Category Archives: društvo

SPACE, SPACE: This 19 August, 2004 NASA Solar and Heliospheric Administration (SOHO) image shows a solar flare(R) erupting from giant sunspot 649. The powerful explosion hurled a coronal mass ejection(CME) into space, but it was directed toward Earth. AFP PHOTO/NASA (Photo credit should read HO/AFP/Getty Images)

On the World Porcupine

Or: Why does Something exist rather than Nothing?

Oneness. Duality. Multitude.

Zwei, hier kommt die Sonne
Drei, Sie ist der hellste Stern von Allen (
Rammstein – Sonne)

 Save Each Other From Togetherness  (Rammstein – Herzeleid)

 That is why, I am sure, a man once grieved that white thread should be dyed in different colors, and why another lamented that roads inevitably fork. (Yoshida Kenko – Tsurezuregusa)

El temor de separación es todo lo que une. (The fear of separation is all that unites.)( – Antonio Porchia – Voices)

 “Something we cannot see protects us from something we do not understand. The thing we cannot see is culture, in its intrapsychic or internal manifestation. The thing we do not understand is the chaos that gave rise to culture. If the structure of culture is disrupted, unwittingly, chaos returns. We will do anything–anything–to defend ourselves against that return.” (Jordan B. Peterson – Maps of meaning)


The best part of inspiration for this text-shaped piece of shit came from:

  1. Rejection (keywords: life, borderline, instability)
  2. Talking with my exes (too many)
  3. Rammstein songs (surprisingly few of them actually)

Other parts are all due to my current situation as a stranger in a strange land, complete with an insomnia (caused by benzodiazepine-withdrawal) and of course, as it usually is the case, an utter confusion with the subject matter. I need to thank to Mr. Jordan B. Peterson for most of stuff here also, and to God Almighty, amazing ex partner Petra, beautiful borderline nutcase Nila, my Mother (not related to the former), my Father, and especially the first hamster I ever owned (forgot the name at this point, but he was a good guy).

The Purpose of this is not to say anything on one matter or another, in order to inform you about anything new under The Sun, or to impart any special knowledge on you that you might already not have. All knowledge and understanding is a from of remembering what once was forgotten. In fact, its almost amazing that everything here-written (but not said) is part of our intuitive nature as a billion year old life-form, and a sentient one at that, and, to increase the stakes, a self-conscious one. The latter is the part of the problem and also the part of the solution: the mere interaction of one’s sentience with itself, that is to say, being’s sentience of its sentience (I see that I see, but I also see that I hear – what English language somewhat mystically but  very appropriately called the mind’s eye). This is the ultimate and obvious cause of all duality (animals know nothing of duality, or language, which is the same thing fundamentally) and hence the multitude as such, and in turn the Mother of all problems, questions, answers, and in fact of everything that exists in opposition to other (that is, every thing that exist, period), as Buddhist ontology firmly expounds. So, what’s the fuss all about?

Being more specific

“The story so far: In the beginning the Universe was created. This has made a lot of people very angry and been widely regarded as a bad move.”

― Douglas Adams, The Restaurant at the End of the Universe

Of course, it is easy, simplistic but correct, to attach significance here to either Oneness (mystic traditions, some religions) or Difference (structuralism, deconstruction, Derrida) as being primal, and even venture into ethics and make them analogous to the good and evil, to healing and suffering (in English word “whole” is etymologically connected to the word heal. Obviously: to heal is to make whole again), and to billion another analogies that exist everywhere from mathematics, biology to physics , philosophy, as if reality is fundamentally fractally structured, and thus we thrive in understanding analogies. But this is for some other essay, where we could focus on Douglas Hofstadter,  my brother in enthusiasm towards analogies.

To further elaborate. The Word (Logos) that was the Beginning was a Word, only because a self-conscious mind can be even thought of having a word to say (or on itself, as we would say: on his mind – hence thinking itself was born). On the other hand, the body is, as a certain absolutely awe inspiring Japanese person called Mishima once noticed, of a completely different nature than language: and he himself questions: “How was it possible that I started to think even before I felt my existence embodied?” (Sun and Steel) . At least he made sure that the ending of his life was a bodily experience, and was beautiful. But the point here is not to trod on, on how the things are this way or another. Why? Because, in fact, they are not. As one Sutra says: things are not what they seem, nor are they otherwise. We can see two (not one?) tendencies here emerging, of making differences where they seem to be none, or equivalences where there are apparently not. As one of the greatest Minds the World has ever Seen has once expounded:

“Hegel seems to me to be always wanting to say that things which look different are really the same. Whereas my interest is in showing that things which look the same are really different. I was thinking of using as a motto for my book a quotation from King Lear:I’ll teach you differences!‘. (…) ‘You’d be surprised’ wouldn’t be a bad motto either.”

Engine of Reality

The whole process of being might as well be called learning (and teaching) the differences, and yes, I also don’t know why he added that remark in the end. But as it might be already obvious, Kent’s quote from King Lear comes from asserting ones dominance over another (poor Oswald, being humiliated and pushed off the stage, to the delight of the King). But the existence as such is existence of a hierarchy – not only the one we are most used to, as in King Lear, dominance hierarchy, but also to the physical and infinite number of other hierarchies nested upon each other – from Standard model of physics to social institutions we dwell in, from biology to chemistry to psychology, from any and every self-regulating automatic system, every feedback loop which has it’s special evolutionary purpose in the service of the Whole, and so ad nauseam. The One at the end of this hierarchy, in our experience – is God, or not even to be named (道), or void as such, or Selfhood (Atman), or even equated to the notions of Good and True and Beautiful (or Truth, Path and Life?). But we also know that our self-reflective subjective experience of ourselves is in fact It itself looking in its own mirror image. The Sun as a cover picture was chosen as an appropriate expression of The Beautiful, The One, The All Giver, but we also understand that It projects its energy on another plane, penetrates the space, makes the difference itself – duality, and multitude, unfoldThere is no other thing aside of this unfolding. This other plane, the cradle of life, is the Earth, which we often endearingly call our Mother. Appropriately the Rammstein song playing while I was writing this part was „Mutter“, meaning of course Mother – which we will first think its beautiful – but at the same time we will know that it is equivalent to death as much as it is to life (going back into one’s mother) but also analogous to orgasm (la petite mort) –  I will not further elaborate on this, but it is absolutely obvious, and more than just “true” (somebody once called this types of truths as meta-truths). And as much as it, the Mother,  symbolizes empathy, we know that empathy is extremely dangerous and tragically counterproductive. So this concept is creative-destructive and our collective unfolding is creative-destructive, and the Love we feel or claim or suppose or identify as the root of All, is the all domineering all prevailing force that unites and separates everything (and every thing) . And as one Mind has once noticed, there is and cannot be nothing either good or bad about it – if Love is the cause of the action.



Borderline personality disorder & Love

But let us now be more concrete on this notion of Love. We might not yet want to talk about Love of certain quarks in relation to another (in fact we never do observe quarks in isolation, a thing called color confinement, which has nothing to do with color as you think of it, but it might have with Love), but at least in interpersonal relations – and especially in the more intense kinds  of relationships – we are finding the same mechanism of union and separation. Here comes into play what I always found the most astonishing and intense form of Love, but also the most dangerous, destructive and death craving form: the Love of a person with what is in a DSM-5 known as Borderline (emotionally unstable) personality disorder. Again, it’s almost astonishing to watch this mechanisms nested upon each other unfold in almost real-time: life-times worth of Love in what now seems to be a one brief moment – and it all comes from only one source – the fear of rejection, i.e. the intense dislike toward the idea of separation: the need for unity, but also death, melting in but also against, one another.

I had way too many of those

Okay, and the ways our societies are structured, what do they have to say about Love, in this more cosmic ontological sense of the word as we use it here? You can notice that we are jumping from one nested hierarchy to other. I might as well keep on talking about quarks and astronomy, for instance. But simplicity and clarity behooves me to stop at a  certain point.

Hedgehog’s dilemma


Here I will both link and quote Wikipedia, because Schopenhauer explained it better than I ever could, while at the same time his idea is uncannily analogous to what we had discussed before  (click here for Wikipedia article on this concept).

Quote from the article itself:

The concept [of Hedgehog’s dilemma] originates in the following parable from the German philosopher Arthur Schopenhauer‘s Parerga und Paralipomena, Volume II, Chapter XXXI, Section 396:[1]

A number of porcupines huddled together for warmth on a cold day in winter; but, as they began to prick one another with their quills, they were obliged to disperse. However the cold drove them together again, when just the same thing happened. At last, after many turns of huddling and dispersing, they discovered that they would be best off by remaining at a little distance from one another. In the same way the need of society drives the human porcupines together, only to be mutually repelled by the many prickly and disagreeable qualities of their nature. The moderate distance which they at last discover to be the only tolerable condition of intercourse, is the code of politeness and fine manners; and those who transgress it are roughly told—in the English phrase—to keep their distance. By this arrangement the mutual need of warmth is only very moderately satisfied; but then people do not get pricked. A man who has some heat in himself prefers to remain outside, where he will neither prick other people nor get pricked himself.

When Freud went to USA in the beginning of the 20th century, he said his mission was to tame the wild hedgehogs (or porcupines). He found American society to be too unruly, almost barbaric, and in a state of feral collective unconsciousness – society was prickling one another in an unhealthy manner, both mentally and physically, especially in the long run. Of course, ultimately he failed, after his students did their part in creating Sexual revolution in the late ’60s. But here I want to use this beautiful and very well thought metaphor of Freud’s. If there was such a thing as an American porcupine in the 1920s, could we also speak about the World Porcupine, in a Hegelian sense,  Geist– kind of – and its development, especially in recent years? We might also conclude that in Freud’s times – although he thought American porcupines were wild – they were in fact in their best and tamest condition in the last 100 years. Especially if you look at the current problems Mankind is facing – here I don’t want to elaborate on them, because we all already know, nor is this the goal of this text. What I want to do, as somebody who so admires Chinese culture, their political and economical system, language and tradition – to use this knowledge and try to create an idea of a World Porcupine – and maybe even predict the way in which He will behave in the future. So let us first start with the application of Hedgehog’s dilemma in the case of Chinese, or any other sinospheric (Japan, Korea) society. We will see that Schopenhauer’s Hedgehog developed in Prussia and that it is product of liberalism and civil society par excellence, and that Chinese culture and norms use vastly different ways (and yet, quite similar) to achieve the same goal – not to get too close lest they get pierced, but also, avoiding going too far from each other.

Solution in both cases is basically analogous the the Ancient Greek concept of the “right measure” or Golden mean and in Wikipedia (that is, some textbook Wiki is quoting), its is elaborated in this very convincing fashion:

“The hedgehog’s dilemma suggests that despite goodwill, human intimacy cannot occur without substantial mutual harm, and what results is cautious behavior and weak relationships. With the hedgehog’s dilemma, one is recommended to use moderation in affairs with others both because of self-interest, as well as out of consideration for others. The hedgehog’s dilemma is used to explain introversion and isolationism.”

Of course, this is almost impossible to accept from the BPD (borderline) perspective. It is a widely different perception of the world, it is a widely different world, period. But both are manifestation of the same fundamental ubiquitous force of Love, only quantitatively different, with the same essential (and primordial) quality. But it is also interesting to notice that this “middle way” or “golden mean” path of life was a very influential school of thought both in the East and in the West, from Seneca and Buddha, Aristotle and virtually all patriarchs of Buddhism, all  the way to Vedas and other less known scriptures and philosophies. Again, World Porcupine always seems to develop independently from one another and simultaneously, in a truly mystical way.

What does the future bring

The Chinese well mannered and distance loving Porcupine will have a peculiar confrontation with the Western much more closer together  (but hurtful, piercing) porcupine constellation. On the other hand, Western pop culture is spreading in China like wildfire in this age of social media and decentralization. Here I am an optimist – although I consider this a profoundly realistic position. It is in everyone’s best interest, it is the work of universal force of Love as we elaborated before, and after thesis, antithesis will bring about the synthesis of this two vastly different world experiences and comprehensions.

