Category Archives: politika

O Cirkusu pandemijskog narativa ili: zašto ste svi u krivu

Franjo, o čemu ti?

 

Kao prvo, bitna napomena – ovaj esej nije o pandemijskim mjerama, nije o dobrom ili lošem kriznom pristupu, a ponajviše ne namjerava biti unutar uobičajenog diskursa kulturnog plemenskog rata kojem svjedočimo na društvenim mrežama diljem svijeta. Ovo je samo pokušaj analize i objašnjenja kako je do tako kaotične i toksične situacije došlo. Kako to da postoje toliko dijametralna poimanja dobrog i lošeg pristupa u situaciji gdje su činjenice lako dostupne svima? Ukratko, svjedoci smo kriznog stanja, kao prvo ideološkog (društvo – pojedinac), vezano, i etičkog (ljudski životi – ekonomija), pa i epistemološkog (kojem izvoru vjerujemo i zašto? Te da napravimo puni krug nazad ka ideološkom, odnosno političkom – koja je uloga eksperata?). Krizno stanje popraćeno je sa i prije opasno visokom razinom polarizacije političkog spektra, o kojoj je već tradicionalno pisati, ali i zamorno čitati, znam, ali ne mogu se oteti dojmu da većina i dalje ne shvaća važnost iste. Pa neka bude naglašeno. Nadalje, zbog razmjera ludosti koje jedno takvo anomično i za društvo razarajuće stanje dovodi u svojim ekstremnim pojavama, ovdje ću ubuduće cijeli taj krizni kulturni kompleks krstiti Cirkusom. Misija će ovdje biti – kako sve navedeno objasniti na jedan elegantan, objedinjujuć i jednostavan način, a pritom što bliže pogoditi istinu stanja stvari, koliko god nekom nužno subjektivnom takvo nešto bilo u mogućnosti. Sekundarno, pokušati ćemo pronaći način kako možemo barem težiti vratiti se u neku normalu, stanje koje liberalno i demokratsko društvo podrazumijeva, određenog slaganja barem oko temeljnih principa društvenog ugovora, ili stvarnosti kao takve. Ali nije jasno da će to biti od ikakve koristi. O tome ukratko; jer su tehnološki procesi koji su katalizirali ovo stanje u praksi nezaustavljivi, ali o tome ćemo malo kasnije. Niti će itko regulirati klikbejt model, niti ljudsko ponašanje, primjerice, čitanje isključivo naslova članaka (i viralno širenje samo slike a ne linkova istih, konačno stvorivši toksični fake news mem sui generis).

 

Osnovna teza

Sukob kojem svjedočimo samo je jedna – tehnologijom doduše snažno potencirana – suvremena manifestacija vječne tenzije između društva i pojedinca.

 U ovom slučaju i konkretnije, sukob je uzeo formu bitke javnog zdravstva (društveno dobro i kolektivizam) nasuprot osobnim slobodama i ekonomskoj koristi (pojedinac i liberalizam, tržište i kapitalizam). Možda moram naglasiti da osobno kao politički pragmatist i amaterski filosof ne preferiram niti jednu od tih ideologija, nego vjerujem u pravu mjeru (formuliranu i kao zlatna sredina, ili srednji put) kao nešto optimalno ili idealno (i istinito i lijepo, valja dodati). Ali tako ni društvo ni ljudska priroda ne funkcioniraju, niti naši tribalni nagoni dozvoljavaju, a sukob je zauzeo apsurdne razmjere koji prijete samom temelju civilizacije Zapada, da budem samosvjesno dramatičan (uz samo polovičnu hiperbolu, s obzirom na trenutačnu atmosferu u američkom javnom diskursu). Društvo koje se ne slaže oko temeljnih aksioma ne može opstati, ili se barem meni ne čini da postoji način na koji dugoročno može (ovo je donekle blaže u RH nego drugdje, ali poznato je da kasnimo. Tipično).

 

 

Dva plemena te njihov nastanak

Protivljenje nošenju maski, “brnjica”, odnosno uopće percepcija da su maske nekakav udarac na slobodu, prije deset godina bila bi ideja van svake pameti, naročito u društvu čije je probleme uopće teško nabrojati, na stranu da kvalitativno također nisu puno gori. Što ne znači da je odgovor najgoreg ekstrema sa suprotne strane, recimo, čuveno kinesko zavarivanje stanova zaraženih, imalo manje ludo; dapače, evidentno je nama u liberalnim društvima potpuno nezamislivo (ali tipično kineski represivno). Nadalje, koliko god istovremeno karantena Hubei provincije bila neprikosnoveno postignuće, koja je uz druge mjere doslovno istrijebila virus unutar granica Kine (baš kao prvi SARS godine 2003.), takvo nešto samorazumljivo je u konfucijanskim kulturama, ali naprosto nemoguće na Zapadu. Ali još blaže, više nije posve jasno koliko smisla ima inzistiranje na više ili manje oštrim mjerama. Koliko odgađaju ionako neizbježno? Koliki demokratski legitimitet imaju, i gdje? Kakva to čudna konzekvencijalistička etika stoji u pozadini morbidnog računa žrtvovanja ekonomije ili života, naročito u kompleksnom međugeneracijskom kontekstu? O protivljenju cijepljenju ne namjeravam ni pisati, niti se tu išta pametno može reći, osim da, politički, obje strane imaju, čini se, sasvim legitiman politički stav (samo u ovom slučaju, ali manje ili nikako legitiman za izuzetno opasno protivljenje ikakvim cjepivima). No, ono što je posrijedi je jedno apsurdističko pretjerivanje u oba narativa, a koje je dio diskursa echo chambera („ječnih komora“?), gdje svaka strana biva izložena samo najekstremnijim primjerima druge strane, a istovremeno mahom nekritički prihvaća doktrine svojeg plemena. Ali, ovo je u srži proces koji traje čitavo prošle desetljeće, s naglaskom na poznih nekoliko godina, koji je imao jedan od bitnih uzroka u globalnoj financijskoj krizi 2007-2008. te potpunom gubljenju povjerenja u vladajuću plutokratsku elitu, zatim dosegao prvi očiti vrh 2016. izborom notornog Donalda Trumpa, a sve popraćeno ubrzavajućim i moćnijim utjecajem misterioznih i sveprisutnih algoritama koji maksimaliziraju ekstreme u emocijama i stavovima (zbog specifičnog poslovnog modela u koji sad ne mogu ulaziti). Naziv post-truth bio je pun pogodak za tako nastalo razdoblje alternativnih činjenica, što je čuveni gaf koji je, poput mnogih gafova kroz povijest, savršeno opisao stanje zeitgeista. Tako da je u tom smislu teren za Cirkus bio već dugo i dobro pripremljen. Ustvari, bilo bi pravo čudo da Cirkus nije nastao. On je poput rata, znanosti ili filosofije, oduvijek postojao, te strpljivo čekao svojeg najboljeg agenta i praktikanta. Cirkusanta; čovjeka.

 

Dvije Kulture  Dvije Slobode

Kao prvo, kratka kritika liberalnog uma. Po meni, postoji zanimljiv fenomen desenzitacije na postojeće slobode. Čini se da što više pojedinci sloboda imaju, to jače postaju osjetljivi i na najmanji percipirani (ključna riječ) napad na slobodu. [možemo reći i hipersenzitacija na smanjenje slobode op. a.]. Maske, cijepljenje, potvrde i slično – ali koliko daleko ide ta iracionalna pojačana osjetljivost: kao pripremu za ovaj tekst intenzivno sam i dugo pričao sa oba plemena, i ne mogu naglasiti dovoljno, koliko je ključno da velik dio ljudi doslovno vjeruje u pripremu terena za uspostavu globalne tiranije. Istovremeno, mahom se radi o najslobodnijim društvima na svijetu, gdje takve ideje najviše uzimaju maha. Ovdje često volim, jer što više to proučavam to očitije postaje, usporediti temeljni doživljaj svijeta i društva pojedinaca s ove strane spektra sa pubertetlijskim stanjem razvoja u psihologiji. Ovdje, kao i ondje, sloboda ne podrazumijeva više odgovornosti, nego se gotovo menadžerski efikasno maksimalizira omjer što više slobode za što manje odgovornosti. Ovdje, kao i ondje, naglasak je na buntu, ključan oblik ponašanja je autentična samoekspresija, osobna jedinstvenost, i nepovjerenje autoritetu (što nije nužno loše, ali nije teško vidjeti da su logički ekstrem teorije zavjera, pseudoznanost i druge divne pojave). Ako bih još onaj gore niz od 2008. preko Trumpa do pandemije proširio na libertarijanski ekstremističke Branch Davidians te Oklahoma city bombings (90-tih), niz bi bio puno jasniji, ali nije toliko bitno istaknuti, niti bih morao baš tu stati. Ipak, bitno je da se radi o kontinuiranom diskursu paranoje koji vuče svoje memetičko porijeklo još od nastanka Sjedinjenih Američkih Država, ili od prosvjetiteljstva, i tako gotovo proizvoljno daleko.

 

S druge su strane kolektivistička društva Istočne Azije koje nisu naviknute na visoki stupanj slobode (da, ne samo Kina), a imaju vrlo razvijenu društvenu svijest koja ima duboko internaliziranu normu po kojoj više slobode dolazi samo pod uvjetom više odgovornosti; i prema sebi, i prema zajednici. Naravno, oni imaju i puno veće restrikcije (ne represivno kineske, nego prilično blage ali učinkovite) koje su lokalno shvaćene ne samo kao nešto što nije napad na slobodu, nego, paradoksalno (ili sasvim konzistentno onom gore poimanje slobode), kao nešto što slobodu, braneći društvo, u biti tek omogućava (čuveni mem o slobodi za ne umrijeti – od spriječivog uzroka). Dakle, Korejac ima slobodu ne zaraziti se, razboliti se, uopće ne brinuti o bolesti te normalno živjeti, ne brinuti da će mu roditelji umrijeti, iako je istinabog prvo mrvicu žrtvovao da bi to sada mogao. Ali i to je upitno, jer većina živi normalno (u pravilu se žrtvovao netko drugi, gdje god je lokalna karantena). Dok recimo Amerikanac iz „crvene” države ima slobodu umrijeti kako hoće, zaraziti koga hoće, ali i izlaziti van, piti, putovati – što god hoće, s dodatnim užitkom ideološkog signaliziranja svoje vrline. Kako je jedan američki televizijski voditelj rekao u kontekstu analogije života bez pandemijskih mjera, vlada nema što tu regulirati – možemo se baciti s litice ako hoćemo (ipak, nije sasvim jasno koliko bi taj fenomen bio zarazan, ili uopće načelno spriječiv). Niti je uopće jasno što je bolje od ta dva fundamentalno drugačija pogleda, ali svaka strana hvaliti će samo svoje, kako to nužno biva.

 Kratko bih obratio pozornost čitatelju da se ovdje dijelom radi i o dvije vremenske orijentacije kultura i ideologija („hedonizam trenutka” slobodara nasuprot „budućnosti usmjerenog” Azijata koji odgađa trenutačnu nasladu). No da nastavimo u tom duhu, razlika je tu zbog ideologije odnosno kulture, ali i zbog psiholoških karakteristika koji u biti ideologiju uvjetuju, osim upravo spomenutih. Libertarijanci tako, recimo, imaju izražene karakteristike više racionalnosti, niže empatije, ali i iznimno više onoga što se zove „reactance“, a definirano je kao „bijes koji osjećamo kada nam netko kaže da nešto ne smijemo, ili nas pokuša kontrolirati“. Druga pak strana ima izraženu empatiju, po svemu sudeći i otvorenost iskustvu Big five tipologije ličnosti, a ionako jaku i često osobno motiviranu empatiju lako projicira i na potpune neznance, kako to u političkim diskursima gotovo uvijek biva (nedavni primjer Afganistana – i ta ideja da je ikoga imalo briga). To da te karakteristike ustvari prethode našem “odabiru” ideologije je zanimljiva tema za neki drugi tekst, odnosno Drugi pogled, ili za knjigu, koje doduše zasigurno već postoje, ali uskoro ćemo se vratiti momentu koji sam eksplicitno dotakao, ali želim razraditi.

