Category Archives: društvo

O Cirkusu pandemijskog narativa ili: zašto ste svi u krivu

Franjo, o čemu ti?

 

Kao prvo, bitna napomena – ovaj esej nije o pandemijskim mjerama, nije o dobrom ili lošem kriznom pristupu, a ponajviše ne namjerava biti unutar uobičajenog diskursa kulturnog plemenskog rata kojem svjedočimo na društvenim mrežama diljem svijeta. Ovo je samo pokušaj analize i objašnjenja kako je do tako kaotične i toksične situacije došlo. Kako to da postoje toliko dijametralna poimanja dobrog i lošeg pristupa u situaciji gdje su činjenice lako dostupne svima? Ukratko, svjedoci smo kriznog stanja, kao prvo ideološkog (društvo – pojedinac), vezano, i etičkog (ljudski životi – ekonomija), pa i epistemološkog (kojem izvoru vjerujemo i zašto? Te da napravimo puni krug nazad ka ideološkom, odnosno političkom – koja je uloga eksperata?). Krizno stanje popraćeno je sa i prije opasno visokom razinom polarizacije političkog spektra, o kojoj je već tradicionalno pisati, ali i zamorno čitati, znam, ali ne mogu se oteti dojmu da većina i dalje ne shvaća važnost iste. Pa neka bude naglašeno. Nadalje, zbog razmjera ludosti koje jedno takvo anomično i za društvo razarajuće stanje dovodi u svojim ekstremnim pojavama, ovdje ću ubuduće cijeli taj krizni kulturni kompleks krstiti Cirkusom. Misija će ovdje biti – kako sve navedeno objasniti na jedan elegantan, objedinjujuć i jednostavan način, a pritom što bliže pogoditi istinu stanja stvari, koliko god nekom nužno subjektivnom takvo nešto bilo u mogućnosti. Sekundarno, pokušati ćemo pronaći način kako možemo barem težiti vratiti se u neku normalu, stanje koje liberalno i demokratsko društvo podrazumijeva, određenog slaganja barem oko temeljnih principa društvenog ugovora, ili stvarnosti kao takve. Ali nije jasno da će to biti od ikakve koristi. O tome ukratko; jer su tehnološki procesi koji su katalizirali ovo stanje u praksi nezaustavljivi, ali o tome ćemo malo kasnije. Niti će itko regulirati klikbejt model, niti ljudsko ponašanje, primjerice, čitanje isključivo naslova članaka (i viralno širenje samo slike a ne linkova istih, konačno stvorivši toksični fake news mem sui generis).

 

Osnovna teza

Sukob kojem svjedočimo samo je jedna – tehnologijom doduše snažno potencirana – suvremena manifestacija vječne tenzije između društva i pojedinca.

 U ovom slučaju i konkretnije, sukob je uzeo formu bitke javnog zdravstva (društveno dobro i kolektivizam) nasuprot osobnim slobodama i ekonomskoj koristi (pojedinac i liberalizam, tržište i kapitalizam). Možda moram naglasiti da osobno kao politički pragmatist i amaterski filosof ne preferiram niti jednu od tih ideologija, nego vjerujem u pravu mjeru (formuliranu i kao zlatna sredina, ili srednji put) kao nešto optimalno ili idealno (i istinito i lijepo, valja dodati). Ali tako ni društvo ni ljudska priroda ne funkcioniraju, niti naši tribalni nagoni dozvoljavaju, a sukob je zauzeo apsurdne razmjere koji prijete samom temelju civilizacije Zapada, da budem samosvjesno dramatičan (uz samo polovičnu hiperbolu, s obzirom na trenutačnu atmosferu u američkom javnom diskursu). Društvo koje se ne slaže oko temeljnih aksioma ne može opstati, ili se barem meni ne čini da postoji način na koji dugoročno može (ovo je donekle blaže u RH nego drugdje, ali poznato je da kasnimo. Tipično).