Quarks loving each other

Repetition is important

Love manifests as a driving force of Universe (which is a never ending, never beginning play between One and Many – God and Creation – Sun and Earth – Body and Language – I will stop here, but indeed, there are simply too many examples anyway ) . As we see from this analogies – there are many examples of the same process (don’t let me get into quarks again). Sociology, Ontology, Psychology, Physics, Biology: reproduction on all levels – energy, Astronomy, Mathematics. Even the apparently trivial distinction between discrete and continuum is fundamentally based in this analogy. And aporias we stumble upon if we ponder to much, they are precisely the fundamental structure of reality, because this Love is as allusive as God itself (or Laws of Nature modern physics is struggling with, or Language in it’s ambiguity, or Buddhist void in it’s inexplicable, ungraspable and allusive nature (“Turn towards the void and you shall turn It’s back“).  It all falls back to one simple principle.

Instead of conclusion

Finally, an ethical turn. What are we ought to do? What is Good?  So far it seems I have made everything reasonably clear. But as somebody who was always overly concerned about the destiny of Mankind, I still wouldn’t be able to properly answer this question – what we ought to do with us, with Mankind?  To not let it die? Why? Because I felt a little piece of me dying at the mere writing of the capitalized question “why’ in the last sentence?  Or, in one sentence, because in I personally know that I am, in essence, It manifesting itself, together with itself – and Others? I don’t know, but it sounds like a plausible enough idea for now. I have yet to see a more – for me personally – intuitive ethical idea by which to act in the world.


I would also like to just mention the Native American (I think Hopi ) myth of primordial Man and Woman creating Universe by the force of Love, via Divine Copulation:  but this myth also abounds with references to Chaos and Order: this again fits really well into the gist of this theme, especially because this oral transmitted myth is estimated to be 20-30 thousand years old. And of course, these kinds of myths are ubiquitous throughout human civilization, and prehistory, and are obvious meta-truths in which we are, as beings, immersed.  I would like to add more examples here, and I will do so as soon as I get inspiration. I have absolutely forgotten using the Nagarjuna’s doctrine of two truths (let’s say for simplicity sake – Truth from the perspective of One, and conventional truth of duality) as a sort of “solution” to our ” problem here.  But since Nagarjuna also expounds that Nirvana is Samsara, and Samsara is in turn Nirvana, my omission is hardly problematic – since this teaching is, again, as obvious as anything we ever intuitively comprehend. 

Explanations come to an end somewhere.

 What, you scoundrel, you would speak no nonsense? Go ahead and speak nonsense – it doesn’t matter! (Holy Augustine)


lā ʾilāha ʾillā llāh

The End


Luganska Narodnaja Respublika

Ovaj tekst je pisan sa svrhom da uputi čitatelje u stanje i život općenito na istoku Ukrajine, budući da se o tome kod nas u Hrvatskoj malo zna. Zahvaljujem mom prijatelju Franji Tušeku koji mi je prepustio svoju stranicu da po njoj pišem svoje “Odiseje”.

Put u nepoznato

Ovih dana vraćajući se sa neke vrste godišnjeg odmora u korito svoje rijeke obaveza polako se slažu dojmovi “avanture” u koju sam se uputio prije dva tjedna. Na tu avanturu nisam išao sam, a niti je zapravo smatram pravom avanturom iako ima sve naznake avanture. Dugačak put raznim prijevoznim sredstvima, neizvjesnosti na putu kao što su recimo prelazak granice i ispravnost viza koje su nam dobri ljudi iz jedne agencije u Zagrebu napravili(u nastavku objasnim), nepoznavanje mjesta u koje smo se uputili itd.

Sa mnom su išle dvije meni najbliže ženske osobe (osim moje djevojke, naravno) mama i sestra. Put koji smo prošli i avantura koja to ustvari nije (a ustvari je) zove se posjet familiji u svijetu koji nam nije blizak. Pritom ne mislim samo na udaljenost (cca 3000km od Zagreba), već puno važnije na navike i na odnose između ljudi koje smo ovdje zatekli.

Za početak, da vas uputim u kontekst. Moja mama je Ukrajinka(a zapravo na pola Ruskinja), kao takva je napustila Ukrajinu, a pritom i svu svoju familiju još devedesetih godina udavši se u tada tek novonastaloj državi na jugoistoku Europe u kojoj ne živi zadnje tri godine, jer je na privremenom radu u jednom njemačkom gradiću na pola puta između Munchena i Augsburga.

Kako smo napokon uspjeli uštedjeti neke novce, ponajviše zahvaljujući majčinoj sposobnosti da se prilagodi svakoj okolini u kojoj se nadje i pomoću koje je već promijenila i treću državu u kojoj uspješno živi i radi, uspjeli smo organizirati ovakav godišnji odmor u kojem ćemo napokon posjetiti familiju i mamin rodni kraj nakon mnogo godina (ne želim ni izgovoriti broj).

Kada smo krajem sedmog mjeseca počeli ozbiljno razmatrati kupovinu avionskih karata i putovanje uopće (iako smo otpočetka godine poluozbiljno razmišljali o putovanju) nisam ni slutio kakav je posao planiranje takvog puta, pogotovo na takvu egzotičnu lokaciju koju mi idemo.


LNR – nova država na periferiji Europe

A gdje smo mi to pošli? Pošli smo u jednu novonastalu državu na istoku Europe, koju nitko ne priznaje i koja zapravo i nije država iako ima sve odlike iste. Himnu, zastavu, grb, policiju, vojsku, dok su valutu posudili od Rusa. Vama koji ovo čitate ne moram posebno objašnjavati funkcioniranje i smisao ovakve i sličnih tvorevina, budući da smo se mi ovakvih tvorevina, država i paradržava nagledali i još uvijek svjedočimo postojanju istih. Luganska Narodnaja Respublika(kasnije u tekstu LNR) je republika koja je odlučila da ne želi ostati u sastavu Ukrajine 2014.godine, kao i njena sestra blizanka Donjetska Narodnaja Respublika. U krvavom ratu koji još uvijek traje (iako je potpisano primirje u Minsku) odlučno pokazala kako ukrajinska vlast tamo neće biti dobro došla.

Mnogo žrtava, strahota i svih loših i ružnih stvari koje rat donosi, zasad su donijele toj državi takvu-kakvu nezavisnost. Republika ima svog predsjednika, građani imaju putovnice LNR-a s kojim mogu putovati jedino u Rusiju. Ili mogu izraditi ukrajinsku putovnicu, ako kojim slučajem imaju nekog u Ukrajini (Ukrajina u daljnjem tekstu se odnosi na zemlju bez okupiranih područja ili novih nezavisnih republika, zavisi koju priču podržavate). Ako se kojim slučajem odlučite otići u Ukrajinu s namjerom da izradite ukrajinsku putovnicu, a također ste Božjom voljom radno sposoban muškarac, postoji dobra šansa da vas ukrajinska vlast pošalje nazad na front, ali ovaj put sa druge strane. Ili u zatvor.

Kako smo mi došli tamo? Za početak nije postojala šansa da dodjemo najkraćim putem, kroz Ukrajinu. Zapravo je postojala šansa, ali jel bi vi išli u jeku rata ili ratnog stanja u državu kroz državu koja je u ratu sa tom državom i koja ne priznaje tu državu, a pritom niste građanin nijedne od njih? Takva mogućnost odbačena je u startu. Tragajući dalje došli smo do rješenja koje nam je bilo prihvatljivo. U LNR se može doći preko Rusije, a najbliži veći grad je Rostov na Donu kojemu je do granice sa LNR-om cca 150 km. Kako smo pronašli naš “checkpoint”, trebalo je otkriti put do njega, najbezbolniji mogući. Nakon podužeg pretraživanja, pronašao sam put.

On je vodio preko glavnog grada Češke – Praga. Zašto preko Praga? Tamo nekim slučajem, leti izravan avion do Rostova na Donu, a nama je to bilo jedino bitno da se ne povlačimo po aerodromima po pola dana. Također, mami je bilo relativno blizu i može lako doći iz Njemačke dok je nama iz Zagreba busom trebalo nešto duže. Da nam Prag ne bude samo prolazni punkt, odlučili smo preko Bookinga ili neke druge stranice (ne sjećam se više) uzeti apartman u Pragu ne bi li ga malo razgledali. Razgledavajući Prag, polako sam shvatio kako to da Prag ima izravnu liniju do Rostova. Pa u Pragu je hrpa ruskih turista, hrpa magazina ima na ruskom jeziku reklame, konobari i prodavači pričaju ruski, a građevine i široke ceste (koje su se gradile da bi vojska mogla slobodno gaziti gradom) iz doba komunizma pokazuje vam kako su do nedavno Rusi ovdje imali glavnu riječ.


Izrada viza ili kako izgubiti i ovo malo kose na glavi

No vratit ću se par tjedana unazad. Kako smo pronašli put kojim ćemo ići, slijedeći korak je bio realizacija istog, pritom je  kupnja karata i rezervacija apartmana lakši dio posla. Najvažnija stvar koju smo morali napraviti je viza, da bi uopće mogli pomisliti na put. Izrada viza je postala prava avantura. Spletom okolnosti i naših paušalnih dogovora (mene i mame), spoznali smo u svoj toj zbrci oko realizacije plana puta da mama nema važeću putovnicu. Na vize se čeka sedam radnih dana ili tri ako idete po bržem postupku. Budući da je mama u inostranstvu i da ne želi doći u Lijepu Našu osim kada dolazi napraviti frizuru, popraviti zube, pa potom odlazi dva kilograma teža, putovnicu je odlučila napraviti u konzulatu u Munchenu gdje nema brzog postupka već poput Hž-ovog putnika na stanici gledate jednim časom u sat, a drugim u nebo moleći se Bogu da stigne na vrijeme.

Molitve su bile uslišane i putovnica je stigla. U posljedni tren doduše, ali je bila u džepu. Proces izrade vize sam započeo za sebe i sestru nešto ranije, kad sam saznao da će mamina putovnica stići na vrijeme. Za izradu vize smo odabrali jednu agenciju koja to radi već uigrano i pouzdano. Nama je bila potrebna viza za Rusiju, za Ukrajinu je bezvizni režim, a kako je LNR i dalje ustvari Ukrajina za LNR ne treba viza (sad mislim shvaćate koliko bi nam bilo lakše kad bi mogli kroz Ukrajinu putovati). Znači nama treba viza za Rusiju, kroz koju samo prolazimo. No, kako sam krenuo objašnjavati čovjeku koji radi u agenciji za izradu vize, ispalo je da nama treba drukčija viza za koju nije ni siguran da li će vrijediti i hoćemo li imati problema (tu se vraćamo na neizvjesnost puta sa početka priče). Nekako smo zajedno došli do zaključka da nama trebaju vize sa dva ulaza(koja je i skuplja naravno) jer jednom ulazimo u Rusiju kada letimo iz Praga avionom, a drugi puta kad se vraćamo iz LNR-a u Rostov. Ali nismo bili posve sigurni, no uvjeravali su nas da ne bi trebali imati problema, pa smo u tom uvjerenju i krenuli na put.



Busom do Praga, spavanje i razgledavanje Praga i avion za Rostov na Donu. Oko 3 ujutro po lokalnom vremenu sletjeli smo u Rostov na Platov – novosagrađeni rostovski aerodrom koji je sagrađen za proteklo SP. Nov, moderan aerodrom kakvi se viđaju po europskim metropolama. Nismo uspjeli razgledati Rostov, to smo ostavili za zadnji dan kad ćemo se vraćati.

Dočekuje nas mladić, moj vršnjak i vozi nas u smjeru LNR-a. Vozi nas u nekakvom kineskom čudu kojem ne znam ime, ali moram priznati da je udoban i da pristojno izgleda. Moderna limuzina, ne pretjerano jakog motora, a izgledom podsjeća na VW Passat. U ovom dijelu Europe popularan, mnogo sam ih vidio ovdje. Cijena mu je novome oko 2 000€. Mladića poznajem, zove se Andrej i nismo se vidjeli jako dugo. Inače je iz LNR-a, Ukrajinac završio fakultet u Lugansku, ali radi u Rostovu gdje se oženio i živi za ženom. Što radi nisam ga uspio shvatiti u potpunosti, jer mi ruski nije vrhunski iako razumijem više – manje sve što mi govore. Radi nešto na željeznici. Ono što je bitnije je da radi za 13 000 rublji, što je ekvivalent 1 300 kuna (dalje ću pisati cifre u kunama, da vam je lakše pratiti). Kaže da bi mogao naći bolji posao kada bi mogao dobiti rusko državljanstvo, do tada i sa prometnim fakultetom ne može naći bolji posao. Njegova je žena dobila državljanstvo pa radi nešto bolji posao za 1 800 kuna.