 

Kako su kršćani postali Mao Zedong, a komunisti postali katolički sveci

Prvo, među bitne psihološke „orijentacije“ ovdje bih naveo i ljudsku sklonost pretjeranom optimizmu, kao i pretjeranom pesimizmu. Gotovo nitko od nas ne živi u „realnosti“, ponajviše vi koji si upravo slavodobitno mislite „ha, ja sam realist!“. Ovo se očituje možda najviše u načinu na koji tržište vrijednosnih papira funkcionira, ali stvarno, bilo kakvo predviđanje (da ne kažem modeliranje) budućnosti osuđeno je na takvu propast. Dovoljno je pogledati opus futurista 20. stoljeća koji varira gotovo isključivo iz sumanutog i komičnog optimizma u tmurni, depresivni pesimizam, pa naravno nazad; i to među ekspertima i znanstvenicima, dapače, među njima najviše. Sve to ovisno već o nepredvidivim tehnološkim otkrićima, te geopolitičkim igrama koje su ih potencirale, omogućile, te na nejasne načine uvjetovale. Tako su oba naša korona-plemena, svaka u svoje vrijeme, i na malo drugačiju temu, promašila za točno red veličine, ali i dalje svatko to obavezno spočitava svakom, sada doduše manje nego prije. Istinabog, samo jedno pleme je sklonije blokirati ljude ako se uopće spomene da oba (!) griješe, ali to je već druga, i meni osobna, tema, ali testirano i na puno manjem uzorku. Ipak, cijela ova dijalektika optimizma i pesimizma također zaslužuje novi tekst, i taj ću nadam se jednom i zapisati, a zasad neka samo bude spomenuto, kao bitna urođena pristranost kojom smo svi označeni, osuđeni, prokleti. O budućnosti mogu sa sigurnošću reći samo: jao onom što previđa budućnost.

 

 Drugo, još malo o shvaćanju slobode. Naime, ako te dvije kulture (a koje se onda očituju poput fraktala, ali blaže, i unutar pojedinačnih društava) poimaju slobodu na toliko drugačije načine, dobro je da smo definirali što mislimo pod jednom, a što pod drugom. Kao često, da ne kažem uvijek, problemi u filozofiji svode se na probleme u jeziku, značenju, odnosno na semantiku. Pa da ponovimo da je prva sloboda specifična, te da u njoj u biti dolazi do zbrke u klasičnoj distinkciji „slobode za“ i „slobode od“, to je sloboda koja uzima za sebe kao slobodnu upravo zbog toga sto se odriče odgovornosti, kao što smo prije kratko rekli, dakle koja uzima svoj objekt kao temeljno pravo (iz definicije „slobode od“), dakle nužno bez dodatnih uvjeta. „Ja neću nositi masku, ja nisam odgovoran prema nikome, ja nikome ne dugujem ništa“, da citiram prijatelja. Druga sloboda, ona kolektivistička, nužno veže koncept više slobode sa proporcionalno više, svakako ne manje, odgovornosti, barem u velikoj većini slučajeva (vrlo niska razina  osobne slobode odnosno „slobode od“ društava Sinosfere). Ali u biti to je i ona tradicionalistička sloboda, barem svojstvena zapadnim tradicionalizmima. Zanimljivo, neki su tu protiv vlastitih principa, primjerice, protiv principa svetosti ljudskog života, a kojeg su mnogi tobožnji katolici naglo izgubili. Ali u tom drugom shvaćanju slobode, odnosno u toj opreci samoj dolazimo do bitnog problema. Obje strane su za slobodu, tu nema sumnje. Ovo je truizam na razini šestogodišnjaka koji, priupitan, intuitivno staje na stranu dobra, pa što će drugo? Ali pitanje je, valjda za nas odrasle – smatramo li slobodu koja maksimalizira omjer onog-što-smijem vs. onog-što-moram-zauzvrat, dobrom, ili pak smatramo dobrom slobodu koja nužno taj omjer ostavlja na 1:1, odnosno, točno onoliko koliko je slobode, toliko je odgovornosti. Naravno, i tu postoji kontinuum, jer neke stvari zaista valjaju biti temeljna prava, a neke ograničene, i to razborito i stupnjevito, u pravilu ne apsolutno. Problem je što je spomenuta polarizacija društva potpomognuta tehnologijom realno uništila te lijepe sive zone gdje istinski život te istinska misao obitava. Pa se fokusiramo na one prve, ali i jer je lakše mentalno baratati ideal-tipovima (koji su istovremeno najviše apstrakcije ali i najčešće konkretizacije, u medijskoj atmosferi u koju smo uronjeni). Samo da se kratko vratimo na tradicionalističku nekonzistentnost u vezi života: ja osobno mislim da je vrhunac globalne kulturne ironije što su mahom kršćanske nacije odlučile maksimalizirati dobit, BDP, kod nas je tu naravno turizam, odnosno čuvena „sezona”, a blaže ili ozbiljnije odstraniti „one koje ionako ne pridonose“ (nego opterećuju sustav), ta kvragu i sa svetošću ljudskog života. Da ni ne spomenemo hrvatsku kulturu kafića i neke vrste osobnog komfora koji je izrazito hedonistički, a vrlo malo kršćanski. Dok je kultura ili pokret poznat po masovnim pokoljima, naročito u novijoj povijesti pod utjecajem maoizma, odlučila štititi baš svaki život pa makar to značilo snažan ekonomski pad (za one koji vole brojke: tri smrti na milijun, drugim riječima, 3 milijuntinke ukupne populacije), a Wuhan i drugi gradovi su trpjeli odricanja i pokoru dostojnu divljenja, ako ona već nije eksplicitno kršćanska. Naravno, svi odgovorni imaju svoj legitimitet za očuvati, i svaka elita radi ono što joj je na kraju u interesu, pa je obrat kršćanstva i komunizma ovdje sasvim slučajan, osim komunitarnog duha obojega. Ali ne može se reći da taj obrat, promatran na globalnoj razini uslijed dekadencije Zapada i uzleta Istoka, nije poetičan, ili simboličan. Da, dobro ste uočili, čitav naslov ovog poglavlja samo je radi ove glupe zamjedbe.

 

 

*

Nema univerzalnog odgovora na ovaj problem, baš kao što nema univerzalnog odgovora na pitanje „Što je dobro?“. Neki ljudi naprosto spadaju u prvu kategoriju, a neki u drugu (rijetki u onu kompliciraniju) kao što svjetonazorski lijevi ili desni stavovi (primjerice, u vezi homoseksualizma ili imigranata) snažno koreliraju sa „osjetljivošću na odurnost“ (disgust sensibility) za desnu opciju, a koja je prirodno distribuirana u populaciji (i desnica u širem smislu, i ta osjetljivost). Ipak, ako težimo nekoj univerzalističkoj etici i spremni smo prihvatiti određene nužno upitne aksiome, možemo reći deontološki, da je dobro da se svaka smrt spriječi, neovisno o ekonomiji; ili pak konzekvencijalistički, da se balansiraju smrti i dobrobit ekonomije, za što veću korist odnosno što veće dobro (za što veći broj ljudi?). Naravno, obje etike mogu dovesti i do suprotnih zaključaka, ali ovako se najčešće manifestiraju u stvarnosti. Isto tako je etikom vrline trivijalno doći do bilo kojeg od tih zaključaka; ili pak ni jednog, kao što ja uporno odbijam, jer sam kul. Ali to samo implicira da će ovaj sukob ostati ovdje još dugo, te da će pronaći još puno šarenih oblika (kao što su prije, ali i sada aktualne, klimatske promijene izazvale). Na kraju, implikacija je da će ostati zagarantirano, dijelom zbog ljudske prirode ali ponajviše zbog načina funkcioniranja društvenih medija, koji monetiziraju ekstremne emocije, da što god dođe sljedeće, nastaviti biti upravo Cirkus. Barem u takozvanim slobodnim društvima, odnosno u liberalnim demokracijama, gdje slobodni javni diskurs postoji. Ne znam za druge, ali ja ću nastaviti promatrati, kao što Cezaru priliči. Ako postoje samo teoretičari (teorija originalno znači promatranje) i cirkusanti, kako kažu na engleskom: that’s not even a choice. Ostalima želim samo da vam Jupiter podari mudrosti, ili da sami odaberete mudro, ako već vaša psihologija ne odabire za vas.

Lažem, potonje je.

Denis Kuljiš o Ratku Kneževiću (izvadak iz knjige)

The Marlboro Man

S naslovne stranice Nacionalova mjesečnog priloga Nstyle, posvećenog praćenju životnog stila bezočnih skorosteka sa Zapadnog Balkana, u broju za ožujak, blista 18-karatni osmijeh Ratka Kneževića. Mladoliki princ lovaške kontraklase čije aristokratske pretenzije sežu do prekjučer, ima fabuloznu reputaciju stvorenu pod nimbusom nedavnog rata. U tom ratu su nastala i najveća bogatstva pa iznad sitnog pretvorbenog patricijata, stoji gornji dom ratnih profitera, sastavljen od perova koji su upravljali švercom cigareta, oružja i naftnih derivata. Šefovi su im u Haagu, ali njihov kapital slio se sad u najveće financijske tokove Zapada pa kotira na burzama. Znamo to – ali kome treba ta naknadna pamet i taj uvid kad ne postoji politika koja bi stvari vratila u prijašnje (mizerno) ili u neko idealno stanje? Uostalom, avantura poput ove Ratkove, literarno je previše dragocjena pa je ne bi valjalo potrošiti na esej s popovanjem. Ona nalikuje na dogodovštine strip-junaka Corta Maltesea, što ih je risao Hugo Pratt. Egzotični eksterijeri, fresco-pozadina dramatičnih povijesnih događaja te lik neodoljiva lutalice kojega pokreće misteriozna čežnja za nestvarnim ljubavima… Snatrenje metamorfozira u fantazmagoričnu zbilju. Utoliko je Ratkova pojava u prozaičnom zagrebačkom listu za parvenije nafutrane svježom lovom, djelovala pomalo kao antiklimaks: može li se agenda pustolova svesti na marke njegovih satova i skupoću njegovih košulja? Neće li sve pokvariti fotografija njegova ormara s cipelama, ili slika zadovoljstva na bračnome logu, gdje usrećena supruga razdragano njišti držeći u krilu dva mlada izdanka, crnomanjasta i samovjerena – živi tata ..?

Nakon svjetskih metropola – miran život u Zagrebu”, najvešćuje Nstyle smiraj jedne pustolovne eskapade. Suton bi ga trebao zadesiti već u četrdeset i drugoj godini, te u kontradikciji s činjenicom da mladoliki biznismen ne vodi toliko dosadan život, čim se nastanio u gajbi u vlasništvu Hrvoja Petrača, hrvatskog poslovnog čovjeka na Interpolovoj tjeralici deset najvećih europskih kriminalaca. Franjo Turek, šef hrvatske obavještajne službe dao je pak Kneževiću dozvolu za nošenje pištolja, koje mu zaista i treba, barem otkako je Ratkov bivši najbliži suradnik, drugi Crnogorac, također hrvatski državljanin, i sam po imenu Ratko, ali Đokić, nedavno ubijen u Stockholmu, rafalima iz automatskog oružja, u klasičnoj “sačekuši”. Ratka Đokića, “međunarodnog kriminalca crnogorskog podrijetla s imidžem jugoslavenskog plejboja” koji je 5. svibnja 2003. ubijen u Stockholmu, “hrvatska je policija sumnjičila za krijumčarenje oružja, droge, ukradenih atomobila i cigareta, a do tih informacija došla je nakon višegodišnjeg nadziranja njegovih aktivnosti…” Ratko Đokić i Ratko Knežević bili su “na istoj strani” – Knežević je dao puno intervjua o švercu cigareta preko Crne Gore, optužujući za sudioništvo premijera Milu Đukanovića, a Đokić se baš spremao u Italiju, kao “krunski svjedok” u procesu u Bariju gdje državni odvjetnik, potaknut tim Kneževićevim navodima, protiv Đukanovića podiže optužnicu. No, kako je Đokić opravdano izostao jer je morao na vlastiti sprovod, proces je obustavljen, a svi optuženi sačuvali su neokrnjen ugled: evo pouke o pravnom lijeku…

U Bariju, u Stockholmu i u samoj Crnoj Gori bilo bi za Ratka Kneževića nepodnošljivo vruće, opasno… da se i ne govori o Beogradu, gdje je g. Stanko Subotić, zvani Cane protiv njega digao tužbu za krivično djelo ucjene. Tuži, zapravo, oba Ratka, i Kneževića i Đokića, samo što se ovome drugome ona više ne može uručiti, jer je imao neodgodiv sastanak u Samari. U javnosti to je manje-više nepoznato – ali, evo, u rukama imamo tu tužbu beogradskom Drugom opštinskom sudu od 25. travnja 2003. Već deset dana kasnije Đokić je ležao na štokholmskom asfaltu sa šezdeset metaka u tijelu. Beogradski Drugi opštinski bio je po Canetovoj prijavi otvorio istragu protiv oba Ratka, jer je Knežević, tvrdi Subotić, usred Beograda, još 2001., od njega tražio milijun i šet stotina tisuća maraka pa zaprijetio da će ga, ne plati li, ocrniti u zagrebačkom Nacionalu. Đokić je pak – tobože ili navodno, kako god to htio zagrebački Subotićev odvjetnik Slobodan Budak – od najmoćnijeg čovjeka Srbije tražio 30 milijuna, prijeteći da će mu, ako ih ne iskešira, poubijati familiju…

