poslu s cigarama zaista je super, ali ne kod svoje kuće, jer, kako reče onaj banjolučki lovaš: tolikima je zbog toga otišla glava… Financijski, naravno, stvar je neobično dobro utemeljena: za legalnu prodaju cigareta, recimo na hrvatskom tržištu, moraš unaprijed, u kešu, kupiti od države akcizne markice koje stoje 90% malopodajne cijene. Rabat je 8%. Znači, ako Petraču frkneš za pola cijene, ili za trećinu, zaradio si nevjerojatnih 1000% profita! Pa tko bi se onda zajebavao i švercao drogu! No, da se posve suspendira javni red i poredak koji državi omogućuje da ubire porez, potrebna je ratna ekonomija, ili barem zemlja pod embargom. Čim se pak prilike malo srede i profunkcionira bilo kakva vlada, gangsteri se silno uznemire, jer znaju da će ih istisnuti krupniji financijski interesi. A Ratkov sukob s Milom bio je posebno ozbiljan, jer su se u te stvari umiješali i Amerikanci, odnosno njihov bivši ambasador u Beogradu, prokonzul Balkanije, Bill Montgomery. Samo godinu dana poslije rušenja Miloševića, s ulaskom republikanaca u Bijelu kuću, Zoki Đinđić gubi američku podršku, navodno zbog nedovoljno energične borbe protiv mafije. I Đukanovića, Đinđićeva strateškog političkog partnera, s kojim je on mogao kontrolirati dvojnu državnu zajednicu, počeli su otvoreno rušiti. Čini se da su postojali drugi kandidati za njihova mjesta, politički beznačajni i sasvim podložni, više u skladu s južnoameričkom procedurom, koja je puno jednostavnija od agende izgradnje demokracije u tranzicijskim društvima. Što je mukotrpno i, po mišljenju neokonzervativnih kreatora politike novog američkog intervencionizma, sasvim nepraktično…

O stanju na Balkanu i o idejama o tome što bi se moglo odmah poduzeti možda je bilo razgovora u Washingtonu, kamo je Ratko otputovao kao gost na inauguraciji predsjednika Georgea W. Busha. Bit će da je povukao stare veze još iz doba antimiloševićevskog šurovanja, kad je stekao i zlatne manšete s grbom američkog predsjednika (odakle mu one s grbom ruskoga, ne zna se…). Kao svoga gosta, Ratko je na inauguraciju poveo – Pukija. Spavali su u “The Four Seasons” – Ratko se razumije u luksuz. Jesu li tada sudjelovali i u nekim političkim razgovorima? Teško, poznavajući anglistički dijapazon barem jednoga aktera, rekao bih prije da su tek podastrle kakve sirotice… No, nakon misije u Washingtonu i poslije jedne partije tenisa koju je Puki na Cmroku odigrao s Montgomeryjem, počela je u Nacionalu izlaziti serija napisa koja kompromitira srpskog i crnogorskog premijera. Razotkrivaju se prijašnji poslovi s cigarama – i to baš u času kad su se ti kanali zatvarali, i to za one koji su informacije i dali u novine. Ukratko, pošto je Petrač ispao iz igre, a s njim i Knežević, ovaj se pokušao osvetiti bivšem šefu, a to je, čini se, pogodovalo nekoj kratkovidnoj američkoj diploomatskoj akciji. Istodobno, Ratko Knežević kandidirao se protiv Mila na predsjedničkim izborima u Crnoj Gori – ali nije bio lud da tamo i osobno otputuje. Podržavao ga je samo dnevni list Dan, koji je osnovala srpska tajna služba uz financijsku pomoć Srpske pravoslavne crkve, a vodio ga prvo jedan moj davnašnji prijatelj iz beogradskih žurnalističkih krugova, koji je otišao pošto su mu dojadila vječita popovanja, gora od onih koje je morao trpjeti dok je radio za Centralni komitet, pa je došao drugi momak, kojega su u Podgorici ubrzo izrešetali Kalašnjikovima u klasičnoj “sačekuši”. Pa sad ti vidi…

Ratko više ne odlazi u Crnu Goru, premda u podgoričkom elitnom naselju, dvije kuće od Mila, ima svoju, veliku, koju je gradio dok su on i Đukanović još bili kumovi. “Veliko, belo zdanje bez suvišnih detalja, blagi svodovi, ogromne terase, vinski podrum, crnogorski klesani kamen i italijanski mermer govore o bogatstvu, ali i prefinjenom ukusu vlasnika…”, opisala je Ratkovu rezidenciju zadivljena Vesna Radusinović, beogradska književno-novinarska vedeta koja piše u Profilu, što je zamijenio Dugu kao glasilo srpskog obavještajnog podzemlja. Iako je Đinđić ubijen pa se cijela Srbija zatresla, ništa od njegovih reformskih akcija nije dovedeno u pitanje – mafija, koja je atentatom pokušala obraniti svoje narko-operacije, sasječena je do korijena u policijskoj akciji “Sablja”. Obavještajne službe još, doduše, muvaju koliko mogu podržavajući antihaški lobi koji nominalno suzbijaju (isto je do jučer bilo i u Hrvatskoj), a cigare, odnosno ilegalna veletrgovina duhanom – s tim je na Balkanu definitivno gotovo. Još je ostao biznis s krijumčarenjem ljudi preko Bosne i droge preko Kosova jer su ta područja, pod izravnom međunarodonom administracijom, oaza organiziranog kriminala. Sve ostalo – pa-pa! Ja ne znam od čega će Ratko sutra živjeti, ali valjda će se snaći u budućoj hrvatskoj tigar-ekonomiji. Bilo bi šteta da nekamo ode, jer bi Zagreb puno izgubio da prestane biti pozornica za takve personae dramatis. Kad god sretnem staroga Budu Lončara, te još neke likove iz onog doba, pa nabasam na Zagorca, ili, pred “Palaceom”, na Praljka, kojega smetem pitanjem – Šta, pustili? (na što zbunjeno odgovara “Ma, privremeno”, jer se nije na vrijeme snašao da me pošalje u božju mater), ili kad u Pukijevim novinama vidim članak o Kneževiću, znam da je Zagreb pitoma prigorska Casablanca, a ne samo jedan poput Stare Pazove dosadan malešni gradić na obodu tranzicijski uspješne Srednje Europe. I stoga, naprijed, Ratko! Zavrti malo Rolodex, pa nije ovo još mrtvo civilno društvo totalne legalnosti poput Slovenije…

(izvadak iz knjige Majmuni, gangsteri i heroji: 20 Portreta politickih protaginista vremena tudjmanizma, 2002. Denis Kuljiš)