 Žive u zajedničkom stanu koji se ovdje zove komunalka, što znači da imaju svoju sobu, dok kuhinju i wc dijele sa drugim stanarima. Nešto slično našim studentskim domovima, sa nešto većom sobom. To plaćaju 1 000 kuna (režije uključene). Nakon nekih dva sata vožnje po odličnoj cesti koju su također napravili prije nedavnog SP-a, došli smo i do granice. Na granicu nismo išli autom već smo sa koferima krenuli pješke. Andrej nas je vodio. Kaže, ako idemo autom mogli bi čekati pet do sedam sati na granici, ovako odemo pješke, a sa druge strane nas čekaju druga kola. I stvarno, relativno brzo smo prošli ruskog carinika, iako nas je provjeravao, zvao nekoga, pa potvrđivao vize itd.

Na LNR-u d(r)uga priča. Dolazimo, prvo se carinici čude što mi tu radimo, hrvatske putovnice nisu nikad vidjeli. Mene kao muškarca odvajaju sa strane, uvaljuju mi nekakve papire i ispituju. Da li sam član terorističke organizacije? ( “sreća pa sam prekjuče pocijepao člansku Hezbollaha” – mislim si ja) Da li sam služio vojsku i kakvu? Kakvim oružjem baratam? Koje sam vjeroispovijesti?(da, i to ih zanima) Koliko novaca nosim sa sobom? Gdje sam sve putovao? Uz klasična “Tarik Filipović” pitanja čime se bavim, gdje sam rođen itd. Uveli su nam i policijski sat, koji smo morali potpisati. Potpisali smo da se u razdoblju 22-06 h nećemo nalaziti na ulici. Moram biti pošten i reći kako carinici nisu bili neugodni, bahati i vojnički hladni, već su bili prilično prijateljski nastrojeni i odrađivali proceduru koja im je dana. Zamolili su me za par kuna jer skupljaju kovanice iz raznih zemalja.

Ulaskom u LNR, dočekuje na stariji gospodin, pristojno dotjeran sa bakrenim zubima koji su ovdje standard. Vozi nas u Volgi staroj 40 godina do maminog oca koji ne može više voziti, u selo zvano Uralo-Kavkaz. Selo nema nikakve veze ni sa Uralom ni sa Kavkazom, već sa rusko-ukrajinskom nemaštovitošću i surovom davanju imena selima. Takvih naziva sela ima hrpa po cijeloj Ukrajini. Jedno selo u blizini se zove 14. Brojkama, ne slovima.


Iz LNR-a s ljubavlju

Očigledna je razlika u cestama kad uđete u teritorij LNR-a. Moderna kola tu imaju slabe šanse. Volga izgleda kao da klizi po ovim nazovi-cestama, dok mislim da bi s nekom novom Škodom ili Passatom vrlo brzo išao u posjetu lokalnom automehaničaru, jer diskovi ovdje izletavaju kao šurikeni. Mogu tek zamisliti kako bi tu bilo nekom nesretniku sa Alfa Romeom. Ovdje se voze Lade(nove i stare), Moskvići, Volge i slične olupine koje kad prođu cestom iznad sebe naprave ozonsku rupu. No, moram priznati da to nosi svoju dozu romantike.

                    40 godina stara Volga


Na samom ulasku u LNR, stoji velika reklama “Hvala Rusiji”, ovdje smatraju Rusiju svojim saveznikom i ako hoćete zaštitnikom. Ne skrivaju aspiraciju ka sajedinjavanju s Rusijom, iako na granici s Rusijom čekaju i po pet sati, i ako vozite kola sa tablicama LNR-a puno je veća šansa da vas policajac u Rusiji zaustavi, a da ne pričam kako je teško dobiti rusko državljanstvo. Ruski jezik se priča, iako djeca u školi uče i ukrajinski i to obvezno. Nacionalnost je većini ukrajinska i smatraju se Ukrajincima, ali ukrajinsku vlast ne priznaju.

Zanimljiv je taj kraj, sve je ravno nema nikakvih povišenja, tek vidite velika brda zvana tirikon (ne znam to prevesti). Tirikoni su brda nastala iz raskopanih rudnika iz kojih se vadi ugljen. Ogromna prostranstva, bogata ugljenom, čije je vađenje i prerada glavna grana gospodarstva LNRa. Ovdje se sve vrti oko rudnika, nisam upoznao mušku osobu koja nije barem pokušala raditi u rudniku. To je vjerojatno najgori mogući fizički posao. Radi se u četiri smjene po šest sati, uz rizik da vas udari vagonetka i odnese vam nogu ili vas ubije, da imate pluća pušača iako ne pušite, povećanu mogućnost karcinoma, ili da vas ubije eksplozija metana. Primjerice, moj dida koji je radio tridesetak godina u rudniku, ostao je bez jednog prsta na ruci, a iz pluća mu vade litru vode svako nekoliko mjeseci. No to nije najgore. Kad je imao slobodan dan u rudniku je poginulo 40 ljudi od eksplozije metana. Kaže da je mogao četiri puta poginuti i da ni sam ne shvaća kako je još živ.

Jedan moj rođak, relativno mlad morao je u penziju jer mu vagonetka u koju se tovari ugljen odnijela nogu i sad je invalid.

Penzija je ovdje kazna i tkogod ide u penziju, uglavnom nastavlja raditi dokle može. U penziju odlaze već sa 50 godina, ako su odradili 25 godina staža u rudniku. Po novome sa 55, dok žene sa 50.

 Ako se prijavite negdje u Ukrajinu možete primati penziju, plus što možete dobiti pomoć od Rusije koja nije velika. Ona iznosi oko 300 kuna. Penzija iznosi cca 800kn. S time da morate po penziju ići u Ukrajinu svakih par mjeseci što često bude avantura koja zna trajati i do 30 sati u jednom smjeru. Prelazite dvije granice LNR – Rusija i Rusija – Ukrajina, na svakoj se čeka i po pet sati. Plaća je nešto bolja, ljudi rade za 1 500 kuna, ako ste muško i radite u rudniku. Žene imaju manju plaću, rade za 800, 900 kuna (plaće i penzije pišem u neto iznosima). Benzin je dosta jeftiniji 4-5 kuna po litri, dok je grijanje i režije općenito puno manje. Kubik plina je 0,8 rubalja, što znači da je 100 kubika plina 8 kuna. Kod nas je 100 kubika oko 350 kuna, ako se ne varam. Plina ima posvuda.

Ono čega nema je pitke vode. To se kupuje. Neki junaci ovdje piju vodu iz vodovoda, kažu da im ne smeta. Za takav eksperiment nisam imao dovoljno hrabrosti, pa sam redovito kupovao vodu.

Dolaskom kod dide nakon emotivnog susreta  reda suza – reda smijeha ulaskom u kuću sam primjetio par stvari. Prva je tepih na zidu, za koji sam mislio da ovdje ih ljudi stavljaju radi hladnih zidova, no na kraju su mi rekli da je to takva moda. I zaista u skoro svakoj kući u koju smo zašli naišli smo na isti prizor. Druga stvar je da se ulazeći u svaku kuću ili stan trebate izuti obuću. Zbog ulica na kojima je asfalt samo ukrasni element u svaki stan unosite po pol hvati zemlje na svakoj tenisici. Isto tako nisam vidio okrečen, pomaljan zid, posvuda su tapete u raznim bojama i s raznim uzorcima. Kažu da je skupo i komplicirano maljati, jednostavnije je tapete polijepiti. PVC prozori su i ovdje aktualni, svaka kuća ih ima. Postavljanje takvih prozora ovdje se naziva europski remont i uglavnom ga svi rade.

Interneta u kućama ima, kod dide naravno ne, jer šta će mu. Iako interneta ima, često se dogodi da padne sustav i da ostanete bez interneta neko vrijeme. Ista stvar je sa televizijom i sa strujom. Ovdje komunalna služba (tipa zagrebačkom holdingu) ne postoji. Ustvari, nemam pojma jel postoji, ali ceste se ne krpaju, ne čiste, groblje izgleda kao ono partizansko u dotršćinskoj šumi u Dubravi. Sve puno šume okolo, tek poneki su brižno očišćeni od korova, grmlja i žbunja. Isto tako smo svjedočili nestanku vode, koje nije bilo čak tri dana! Pitao sam se zbog čega u svakoj kupaoni u kojoj sam pristupio ima toliko lavora. Shvatio sam kad je nestalo vode. Svi drže nekakvu zalihu vode u tim lavorima za slučaj da se dogodi da nestanu bez nje. Ipak, tri dana je i za ovdašnje pojmove previše.

Većinu vremena proveli smo u manjem gradiću zvanom Suhodolsk i u didinom selu. Suhodolsk nije veliko naselje, možda veličine Požege. U blizini je nešto veći grad – Krasnodon, no u njemu smo bili svega jedanput. Obišli smo tržnicu, jer supermarketa nema i tamo kupili sve što nam je bilo potrebno. Od voća i povrća do sanitarija.Zanimljivo je da iako grad izgleda kao ruski napušteni gradovi iz američkih filmova i da po našim standardima puno toga nedostaje u gradu, jedna stvar ne nedostaje.

glavni trg u Krasnodonu

Ovdje ima puno parkova za djecu. I to novo napravljenih, sa velikim izborom zavarenih konstrukcija. Kod nas takve nisam vidio, možda ih ima na nekim streetworkout igralištu, ali ovdje je svako igralište napravljeno kao streetworkout igralište. Djeca rade zgibove, vješaju se, penju se, izvode vojničke vježbe i sve to kroz igru, na svoju inicijativu. Pošto nema puno sadržaja u gradu, uglavnom su parkovi puni roditelja sa djecom, a i mladih koji ovdje polako grabe prve korake u svijetu poroka. Više – manje je to najjeftinija votka i cigarete, jer ovdje droge nema za široke mase, ali napiti se od ovakve votke vam dodje gore nego da se drogirate. No teško je kriviti ovdašnju mladež, budući da je perspektiva daleko od njih. Osim u parku, teško ćete gdje drugdje naveče sresti ljude jer je potpuni mrak, ulične rasvjete nema.

Hrana je dobra, slična našoj. Dosta tijesta: rade se piroške, plimeni (ovdašnja verzija talijanskih tortellina), čebureki. Također kuhaju se razna variva boršč – kupus i krompir, akroška – na kvasu se radi sa krastavcima, kuhanim jajima, i kobasicom unutra. Jede se hladno, meni nije pretjerano ukusno, podsjeća na tekuću verziju francuske salate. Uglavnom nisam ostao gladan.

Pošto je djed star i bolestan, u jednom trenutku smo trebali otići u bolnicu na djedov redoviti servis. Iako postoji bolnica u Suhodolsku koji je 15-ak min vožnje od didovog sela, otišli smo u Krasnodon koji je veći pa tako ima i veću bolnicu. Do Krasnodona nam treba 30 min vožnje. Bolnica izgleda kao nekakvo napušteno skladište, kraj koje KBC Šalata izgleda kao najmoderniji i najsuvremeniji klinički centar. Oni koji su bili na Šalati znaju o čemu govorim. Na ulasku su nam dali one bolničke kape da ih stavimo na tenisice, iako od prljavštine i nehigijene sepsu je lakše dobiti nego prehladu. Sestra proziva redom jednog po jednog, a u bolnici imaš osjećaj da nećeš doći nikad na red koliko ljudi ima. Korupcija je ovdje na nivou više od naše, pa smo tako sestri dali 30-ak kuna ne bili prije došli kod doktora na red. Znam, loši smo ljudi, ali nam se nije dalo čekati. Djed je dobio uputnicu za operaciju, koju bez obzira na uputnicu plaća, oko 2 000 kuna. Naravno, nagovaraju ga da napravi operaciju u toj bolnici iz gore spomenutog razloga. Sve u svemu, nezaboravno iskustvo.


Do drugog puta

Nakon što smo proveli dva vrhunska i zanimljiva tjedna, vrijeme je bilo da krenemo prema kući. Svaki dan je bio tako dug i polagan, ovdje je tempo života nešto laganiji nego kod nas. Ipak, dva tjedna je proletjelo i morali smo se uz prilično težak i emotivan rastanak oprostiti od familije do drugog susreta sa njima. Pogotovo od novih nekoliko jako bitnih ženskih osoba koje sam tek sad stvarno upoznao. Moju drugu sestru (sestričnu) i moje tri prelijepe zlatokosne nećakinje.