Nasreću, divlja balkanska metropola, gdje se olako izriču prijetnje, a sud pokušava na nišan dovući žrtve mafijaških obračuna, daleko je od mirnih zagrebačkih prilika gdje se, u idili podsljemenskih brežuljaka, na Prekrižju, u raskošnom Petračevu kondominiju, na sigurno smjestio Knežević. Okružen ženom i dječicom, opremljen – piše NStyle – dovoljnim brojem Guccijevih mokasinki, ručnih satova Audemars Piguet, IWC, Corum, Franck Mueller i, naravno, zlatnim Cartier Pasha, zatim kravatama i košuljama s monogramom RMK, koje za njega unikatno šije talijanski krojač Eddie Monetti, kopčanih skupocjenim manžetama koje su mu poklonili američki i ruski predsjednik ili za novac odstupile juvelirske kuće Cartier i Faberge – započeo je on agramerski komforan, sređen, život koji je moja pokojna baba nazivala la vita del’ mercante, a zasniva se, kako sam Knežević kaže, “na jednom rolodeksu” i poznanstvima što su poslovnom čovjeku danas glavni kapital. Taj lajfstajl – pravi Nstyle – podrazumijeva odlazak Porscheovim džipom Cayenne Turbo na duga skijanja u Austriju, gdje je Ratko član Adalberga, najstarijeg tamošnjeg ski-kluba. Zagreb je baš dobro smješten, blizu su austrijski alpski tereni, švicarski porezni raj, more i morski putovi po kojima se u međunarodnim vodama kreće roba. “Hrvatska je najvibrantnije društvo proizašlo iz bivše države koja će, ako već i nije, uskoro postati ekonomski tigar”, kaže Knežević. Za njega je, fakat, najprikladnija – u Sloveniji ne bi ga ni sekunde trpjeli, a tamo, uostalom, na ulici vlada crnogorska mafija. I gdje bi se drugdje mogao razmetati u krugu sličnih parvenija, koji daju društveni ton poslovnim krugovima, na jadranskim ljetnim mondenim destinacijama pa i na Pantovčaku? Inače, ono RMK na njegovim košuljama nije nekoć općepoznata kratica Rudarsko Metalurškog Kombinata (Zenica), nego su to inicijali imena i prezimena s patronimom – otac Milan, penzioner crnogorskog MUP-a, skromni murjak iz Nikšića, imena urezana u suho zlato, dospio je tako u legendu. A legenda ide ovako…

Ratko Knežević rodio se, dakle, u Nikšiću, 1963. Mama domaćica, tata polismen iz crnogorskog plemena Drobnjaka, koje ističe jednoga pretka odlikovanog zlatnom Obilićevom medaljom za herojstvo u Prvom svjetskom ratu, te slavi slavu svetog Đorđa (to je naš Jura, tip na konju koji, na Trgu Maršala Tita, ureduje protiv aždahe, a na vrh Duge ulice prijeti kopljem Djedu Somu). Od početka, Ratko je briljirao i škola ga je slala na natjecanja iz svih mogućih predmeta. Kao tinejdžer postao je omladinski rukovodilac, a u gimnaziji odjednom položio oba završna razreda pa se upisao u Partiju te sa 17 godina i reputacijom lumena, stigao u Beograd da studira sociologiju. Dalje je sve opet pod egidom “navodno” – momak je kroz beogradski život prodirao kao ledolomac “Lenjin” kroz arktički ledeni pokrov, a posvuda ga je pratila Fama. Pisao je za beogradske bulevarske novine gdje je, još prije dvadeset godina, postojala konjunktura kulturnjačkih i estradnih celebrities – celeba – koju su u Zagrebu tek nedavno lansirale tv-emisije poput Glamour Caféa i Red Carpeta. Htio se poslije Duge i Reportera uvaliti i u Start, ali to, naravno, nije išlo – morao se pojaviti Pukanićev Nstyle da Knežević dospije u hrvatske novine izvan crne kronike.

Glorificirani komunistički trač-kolumnist, on je prvi put preko novina ušao “u društvo”. Dospio je u beogradski magazin Set, među žene. Slikarica Vasilisa Radojčić slikala se za te novine, prominentna je bila Lepa Brena, s kojom je Knežević – tad je već imao možda i punih dvadeset godina – hodao jedno mjesec dana. Spominjale su se još Bernarda Marovt, Alka Vuica, Ena Begović i sestre Barudžija, prominentne nimfe i nimfete s filmsko-estradnog vodoskoka, koji je barokno bujno bio procvao baš u to doba zrelog socijalizma. Ratko ih je intervjuirao, ili one njega. Njegov profesor i kompatriot Ratko Božović, koji mu je predavao sociologiju kad je Knežević imao vremena za te ludorije, stao ga je u znanstvenim radovima isticati kao ideal korištenja slobodnog vremena, a književnicima Miodragu Bulatoviću, Mirku Kovaču i Momi Kaporu poslužio je kao literarni model. Ovaj posljednji upotrijebio ga je kao prototip junaka za svoj roman “Provincijalac”. Iz novinarstva u književnost, pa na film: kod Veljka Bulajića radio je kao šef propagande na ratnom vojvođanskom ravničarskom spektaklu Veliki transport, te kao producent na Zafranovićevim Večernjim zvonima, zaboravljenom djelu mediteranskog komunističkog dekadenta koje se, naravno, snimalo u Dubrovniku. Odande je Knežević, zbog švedske ljubavnice, morao bježati od švedskog ljubomornog muža, koji ga je ocrnio kao “agenta i ubojicu jugoslavenske tajne službe”. Tako je Rale zbrisao u Milano, iz tave u lonac, pa dopao Čede Komljenovića, uz kojega će se ludo provoditi s Naomi Campbell… Je li to istinita dogodovština, Kaporov roman, feljton iz beogradskog tabloida Čik reporter, ili film koji se tek trebao snimiti u koprodukciji s crnogorskom filmskom kućom “Monenegroexport”, što je također pomogla Zafranovićev film, teško je procijeniti, no, u svakom slučaju, do dvadeset i treće Knežević je obilno zadovoljio apetite za mondenim životom “šarmera bez pokrića” te istrošio draži jugoslavenske metropole, prošavši u nekoliko sezona oba toma Balzacovih Izgubljenih iluzija, uključujući dakle i Kako ljube bludnice, gdje se otkriva istina o fantastičnoj privrženosti i društvenoj moći posebnih žena, koje mogu napraviti čuda za svoje favorite.

No, za buduću karijeru Ratka Kneževića bit će presudni moćni muškarci. Prvi od njih Stanislav Ćano Koprivica, direktor tekstilnog kombinata “Monteks” iz Nikšića. Na prvi pogled ne čini se to naročito impresivna funkcija – šef trikotaže iz neke crnogorske pripizdine valjda ne spada u Masters of the Universe, kako Tom Wolfe zove kapetane industrije. Ali, to se samo tako čini neupućenima – nema puno ljudi koji razumiju tajnu arhitekturu moći jugoslavenskog komunizma u doba svjetskog bipolarizma, pa ne mogu pojmiti kako bi neki nikšićki ćumez mogao poprimiti globalnu važnost pa da se ono što se zaveže u toj nedođiji, razvezuje u Moskvi, a ono što se započne, recimo, u gluhoj ličkoj Udbini, poslije preko kontinenta valja sve do Rusije. Do Njemačke i Švicarske, sa znatnim reperkusijama na relaciji London – Washington – Kuala Lumpur – Peking… Naš najeminentniji povjesničar, profesor Banac (toliko eminentan da uopće nije član Akademije, za razliku od čuvenih znanstvenika Tuđmana i Aralice koji nisu znali ni jedan strani jezik) smatra da bi trebalo napisati “Povijest Udbe”, ključno djelo za razumjevanje dvadesetog stoljeća na Balkanu. Kao bivši i nedovršeni marksistički sociolog, dodajem – da, ali tu su temelji važniji od nadgradnje, pa bi to, zapravo, trebala biti “Ekonomska povijest Udbe”, u kojoj bi i ova pripovjest u koju se Knežević inicirao, imala važno mjesto.

Stanislav Ćano Koprivica ne bi bio važan kao direktor nikšićkog tekstilca da nije odabran i postavljen na čelo konzorcija od osamnaest crnogorskih i srpskih “preduzeća” koja su, pod formalnim pokroviteljstvom republičke vlade iz Titograda, 1986. osnovali Slobodnu carinsku zonu luke Bar, preko koje su beogradske firme, metalurški giganti, izvozile strateški materijal, sirovine i oružje. Iako je posao na toj švercerskoj veletržnici bio pod strogim nadzorom obavještajne službe – i to vojne, rekao bih, a ne civilne, SDB-a, koji se više bavio naftom – tu je odmah nastala velika “bakrena afera” pa je puno direktora i raznih manjih poslovnjaka završilo u buksi. Zato što su išli mimo glavnoga toka i radili za svoj džep, ometajući ozbiljan biznis koji najdojmljivije opisuje Frederic Forsythe u svom glasovitom romanu Dogs of War (Psi rata). U njemu minuciozno prikazuje jedan stvarni pokušaj državnog udara u maloj zapadnoafričkoj državi. Pošto su se opskrbili streljačkim naoružanjem, plaćenici iz romana stižu u Bar da se opskrbe jeftinim i kvalitetnim jugoslavenskim minobacačima od 82 milimetra, jer se tu puno ne gleda na papire, na potvrde o “krajnjem kupcu”, koji olako izdaju jugoslavenske ambasade, gdje rade isti onakvi kosovci kao i ovi koji će na plaćenićki transportni brod, pošto je uplaćen novac, sad ukrcati oružje… Jugoslavija je uoči svog unutrašnjeg rata izvozila dvije milijardi dolara oružja godišnje, a nigdje nije imala ni jedno legalno trgovačko predstavništvo za te liferacije! Ali, bilo je po svim svjetskim metropolama mnogo dobro povezanih likova koji su se, čim je počeo raspad države, nastojali udjenuti i u razne druge pothvate važne za budućnost, što samo pokazuje kakvu su ključnu ulogu imali u onom poretku. Sam Ćano Koprivica dat će inicijalni kapital za osnivanje nezavisnog crnogorskog političkog tjednika Monitor; podjednako moćni Vuk Hamović financirat će pokretanje beogradskog nezavisnog tjednika Vreme; a Marko Roglić iz INA-Toursa – gurnuti lovu za prvi broj nezavisnog splitsko-zagrebačkog tabloida ST – Slobodni tjednik.

Šef barskog konzorcija postavio je Ratka Knežević za svog predstavnika za štampu – Ratko je imao dvadeset i tri godine, a već sljedeće 1987., lansiraju ga u Moskvu gdje će osnovati privatnu tvrtku “Komont”. Crnogorski pustolov stiže u Rusiju u pravi čas. Jugoslavenski biznismeni tada su ondje carevali jer se sovjetska vanjska trgovina uvelike koristila njihovom trgovačkom infrastrukturom i jugoslavenskom poslovno-političko-obavještajnom mrežom. Knežević im je mogao, primjerice, ponuditi divovski bescarinski terminal, gdje se sve obavlja izvan domašaja i mimo zakona. Kolosalna barska švercerska veletržnica nije bila izgrađena za kokošarenje po Mediteranu nego upravo za međublokovski transfer. Strateški materijal koji se sa Zapada, preko Jugoslavije, tajno izvozio u SSSR, jer je bio na američkom popisu robe pod embargom, gubio se na barskim lučkim kolosijecima, te opet pojavljivao, ali sad s novim eksportnim papirima. Strateške sirovine i oružje išlo je i u drugom smjeru… Poslovni agent crnogorskog kartela dotle je špartao ruskim nebom u iznajmljenom Tupoljevu Tu-154, putničkom zrakoplovu sa 250 mjesta, kojim su se, zbog velikih daljina među ruskim destinacijama, ruski tajkuni koristili kao poslovnim avionom – sam Semjon Mogiljevič, šef ruske mafije, kad je početkom devedesetih doputovao u Opatiju kao gost hrvatskog MUP-a, pa preuzeo svoja dva prava hrvatska pasoša na lažna imena, sletio je na Krk jednim takvim Tupoljevom, koji ga je ondje čekao tri dana…

Knežević je došao u posjed neograničenih fondova, koji će njegov stil drskog crnogorskog žicara nepovratno transformirati u stil tranzicijskog šminkera neograničenih pretenzija. No uto počinje drama i izazovi Tjumena…

Ja sam u Rusiju došao prekasno za socijalizam, prerano za kapitalizam”, žali se Knežević pa time objašnjava svoju poziciju u času kataklizmičke promjene, propasti komunizma i pretvorbe koju je provela jeljcinovska kleptokratska Zlatna horda, oligarhija sastavljena od nekoliko tuceta lupeža, većinom židovskog podrijetla. U starom ekonomskom portku bivšeg SSSR-a, koji je kontrolirao KGB, bilo je mjesta za eksport-import operacije preko luke Bar, koje je kontrolirao KOS. U novoj pak podjeli karata nije bilo mnogo prostora za strane igrače, osim ako je predsjednikova obitelj ugovarala renoviranje Kremlja, pa je posao od milijardu dolara prebacivala na svoju tvrtku preko švicarske ispostave najkrupnijeg albanskog gangstera. Knežević se, doduše, u pravom trenutku našao na pravom mjestu – u Tjumenu, u zapadnom Sibiru, na najvećim euroazijskim naftnim nalazištima, koje će crpiti Tyumenskaja Neftnaja Kompanija (TNK), ali tu upravo počinju mafijski ratovi, u kojima će izginuti stotine “biznismena”, a američki investitori ostati bez stotina milijuna dolara. Tu ruski poslovnjak u sekundi, od nule, dostiže bogatstvo indijskog naboba, da bi onda, opet u sekundi, došao do nule kad raketa iz RPG-a pogodi njegov oklopljeni “Mercedes”… Knežević je hendikepiran – osim drskosti i inteligencije blefera koji je u Italiji naučio odjevne marke, te veza u jugoslavenskim tajnim službama, te s biznismenima i kriminalcima kojima se ona služila – nije u Rusiji imao pravog zaleđa. Ondje drski šminkerčić iz Nikšića nije nešto naročito – takvih se na desetke pomelo rafalima iz Kalašnjikova koji je bio instrumnet za surove operacije u prvobitnoj akumulaciji kapitala sve dok se, u idućem desetljeću, nije masovno prešlo na sofisticiranu hrvatsku strojnicu Agram-2000, koji je Zagorčev “Alan” lifrao na zahtjevno rusko mafijsko tržište. Pravi kredencijali za rad u Tjumenu bili su – iskaznica KGB-a i veze u zapadnim financijskim krugovima, najbolje preko američkih banaka, kakve je, recimo, u Bank of New York, gdje je pukla najveća ruska financijska afera, veza kakvu je imao honorarni Hrvat Semjon Mogiljevič, šef Solncevskog klana, “tože Žyd”.