 Na povratku smo posjetili Rostov koji smo u vidjeli u mraku, jer je put potrajao. Ipak i u mraku, Rostov je prekrasan. Iako nakon dva tjedna provedenih u prikrajcima civilizacije i blatu, nakon kojeg bi bili opčinjeni i Siskom, ne umanjuje činjenicu da je Rostov stvarno prekrasan. Praktički, cijeli centar grada je nedavno napravljen, ponajviše zahvaljujući SP-u. Dugački trgovi, spomenici, fontane, prolazeći šetnjicom uz Don sa nizom restorana imate osjećaj da ste na moru, Rostov Arena koja je omotana kino platnom, te cijelo vrijeme vrti reklame na njemu i novo napravljeni “ferris wheel” (ne znam hrvatski prijevod), u koji smo ušli sa laganim strahom, a iz kojeg sa 67 metara u svojoj najvišoj točki vidi cijeli grad. Strah i divljenje u isto vrijeme. Riječima teško opisivo.

Kao i naša avantura u zadnjih dva tjedna, koju ne bi mogao ni u tristo stranica opisati.  Sve u svemu vraćamo se Zagrebu i svom njegovom sjaju i sivilu.  Do drugoga puta

Šetnja uz Don, u pozadini Rostov Arena


Kanye & Peterson i zeitgeist suvremenog kapitalizma – Part 1#

Ovdje ću analizirati jednu sad već malo stariju Kanyeovu pjesmu, ali u duhu trenutačnog globalnog duha vremena te u analogiji sa stavovima Jordana B. Petersona. Pjesma je “New slaves” – a suštinu iste je stvarno teško sažeti, pa ću tu stati sa opisivanjem. Koristiti ću dva Youtube linka, jedan live nastup, drugi studio version. Tekst pjesme je cijeli u ovom postu (seciran, ali vjerujem dovoljno pregledno).  Počnimo:

My momma was raised in the era when
Clean water was only served to the fairer skin
Doing clothes you would have thought I had help
But they wasn’t satisfied unless I picked the cotton myself

Referenca na (preminulu) majku, ropstvo, pamuk, boju kože – sve uobičajeno lijevom diskursu. U pozadini live nastupa se vrte reklame, konzumeristički ethos u nekoliko brzih frejmova, uskoro ćemo vidjeti zašto. Ništa novo, idemo dalje:

You see it’s broke nigga racism
That’s that “Don’t touch anything in the store”
And this rich nigga racism
That’s that “Come in, please buy more
What you want, a Bentley? Fur coat? A diamond chain?
All you blacks want all the same things”

Ok, dakle posotje dvije vrste rasizma. Ovdje već vidimo malo nijansiraniju sliku stvarnosti, onako kako bi iz neke nepristrane perspektive i trebalo biti. Ovdje je Kanye puno sličniji Petersonu nego bilo BLM pokretu, markistima, bilo cijelom desnom dijelu političkog spektra. Naprosto – zbori istinu, govori ono što osjeća da je preslika stvarnosti – Istina. A to je, morati ćemo prihvatiti, najviša vrijednost.

Used to only be niggas now everybody playing
Spending everything on Alexander Wang
New Slaves

Malo detaljnije:

  • Broke nigga racism – vjerojatno će ukrasti nešto.
  • Rich nigga  racism – dođi opet, kupi još!  Luksuzni auti, bling, $50,000 obleka – ma neka. “All you blacks want all the same things“.

“Use to only be niggers, now everybody playing” 

Ovo je isto vrlo slojevit stih. Naime,  jako je zanimljivo pratiti kako se jezik i nomenklatura mijenja kroz povijest, te kako istovremeno politička korektnost raste i dobija na značaju. Prije su bili crnčuge, pa su postali obojani, pa je prešlo na “crnac“, a danas je POC (“person of color“) najbolji politički korektni termin, općeprihvaćen od liberalne lijevice, i to za sve afro-amerikance  ali i za sve druge manjine.  Dakle: now everybody playing. Ne treba puno objašnjavati zašto je društveni fenomen Jordana Petersona (kao zakletog protivnika PC kulture) ovdje u neočekivanoj ali očitoj harmoniji sa Kanyeovim stihovima.

Ono što slijedi je dakle hook pjesme, onaj najbitniji dio koji bi trebao izraziti poantu pjesme, u ovom slučaju suštinu društvene situacije čovječanstva te Kanyeov osjećaj prema istoj:

“You see there’s leaders and there’s followers
But I’d rather be a dick than a swallower”

Ne znam što više dodati ovdje – Kanye West ovdje prihvaća društvenu hijerarhiju (naspurot markističkoj ideji “klasnog konflikta” te egalitarizma) – i jasno odabire svoje mjesto u njoj. Kao netko sa net worthom od 150 milijuna USD, donekle je razumljivo. Opet, ako sličnost sa Petersonovom slikom društvene stvarnosti nije očita, onda vam ne mogu više pomoći. Explanations come to an end somewhere (Ludwing Wittgenstein).

I throw these Maybach keys
I wear my heart on the sleeve
I know that we the new slaves
I see the blood on the leaves
I see the blood on the leaves
I see the blood on the leaves
I know that we the new slaves
I see the blood on the leaves
They throwing hate at me
Want me to stay at ease
Fuck you and your corporation
Y’all niggas can’t control me
I know that we the new slaves
I know that we the new slaves

Ok, ovdje smo došli do lijepog libertarijanskog i radikalno individualističkog dijela. Koliko god Kanye bio bogat u utjecajan, on je ništa naspram nekog milijardera, a još manje naspram korporacija koje imaju tržišnu kapitalizaciju oko 3000 puta veću od njegovog cijelog bogatstva.

Što to zapravo znači? Koji vrag je moć individue u društvu u kojem jedna koropracija vrijedi više nego  pet (5) BDP-a  Republike Hrvatske, i što on može pred takvim Golijaotm? Ovo je stara tema, koja je u zadnjih 10 godina opet, i to s pravom, dobila zamaha. Radi se o pro-tržištnom anti-korporatizmu, ili kako je izraženo u ovom izvrsnom članku “free market anticapitalism.” Ovo je zanimljiv twist u pro-kapitalističkom narativu, jer je s jedne strane potpuno u skladu s onim što ljevičari zahtjevaju (i jako ih zbunjuje, vjerujte mi na riječ 😀 ),  dok je i dalje individualistički i libertarijanski.  No što je to toliko loše sa velikim korporacijama?



“Small businesses are the backboone of the economy”   

U ovom dijelu ne namjeravam prepričavati gornji video – ali ga toplo preporučam bilo kojem još-uvijek skeptičnom čitatelju. Poanta je – prostor za djelovanje malim i srednjim poduzećima se s vremenom sve više skraćuje,  M&A je u boomu (što se događa i  u Kini), posljedično njihova moć lobiranja (ali i karteliziranja, monopoliziranja) raste, dok se u relativnom smislu moć našeg Kanyea i dalje smanjuje, koliko god nam je njegovo bogatstvo teško pojmiti.

U drugom dijelu ćemo vidjeti što je to toliko bitno u malim i srednjim poduzećima, na primjeru Njemačke, te nastaviti analizirati Kanyeove, Petersonove i ine stavove u duhu vremena u kojem nastaju.

Za kraj studijska verzija, puno bolje zvuči. 🙂


Stay tuned.


杜布罗夫尼克 – 自由之圣诗




杜布罗夫尼克人国旗上写的就是”LIBERTAS”, 拉丁的意思是”自由”。








这位诗人,文学家叫 Ivan Gundulić。 我把他写的诗歌翻译到中文。

Republika Hrvatska, što je to?

Ovaj tekst je pisan u koautorstvu s Ivanom Čovićem, a posebno zahvaljujemo Davoru Katunariću na savjetima i kritikama. I svima ostalima koji su doprinijeli razvoju klasičnog liberalizma u Hrvatskoj.

Narod je glup?

Postoji puno toga u hrvatskom javnom diskursu što nije lijepo, istinito, ni dobro, ali neke stvari me ipak posebno smetaju. Radi se o uvriježenim stavovima koje čujemo svaki dan, u medijima, komentarima na člancima, Facebook raspravama, a nekako su odraz opće apatije, besperspektivnosti, indikator nerazumijevanja politike, ali i nerazumijevanja sociologije, povijesti i trenutačnog stanja u našoj državi i našem društvu. Jedan od tih stavova je tvrdnja o urođenoj gluposti (prokletstvu?) hrvatskog naroda, po kojoj naprosto zaslužujemo sve loše što nam se događa. S druge strane, živimo u društvu u kojem nezanemariva manjina (ali politički bitna) sve boljke naše domovine pripisuje tobožnjoj jugoslavenskoj petoj koloni. Ovo je ekstreman primjer, ali vrlo utjecajan u društvu te u kreiranju javnog mnijenja, iz brojnih razloga. Ali zanimljivo, ta ideja o petoj koloni nije čak ni toliko suluda, što ćemo ovim tekstom pokušati dokazati.  Problem je što je apsolutni simbol hrvatstva i nacije kao takve  – onaj tko simbolizira jedinstvo nacije – duboko upleten u ovu priču. Ovo dodatno komplicira stvari, i razlog je zašto se još uvijek nismo suočili sa svojom prošlošću (što je floskula, ali istinita).

Iako se u pravilu slažem s onom izrekom – svaki narod zaslužuje vlast kakvu ima, mislim da to ipak ne vrijedi u zemljama koje nisu istinski demokratske, ili barem približno demokratske. Hrvatska to naprosto nije. Republika Hrvatska zemlja je koja je velikim dijelom kontrolirana od strane umrežene klike i jedne vrlo utjecajne političke stranke, stranke koja je dominantnija i jača od bilo koje druge, kojoj ni nepravomoćna presuda nije značajno (osim vrlo privremeno) uništila rejting. A glavna opozicijska stranka je neizostavan dio te prljave rabote, i proizašla je iz istog sustava i istih vrijednosti. Zašto onda izabiremo jedne ili druge? Je li to zaista jer je narod glup, kako uvijek govorimo?

Ovdje želim biti vrlo jasan, jer je ovo vrlo važno zapamtiti i razumjeti. Ovo je donekle problem naroda, naime onog dijela apatičnog naroda koji ne glasa, što je više od pola birača, ali je primarno problem takozvanih struktura. grijesima struktura već je godine Gospodnje 1997. bilo riječi. No što to zapravo znači? 

Republika Hrvatska je država koje je oteta (highjacaked) od strane određene kvazi-legitimne klike koja je 25 godina temeljito potplatila – socijalnim transferima, osiguranjem egzistencije, privilegijama, sinekurama i na mnoge druge načine – cijele društvene skupine, te ih učinila egzistencijalno ovisnima o njoj, i tako stvorila vojsku odanih birača, pa i paravojsku svoje vrste (plinske boce, šatori….). Svi znamo o kojim društvenim skupinama se radi – i ja ih ovdje ne želim dodatno osuđivati, niti smatram da snose nekakvu kolektivnu krivnju – naprosto su bili (i još su) politički instrumentalizirani, kako to oduvijek biva. Dapače, činjenica je da postoji puno i branitelja, i umirovljenika, pa i ljudi u javnoj upravi kojima se trenutačna situacija u društvu nimalo ne sviđa. Nedavno je na Nedeljom u 2 hrvatski branitelj Predrag Mišić – Pedja  rekao da bi bilo puno bolje da su ih zaposlili i oslobodili poreza na neko vrijeme, umjesto da ih plaćaju za ništa – odnosno umirove. Ali oni, osim iznimno, ne dobivaju nikakav medijski prostor, iz očitog razloga što su i mediji jedna od tih skupina koje je u sprezi s vladajućom klikom, odnosno Partijom* . Evo kako je dakle branitelj Predrag Mišić to sročio:

Od 1998. dobivam prosječno 1000 eura, za 240 mjeseci sam dobio 240.000 eura. Da mi je netko 1998. rekao ne evo ti taj novac, nego evo ti bager, evo ti kamion – idi raditi. Pet godina nećeš plaćati porez državi, a onda kada staneš na noge, plaćat ćeš državi porez. Danas bismo bili mnogo sretniji, iz kojeg se razloga nas gurnulo na marginu, zašto smo šutjeli 20 godina – evo do čega smo došli. (…)

Najveća pogreška, prema mišljenju hrvatskih branitelja, bila je kad su nas tada gurnuli u mirovinu. Možda je ideja bila dobra – pustiti ljude, prošli su ratišta. Mislim da je trebalo malo stati na loptu. Ljudi koji su izgubili dijelove tijela, koji nisu mogli raditi, ali ljudi koji su imali 26 godina i bili sposobni mogli su raditi i pridonijeti te sada možda ne bi bili u ovim problemima. Svjestan sam da je to sada velik novac, mi smo imamo 55, 60 godina i ta priča sada više ne postoji.

Dobro se sjećam predavanja iz kolegija sociologije religije na koje je prof. Krunoslav Nikodem rekao više manje istu stvar. Ali ne treba biti sociolog da bi se shvatilo da se mirovinom marginalizira ljude te da im se sprječava integracija u društvo, niti politolog da se shvati dugoročna svrha takve taktike.

* Upotreba rijeci "Partija" ovdje je tendenciozna i ideološka, ali ipak ne mislim da je takva karakterizacija HDZ-a daleko od istine. Akademik i sociolog Josip Županov hrvatsku vladajuću elitu u svojim radovima i knjigama naziva nomenklaturom, jer su ionako mahom svi vezani uz SKH i druge strukture prošlog sustava, i mnogi politički komentatori su primijetili nevjerojatne sličnosti upravljanja HDZ-om i modusa operandi bivše komunističke Partije. U smislu: Partija je uvijek prije nacionalnih interesa.

Pitanje je koliko je Republika Hrvatska bila oteta, kao što smo u početku rekli, a koliko je ipak bila takva od samog početka, odnosno od samog proglašenja nezavisnosti. Ovo je vrlo kontroverzna tema, čak i danas. Pokazuje se da je HDZ koristio apsolutno titoističke ili čak staljinističke metode u rješavanju s političkim protivnicima. Ovdje ne govorim o komunistima, koliko o eliminiranju HOS-a, HSP-a i druge  konkurencije na desnici, a koja nije imala veze sa represivnim aparatom bivše države ili mu se izravno protivila. Premlaćivanje, ubijanje, smrti pod misterioznim okolnostima – sve mafijaške metode koje možete zamisliti. Tuđman Netko ih je dao ubiti na jedan način koji ni dan danas nije posve razriješen – ali mediji o ovome vrlo dugo nisu imali pojma, niti se dan danas itko puno bavi ovom tematikom (ali se svi kunu u Tuđmana! ).  To nas dovodi do ove vrlo bitne ali često zanemarivane teme.

Upozorenje čitatelju: dio koji slijedi opis je HDZ-ovog odnosa prema “problemu” političkih neprijatelja te je suhoparan i pun nabrajanja. Ali je upravo ključan dio slagalice koja pokazuje da smo iz jednog jednostranačja naprosto prešli u drugo, suptilnije jednostranačje, a političke reperkusije ove pseudotranzicije se osjete i dan danas.

Istočni grijeh Republike Hrvatske


 Hrvatski pravaš Ante Paradžik je kritizitao tadašnju hrvatsku vlast na čelu sa F. Tuđmanom, smatrajući da ne čini dovoljno na obrani Hrvatske. Na povratku sa stranačkog skupa HSP-a u Križevcima, 21.rujna 1991.godine,  Paradžik je ubijen u pucnjavi hrvatskih policajaca. Policajci su se poslije pravdali time kako su dobili anonimnu dojavu da su u automobilu “martićevci”. Ubojice se osuđeni na zatvorsku kaznu, ali su ubrzo bili amnestirani od F. Tuđmana.

Inače, Paradžik je sudjelovao u osnivanju HDZ-a, te je napisao Statut stranke. Komentirajući razloge razlaza sa HDZ-om, Paradžik je naveo kako je u toj stranci bilo dosta onih koji su prije bili protiv samostalne Hrvatske i koji su ga progonili za vrijeme komunizma.

Na dan pada Vukovara, 18. studenog 1991., Paraga izjavljuje za Agence France-Presse(AFP) da “ako padne Vukovar, treba pasti i predsjednik Franjo Tuđman“. Ipak, u istoj izjavi naveo je i kako “nema namjeru da poduzme nasilnu akciju protiv vlade u Zagrebu, nego da razriješi predsjednika Tuđmana na fronti reorganizirajući obranu na istoku Slavonije”. Optužio je Tuđmana da je zaustavio pojačavanje vukovarske obrane s bojnom HOS-a od “1200 ljudi” (ta brojka bila je mnogostruko preuveličana) te je najavio kako HSP ne priznaje prekid vatre. Međutim, sudeći po spomenutom izvještaju Josipa Manolića, takva Paragina teza o prodaji Vukovara nije odgovarala stvarnom stanju – naime, general Anton Tus je 20. studenog zapovjedio “nastavljanje spajanja jakih snaga u pozadinu agresora i spajanje sa snagama obrane Vukovara, u cilju narastanja otpora na tom prostoru”.

Nakon pada Vukovara u studenome 1991., Dobroslav Paraga postaje prvooptuženi za pad Vukovara, Mile Dedaković – Jastreb drugooptuženi, a policija provodi pretres u sjedištu HSP-a gdje su pronađene velike količine oružja i streljiva koje su pravaši slali svojim dobrovoljačkim postrojbama diljem Hrvatske. Uhićeni su Paraga, Ante Prkačin i Mile Dedaković Jastreb pod optužbom za terorizam, rušenje demokratski izabrane vlasti i osnivanje paravojnih postrojbi. U pritvoru Paraga počinje štrajk glađu, a Dedaković biva teško premlaćivan u zatvoru u Zagrebu. Ipak, svoju nevinost su dokazali na suđenju pred Vrhovnim sudom RH i Vojnim sudom RH koji su ih oslobodili optužbi – Vrhovni sud Republike Hrvatske 13. prosinca donio je rješenje prema kojemu su sve optužbe protiv njih odbačene kao neosnovane. Dedaković se, po izlasku, sklonio pod zaštitu jedinica Dobroslava Parage u Starčevićevom domu. Kasnije je Vrhovni sud Republike Hrvatske po drugi put potvrdio oslobađajuću presudu za Dobroslava Paragu, i k tome u obrazloženju naveo da je HOS legalni i legitimni dio Hrvatske vojske, čime je otpala i optužba na račun dragovoljaca i bojovnika Hrvatskih obrambenih snaga, da je HOS navodno paravojna formacija.

Paraga je u Saboru upozoravao na ogroman niz nerazjašnjenih ubojstava pripadnika HSP-a (njih 30-ak) koji su ubijeni pod sumnjivim okolnostima, s mogućnošću da se radi o političkim ubojstvima. Nabrojao je: dopredsjednik HSP-a Ante ParadžikIvan Bebić koji je ubijen na Črnomercu u Zagrebu, Miroslav Martinovski koji je ubijen u Kutini, Darko Rušanac u Vinkovcima, Vlado Knežević također u Vinkovcima, Ivo Bošnjak, Blaž KraljevićGordan ČuljakŠahdo DelićIvan GranićRasim KrasniqiOsman MaksićMario MedićVinko PrimoracMarko StjepanovićStojan Vujnović – SrbinRobert TupekSaša IlićDinko Figać, Zdravko Trošelj (predsjednik HSP-a u Našicama ubijen u vlastitom domu), Željko Đapić u Osijeku (podmetnuta eksplozivna naprava pod automobil), dok su još neki od ubijenih pravaša: Ratko ZrnoFuad MuhićKatica LanciottiKluk GabrićDarko ŠagudBranko Cvitanović.

Posebno upada u oči ubojstvo Blaža Kraljevića, koji je ostao na neki način ikona HOS-a, pravaša i hrvatske desnice općenito.

Kraljevićeva pogibija postala je objektom nagađanja, pa se tako za njegovu pogibiju okrivljuju brojne osobe. Mnogi za pogibiju Kraljevića krive Mladena Naletilića Tutu, zapovjednika Kažnjeničke bojne HVO-a. Stanko Primorac i Zvonko Jurišić, predsjednici HSP-a BiH za pogibiju su okrivili i Vicu Vukojevića, hrvatskog ustavnog suca (čovjek iz vrha HDZ-a op.a.).

Nemojte dozvoliti da Vas bilo tko razoruža ili Vas natjera da skinete oznake HOS-a. […] HOS je hrvatska vojska, i nikakve grupe, koje kradom bez oznaka švrljaju okolo ili bilo tko, pogotovo ne oni kojima Hrvatska nije do Drine, neće nam krojiti nikakve zakone. Tko digne ruku na HOS ili HOS-ovca, bit će strogo kažnjen. Kome ne odgovara hrvatski grb ili program HOS-a i HSP-a mi mu ne možemo pomoći, mi radimo ono što odgovara Hrvatima, a ne nekakvim grupama senilnog vođe (Franjo Tuđman op.a.).  — Blaž Kraljević
u Priopćenju za javnost, 29. 3.1992.

Kao Hrvat islamske vjere i tolerentan čovjek, oduvijek se zalagao za uzajamno poštovanje svih religija, a prema Domovini je imao pravaški, beskompromisni stav. Hrvatska na prvome mjestu, a onda sve ostalo. Nikada neću zaboraviti koliko je tužan bio kada su ubili generala HOS-a Blaža Kraljevića i s kolikim je veseljem govorio o zajedničkim hrvatsko-muslimanskim akcijama oko Bihaća.   —  Velimir Bujanec o Zlatku Hasanbegoviću,, 24.1.2016.

Ali zanimljivo je kako danas desničari glorificiraju HOS i Tuđmana u istoj rečenici.Prije pretposljednjih izbora (kad je na čelu HDZ-a bio Karamarko), Bujanec je otvoreno navijao za HDZ i Karamarka, koji je (zanimljivo) govorio o nastavku Tuđmanove politike iz devedesetih. Istovremeno, glasno protiveći se uklanjanju spomenika HOS-u u Jasenovcu. Kako današnji desničari opravdavaju da je HDZ devedesetih kosio pravaše poput sijena u ljeto, ne znam. 

 HSP je otvoreno bio protiv Tuđmana i HDZ-a koji su pod krinkom nacionalizma, demokracije itd. ustvari htjeli samo nastaviti gdje je Jugoslavija stala. Naravno, sa malo boljim ulogama nego što su ih dotad imali: Tuđmana su Jović Bora i cijela ta ekipa iz vrha CK SK smatrala trećerazrednim političarem, dok ga Hrvati praktični smatraju novim ocem nacije. Pa je shvatljivo iz toga kuta gledanja zašto je tim starim komunističkim kadrovima trebao HDZ, a jasno je i zašto im je smetao HSP i HOS.

I ne samo HSP, smetali su im i Vlado Gotovac (po mojem mišljenju najbolji političar kojeg je Hrvatska ikad imala) i HSLS. Koji je najvatrenije i najrječitije kritizirao Tuđmana i njegovu autokratsku politiku.

Pa lako je neadresirani novac prepuštati domaćim lopovima! Prepusti svoj, kad si tako dobar patriot. Hrvatska je država pred sobom imala ogromno nacionalno bogatstvo. Mi stalno ovdje govorimo, čujem i danas, kao izišli smo iz jednog mračnog režima u kom nije ničega bilo, to je naprosto laž. Bilo je, i to što je bilo, grabljeno je kapom i šakom na nezakonit način. Da nije bilo ničega ne bi bilo naših novih bogataša. Da nije bilo ničega, ne bi bilo onih ljudi koji sada drsko pred ovom nacijom upotrebljavaju svoj novac preporučujući se njezinoj pažnji, kičem i raskošnim postupcima. Vlado Gotovac, govor u Saboru 18.10.1996.

Nikako ne mogu prežaliti na što se sveo HSLS, a i liberali općenito. Da ih danas predstavljaju Vesna PusićVrdoljak, D. Kosor i njima slični. No, da se vratimo na odnos HDZ-a prema ostalim strankama i demokraciji općenito. HDZ je, dakle nastavio gdje je SK stao. Vrlo brzo nakon rata, sve političke opcije (pojedinci koji su osnovali te iste opcije) koje su se prije rata zalagale za liberalizaciju i demokraciju (HSP za neovisnu Hrvatsku, HSLS za liberalizaciju) su u godinama nakon rata brzo nestale ili završile na marginama. Pritom bi upozorio čitatelje da ovdje mislim na HSP Dobroslava Parage, koji je kasnije izgubio stranku od HDZ-ovog (UDB-inog) kukavičjeg jajeta po imenu – Ante Đapić, dok su njegove suradnike i prijatelje iz stranke jednog po jednog likvidirali (naveo sam u dijelu teksta iznad 30-ak ljudi). Da naglasimo još jednu stvar. HDZ je htio nekakav HSP, da ne bi imali etiketu najdesnije stranke. Otud onaj slavni preokret kad je Đapićev HSP na večer izbora bio dobro ispod praga, a ujutro na 5.01%.