Mnogo se bolje od Kneževića snašao, stoga, drugi jugoslavenski biznismen, Zagrepčanin Davor Štern, koji je, kako je sam rekao, s čuvenim direktorom TNK Germanom Khanom, jednim od najkrupnijih oligarha, bio blizak prijatelj. Osim toga, u to vrijeme – početkom devedesetih – nema više strateškog eksporta preko Bara; podgorički agent više nikome nije potreban jer glavne financijske tokove na liniji Beograd – Moskva kontrolira sam Milošević, koji je u rusku metropolu postavio za direktora INEX-a svoga brata Borislava.

Bilo je jasno kao dan: da uđeš u novu rundu, trebaju ti drugi pokrovitelji. Ali, to Ratku Kneževiću nije teško palo, jer je bio još veoma mlad, drčan žicar pa se, u trideset i prvoj godini, pokupivši ono malo dragocjenosti, satova, zlata, dragog kamenja i ostale sirotinje iz Moskve, sa dvije vjerne sekretarice, Barbarom i Ivanom, preselio u London. U Rusiji, od stresa i kavijara, nadebljao se 30 kila. Zamalo ga je zadesila tragična sudbina da neobogaćen ispadne iz plejbojevske forme! A nastup tranzicijskog Jamesa Bonda – koji zahtijeva šarm, fatalan utjecaj na žene, održavanje fasade lovaša i bonvivana sofisticiranog ukusa, uz drskost i povjerljive veze – presudan je za uspjeh balkanskog Velikog Kombinatora (odmah pada na um komplementarni lik Dikana Radeljaka, kojemu je loše krenulo čim se počeo pasati ispod trbuha…)

Knežević, dakle, prelazi u London, a zatim odlazi u Podgoricu. Kakva je tu situacija te, 1994. godine? Srbija i Crna Gora su pod embargom, bjesni rat u Bosni, a biznis ide bolje nego ikad – drugima. Nafta – enormni profiti, šverc preko Hrvatske i Makedonije, oružje, nafta, cigarete, i, onda, naravno, droga, koju posvuda, uglavnom, drže oni najljući komandosi, koji su se školovali na visokoj školi zločina u francuskoj Legiji stranaca. Luka Bar tu ponovo igra: iako je pomorska blokada, preko Otranta šišaju brzi čamci marke Tulio Abbate, pedeset nautičkih milja na sat, tamo i natrag… Politička situacija nije posve jasno aspektirana: osioni dugonja Milo Đukanović i brkati primitivac Predrag Bulatović – Peđa, u labavoj koaliciji, drže za Miloševića Crnu Goru, a on im zauzvrat daje ulaz u najunosnije poslove ratne sive ekonomije. U Baru je sad, umjesto one Ćanove samoupravne interesne zajednice za velešverc, osnovana državna komisija za krijumčarenje, kojoj je na čelu Miloševićev doglavnik, Laslo “Bracika” Kertes. Kertes je u Vojvodini bio arhitekt jogurt-revolucije s kojom je Milošević unutarnjim udarom došao na vlast. Bio mu je u početku jedan od najvažnijih suradnika sve dok Jovica Stanišić, šef Miloševiću odanoga srpskog DB-a, nije “jogurt-revoluciju” počeo izvoziti u regiju kao “balvan-revoluciju”, posredstvom Arkana i ostalih gangstera-specijalaca.

Kad je konsolidirao vlast u zemlji, Milošević je Kertesu povjerio gotovo najvažniji resor – carinu i kanaliziranje ilegalne ekonomije države pod embargom. Bracika je upravljao svime; on je dodjeljivao poslove, ovome ovo i ovoliko, onome onoliko, a moralo je ostati i za Marka, dečka s velikim vuhima, kojega tata Sloba jako voli, zadovoljan što je sinek još kao malodobnik počeo nositi pištolje te izigravati gangstera pa će i oni koji se s njim uortače postati jako važni u poslovanju sa cigarama… To Canetu Subotiću nije moglo naškoditi, kao što je i Hrvoje Petrač u Hrvatskoj dobro prošao jer je s Tuđmanovim unukom osnovao “Kaptol banku”. Jedan krupan srpski financijski igrač, kojega sam upoznao u Banjoj Luci, rekao mi je: “Molio sam Braciku sto puta – daj mi cigare! Ne dam, odbij, govorio je. Davao je naftu, dao bi sve, ali cigare, cigare mi nije davao. Bog ga blagoslovio! Znaš koliko ih je na cigarama poginulo? Mnogo me voleo…”

Bracika Kertes i sad mirno sjedi u Beogradu, gdje se i Jovica Stanišić vratio iz haške dušegupke na dopust do suđenja. Nitko Kertesa ne spominje, nigdje ga nema, osim, valjda, ondje gdje treba, jer on sve zna…

Kad se sredinom devedesetih vratio u Crnu Goru da izvidi stanje, Knežević je u sekundi sve pokopčao – nije zalud u srednjoj školi nosio službenu odlikašku titulu “lučonoše” – pa se odmah ispravno postavio prema dominantnoj osovini: Milo – Bracika – Bar – cigare. Crnogorska ga vlada imenuje trgovinskim predstavnikom u Londonu. Postao je blockade buster, probijač blokade poput Rhetta Butlera u romanu Zameo ih vjetar. Da bi ostao na visini svoje reputacije, usred antimiloševićevskih sankcija, dovodi na Sveti Stefan Claudiju Schiffer, za snimanje reklamnog filma o ljepotama montenegrinske obale, što je uz dolazak ludoga Bobbyja Fischera, zaista najveći propagandni skor male švercerske kneževine ostvaren u ratu. Ali, za Ratka to je sitnica – komadi, lova, filmovi, internacionalni set, međunarodni bleferaj na najvišoj razini, u tome on pliva kao pastrva u hladnoj Morači… Claudia, mogu li vam predstaviti našeg predsjednika, to je ovaj kao djevojka stidljivi sedam stopa visoki mladić u kožnoj jakni, okružen s dvanaest tjelohranitelja…

Odmah mu je krenulo! Komadi pod jedan, a pod dva, što ti je najpotrebnije? Avion! Crnogorska Vlada stavlja mu na raspolaganje tajne fondove – svi su, uostalom, tajni, jer se jedino i radilo na švercu – pa on kupuje lijep Learjet 45, fol za Vladu, ali zapravo za sebe, jer ministri nigdje u inozemstvo i ne smiju letjeti, pošto bi ih odmah po slijetanju, zviznuli u haps. Kako je Ratko bio uvijek strahovito brz, zaista inteligentan momak, odmah je uočio pravu točku za svoj glavni pravac prodora. Shvatio je da se Milo malo ugiba i više ne podupire Miloševićev postament onako zdušno kao Peđa, nego traži za sebe izlaz poslije neizbježnog pada beogradskog tiranina. Milo je mlad, Slaba lud, a Peđa glup, i Ratko, promiješavši te tri kutije šibica, lako nalazi pikulu – počeo je s Đukanovićem šurovati na bazi “kako bi to bilo kad bismo se mi njih nekako riješili…” Pa bilo bi dobro, ali kako ćemo to postići, ovako mali i nedojebeni? Možda bi nam htjeli pomoći dobri ljudi iz CIA-e… Možda i bi – e pa poteci ti, bogati, Ratko, pa to malo izvidi. Kneževića sad imenuju – u 33. godini – “opunomoćenim predstavnikom Predsjednika Republike Crne Gore u Washingtonu”. Tiskao je vizit-karte s odgovarajućom okrunjenom orlujskom ptičurinom. I brzo – sve se radi jako brzo – zapućuje se na obale rijeke Potomac, da vidi što bi se dalo izboksati ako Milo i Crna Gora otkače Slobu i Srbiju. Trenutak nije bio idealan, jer se baš radilo na Daytonu, ali, kao rezervna, b-varijanta, odnosno sredstvo pritiska na Slobu, to je vrijedilo značajnih poena (a poen je tu sto milijuna dolara). No, klimavi se Dayton nekako skrpio, pa ova stvar više nije bila urgentna. Ratko je vraćen u London pretežno na one ekonomske poslove, znači oko cigara, što im nitko ne dira, jer se zna kako su to vitalni interesi vlasti koja će sutradan biti glavni partner u rušenju Slobodana. Samo, Ratko se bio malo izletio, onako brz, prebrz, bio je korak ispred sviju pa i ispred Mila; dao je sto intervjua protiv Slobe, o tome kako se ne da izdržati pod beogradskom čizmom i s luđakom koji je izgubio sve ratove, zavadio zemlju sa cijelim svijetom. Dosta tih nepravdi prema maloj, ekološki čistoj, državi budućnosti, suverenoj i povijesno zaokruženoj Crnoj Gori, kakvu je sanjao knjaz Nikola kad bi legao pod stablo, stavio kamen pod glavu i zapjevušio: “Oj, svijetla majska zooorooo…”

Jedan intervju generalno u tom duhu Ratko je 1997. dao i uredniku Nacionala Ivi Pukaniću. Puki se u Ratka bio zaljubio čim su se upoznali dvije godine ranije, na izboru za Miss svijeta u Londonu, kad su se povezali preko Čede Komljenovića. Tekao je šampanjac potocima, pa Naomi, pa sekretarice, pa kad se krenulo po markama satova… Nikšićki blefer odmah je dobio poklonika i adepta iz Velike Mlake pokraj Zagreba. Pukiju će biti vrlo važna konekcija. Kad je Milo 1997. Ratka otkačio, nije ga baš jako odrinuo, nego prividno – barski kanal nije se za nj još zatvario. A kad je Sloba, napokon, sjahao, Milo je zbilja postao strateški partner Zapada i reflormističkog srpskog premijera Zorana Đinđića. Prvi zadatak Đinđićeve Vlade bio je pak da legalizira biznis s cigarama na kojemu opstoji mafija, povezana s DB-om. Cane Subotić, koji je taj biznis ranije kontrolirao, ušao je u legalne tokove pa stao normalno poslovati preko svojih kioska “Duhana”. Država je opet stekla porezne prihode koji su, kako je pokazao Miloš Vasić u svojoj impresivnoj knjizi Atentat na Zorana, ranije išli u fondove podzemlja. Đinđić se zbližio s Canetom – njegovim avionom zajedno su odletjeli u Abu Dhabi, gdje ih je slučajno provalio jedan zagrebački poslovnjak, koji se davno onamo odselio pa baš nije znao tko je tko u Srbiji. Čuo je dr. Zokija kako srpski govori na telefon, pa mu se obratio i na ljubazno pitanje odakle je gospodin i čime se bavi, dobio malo nadrkan odgovor: “Da, iz Beograda… Ja sam predsednik. Kako čega?! Pa države!” Ma nemojte, a onaj veseljak koji je s vama u društvu a ima šiške odrezane iznad obrva, čime li se on bavi? Šta kažete, trgovinom?

Ta je priča istoga dana stigla u Zagreb, a, malo kasnije, našla se u novinama, i to u sklopu serije napisa koje je Nacional objavio protiv Mila, Caneta, Đinđića zbog šverca cigareta, a prema svjedočenju nekog tipa koji je ranije radio za dva crnogorska poslovna čovjeka: Ratka Kneževića i Ratka Đokića…

Naime, kaj: kad je pukao u Londonu kao Milov predstavnik, Ratko se okrenuo za poslovnim partnerima kojima bi mogao staviti na raspolaganje barski kanal, pa našao finog kompanjona u zagrebačkom biznismenu Hrvoju Petraču. Kako su se spojili? Možda preko Pukija? Nije isključeno… Početkom 2000. policija je počela veliku operaciju tajnog nadzora Petrača i njegovih partnera, o čemu je sastavljeno opsežno izvješće, famozni Transkript djelomice objavljen u hrvatskim novinama. Prisluškivanjem telefonskih komunikacija ustanovljeno je da u toj mreži važnu ulogu ima Ratko Knežević, nastanjen u Petračevu stanu, s kojim Petrač često razgovara, a sve su priče tipa: Treba nam dva kontejnera crvenog i jedan bijelog, da, za Cipar, ma dogovorit ćemo se, on će doći na dogovor u Sloveniju, helikopterom… No, taj izvoz preko Bara pukao je kad i crnogorska veza, pa su nekoć najpovjerljiviji prijatelji, Ratko i Milo, postali zakleti neprijatelji. Barski kanal morao je biti presječen je se ilegalno tržište upravo pretvorilo u legalni monopol, kao što se to ranije i u Hrvatskoj dogodilo pa su vlasnici tvornica duhana, postali najbogatiji ljudi u zemlji. U Srbiji će to postati Subotić, čijoj je tvrtki Vlada prodala pola nacionalne industrije duhana. Šverc u poslu s cigarama zaista je super, ali ne kod svoje kuće, jer, kako reče onaj banjolučki lovaš: tolikima je zbog toga otišla glava… Financijski, naravno, stvar je neobično dobro utemeljena: za legalnu prodaju cigareta, recimo na hrvatskom tržištu, moraš unaprijed, u kešu, kupiti od države akcizne markice koje stoje 90% malopodajne cijene. Rabat je 8%. Znači, ako Petraču frkneš za pola cijene, ili za trećinu, zaradio si nevjerojatnih 1000% profita! Pa tko bi se onda zajebavao i švercao drogu! No, da se posve suspendira javni red i poredak koji državi omogućuje da ubire porez, potrebna je ratna ekonomija, ili barem zemlja pod embargom. Čim se pak prilike malo srede i profunkcionira bilo kakva vlada, gangsteri se silno uznemire, jer znaju da će ih istisnuti krupniji financijski interesi. A Ratkov sukob s Milom bio je posebno ozbiljan, jer su se u te stvari umiješali i Amerikanci, odnosno njihov bivši ambasador u Beogradu, prokonzul Balkanije, Bill Montgomery. Samo godinu dana poslije rušenja Miloševića, s ulaskom republikanaca u Bijelu kuću, Zoki Đinđić gubi američku podršku, navodno zbog nedovoljno energične borbe protiv mafije. I Đukanovića, Đinđićeva strateškog političkog partnera, s kojim je on mogao kontrolirati dvojnu državnu zajednicu, počeli su otvoreno rušiti. Čini se da su postojali drugi kandidati za njihova mjesta, politički beznačajni i sasvim podložni, više u skladu s južnoameričkom procedurom, koja je puno jednostavnija od agende izgradnje demokracije u tranzicijskim društvima. Što je mukotrpno i, po mišljenju neokonzervativnih kreatora politike novog američkog intervencionizma, sasvim nepraktično…

O stanju na Balkanu i o idejama o tome što bi se moglo odmah poduzeti možda je bilo razgovora u Washingtonu, kamo je Ratko otputovao kao gost na inauguraciji predsjednika Georgea W. Busha. Bit će da je povukao stare veze još iz doba antimiloševićevskog šurovanja, kad je stekao i zlatne manšete s grbom američkog predsjednika (odakle mu one s grbom ruskoga, ne zna se…). Kao svoga gosta, Ratko je na inauguraciju poveo – Pukija. Spavali su u “The Four Seasons” – Ratko se razumije u luksuz. Jesu li tada sudjelovali i u nekim političkim razgovorima? Teško, poznavajući anglistički dijapazon barem jednoga aktera, rekao bih prije da su tek podastrle kakve sirotice… No, nakon misije u Washingtonu i poslije jedne partije tenisa koju je Puki na Cmroku odigrao s Montgomeryjem, počela je u Nacionalu izlaziti serija napisa koja kompromitira srpskog i crnogorskog premijera. Razotkrivaju se prijašnji poslovi s cigarama – i to baš u času kad su se ti kanali zatvarali, i to za one koji su informacije i dali u novine. Ukratko, pošto je Petrač ispao iz igre, a s njim i Knežević, ovaj se pokušao osvetiti bivšem šefu, a to je, čini se, pogodovalo nekoj kratkovidnoj američkoj diploomatskoj akciji. Istodobno, Ratko Knežević kandidirao se protiv Mila na predsjedničkim izborima u Crnoj Gori – ali nije bio lud da tamo i osobno otputuje. Podržavao ga je samo dnevni list Dan, koji je osnovala srpska tajna služba uz financijsku pomoć Srpske pravoslavne crkve, a vodio ga prvo jedan moj davnašnji prijatelj iz beogradskih žurnalističkih krugova, koji je otišao pošto su mu dojadila vječita popovanja, gora od onih koje je morao trpjeti dok je radio za Centralni komitet, pa je došao drugi momak, kojega su u Podgorici ubrzo izrešetali Kalašnjikovima u klasičnoj “sačekuši”. Pa sad ti vidi…

Ratko više ne odlazi u Crnu Goru, premda u podgoričkom elitnom naselju, dvije kuće od Mila, ima svoju, veliku, koju je gradio dok su on i Đukanović još bili kumovi. “Veliko, belo zdanje bez suvišnih detalja, blagi svodovi, ogromne terase, vinski podrum, crnogorski klesani kamen i italijanski mermer govore o bogatstvu, ali i prefinjenom ukusu vlasnika…”, opisala je Ratkovu rezidenciju zadivljena Vesna Radusinović, beogradska književno-novinarska vedeta koja piše u Profilu, što je zamijenio Dugu kao glasilo srpskog obavještajnog podzemlja. Iako je Đinđić ubijen pa se cijela Srbija zatresla, ništa od njegovih reformskih akcija nije dovedeno u pitanje – mafija, koja je atentatom pokušala obraniti svoje narko-operacije, sasječena je do korijena u policijskoj akciji “Sablja”. Obavještajne službe još, doduše, muvaju koliko mogu podržavajući antihaški lobi koji nominalno suzbijaju (isto je do jučer bilo i u Hrvatskoj), a cigare, odnosno ilegalna veletrgovina duhanom – s tim je na Balkanu definitivno gotovo. Još je ostao biznis s krijumčarenjem ljudi preko Bosne i droge preko Kosova jer su ta područja, pod izravnom međunarodonom administracijom, oaza organiziranog kriminala. Sve ostalo – pa-pa! Ja ne znam od čega će Ratko sutra živjeti, ali valjda će se snaći u budućoj hrvatskoj tigar-ekonomiji. Bilo bi šteta da nekamo ode, jer bi Zagreb puno izgubio da prestane biti pozornica za takve personae dramatis. Kad god sretnem staroga Budu Lončara, te još neke likove iz onog doba, pa nabasam na Zagorca, ili, pred “Palaceom”, na Praljka, kojega smetem pitanjem – Šta, pustili? (na što zbunjeno odgovara “Ma, privremeno”, jer se nije na vrijeme snašao da me pošalje u božju mater), ili kad u Pukijevim novinama vidim članak o Kneževiću, znam da je Zagreb pitoma prigorska Casablanca, a ne samo jedan poput Stare Pazove dosadan malešni gradić na obodu tranzicijski uspješne Srednje Europe. I stoga, naprijed, Ratko! Zavrti malo Rolodex, pa nije ovo još mrtvo civilno društvo totalne legalnosti poput Slovenije…

(izvadak iz knjige Majmuni, gangsteri i heroji: 20 Portreta politickih protaginista vremena tudjmanizma, 2002. Denis Kuljiš)

 

Ratko Knežević ili kako ne biti špijun, poštovan, ali ni čovjek

 

Lopov

     Ovo je udjedno i sad već tradicionalna osmrtnica ljudima koji su me blokirali na Facebook-u, ali ovog puta sa sasvim posebnim twistom.

    Obećao sam ovu priču nekim ljudima pa, promises kept

Preludij:   Napokon dakle, dogodilo se i to, nakon otprilike 3 godine Facebook prijateljstva (i jednog uživo susreta, na večeri u Esplanadeu) blokirao me gospodnin Ratko Knežević vjerojatno najmutnija ličnost na Balkanu, odmah pored Mile Đukanovića koji je najveći drug lord u Europi, ali i Ratkov vrlo dobar prijatelj, sa jasno kumskim odnosima, ali i nekim malo čudnije prirode.

Milo Đukanović

    Ali Ratko, Ratko je nešto još mutnije, još ljigavije, ali i još gluplje, a osim uobičajenih glasina o vezama sa UDBA-om, jasnim vezama s globalnom financijskom elitom preko Londona, ali i, kako to obično kod nas biva, s cijelim balkanskim krim miljejom, tu ćete pročitati i druge sočne informacije koje iz misterioznih razloga nitko u hrvatskim medijima ne objavljuje. Pa neka bude objavljeno. 

U međuvremenu doznajem da je Denis Kuljiš već pisao o njemu u svojoj poznatoj knjizi o 20 protagonista tuđmanizacije, evo li link na izvadak iz nje, ovdje, dakle objavljeno na ovom blogu.

1. Krenuti ću ipak kronološki. Ratka sam prvi put vidio kod Romana Bolkovića na njegovom izvrsnom talk showu 1 na 1 (kojeg svima toplo preporučam), prije dakle nešto više od 3 godine, kada je rekao puno toga, primjerice, da radi na relaciji Shanghai London (nije bilo posve jasno što točno radi, i ovo će biti leitmotif kroz cijelu priču). Nadalje, Tada je nahvalio Kinu, ogromne kineske banke, njihovu poslovnu kulturu, a i rekao par razumnih stvari o hrvatskoj ekonomiji, komparativnoj prednosti turizma, i slično, pa sam ga odlučio pohvaliti u inboks i dodati na Facebooku. Srdačno je prihvatio i to je to. To je bilo okej, neko vrijeme.

2. Najednom, kao da je postao druga osoba preko noći, počinje pričati o Kini kao novom Gulagu, Raeganovom Carstvu zla, pridružuje se Washingtonskom gerijatrijskom China hawk think-thanku pod nazivom China Present Danger, gdje sjedi i malo je reći “notorni” rasist i paranoik Steve Bannon (koji kao mnogi članovi sam sebi daje titulu honorable member (?!?). Mislim da imaju i Grand Wizzarda,  ili bi trebali), koji su proglasili eto rat Pekingu, doslovno naime: ima i izvrstan i humorističan članak o tome od našeg ponajboljeg stručnjaka za Kinu i međunarodne odnose, Branimira Vidmarovića. No dobro, ne uzimam to u tom trenutku potpuno za ozbiljno, ali primjećujem čudan shift u stavovima na Ratkovim Facebook objavama. Javlja se patološko obožavanje Trumpa, ali i to mi je u to vrijeme još bilo normalno.  Javlja se i gorespomenuta duboka mržnja prema svemu kineskom, a epizoda 1 na 1 sa voditeljem Romanom Bolkovićem u kojem Ratko pjeva hvalospjeve Narodnoj Republici Kini misteriozno nestaje sa Youtube-a.  Tako je nekako nestao i sam raison d’être mojeg dodavanja njega, ali o tom po tom.

 

3. Kad sam se za prethodni Božić, dakle 2018., vraćao u RH, jedan hrvatski poduzetnik u Kini mi je za Ratka Kneževića rekao da je “lobist” (što je jako zanimliva karakterizacija, dakle naglasak na navodnike), i također napomenuo “s nekima te bolje ne vidjeti“. Ipak, iz znatiželje ili naivnosti, sastao sam se sa njm u Esplanadi u Zagrebu. Istovremeno je bila američka delegacija tamo, i Plenković, ali to je vjerojatno bilo slučajno (otišli su neposredno nakon što je on došao). Neki pak ne vjeruju u slučajnosti, “čuli su za njih ali ih nisu nikad vidjeli“,  da citiram jedan film. Zatim je krenula najnadrealnija večera u mom životu. Ispitivao sam ga svakakve gluposti, pričali smo o Kini, hrvatskim poduzetnicima, političarima, ali nikad, ali baš u ni jednom trenutku nisam dobio jasno mišljenje od njega, niti čak govor tijela koji bi se mogao pročitati, skoro kao da je treniran za to, a Bog zna da se smatram dobrim čitaćem, jer to apsolutno to jesam 🙂 . U međuvremenu saznajem o navodnim vezama sa UDBA-om, te jasno:

O ničemu dakle čvrstog stava, i vrlo dobro istreniran poker face. Osim naravno o tome da je Kina ekstremno komunistička (što je meni suludo smiješno kao ideja), o tome je imao jako čvrst stav i jedino o tome, Kina je Sjevjerna Koreja i Kina je Gulag, što će kasnije poput kakve mantre često ponavljati i na Facebook objavama. Tamo, po Ratku, Partija sve krade. Ja živim ovdje preko tri godine, poslujem, te znam nekoliko tuceta ex-pata koji rade isto, i nitko ni mene, ni njih nije pokrao, dapače vrlo smo poštovani, ali ok, naime. Tada shvaćam da je imao neugodno iskustvo u Kini, da ga je neki partijski službenik otkrio ili kao špijuna ili kao hohštaplera (po svoj prilici oboje :)), figurativno naguzio, jer u Kini partijska hijerarhija, i samo partijska hijerarhija diktira moć, a ne velićina tajnog računa u Dubai-u (Ameri imaju onu poslovicu, onaj s najviše novaca za stolom je uvijek šef. U Kini to nikad nije tako).  Dapače, vjerojatno ga je notorno tajnoviti kineski FBI i CIA (u jednom) brzo otkrio, naročito jer je to bilo doba masovne internetske provale podataka svih američkih operativaca (Minsitry of State Security).  Ali ovdje ne forsiram temu dalje, mrzi Xi Jinping-a, to je to, ne mogu tu ništa iako sam kratko pokušavao. Postavljam još realno glupih pitanja, ali nisam više ni znao što bih i umoran sam od neke španjolske pive, i nedostatka smislenih odgovora s njegove strane. Za što je i treniran, jasno.