Jako mi je zanimljivo, a primjetiti ćete i ironično, kako su politički zatvorenici i neprijatelji bivše SFRJ (Gotovac, Tripalo, Budiša, Paraga i sl.), nakon rata i nakon što su dočekali neovisnu i demokratsku Hrvatsku zapravo postali politički mrtvaci (a neki i doslovni mrtvaci). Neki su poput Budiše trajali još neko vrijeme, dok su ostali nestali poput lanjskog snijega. Naravno sve to uz pomoć naroda (a koga drugoga). Što će reći da se u suštini nije ništa promijenilo nakon rata. Samo boja, samo fasada. Temelji su ostali isti.

Nestalo je doduše jednostranačje, ali samo kao privid. U stvarnosti, ono i dalje postoji. Ne postoji stvarna liberalna opcija, ne postoji stvarna konzervativna/pravaška opcija, ne postoji stvarna seljačka/radićevska opcija. Najbolji primjer je pojava MOST-a, a i Živog Zida na političkoj sceni. Kako su se (podjednako) uzbudili i SDP i HDZ. Posebno je zanimljivo bilo državno istražno povjerenstvo u slučaju Agrokor, kako je Nikola Grmoja ispitivao razne aktere. Zanimljivo je bilo pratiti njihove reakcije i kako im je neugodno bilo. Nakon toga je Šeks u javnost izašao sa prijedlogom da Hrvatski Sabor treba podijeliti na dva doma, po uzoru na SAD, te da bi se takvim sustavom izbjegla kriza vlasti, ucjenjivanje malih stranaka itd.

Sjetite se MOST-a otpočetka (19 mandata), do ponovljenih izbora su imali 12. Sad su još manji. HDZ ciljano rastura sve nove opcije i time sustavno ubija demokraciju. Jedino SDP nikad nisu rasturili, jer im jedino SDP odgovara. SDP-u isto odgovara HDZ. Imaju zajedničku prošlost, iz istog sustava su proizišli istu politiku provode itd.( HNS odnosno Vrdoljak je tu isto odigrao vraški dobru asistenciju za HDZ.) 

Primjerice, pitanje Arhiva ne otvaraju ni HDZ ni SDP.

 SDP je pravni sljednik arhiva Centralnog komiteta SKH. U primopredajnom zapisniku iz 1995. godine stoji da je za korištenje građe CK SKH potrebna suglasnost SDP-a. Zato Hrvatski državni arhiv svaki put kad dobije zahtjev za uvid u arhiv CK SKH ne može sam odobriti korištenje, nego mora tražiti prethodnu suglasnost SDP-a – pojašnjava ravnateljica Hrvatskog državnog arhiva Vlatka Lemić.

 ” Ona upozorava da nikakav sporazum ni zapisnik ne mogu biti iznad Arhivskog zakona. – Zato već dvije godine predlažem da se na svu građu, uključujući i onu Centralnog komiteta, primjenjuje Arhivski zakon. ” (Izvor: Slobodna Dalmacija)

 Što možemo reći jest da je za SDP sasvim razumljivo da kao nasljednik SKH ne želi da se Arhiv otvori, ali zašto HDZ ne inzistira da se taj Arhiv otvori?

Opaska za kraj ovog poglavlja: Davor Katunarić, autor predivnog bloga protreptikos (bivši “uvod u filosofiju”) dobro nas je upozorio ovako: 

Moje je gledište da je, unatoč svemu, na koncu 1990. ipak neki prelazak u neku liberalnu demokraciju, u smislu da je nakon HDZ-a 2000. ipak bila mirna predaja vlasti, stranke se izmjenjuju, itd. Tako da je to ipak neki korak naprijed, koliko god sve skupa bilo loše i sporo. OK, sad moram ići, pročitat ću sve ponovo u miru, pa možda još nešto komentiram.
i ovako:

Uvažavamo ovu kritiku. Ovdje je cilj pokazati da je HDZ u prošlosti itekako koristio metode političkih ubojstava, i da je to jednostranačje neko vrijeme bilo vrlo izraženo. Ali ipak ostajemo pri tezi da ni danas nema puno smisla glasati za ljude direktno vezane uz bivši sustav. Također, zaboravih spomenuti primjer Borisa Miksića, kojega su strukture (Mesić, Pavić, Pukanić, HDZ) porazile (iako je u mojim očima moralni pobjednik op. f.)  – pa i cijeli narativ detuđmanizacije, ali o tome je već dovoljno pisano, smatram, iako mi je žao što nemamo vremena ni volje uvrstiti to i u ovaj članak.

Smrt jedne nacije i uloga Crkve

Dakle, naša država ne samo da je oteta od strane dobro organizirane partitokratske klike, nego je takva, čini se, oduvijek bila.  Nekoć smo optimistično vjerovali da će Hrvatska kad se osamostali postati nova Švicarska, toliko bogata, lijepa, i za jugoslavenske prilike razvijena, ali očito nismo uzeli u obzir da klika koja nas vodi u tu budućnost nema ništa drugo na pameti osim svojih osobnih interesa, ili da se, još gore,  radi o istim ljudima koji su nas vodili prije. Bili smo naivni, valjda nas je komunizam navikao na takvu naivnost u odnosu na vlast, te nismo imali gotovo nikakvo civilno društvo tijekom tranzicije (važnost civilnog društva je Vesna Pusić u svojem istraživanju o južnim i sjevernim modelima tranzicije lijepo ilustrirala). Ali da stvar bude gora, ovakva društvena i ekonomska situacija uzrokovala je to da svake godine izgubimo otprilike 50 tisuća mladih, mahom obrazovanih –  ta i ja upravo pišem ove retke iz Narodne Republike Kine –  a stvarna brojka je vjerojatno i puno veća. Ovdje opet ne želim otkrivati toplu vodu i stalno ponavljati sve što mediji ionako (doduše s pravom) uporno spominju, nego želim strukturno i makijavelistički promatrati ovaj fenomen jedne smrti jednog naroda. Tako možemo postaviti pitanje: tko su ti mladi koji odlaze, i čiji su potencijalni birači? U kojem dijelu su dio apatične mase koja ne izlazi na izbore, a u kojem dijelu bi ipak izašli, i glasali… za HDZ? Ili SDP, recimo? Ili nekog trećeg? Profesor Žarko Puhovski nedavno je ovu nesretnu pojavu – čini mi se vrlo precizno – analizirao ovako: 

HDZ-u odgovara odlazak jer odlaze ljudi koji nisu njihovo biračko tijelo. HDZ se riješava ljudi koji nisu njihovo biračko tijelo, a u BiH će navesti ljude da dođu u Hrvatsku i glasaju za njih.

S druge strane, davnog ljeta 2015., tijekom vladavine SDP-a, glavni urednik Glasa Koncila Ivan Miklenić je za odlazak mladih dobro moralno osudio svu vlast do sada:

Svi političari, koji su vodili Hrvatsku od mirne reintegracije do sada, nikako se ne mogu osloboditi odgovornosti za sadašnje nepodnošljivo stanje posebno za mlade, ali i za gotovo sve druge građane, jer da su oni pošteno, primjereno i sa stvarnom voljom služenja općemu dobru upravljali Hrvatskom, ona bi već davno stala na svoje noge i koristila se svojim komparativnim prednostima i bila daleko poželjnija i korisnija članica međunarodne zajednice.

Naravno, nije zaboravio ipak implicirati da odlazak mladih odgovara SDP-u. Logično. Možemo polu-ironično prosuditi da su obojica 50% u pravu – masovna emigracija obrazovanih i mladih koristi cijeloj vladajućoj garnituri, popularno zvanoj HDZSDP (što nije baš catchy, odnosno nije osobito zvučno). Ja ću ih u čast Županovu ipak zvati – nomenklatura

Ono što je ipak pomalo shizofreno i neobično u ovoj izjavi Miklenićevoj je činjenica da je upravo organizacija koju na bitan način predstavlja i čije je javno lice, uporno držala ljestve točno tim i takvim vladarima, točno tih godina, i to s vrlo jasnim interesima. Ovo je kao da Yezhov krivi Staljina što je previse ljudi emigriralo. Karikiram.  Ali Crkva je nažalost oduvijek igrala ulogu – ne želim pretpostavljati iz kojih točno razloga – za HDZ (a istovremeno protiv komunista! Zamislite konfuzije u tim glavama.) Tako bih se ovdje dotakao i famoznih vatikanskih ugovora, koji su valjda najsubmisivniji i besmisleniji međunarodni ugovori ikad potpisani, još od kapitulacije Njemačke u prvom svjetskom ratu. 

Nevoljko se sjećam da je Vesna Pusić jednom, gotovo ponosno, izgovorila na javnoj televiziji “ni Vi ni ja ne znamo sto uopće piše u tim ugovorima”: niti mi je ikako jasno što je htjela reći, obzirom da se radi o vrlo kratkom i jasnom štivu (čak i pravnom laiku) kojeg nije osobit problem pročitati.  A računica koja iz njih proizlazi je još jednostavnija: do sada smo  gotovo 30 milijardi kuna potrošili za financiranje školskog predmeta kojem nije mjesto u školi, te davanja Crkvi. Usporedite sad tu cifru s recimo proračunom za znanost u jednoj godini. Ili infrastrukturnim projektima. Da budem aktualan, to je 15  (petnaest!) peljeških mostova. Doslovno. Barem ako ga grade braća Kinezi. Umjesto toga, za te novce dobili smo desetljeća Crkve čija je glavna svrha bila da lobira za HDZ i pomaže im doći na vlast, opet i iznova, i uporno nameće teme iz prošlog stoljeća u javni diskurs. Ovo je opet dio Partijske biračke mašinerije i njihove svekolike dominacije kroz našu noviju povijest, od šatora do referenduma do današnjih prljavih rabota koje se događaju posvuda i kojima, čini se, nikad nema kraja.

Ali ovdje bih ipak upozorio čitatelja da ni jedan od autora nema apsolutno ništa protiv Crkve kao zajednice vjernika, nego isključivo protiv njene političke uloge, ukoliko je ista protiv javnog dobra. Dapače, jedan od autora je praktični katolik (a drugi budistički kripto-katolik) i upravo zbog toga je ova kritika ozbiljnija i jača od tipičnog antiklerikalnog članka. S druge strane, nije ni Crkva u Hrvata toliko homogena i jednoumna koliko se u medijima čini – i uvijek valja pohvaliti one njene predstavnike koji djeluju po svojoj savjesti prije nego osobnom materijalnom interesu – naročito jer su velika manjina. Kao primjer cu istaknuti samo ovaj intervju Fra Ivana Šarčevića , koji je izvrsno stivo samo po sebi i toplo ga preporucam. No ovo je već tema za neki drugi članak, pa ću to ovdje ostaviti samo kao opasku sumnjivčavom čitatelju.

Razbijanje mitova

Narod nije toliko glup. Niti postoji jedan narod. Postoji vrlo dobro organizirana klika i biračka mašinerija, postoje već spomenute strukture, a postoje i pošteni ljudi koji su apatični i ne žele izaći na izbore, ili glasaju barem za manje zlo. Ali i SDP i neke treće stranke pokazale su se jednako velikim zlom, ako je sudeći po Milanovićevom mandatu i HNS-ovom prostituiranju. MOST i Orešković te cijeli taj period nestabilnosti, ali i krah Agrokora, su valjda najbolje što se dogodilo ovom društvu, politički, kulturološki i napose ekonomski. U tom smislu autori ovog teksta mole dragog Boga za više političke nestabilnosti. Naravno, HDZ je vrlo brzo svojim makinacijama, medijskim utjecajem i metodama koje granice s kriminalom (ili barem dobrim ukusom i moralom) uspio neutralizirati i MOST i Oreškovića, te nam vratiti tu predivnu stabilnost kojoj su istovremeno mediji uporno pjevali elegije poput mantri. Eto, valjda smo sretni sada.