(Inače o tome što po kineskoj političkoj teoriji znači kapitalističko društvo i dobro objašnjava gore spomenut obrtaj odnosa financijske i političke moći objasnio je Eric X. Li).

Dan nakon toga je mi je i netko drugi, koga sad neću imenovati direktno, ali dovoljno je reći da je poduteznik, rekao, uživo i na kavi,  te naoko smrto ozbiljno – “zašto si se sastao s njime“,  nakon čega je odlučno izustio pitanje “Koji će ti to kurac u životu?” verbatim, i onda nastavio prodorno gledati u oči da poanta bude jasnija, te držati pauzu, što je svakako dobra tehnika. Tada sam shvatio da sam očito zajebao, ali reko sam sam seb: mlad, naivan, nebitan, koga briga. Okej. Idemo dalje.

4. Zašto je Ratko Knežević toliko notoran, za slučaj da do sad niste pročitali gornje članke o njemu? Kao prvo, išao je sa Milom Đukanovićem u razred, i sa tim stvorom bio najbolji prijatelj, jasno i kum mu je. Pomogao je preko veza sa London School of Economics izobirati da se Crna Gora efektivno stavi na mapu Europe, u koje vrijeme je imao i vladin privatni avion na raspolaganju, o čemu postoje detaljne priče na Internetima. Po njegovim riječima, bromance je trajao sve dok ovaj nije ubio Pukanića, ali njegove riječi su u najmanju ruku dubiozne istinosne vrijednosti. Činio se iskreno dok je pričao o tome, i možda je i bio, ali ne vjerujem da on može osjetiti empatiju: čovjek je najčišći primjer Dark triad (narcisoidnost, makijavelizam i psihopaija) osobnosti koji sam ikad vidio, a to je puno za reći jer sam upoznao svakakve ljude, ali i volim psihologiju. Uostalom što točno pozitivno možemo zaključiti o čovjeku koji je bio bestie sa najvećim prvo duhanskim pa drug bossom Europe koji je direktno ili indirektno odgovoran za 50-ak naručenih ubojstva odnosno atentata, ako ne stotinjak, samo ako je sudeći po dostupnim info na engleskom Wikipedija članku o njemu (koji je već linkan)? Izbjegao je Milo suđeje u Italiji na temelju diplomatskog imuniteta, isplati se biti premjer Escobar. Desetljećima vlada, ne znam, to je valjda neki Putin/Vučić model demokracije.

Ovdje valja dodati još nešto ekstremno sumnjivo: u vrijeme našeg Facebook prijateljstva, često sam ga ispitivao o Vučiću, Mili Đukanoviću, poznatoj kokainskoj ruti, srpskim aferama o kojima je pisao i Index, ruskom pritisku na Srbiju i slično. 

U jednom trenutku tako pitam i direktno i detaljno o Mili. Odgovor: šutnja. Ono što danas sa naknadnom pameću mogu zaključiit jest da je cijeli ovaj tobožji razilazak sa Milom "for show" odnosno za narod, medije, a da je u stvari i dalje duboko upleten u cijelu operaciju. Ovo je naravno samo spekulacija, ali postoji jako puno indicija, osim moje anegdotalne, koje je čine plauzibilnijom, i broj tih indicija raste iz dana u dan.

5. I to sve, to je u biti početak. Onaj leitmotif mi je oduvijek bio najzanimljiviji. Kaže jedan moj pametni prijatelj, “kad ti netko ne zna objasniti čime se bavi u rečenici-dvije, znaš da je hohštapler“. Primjera radi, tako je meni Ratko na večeri rekao da je “stručnjak za krizni menadžment grupa i pojedinaca“. Konkretna dugačka sintagma nema puno smisla izvan nekog menadžerskog lingoa gdje pričaju o “helicopter view-u” i “rainmakerima” (i da pohvalim očito budućeg menadžment gurua Branimira Vidmarovića na kreativnosti, Orbital strike veiw-u), ali zanimljivo mi je bilo da je nikad više nigdje nije ponovio to kao karekterizaciju svojeg posla. Po jednima je dakle “lobist”, gdje su navodnici očito ključan dio formulacije, sam kaže da putuje 200 000 km godišnje, čas je u DC-u čas u Londonu, po drugima špijun, udbaš i kriminalac, na jednoj slici grli Putina (što je osporio čak u komentaru kad sam ga pitao, ali doslovno, postoji slika. Voli on te Donald Trumpvjeruješ li meni ili svojim očima” laži). S druge strane oni koji su kopali su našli da je na, malo je reći čudnoj funkciji neke Nigerijske energetske kompanije (?!?). Detaljne podatke o samoj kompaniji je notorno teško naći, ali ovakvi ljudi i vole tajnovitost, no po onome što vidimo radi se o dealovima od više stotina milijuna dolara.

No što se zapravo dogodilo u Kini nije mi rekao, osim što je maloprije lagao “da je došao tamo i vidio kako je te zamrzio komunistički sustav“,  danas uobičajen tune za sinofobe svih vrsta,  ali je, vjerojatno zbog alkoholne anterogradne amnezije, prikladno zaboravio da je u međuvremenu pjevao hvalospjeve Kini kod Bolkovića, zbog čega sam ga, da napravimo i krug, i dodao (a što je javno dostupno na Youtube-u, dok nije misteriozno nestalo. Čudni su putevi Ratkovi).

I, što na kraju radi Ratko Knežević? Meni je iskreno nasmiješnije kad ponovno gostuje kod Bolkovića (ali ovog puta drvlje i kamenje po NR Kini), pa dolje, ispod, kako to obično biva, piše dakle “Investitor“.  Brilijantno. 🙂

Toliko zasad o liku i djelu Ratka Kneževića, najmutnijeg našeg ali svjetskog “lobista”, menadžera, James Bonda, ali ponajviše jadnog hohštaplera koji ne zna, ali doslovno ne zna racionalno raspravljati, što je bio na kraju i povod za block koji je pak povod za ovaj tekst.

6. Sad malo o razlogu blocka, dakle (s njegove strane). Dark triad su moćni ljudi kad su inteligentni. Jadni Ratko je low IQ i ne može zadržati logičku nit u raspravi niti jedan komentar. Screenshotao sam posljednu raspravu kao primjer. Drugo, davao mi je mudro razne savjete, prehrambene, te pričao nebuloze o parazitima (?!?) i nekim suplementima kojih treba piti u nenromalnim količinama, dakle, priče koje su dostojnie 85 IQ deranged boomera, a na što sam sve zahvaljivao jer sam eto pristojan, a i makivajelist. Mislim, dovoljno je reći da je ludo dogmatični Trumpovac, ali ovo je već bilo na rubu smiješnog, a tada mi je bilo tužno. Najzad razumijem zašto cjeni Trumpa; bez svojeg privilegiranog starta ni on ni Trump ne bi mogli obavljati posao kognitivno zahtjevniji od upravljaca viličarem u skladištu, valjda bi i to zajebali, but I digress. U međuvemenu mi je prijatelj rekao da je to u stvari itekako zahtjevan posao, pa pričanje o helicopter view-u, okretanju glave 360 stupnjeva oko svoje ose (sic!) jer su mogućnosti svuda “a mogućnosti su sloboda, svaka vrsta slobode” i drugi genijalni statusi koje ću jednom ovdje uploadati, postaju bolji izvor legitimiteta, a i prihoda kada se samouvrjeno pitcha Nigerijskoj energetskoj kompaniji. Šteta što naš tragičan junak Ratko nije shvatio mogućnost da prestane pijan pisati statuse, možda bi onda shvatio i onu o Hegelovu o nužnosti kao slobodi, ili je pak to okretanje glave za 360 stupnjeva opis osobnog iskustva upravo pijanog pisanja statusa?  Ignoramus et ignorabimus.  Samo mu preporučamo da ne bude pijan u helikopteru.

7. Jedna zajednička i meni jako draga FB prijateljica linkala me i teggala u vijest o jedenju šišmiša u Kini (što su mogući prjenosnici Wuhanskog koronavirusa – kasnije se saznalo da je to u stvari jedna vrsta zmije). Nisam ulazio u autentičnost Daily Maila ali rekao sam, “valjda, štajaznam”. Ljudi imaju problema shvatiti da je Kina cijeli svijet u malom. Ali Ratkov prvi komentar je bio najgore rasističko smeće, da oni nisu civilizacija (jer eto 0.01% ruralne populacije jedne nama neobične životinje). Pa sam ja odgovorio sa 20 kineski superiornih kvaliteta ili postignuća , statistikom o superiornom IQ-u, te člankom o AI supremacyu gdje najveći stručnjak sa Harvarda piše za National Interest, inače njegov dragi right wing news outlet, na što je on rekao džabe ako jednu šišmiše, ali i spomenuo Mao-a iznebuha kao da je sve to eto nekako povezano. Jer u Ratkovom mozgu, je. Imao je i jedan agument po kojem je USA creidt card market veći od cijelog izvoza Kine, što mi je 3 sekunde guglanja pokazao da je priglup argument. Odgovorio sam pristojno se da ne mogu usporediti kruške i jabuke. Samo Wechat i Alipay daleko prestižu milijarde dolara američkog spomenutog tržišta, a što se čak spominje u članku, kojeg je evidentno bio prepijan da čita. I očtio prezauzet…Sramoćenjem. Uostalom Kina je sa par sto milijardi USD izvoza i dalje najjača izvozna sila svijeta odavno, i to je upravo uspoređivanje kruška i jabuka, koje je valjda naučio na London School of Economics. Rekao sam mu i da je FX reserve Kine 30 puta veći od onog čime se hvali, pa je zašutio, jer kažem, ne zna raspravljati niti dva ili tri komentara u nizu o istoj temi, i krenuo je tome kako sam narkoiziran (?!?) i na opioidima i halucinogenima (jer sam pričao jednom o opioid crisis koji je potpuno krivo shvatio, te sa još jednom njegovom prijateljicom o antidepresivima koja je klinički psiholog u Americi, a koju ovom prilikom pozdravljam, long story), što je ironično jer je očito debelo pod gasom pisao, a obzirom na imperijalni i suludo autoritativan stav te veze sa Milom, kokain kojeg je sad pun Zagreb a i cijeli slobodni Zapad mi je nekako tu upao u oko kao mogućnost.  Za one koji ne znaju, a to su uglavnom svi, kombinacija etalnola i kokaina u jetri sintetizira spoj kokaetilen koji je mnogo potentniji od samog kokaina. Ali možda je samo ekstremno neugodan i priprost pijanac, a i otrkio svoju pravu prirodu – in vino veritas.  Nakndano saznajme da navodno “puno gore i ružnije vrijeđa” sugovornike i da sa “svima tako raspravlja”,  ja ipak to nisam primjetio do sad, ali takav je glas na ulicama fejsbuka. Za kraj je ustvrdio da sam dogmatik po pitanju Kine (doslovno sam prije 3 h kritizirao nečije stavove u vezi umajivanja broja žrtava mmasakra na Tian’anmen-u, niti pušim pa makar jednu Partijsku laž, dok je njemu Trump sveto pismo). Ali eto, rekao je on to i ne ugušo se od ironije, ali najgore od svega, nema dovoljno ni razuma, ni samosvjesti ni, barem ne u tom trenutku, mentalne pribranosti (čuo sam i da odblokira ljude nakon blokiranja, što ojačava tezu o utjecaju raznih supstanci), da shvati kako suludo loše stvari priča, i kako je ultmativno u cijelom vrlo javnom raspravu napravio od sebe lakrdiju, sramotu i javno ruglo, do te mjere da su mi se ljudi u inbox počeli javljati sa posrpdnim komentarima o Njegovoj Visosti (uz obavezni caveat da ostanu anonimni, naravno). Da ne spomenem prečudne gramatičke i pravopisne, ma ne greške, nego not even greške, te suludi genocid nad jadnom interpunkciojom i slično (obavjestiti UN).