Dakle, Republika Hrvatska nije jedno društvo, odnosno nema jednu nacionalnu (kolektivnu) svijest – recimo to tako. Republika Hrvatska je podijeljena.  Znam da je ovo floskula , ali ovdje je upotrebljena na drugačiji način. Uvriježeno se kaže da smo podijeljeni između liberala i konzervativaca, dakle svjetonazorski. To je naravno dijelom i točno, i postoji u svim narodima – ali je u našem slučaju manje bitno. Mi smo primarno podijeljeni između jedne koordinirane lopovske klike usko vezane uz bivši sustav, i normalnog radišnog i poštenog puka, bili oni liberali, katolici, pederi, konzervativci ili klasični liberali:  pa čak i uvjereni komunisti koje poznajem shvaćaju da je ovaj sustav apsolutno neodrživ i opasan (premda bili potpuno u krivu što se tiče ekonomije i razumijevanja kapitalizma), upravo truo do svoje srži. Istinabog, ovdje malo idealiziram, naravno da nije ni narod bezgrešan, niti je savršeno radišan i pošten. Ali preciznije je ovako promatrati naše društvo, i korisnije je, jer može dovesti do praktičnih budućih akcija i pozitivnih promjena. Ova perspektiva potencijalno odgovara na temeljno moralno pitanje “što treba činiti?”. Primjerice, za koga glasati?

Nadam se da smo dobro argumentirali zašto u ovoj državi nije narod toliko glup – apatičan, donekle – ali to nije najbitniji problem. Najbitnije je to što smo paradržava oteta od strane partitokratske klike, koja je vrlo lukava I koja uspješno koristi divide at impera nad svima. Glupi smo, ali svaki narod je glup u nekoj mjeri. Ipak, neki narodi prosperiraju, a neki ne. Iz naše perspektive, bitnije je napokon se suprotstaviti tom unutrašnjem neprijatelju, tim famoznim “jugoslavenima”,  u stvari vrlo dobro organiziranim partitokratima, oportunistima, nepotistima i  kleptokratima. Kako?

 Otvorimo prokleti Arhiv. Za to je jedino MOST bio, koliko se sjećam. Iskreno radije bi da glasate za bilo koju idiotsku trećeputašku stranku nego HDZ ili SDP, dakle vječitu nomenklaturu. Doduse i tu postoji opasnost, jer je program Zivog Zida slicniji programu Roberta print-money Mugabe-a nego ozbiljno promisljenoj ekonomskoj strategiji.  Sapienti sat.

No, sve ovo usko je vezano uz kulturu, i ono što u javnom diskursu i kavanskim rasprama često nazivamo mentalitetom – u ovom slučaju, hrvatskim mentalitetom. Što je on? Koliko je sličan balkanskom mentalitetu, a koliko ipak različit?

Na koji način sve što smo prethodno napisali o novijoj hrvatskoj povijesti ima direktne veze s kulturom našeg podneblja još od 16. stoljeća pa nadalje? 


Sociološki i povijesni uzroci hrvatske nazadnosti i podijeljenosti


Jedan od poznatijih hrvatsko-američkih sociologa imena Dinko Tomašić daje izvrstan opis hrvatskog mentaliteta i svih njegovih mana u knjigama Društveni razvitak Hrvata (1937) i Politički razvitak Hrvata (1938) (kasnije izdano kao jedna knjiga).

On u njima otvoreno progovara o problemu kulture svojstvene području Balkana. Tu on objašnjava plemenski mentalitet i tendencije Hrvata koje su protureformacijske i protuprosvjetiteljske: analizira formalne i neformalne institucije i običaje, te neobičan izostanak liberalnih ideja u Hrvata.

Primjer jednoga snažnog protureformacijskog sentimenta je protestantska reformacija koja je u 16. st. dovela do podjele u Europi: Hrvati su većinom ostali odani katolicizmu, naime bili smo usmjereni protiv germanskog i madžarskog protestantizma: mi smo izabrali Habsburgovce i time se distancirali od protestantizma.

Još jedan primjer te borbe protiv madžarskog protestantizma (pa tako i liberalizma) je ban Josip Jelačić koji je stao na stranu klerikalnog konzervatizma Habsburške monarhije, borio se protiv reformatora Lajosa Kossutha, koji je bio pobornik građanskih prava i slobode vjeroispovijesti.

S druge strane, nasuprot plemenskom mentalitetu (geografski:  jug i istok) i kulturi imamo seljački odnosno zadrugarski mentalitet (u pravilu sjever Hrvatske), što lijepo možete vidjeti i na ovoj vrlo informativnoj slici. Radi se to u puno kultura, ali ih mi možemo podijeliti na spomenuta glavna dva oblika mentaliteta, barem što se tiče Hrvatske. (Srbija je recimo gotovo cijela određena plemenskim mentalitetom) : 

netko je rekao: ovako bi drzavne granice trebale izgledati

Seljaci su bili organizirani u zadrugama, dakle autonomnim i gotovo demokratski organiziranim teritorijalnim jedinicama, rodbinske veze nisu igrale velike ulogu – za razliku od plemenske kulture gdje su ključne – važniji je bio kolektiv. Primjer toga je seljačka buna u 16. st koja je bila usmjerena protiv feudalizma i represivne politike, ali postoje brojni primjeri i u hrvatskoj politici 20. stoljeća i ondašnjim strankama, pa i dan danas. 

Nadalje, u plemenskoj kulturi je dominirao herojski kodeks časti u kojem su sva sredstva bila dopuštena protiv neprijatelja, tu je uobičajeni moral bio potpuno zanemaren i nebitan. Ovo se vidi iz njihovih pjesama koje su služile jačanju ponosa, mržnje i osvete prema neprijatelju – ako Vas ovo podsjeća na nešto, nije slučajno. [Nevjerojatno koliko se ta kultura iz 16. stoljeća odrzala do danas, a da i ne spominjem kakvu je ulogu odigrala u raspadu Jugoslavije op. f.] Karakteristike odgoja plemenske kulture su bile: agresivnost, impulzivnost, autoritativnost i egocentrizam. Prijevare su bile dopuštene – tu nije bilo nikakvih moralnih ili legalističkih skrupula – politička moć se temeljila na primjeni gole prinude i slijepe podložnosti vladaru.

Plemenske skupštine su donosile odluke na bazi prinude od poglavara, pa su suprotna mišljenja po definiciji bile smatrane izdajom. Pravo sudjelovanja su imali isključivo naoružani muškarci. Nadalje, u sferi seksualnosti isticalo se religijsko shvaćanje seksualnog morala te važnosti obitelji i obiteljskih vrijednosti,  ali istovremeno su muškarci vodili neobuzdane seksualne živote u suprotnosti s religijom (karakteristična hrvatska dvoličnost očito isto seže daleko u povijest ). Pozicija žene u takvim zajednicama bila je ekstremno loša te su žene služile gotovo isključivo za rađanje potomstva. Postojala je izreka: nesretnom čovjeku umre stoka, a sretnom umre žena.

Ekonomski gledano, to je bila stočarsko nomadska kultura, a najbitnije je bilo zauzimanje strateških pozicija, što je bila uloga muškaraca, dok žene brinu za stoku i djecu. Zbog obrambene nesigurnosti javila se potreba za ujedinjavanje rodova u plemena. Tu su postajali i konstantni sukobi među plemenima, što je opet lijepa paralela sa (kasnijom) krvavom poviješću Balkana.

S vremenom je i kler počeo dobivati važan utjecaj. Što se tiče samog prakticiranja vjere i čitanja Biblije, to je bilo na niskoj razini, te nije bilo osobito bitno iz perspektive Crkve. Kler je imao dužnost političke kontrole sela te jačanja autoriteta plemenskih poglavara, a plemenski poglavari su zauzvrat bili jako darežljivi prema kleru. [Bilo kakve sličnosti sa trenutačnom situacijom u Republici Hrvatskoj apsolutno su namjerne op. f.] Primjerice, bilo je i slučajeva u kojima predstavnici klera zahtjevaju krvnu osvetu, kao odmazdu za ubojstvo poglavara. 

Kasnije se plemenska kultura počinje pretvarati u hajdučko-uskočku: ona se geografski smjestila u graničnim i neprohodnim područjima gdje su prevladavale šume, močvare i krš. Izbjegavali su sankcije uskakanjem na područja drugih administrativnih regija i njihovi vlasti. Ovdje opet možemo uociti sličnosti sa našom sadašnjicom. Tipičan oblik manifestiranja hajdučke osvete bilo je paljenje sela. To im je donosilo društvenu čast. Autoritet i moć je pripadao harambašama. Kriminalno stečena materijalna korist i profit je bila dopuštena, a naporan rad nije bio bitan – radilo se o kulturama koje gotovo da nisu imale nikakvu radnu etiku. Sklonost prema stednji za buducnost takoder nije postojala. Dakle, to je bila kultura temeljno nepogodna za razvoj kapitalizma, pa i vladavine prava, ideje privatnog vlašnistva, i svih drugih neizostavnih temelja kapitalizma.

Trgovina je naravno postojala, ali se primarno bazirala na pljački:  bitna karakterna osobina je bila lukavost, a težnja za pravednošću je bila tretirana kao glupost. Lažna svjedočanstva su bila tolerirana i sasvim normalna pojava, dokumenti krivotvoreni.

Bitno je naglasati da su Hrvati iz sjeverne Hrvatske (Međimurje, Varaždin, Zagorje, ali i zapad: Istra, Gorski kotar) imali potpuno drugačiji razvoj u odnosu na pelemenske južne krajeve (južnije od Zagreba), te snažni srednjoeuropski utjecaj. Tu je postojala veća otvorenost za građanske i liberalno-kapitalističke ekonomske ideje, snažna radna etika, te veća otvorenost za demokratske načine organiziranja vlasti i naroda.

Nadalje, makar ne puno vezano uz temu ovog teksta: etnički nacionalizam koji se razvio između Hrvata i Srba ima snažne korijene u plemenskoj kulturi, i to može objasniti sukobe u 20. štoljeću. Mentalni izvor takve vrste nacionalizma je zajednički kod oba naroda, Hvati se istovremeno trude mitološki dokazati kako su mnogo drugačiji od Srba ali se radi o izrazito sličnim narodima. Povijesna teorija u Hrvata ne daje neku racionalnu utjehu da smo drugačiji od Srba, a nacije su ionako relativno moderne tvorevine. Pogledamo li Amerikance, Kanađane, pa i Nijemce, tu postoji toliko razlicitih religija i kultura, ali se ipak svi smatraju jednom nacijom. Separatizam u Europi ionako nema apsolutno nikakvog smisla.

Pomalo očiti zaključak

svaka vam dala ako ga uspijete prepoznati

Ostaci plemenske kulture prisutni su danas i mogu se smatrati ključnim uzrokom brojnih društvenih i ekonomskih problema. U stvari ne bi bila osobito radikalna teza da kažemo – ne mnogih, nego svih. 

Naravno, ni ostaci fašizma i komunizma tu nimalo ne pomažu, naročtio jer ta politička podijela iz drugog svjetskog rata direktno proizlazi iz naše, vec opisane, kulturne podijele.

Kako dalje?


Razvoj demokracije i liberalizma mogu je samo uz prevladavanje takvog sustava vrijednosti i takve kulture i mentaliteta.

Za kraj jedna liberalna misao: narod može saznati istinu o sebi samo ako pojedinci slobodno istražuju činjenice. A plemenski nacionalizam a priori odbacuje razumske i racionalne spoznaje jer se kod njih narodom može upravljati jedino nametanjem, autoritetom, kolektivizmom i poslušnošću vladaru. I tu slobodna misao nestaje, kako to svugdje u svijetu biva.

Hrvati trebaju mijenjati način razmiljanja kako bi se Republika Hrvatska mogla mijenjati u pravo građansko društvo i da se uzdignemo iznad diktature čopora, prosjeka, mediokriteta, a koja proizlazi iz naše plemenske prošlosti.

Sustav uvijek izlazi iz naroda. Socijalizam je bježanje od odgovornosti, nije moja nije tvoja nije individualna. Krivo je more.

Ovu karakteristiku Hrvata su mnogi komentatori vrlo precizno nazvali mentalnim komunizmom. Ovdje za kraj (ovog puta ozbiljno) ćemo citirati Nenada Bakića:


“Djeci treba usaditi kulturu uspjeha. Mene najviše vuče to da možemo promijeniti mentalni sklop našeg društva. Političari su cijelu naciju bacili u ’41. godinu. Kina nas je prestigla u svim segmentima… Budućnost je stigla, samo nije ravnomjerno raspoređena u svijetu. Roditelji se moraju pitati gdje će im djeca biti za deset, dvadeset godina. Ljude se nauči da budu glupi, a oni su zapravo nevjerojatno pametni” (link)

 Pametnom dosta.