8. I onda mi je sinulo. Pa Trump! Naime, prije par dana je objavio, jasno sa Trumpovog instafeeda jer je to realno najbolji izvor (jednom mi je tako i Breitbart linkao indirektno. Neironično.), kako je deal ogromna pobjeda za Ameriku (radi se o Phase I Trade dealu USA i PRC). Onda su renomirani stručnjaci polja međunarodnih odnosa, geopolitike i ekonomije počeli pisati i ubojito argumentirati da je Kina realno jedini pobjednik u ove 2 godine, što ću i linkati malo niže. Arugumenti da je Trumpov hawkish pristup efetivno pomogao Kini. Da je deal predizborni stunt baš kao i Sulejmani, i smokescreen na impeachment. Dakle:  Foreign Affairs, Politico, sve vrhunske analize bar none.

9. Naivno sam to iz dana u dan linkao na njegov slavodobitni status o “Trump winning”, zajedno sa odabranim citatima. Nije ni “a” odgovorio, ali kipjelo je u njemu očito kao u ekspres loncu, kipjelo je još dvostruko gore jer nije mogao ni početi argumentirati jer nema mentalne kapacitete za to, i jer su mu baš kao i njegovom idolu Trumpufacts the worst enemy“.  I sasvim očekivano, naletio je danas prikladno na Aurelijin (zajednička FB prijateljica) status u kojem me označila, šišimiš status dakle (sreća što ga nije izbrisala kako sam prvotno mislio, jer je stvarno pokazao tko je i što je i kakva je jadna sramota od nesigurnog narcisa. Srećom imam i sve screenshote, jer volim igrati šah 🙂 ), i iskalio je svoj rasizam odmah u prvom komentaru . Kinezi nisu civilizacija, maltene su divljaci, i onda sve ostalo sto sam već nabrojao u raspravi.

10. Ja sam i dalje pokušao biti pristojan, i rekao kako mi je žao a je ovakav pijan na fejsbuku javno ruglo (naravno to nisam rekao rekao, nego otprilike to ali na pristojan način ) , naročito jer mi je osobno vrlo drag bio uživo u Esplanadi onomad (što je polu-istina ali eto, barem to). On me nazvao onim što po njegovim riječima u njegovom kraju, Crnoj Gori, dakle očito velikoj civilizaciji, zovu “splačinom“, te rekao i dramatičnio brže bolje učinio, block. Taktičko povlačenje kukavica je najmanje što sam očekivao od, da prostite, splačine. Za kojeg naknadno saznajem duboke veze sa cijelim balkanskim krim miljeom, osobne procjene Alke Vujice da mu je financijska korist jedini motiv u životu i sliče nimalo iznenađujuće informacije o kojima više u ovom podužem ali nevjerojatno informativnom blog postu (naslov ovdje je moja intervencija. op. f. 🙂 ) :  

Ratko Knežević – Čovjek Splačina

Ja sam još odgovorio da je on hohštapler  (kome to još nije jasno, žao mi ga je) i da mi je drago da ga je po svoj prilici primio od visokorangiranog člana Partije u dupe, da prosite francuski, te dobio blacklist za Kinu, što je u biti doživotni, ali tad je već bio blokiran. No bez brige, vidjeti će on sve ovo, ako već nije.

Toliko o tužnom, suludo mutnom, demetnom i duboko narcisoidnom, sociopatskom i makijavelističkom , ali tragično low IQ (kao što mi je poznanica davno rekla za njega, svaka joj čast na intuiciji) slučaju “lobista”, globbetrotera, Hrvata (?), Katolika (?), Crnogorca, te sinofobnog rasita i neugodnog nakokainiziranog pijandure. Laka mu zemlja. Samo da još nadjem prikladnu sliku njega za stavit ovdje i voilà. (u međuvremenu obavljeno op. f.)

Cezar je jako sretan danas, jedva sam čekao da uništim ovog jadnog hohštaplera. Mislim da će potegnut još puno više alohola kad ga obavjeste o ovom statusu (originalno je ovo FB status). A tek kad krene o blog postu na službenoj web stranici, pa možda i FB stranica. Trebati će preći na jaču robu.

Pray for Ratko 🙂

Casear gaudet, danas je veliki dan. I prikladno je dragi Bog htio da bude Kineska nova godina, i to baš godina miša . Shvatite obje informacije u kontektu statusa kako hoćete .

SPQR

” I enjoy crushing bastards” – Julian Assange

EDIT:  Naknadno su izgleda i osvanule prve prijetnje:

Na što sam odgovorio javno i ponosno. 🙂

EDIT EDIT: Naknadno dodajem neke citate Denisa Kuljiša koji je napravio, kako mi je netko tko dobro razumije psihologiju rekao, “najbolji opis Ratka Kneževića kao osobe“.

S naslovne stranice Nacionalova mjesečnog priloga Nstyle, posvećenog praćenju životnog stila bezočnih skorosteka sa Zapadnog Balkana, u broju za ožujak, blista 18-karatni osmijeh Ratka Kneževića. Mladoliki princ lovaške kontraklase čije aristokratske pretenzije sežu do prekjučer, ima fabuloznu reputaciju stvorenu pod nimbusom nedavnog rata. U tom ratu su nastala i najveća bogatstva pa iznad sitnog pretvorbenog patricijata, stoji gornji dom ratnih profitera, sastavljen od perova koji su upravljali švercom cigareta, oružja i naftnih derivata. Šefovi su im u Haagu, ali njihov kapital slio se sad u najveće financijske tokove Zapada pa kotira na burzama.

Obzirom na samu količinu samog teksta, odlučujem objaviti to kao vezani ali posebi blog-post, u čast nedavno preminulom Denisu Kuljišu koji je po svoj prilici obavio bolji posao istraživanja lika i djela Ratka Kneževića od ikog drugog, živog ili mrtvog.  Što ne čudi.

Caesar Franciscus Augustus Tusculum, Pontifex Maximus et Imperator de Sacrum Imperium Croaticum, Filii Sol Invictus et Iuppiter Feretrius

 

Kanye & Peterson i zeitgeist suvremenog kapitalizma – Part 1#

Ovdje ću analizirati jednu sad već malo stariju Kanyeovu pjesmu, ali u duhu trenutačnog globalnog duha vremena te u analogiji sa stavovima Jordana B. Petersona. Pjesma je “New slaves” – a suštinu iste je stvarno teško sažeti, pa ću tu stati sa opisivanjem. Koristiti ću dva Youtube linka, jedan live nastup, drugi studio version. Tekst pjesme je cijeli u ovom postu (seciran, ali vjerujem dovoljno pregledno).  Počnimo:

My momma was raised in the era when
Clean water was only served to the fairer skin
Doing clothes you would have thought I had help
But they wasn’t satisfied unless I picked the cotton myself

Referenca na (preminulu) majku, ropstvo, pamuk, boju kože – sve uobičajeno lijevom diskursu. U pozadini live nastupa se vrte reklame, konzumeristički ethos u nekoliko brzih frejmova, uskoro ćemo vidjeti zašto. Ništa novo, idemo dalje:

You see it’s broke nigga racism
That’s that “Don’t touch anything in the store”
And this rich nigga racism
That’s that “Come in, please buy more
What you want, a Bentley? Fur coat? A diamond chain?
All you blacks want all the same things”

Ok, dakle posotje dvije vrste rasizma. Ovdje već vidimo malo nijansiraniju sliku stvarnosti, onako kako bi iz neke nepristrane perspektive i trebalo biti. Ovdje je Kanye puno sličniji Petersonu nego bilo BLM pokretu, markistima, bilo cijelom desnom dijelu političkog spektra. Naprosto – zbori istinu, govori ono što osjeća da je preslika stvarnosti – Istina. A to je, morati ćemo prihvatiti, najviša vrijednost.

Used to only be niggas now everybody playing
Spending everything on Alexander Wang
New Slaves

Malo detaljnije:

  • Broke nigga racism – vjerojatno će ukrasti nešto.
  • Rich nigga  racism – dođi opet, kupi još!  Luksuzni auti, bling, $50,000 obleka – ma neka. “All you blacks want all the same things“.

“Use to only be niggers, now everybody playing” 

Ovo je isto vrlo slojevit stih. Naime,  jako je zanimljivo pratiti kako se jezik i nomenklatura mijenja kroz povijest, te kako istovremeno politička korektnost raste i dobija na značaju. Prije su bili crnčuge, pa su postali obojani, pa je prešlo na “crnac“, a danas je POC (“person of color“) najbolji politički korektni termin, općeprihvaćen od liberalne lijevice, i to za sve afro-amerikance  ali i za sve druge manjine.  Dakle: now everybody playing. Ne treba puno objašnjavati zašto je društveni fenomen Jordana Petersona (kao zakletog protivnika PC kulture) ovdje u neočekivanoj ali očitoj harmoniji sa Kanyeovim stihovima.

Ono što slijedi je dakle hook pjesme, onaj najbitniji dio koji bi trebao izraziti poantu pjesme, u ovom slučaju suštinu društvene situacije čovječanstva te Kanyeov osjećaj prema istoj:

“You see there’s leaders and there’s followers
But I’d rather be a dick than a swallower”

Ne znam što više dodati ovdje – Kanye West ovdje prihvaća društvenu hijerarhiju (naspurot markističkoj ideji “klasnog konflikta” te egalitarizma) – i jasno odabire svoje mjesto u njoj. Kao netko sa net worthom od 150 milijuna USD, donekle je razumljivo. Opet, ako sličnost sa Petersonovom slikom društvene stvarnosti nije očita, onda vam ne mogu više pomoći. Explanations come to an end somewhere (Ludwing Wittgenstein).

I throw these Maybach keys
I wear my heart on the sleeve
I know that we the new slaves
I see the blood on the leaves
I see the blood on the leaves
I see the blood on the leaves
I know that we the new slaves
I see the blood on the leaves
They throwing hate at me
Want me to stay at ease
Fuck you and your corporation
Y’all niggas can’t control me
I know that we the new slaves
I know that we the new slaves

Ok, ovdje smo došli do lijepog libertarijanskog i radikalno individualističkog dijela. Koliko god Kanye bio bogat u utjecajan, on je ništa naspram nekog milijardera, a još manje naspram korporacija koje imaju tržišnu kapitalizaciju oko 3000 puta veću od njegovog cijelog bogatstva.

Što to zapravo znači? Koji vrag je moć individue u društvu u kojem jedna koropracija vrijedi više nego  pet (5) BDP-a  Republike Hrvatske, i što on može pred takvim Golijaotm? Ovo je stara tema, koja je u zadnjih 10 godina opet, i to s pravom, dobila zamaha. Radi se o pro-tržištnom anti-korporatizmu, ili kako je izraženo u ovom izvrsnom članku “free market anticapitalism.” Ovo je zanimljiv twist u pro-kapitalističkom narativu, jer je s jedne strane potpuno u skladu s onim što ljevičari zahtjevaju (i jako ih zbunjuje, vjerujte mi na riječ 😀 ),  dok je i dalje individualistički i libertarijanski.  No što je to toliko loše sa velikim korporacijama?

 

 

“Small businesses are the backboone of the economy”   

U ovom dijelu ne namjeravam prepričavati gornji video – ali ga toplo preporučam bilo kojem još-uvijek skeptičnom čitatelju. Poanta je – prostor za djelovanje malim i srednjim poduzećima se s vremenom sve više skraćuje,  M&A je u boomu (što se događa i  u Kini), posljedično njihova moć lobiranja (ali i karteliziranja, monopoliziranja) raste, dok se u relativnom smislu moć našeg Kanyea i dalje smanjuje, koliko god nam je njegovo bogatstvo teško pojmiti.

U drugom dijelu ćemo vidjeti što je to toliko bitno u malim i srednjim poduzećima, na primjeru Njemačke, te nastaviti analizirati Kanyeove, Petersonove i ine stavove u duhu vremena u kojem nastaju.

Za kraj studijska verzija, puno bolje zvuči. 🙂

 

Stay tuned.