Predivna slika

O ideologiji, zlu, i ljudskoj prirodi

Ovaj tekst neprirodan je brak teksta kojeg sam počeo pisati prije nekoliko mjeseci, sa sadašnjim tokom misli, pa će u tom smislu ponekad zvučati anakrono ili zastarjelo, ali i neuredno i nezgrapno. Potruditi ću se prilagoditi ga u tom smislu, dakle u duhu sadašnjih zbivanja, ali ionako nema ničeg novog pod Suncem, rekao je netko mudriji od mene. Volim skakati sam sebi u usta.

 Za početak nekoliko buzzwordova i/ili ključnih rijeci da tema bude jasnija: echo-chamber, liberalizam, totalitarizam, ljudska priroda (te evolucijske reperkusije na istu), Platon. Već iz samog ovog kratkog nabrajanja je jasno da je ovo tema psihologije, biologije, sociologije, politike, jednako koliko i filozofije i religije – gotovo da ne postoji područje ljudskog istraživanja i razumijevanja svijeta koje se na ovaj ili onaj način ne bavi ovom temom. Utoliko sam zagrizao puno vise nego sto mogu pojesti (volim kalkove), ali kao opaki filosofski mamojebač neću odustati. Boriti ćemo se s jezikom, i nadam se da ćemo u potencijalnom dijalogu doci do nekakvih zaključaka. To je ujedno i poanta teksta, ali sve u svoje vrijeme.

Cini se uzavrela situacija trenutačno u hrvatskom društvu. Jučer su javno zapalili Novosti. Općenito sam apsolutno protiv Novosti, ali i protiv javnog paljenja fizičke manifestacije ljudske misli i ideja. Nešto je fundamentalno barbarski (ne samo anti-liberalno) u samom činu; i onda opet, Novosti su glasilo srpske manjine koje je oteto od umrežene klike politike i onog najljigavijeg od hrvatskog novinarstva (popularno i opravdano znanog kao dnovinarstvo. Nemojte biti dnovinari, molim Vas. Ubijajte mačiće, tucite beskućnike, samo nemojte biti dnovinari).

Ali ovaj tekst nije o Novostima niti o hrvatskoj dnevnoj politici. Ono sto meni prvo upada u oči, valjda zbog sociološkog obrazovanja (hvala FFZG) i općenito ljubavi prema analogijama, jest nevjerojatna analognost društvenih pojava u RH, s onima u svijetu, globalnom društvu takoreći. Ovdje valjda otkrivam toplu vodu, ali bear with me. Istovremeno dok su nasi dnovinari pisali moralni šrot, a njihovi konzervativni partneri u plesu palili njihov opus, dogodio se i Charlottesville, i netko je nekog ubio jer je eto, to valjda postalo normalno. Autom se on zaletio, kao da ga je ISIS inspirirao, i tu ironiju je jednako lako primijetiti koliko ju je teško ignorirati. Ali ovdje neću previse ni o kripto-fasitima ni o SJW-ovima, koju su upravo jednaki partneri u plesu kao spomenuti tradicionalistički piromani i dnovniari, nego bih vise pozornosti volio posvetiti echo-chamberima i trenutačnoj društvenoj situaciji temeljnog nerazumijevanja tuđeg poimanja svijeta, potpunog izostanka društvenog dijaloga, a ovo potonje je čini mi se ključno. Dijalog je, napisao sam u uvodu u ovu stranicu jučer, primarna i glavna forma filosofije. Zašto sad najednom filozofija? Ovako:

Mala povijesno-filozofska digresija: kada filozofi, suvremeni (Žižek, Despot, Badiou), ali i oni od prije (Heidegger, Hegel, Platon), kažu, da nama (društvu!) treba više filozofije (preferiram “s” ipak), onda, da je ovo jedna od stvari na koju misle, barem meni je, sasvim validna interpretacija. Sokrat je osuđen na kvarenje mladeži. O tome je moj dragi internetski prijatelj Davor Katunarić lijepo objavio blog post kojeg Vam toplo preporučam, evo i mali izvadak, dakle autor je Alain Badiou:

Sokrat, kako ga vidi Platon, eksplicitno osuđuje korumpiranu prirodu moći. Moć je ono što kvari, a ne filosof. U Platonovom djelu nalazimo nemilosrdnu kritiku tiranije, žudnje za moći, koju nije moguće poboljšati i na neki je način konačna riječ o toj temi…. Tema filosofije je pravi život.

Tema filosofije je pravi život. Ovo ćemo analogno primijeniti u ovom tekstu, ali se ovdje ipak neću baviti pravim životom, koliko pravim su-životom (društvom, a ne toliko individuom, te prirodom zla). Ali to dvoje nije odvojivo – samo naglašavam kontrast Badiouovog teksta, s ovim iz mojeg pomalo zbrkanog, pera. (Nadalje, Badiou šalje poruku mladima, dok ja pišem tok misli o društvu i njegovoj bolesti, a poruka je upućena svima, bez iznimke).

Da se vratimo ipak na gornji izvadak: Platon osuđuje korumpiranu prirodu moći. Za nekoga tko je htio da filosofi budu vladari, zanimljiva je ovo situacija. Ali, ovdje bih ipak stavio naglasak na predivno suglasje ovakve interpretacije Platona s klasičnim liberalizmom, odnosno radikalnim centrizmom, kako ga je Davor Huić (kojeg izuzetno cijenim) nedavno prekrstio. Ovdje su Platon, Huić, Katunarić, i Jordan Peterson (moram namedropat, ne mogu si pomoći) na istoj, po meni suštinski mudroj, strani. Ovdje je centrizam, kako ga i unatoč nazadnosti hrvatskog društva (ili upravo zbog iste) promiče, jedino i istinsko rješenje problema ljudskog suživota. Uistinu, povijest, i ekonomski progres čovječanstva, pa i sam kapitalizam koji ga je direktno i nedvojbeno uzrokovao – svi ti fenomeni jasno pokazuju koja i kakva društva prosperiraju, a koja stagniraju odnosno propadaju (to je istoznačno). Ali ne radi se ovdje samo o pojedinačnim društvima (razvijenom Zapadu, NR Kini i cijeloj sinosferi, Japan, J. Koreja), nego o upravo neprikosnovenom napretku ljudske vrste i civilizacije u cjelini. Hegel, da je živ, bi klicao od sreće. Možda ga je Fukuyama dobro inkarnirao, ali ne bih u te detalje u ovom trenutku. Valja ipak spomenuti kratko, ali lijepo objašnjenje Hegela, citirano sa srpsko-hrvatske Wikipedije, zajedno i s citatom samog Hegela:

U analizi države Hegel je pokazao kako svjetska povijest ostvaruje svoj razvoj u napredovanju u svijesti o slobodi: u istočnjaka samo je jedan slobodan (Car,  天子, Sin Neba op. franjo) ; u Grka slobodni su mnogi, ali još uvijek ne čovjek kao takav (zato imaju robove);

tek su germanske nacije u kršćanstvu došle do svijesti da je čovjek kao čovjek slobodan.” (G.W.F. Hegel)

Ovdje imamo i meni osobno predivnu analogiju kršćanstva i liberalizma, i to je već moj dragi prijatelj Ivan Čović izvrsno objasnio, citatima iz Novog Zavjeta odnosno evanđelja, u svom prvom članku na Liberal.hrIsus Krist liberal? Ovi citati iz Biblije to potvrđuju

Nietzsche je također, iako je žestoko kritizirao kršćanstvo, dobro primijetio da je upravo kranski duh introspekcije i skolastike, disciplinirao Europu tj. Zapad, te, ovo je moj dodatak: doprinio razvoju filozofije i ljudskog društva – kapitalizma, moderne znanosti – svega. (Jordan Peterson to objašnjava nekakvom vrstom duhovne samodiscipline – ovdje bi mogli i o Weberu, protestantizmu i kapitalizmu, ali mislim da ovaj tekst ima već sasvim dovoljno digresija za prosječnog čitatelja).

Za kraj bih cijelu ovu priču povezao s drugom ključnom idejom ovog teksta. Prva je, znam da je umoran čitatelj već zaboravio, dijalog. Druga, koje se nisam dotakao osim implicitno filozofirajući o društvu, ljudska priroda. Ovdje ću biti vrlo kratak i eksplicitan. Čovjek je fundamentalno pokvaren. Mogu li reci zao? Možda. Naime, zao u određenim situacijama – u datim okolnostima, svatko je stražar u koncentracijskom logoru (ovo je parafraza Petersona). Ne moram tu ni spominjati Stanford eksperiment. Kloniti ću se i evolucijske psihologije, ali moram naglasiti da je ona bitan dio ove slagalice. Dovoljno je reci da je po nekima sama evolucija jezika (kao sredstva komunikacije, ali i laganja) i viših kognitivnih sposobnosti (apstraktno razmišljanje, samosvijest) uzrokovana potrebom za dominacijom. Na kraju krajeva, čovjek je apex predator, to jest predator koji nema ni jednog drugog predatora – top of the food chain. Jednako kao sto je kršćanstvo, ali i gotovo svaka druga religija, ali nikad s istim naglaskom kao kršćanstvo, prepoznalo ovu veliku istinu, u svojoj ideji istočnog grijeha, te inherentne grešne prirode svakog pojedinca. Samo želim citirati sto je Solzhenitsyn, koji je preživio Gulag i najgoru torturu, napisao:


Da barem postoje zli ljudi, na odredenom mjestu, podmuklo cineci zla djela, pa bi samo bilo potrebno odvojiti ih od nas ostalih, i unistiti ih. Ali linija koja dijeli dobro i zlo reze ravno kroz srce svakog ljudskog bica. A tko je spreman unistiti dio vlastitog srca? (Aleksandar Solženjicin, Arhipelag Gulag)

Leva ruko, čuvaj se. Desna, tvoja sestra, drži nož. (Dobrica Ćosić)

To je uglavnom to. Problem ideologije, SJW-a, fašista, i komunista, je ta ideja da će zle ljude pronaći, locirati, i neutralizirati na manje ili vise brutalan način. Nije veliki skok od SJW-evskog “punch a Nazi” do sjevernokorejske ideologije po kojoj su 20% (možda vise, zaboravih) vlastite populacije reakcionari koje treba odvojiti (poslati u radne logore jednom za svagda, ili smaknuti, zajedno sa cijelim njihovim obiteljima). Problem ideologije, problem je moralnog apsolutizma te temeljnog nerazumijevanja ljudske prirode. Utoliko bih ovaj članak htio završiti citatom iz pjesme benda System of a down, koji se ponavlja tijekom pjesme prikladno poput mantre:


Don’t you


that evil

lives in the motherfucking skin?


Koji je lijek? Mislim da sam rekao dovoljno puta, ali nekako se volim ponavljati. Centrizam. Klasični liberalizam. Dijalog. Filosofija. U suštini su ista stvar, a drugog lijeka naprosto – nema.


Zaboravih spomenuti kljucnu ideju, u zlu, gdje onaj tko čini zlo prisvaja za sebe ulogu žrtve. Hitler je bio žrtva Židova (o njima eksplicitno priča kao virusu ili bakteriji koja izjeda zdravo tijelo njemačke nacije), muslimani su žrtve Židova, Amerikanaca. General Mladić je navodno bio opsjednut tom psihozom viktimizacije srpskog naroda. Hrvatski nacionalisti i nasi ratni zločini jednako su “opravdani” time sto smo eto – žrtve. Povijest poznaje i nekoliko primjera gdje se ogromni zločini i masakri događaju i bez tog prisvajanja uloge žrtve (pada mi na pamet sino-japanski ratovi i Nanjing masakr), ali to su iznimke koje potvrđuju pravilo. I danas Kinezi, kao istinske žrtve, suštinski mrze Japance – tu još valja vidjeti kako se geopolitička situacija razviti.

Ovoj ideji također treba dodati – to jest dodatno ju pojasniti, sto Jordan Peterson često radi – da je ovdje protivnik, tj. neprijatelj žrtve, u stvari interpretiran kao predator. Ne samo interpretiran, shvaćen, nego na najdubljoj razini doživljen – kao predator. Nakon stotina milijuna godina evolucije, ovo je naprosto puno bitniji dio ljudske prirode od onog sto bi društveni konstruktivisti htjeli (naime, da je ljudska priroda apsolutno fleksibilna i promjenjiva). Sapienti sat.