 

杜布罗夫尼克 – 自由之圣诗

这座城市叫杜布罗夫尼克。以前是独立的共和国,现在是克罗地亚的一部分。每年好多中国人旅行到克罗地亚

 

 

杜布罗夫尼克人国旗上写的就是”LIBERTAS”, 拉丁的意思是”自由”。

 

 

杜布罗夫尼克人很喜欢自由,这首诗也表达了这样的意思。

https://m.youku.com/video/id_XNDA2Njk3NTcxNg==.html?spm=a2h0k.8191393.bodydiv.5%212~5%214~A&from=s7.8-1.2&source=https%3A%2F%2Fwww.soku.com%2Fm%2Fy%2Fvideo%3Fq%3Dhymn%2520to%2520liberty%2520chinese

https://v.youku.com/v_show/id_XNDA2Njk3NTcxNg==.html?x&sharefrom=android&sharekey=b2a493cb5c7a7c4cc45941fabb8cff159

 

自由之圣诗

哦,美麗的,哦,親愛的,哦,甜蜜的自由,
是上帝賜給我們的寶物。
是我們所有榮耀的真正原因,
是這些森林唯一的裝飾。
所有的銀子,所有的金子
所有人的生命,
都無法償還你的純潔的美麗。

 

这位诗人,文学家叫 Ivan Gundulić。 我把他写的诗歌翻译到中文。

Predivna slika

O ideologiji, zlu, i ljudskoj prirodi

Ovaj tekst neprirodan je brak teksta kojeg sam počeo pisati prije nekoliko mjeseci, sa sadašnjim tokom misli, pa će u tom smislu ponekad zvučati anakrono ili zastarjelo, ali i neuredno i nezgrapno. Potruditi ću se prilagoditi ga u tom smislu, dakle u duhu sadašnjih zbivanja, ali ionako nema ničeg novog pod Suncem, rekao je netko mudriji od mene. Volim skakati sam sebi u usta.

 Za početak nekoliko buzzwordova i/ili ključnih rijeci da tema bude jasnija: echo-chamber, liberalizam, totalitarizam, ljudska priroda (te evolucijske reperkusije na istu), Platon. Već iz samog ovog kratkog nabrajanja je jasno da je ovo tema psihologije, biologije, sociologije, politike, jednako koliko i filozofije i religije – gotovo da ne postoji područje ljudskog istraživanja i razumijevanja svijeta koje se na ovaj ili onaj način ne bavi ovom temom. Utoliko sam zagrizao puno vise nego sto mogu pojesti (volim kalkove), ali kao opaki filosofski mamojebač neću odustati. Boriti ćemo se s jezikom, i nadam se da ćemo u potencijalnom dijalogu doci do nekakvih zaključaka. To je ujedno i poanta teksta, ali sve u svoje vrijeme.

Cini se uzavrela situacija trenutačno u hrvatskom društvu. Jučer su javno zapalili Novosti. Općenito sam apsolutno protiv Novosti, ali i protiv javnog paljenja fizičke manifestacije ljudske misli i ideja. Nešto je fundamentalno barbarski (ne samo anti-liberalno) u samom činu; i onda opet, Novosti su glasilo srpske manjine koje je oteto od umrežene klike politike i onog najljigavijeg od hrvatskog novinarstva (popularno i opravdano znanog kao dnovinarstvo. Nemojte biti dnovinari, molim Vas. Ubijajte mačiće, tucite beskućnike, samo nemojte biti dnovinari).

Ali ovaj tekst nije o Novostima niti o hrvatskoj dnevnoj politici. Ono sto meni prvo upada u oči, valjda zbog sociološkog obrazovanja (hvala FFZG) i općenito ljubavi prema analogijama, jest nevjerojatna analognost društvenih pojava u RH, s onima u svijetu, globalnom društvu takoreći. Ovdje valjda otkrivam toplu vodu, ali bear with me. Istovremeno dok su nasi dnovinari pisali moralni šrot, a njihovi konzervativni partneri u plesu palili njihov opus, dogodio se i Charlottesville, i netko je nekog ubio jer je eto, to valjda postalo normalno. Autom se on zaletio, kao da ga je ISIS inspirirao, i tu ironiju je jednako lako primijetiti koliko ju je teško ignorirati. Ali ovdje neću previse ni o kripto-fasitima ni o SJW-ovima, koju su upravo jednaki partneri u plesu kao spomenuti tradicionalistički piromani i dnovniari, nego bih vise pozornosti volio posvetiti echo-chamberima i trenutačnoj društvenoj situaciji temeljnog nerazumijevanja tuđeg poimanja svijeta, potpunog izostanka društvenog dijaloga, a ovo potonje je čini mi se ključno. Dijalog je, napisao sam u uvodu u ovu stranicu jučer, primarna i glavna forma filosofije. Zašto sad najednom filozofija? Ovako:

Mala povijesno-filozofska digresija: kada filozofi, suvremeni (Žižek, Despot, Badiou), ali i oni od prije (Heidegger, Hegel, Platon), kažu, da nama (društvu!) treba više filozofije (preferiram “s” ipak), onda, da je ovo jedna od stvari na koju misle, barem meni je, sasvim validna interpretacija. Sokrat je osuđen na kvarenje mladeži. O tome je moj dragi internetski prijatelj Davor Katunarić lijepo objavio blog post kojeg Vam toplo preporučam, evo i mali izvadak, dakle autor je Alain Badiou:

Sokrat, kako ga vidi Platon, eksplicitno osuđuje korumpiranu prirodu moći. Moć je ono što kvari, a ne filosof. U Platonovom djelu nalazimo nemilosrdnu kritiku tiranije, žudnje za moći, koju nije moguće poboljšati i na neki je način konačna riječ o toj temi…. Tema filosofije je pravi život.

Tema filosofije je pravi život. Ovo ćemo analogno primijeniti u ovom tekstu, ali se ovdje ipak neću baviti pravim životom, koliko pravim su-životom (društvom, a ne toliko individuom, te prirodom zla). Ali to dvoje nije odvojivo – samo naglašavam kontrast Badiouovog teksta, s ovim iz mojeg pomalo zbrkanog, pera. (Nadalje, Badiou šalje poruku mladima, dok ja pišem tok misli o društvu i njegovoj bolesti, a poruka je upućena svima, bez iznimke).

Da se vratimo ipak na gornji izvadak: Platon osuđuje korumpiranu prirodu moći. Za nekoga tko je htio da filosofi budu vladari, zanimljiva je ovo situacija. Ali, ovdje bih ipak stavio naglasak na predivno suglasje ovakve interpretacije Platona s klasičnim liberalizmom, odnosno radikalnim centrizmom, kako ga je Davor Huić (kojeg izuzetno cijenim) nedavno prekrstio. Ovdje su Platon, Huić, Katunarić, i Jordan Peterson (moram namedropat, ne mogu si pomoći) na istoj, po meni suštinski mudroj, strani. Ovdje je centrizam, kako ga i Liberal.hr unatoč nazadnosti hrvatskog društva (ili upravo zbog iste) promiče, jedino i istinsko rješenje problema ljudskog suživota. Uistinu, povijest, i ekonomski progres čovječanstva, pa i sam kapitalizam koji ga je direktno i nedvojbeno uzrokovao – svi ti fenomeni jasno pokazuju koja i kakva društva prosperiraju, a koja stagniraju odnosno propadaju (to je istoznačno). Ali ne radi se ovdje samo o pojedinačnim društvima (razvijenom Zapadu, NR Kini i cijeloj sinosferi, Japan, J. Koreja), nego o upravo neprikosnovenom napretku ljudske vrste i civilizacije u cjelini. Hegel, da je živ, bi klicao od sreće. Možda ga je Fukuyama dobro inkarnirao, ali ne bih u te detalje u ovom trenutku. Valja ipak spomenuti kratko, ali lijepo objašnjenje Hegela, citirano sa srpsko-hrvatske Wikipedije, zajedno i s citatom samog Hegela:

U analizi države Hegel je pokazao kako svjetska povijest ostvaruje svoj razvoj u napredovanju u svijesti o slobodi: u istočnjaka samo je jedan slobodan (Car,  天子, Sin Neba op. franjo) ; u Grka slobodni su mnogi, ali još uvijek ne čovjek kao takav (zato imaju robove);

tek su germanske nacije u kršćanstvu došle do svijesti da je čovjek kao čovjek slobodan.” (G.W.F. Hegel)

Ovdje imamo i meni osobno predivnu analogiju kršćanstva i liberalizma, i to je već moj dragi prijatelj Ivan Čović izvrsno objasnio, citatima iz Novog Zavjeta odnosno evanđelja, u svom prvom članku na Liberal.hrIsus Krist liberal? Ovi citati iz Biblije to potvrđuju

Nietzsche je također, iako je žestoko kritizirao kršćanstvo, dobro primijetio da je upravo kranski duh introspekcije i skolastike, disciplinirao Europu tj. Zapad, te, ovo je moj dodatak: doprinio razvoju filozofije i ljudskog društva – kapitalizma, moderne znanosti – svega. (Jordan Peterson to objašnjava nekakvom vrstom duhovne samodiscipline – ovdje bi mogli i o Weberu, protestantizmu i kapitalizmu, ali mislim da ovaj tekst ima već sasvim dovoljno digresija za prosječnog čitatelja).

Za kraj bih cijelu ovu priču povezao s drugom ključnom idejom ovog teksta. Prva je, znam da je umoran čitatelj već zaboravio, dijalog. Druga, koje se nisam dotakao osim implicitno filozofirajući o društvu, ljudska priroda. Ovdje ću biti vrlo kratak i eksplicitan. Čovjek je fundamentalno pokvaren. Mogu li reci zao? Možda. Naime, zao u određenim situacijama – u datim okolnostima, svatko je stražar u koncentracijskom logoru (ovo je parafraza Petersona). Ne moram tu ni spominjati Stanford eksperiment. Kloniti ću se i evolucijske psihologije, ali moram naglasiti da je ona bitan dio ove slagalice. Dovoljno je reci da je po nekima sama evolucija jezika (kao sredstva komunikacije, ali i laganja) i viših kognitivnih sposobnosti (apstraktno razmišljanje, samosvijest) uzrokovana potrebom za dominacijom. Na kraju krajeva, čovjek je apex predator, to jest predator koji nema ni jednog drugog predatora – top of the food chain. Jednako kao sto je kršćanstvo, ali i gotovo svaka druga religija, ali nikad s istim naglaskom kao kršćanstvo, prepoznalo ovu veliku istinu, u svojoj ideji istočnog grijeha, te inherentne grešne prirode svakog pojedinca. Samo želim citirati sto je Solzhenitsyn, koji je preživio Gulag i najgoru torturu, napisao:

 

Da barem postoje zli ljudi, na odredenom mjestu, podmuklo cineci zla djela, pa bi samo bilo potrebno odvojiti ih od nas ostalih, i unistiti ih. Ali linija koja dijeli dobro i zlo reze ravno kroz srce svakog ljudskog bica. A tko je spreman unistiti dio vlastitog srca? (Aleksandar Solženjicin, Arhipelag Gulag)

Leva ruko, čuvaj se. Desna, tvoja sestra, drži nož. (Dobrica Ćosić)

To je uglavnom to. Problem ideologije, SJW-a, fašista, i komunista, je ta ideja da će zle ljude pronaći, locirati, i neutralizirati na manje ili vise brutalan način. Nije veliki skok od SJW-evskog “punch a Nazi” do sjevernokorejske ideologije po kojoj su 20% (možda vise, zaboravih) vlastite populacije reakcionari koje treba odvojiti (poslati u radne logore jednom za svagda, ili smaknuti, zajedno sa cijelim njihovim obiteljima). Problem ideologije, problem je moralnog apsolutizma te temeljnog nerazumijevanja ljudske prirode. Utoliko bih ovaj članak htio završiti citatom iz pjesme benda System of a down, koji se ponavlja tijekom pjesme prikladno poput mantre:

 

Don’t you

realize

that evil

lives in the motherfucking skin?

 

Koji je lijek? Mislim da sam rekao dovoljno puta, ali nekako se volim ponavljati. Centrizam. Klasični liberalizam. Dijalog. Filosofija. U suštini su ista stvar, a drugog lijeka naprosto – nema.

EDIT:

Zaboravih spomenuti kljucnu ideju, u zlu, gdje onaj tko čini zlo prisvaja za sebe ulogu žrtve. Hitler je bio žrtva Židova (o njima eksplicitno priča kao virusu ili bakteriji koja izjeda zdravo tijelo njemačke nacije), muslimani su žrtve Židova, Amerikanaca. General Mladić je navodno bio opsjednut tom psihozom viktimizacije srpskog naroda. Hrvatski nacionalisti i nasi ratni zločini jednako su “opravdani” time sto smo eto – žrtve. Povijest poznaje i nekoliko primjera gdje se ogromni zločini i masakri događaju i bez tog prisvajanja uloge žrtve (pada mi na pamet sino-japanski ratovi i Nanjing masakr), ali to su iznimke koje potvrđuju pravilo. I danas Kinezi, kao istinske žrtve, suštinski mrze Japance – tu još valja vidjeti kako se geopolitička situacija razviti.

Ovoj ideji također treba dodati – to jest dodatno ju pojasniti, sto Jordan Peterson često radi – da je ovdje protivnik, tj. neprijatelj žrtve, u stvari interpretiran kao predator. Ne samo interpretiran, shvaćen, nego na najdubljoj razini doživljen – kao predator. Nakon stotina milijuna godina evolucije, ovo je naprosto puno bitniji dio ljudske prirode od onog sto bi društveni konstruktivisti htjeli (naime, da je ljudska priroda apsolutno fleksibilna i promjenjiva). Sapienti sat.

 

(STAVIM JUTUB LINK KASNIJE, TRENUTACNO NEMAM VPN. CHINA LIFE PROBLEMS)