 

 

Dva plemena te njihov nastanak

Protivljenje nošenju maski, “brnjica”, odnosno uopće percepcija da su maske nekakav udarac na slobodu, prije deset godina bila bi ideja van svake pameti, naročito u društvu čije je probleme uopće teško nabrojati, na stranu da kvalitativno također nisu puno gori. Što ne znači da je odgovor najgoreg ekstrema sa suprotne strane, recimo, čuveno kinesko zavarivanje stanova zaraženih, imalo manje ludo; dapače, evidentno je nama u liberalnim društvima potpuno nezamislivo (ali tipično kineski represivno). Nadalje, koliko god istovremeno karantena Hubei provincije bila neprikosnoveno postignuće, koja je uz druge mjere doslovno istrijebila virus unutar granica Kine (baš kao prvi SARS godine 2003.), takvo nešto samorazumljivo je u konfucijanskim kulturama, ali naprosto nemoguće na Zapadu. Ali još blaže, više nije posve jasno koliko smisla ima inzistiranje na više ili manje oštrim mjerama. Koliko odgađaju ionako neizbježno? Koliki demokratski legitimitet imaju, i gdje? Kakva to čudna konzekvencijalistička etika stoji u pozadini morbidnog računa žrtvovanja ekonomije ili života, naročito u kompleksnom međugeneracijskom kontekstu? O protivljenju cijepljenju ne namjeravam ni pisati, niti se tu išta pametno može reći, osim da, politički, obje strane imaju, čini se, sasvim legitiman politički stav (samo u ovom slučaju, ali manje ili nikako legitiman za izuzetno opasno protivljenje ikakvim cjepivima). No, ono što je posrijedi je jedno apsurdističko pretjerivanje u oba narativa, a koje je dio diskursa echo chambera („ječnih komora“?), gdje svaka strana biva izložena samo najekstremnijim primjerima druge strane, a istovremeno mahom nekritički prihvaća doktrine svojeg plemena. Ali, ovo je u srži proces koji traje čitavo prošle desetljeće, s naglaskom na poznih nekoliko godina, koji je imao jedan od bitnih uzroka u globalnoj financijskoj krizi 2007-2008. te potpunom gubljenju povjerenja u vladajuću plutokratsku elitu, zatim dosegao prvi očiti vrh 2016. izborom notornog Donalda Trumpa, a sve popraćeno ubrzavajućim i moćnijim utjecajem misterioznih i sveprisutnih algoritama koji maksimaliziraju ekstreme u emocijama i stavovima (zbog specifičnog poslovnog modela u koji sad ne mogu ulaziti). Naziv post-truth bio je pun pogodak za tako nastalo razdoblje alternativnih činjenica, što je čuveni gaf koji je, poput mnogih gafova kroz povijest, savršeno opisao stanje zeitgeista. Tako da je u tom smislu teren za Cirkus bio već dugo i dobro pripremljen. Ustvari, bilo bi pravo čudo da Cirkus nije nastao. On je poput rata, znanosti ili filosofije, oduvijek postojao, te strpljivo čekao svojeg najboljeg agenta i praktikanta. Cirkusanta; čovjeka.

 

Dvije Kulture  Dvije Slobode

Kao prvo, kratka kritika liberalnog uma. Po meni, postoji zanimljiv fenomen desenzitacije na postojeće slobode. Čini se da što više pojedinci sloboda imaju, to jače postaju osjetljivi i na najmanji percipirani (ključna riječ) napad na slobodu. [možemo reći i hipersenzitacija na smanjenje slobode op. a.]. Maske, cijepljenje, potvrde i slično – ali koliko daleko ide ta iracionalna pojačana osjetljivost: kao pripremu za ovaj tekst intenzivno sam i dugo pričao sa oba plemena, i ne mogu naglasiti dovoljno, koliko je ključno da velik dio ljudi doslovno vjeruje u pripremu terena za uspostavu globalne tiranije. Istovremeno, mahom se radi o najslobodnijim društvima na svijetu, gdje takve ideje najviše uzimaju maha. Ovdje često volim, jer što više to proučavam to očitije postaje, usporediti temeljni doživljaj svijeta i društva pojedinaca s ove strane spektra sa pubertetlijskim stanjem razvoja u psihologiji. Ovdje, kao i ondje, sloboda ne podrazumijeva više odgovornosti, nego se gotovo menadžerski efikasno maksimalizira omjer što više slobode za što manje odgovornosti. Ovdje, kao i ondje, naglasak je na buntu, ključan oblik ponašanja je autentična samoekspresija, osobna jedinstvenost, i nepovjerenje autoritetu (što nije nužno loše, ali nije teško vidjeti da su logički ekstrem teorije zavjera, pseudoznanost i druge divne pojave). Ako bih još onaj gore niz od 2008. preko Trumpa do pandemije proširio na libertarijanski ekstremističke Branch Davidians te Oklahoma city bombings (90-tih), niz bi bio puno jasniji, ali nije toliko bitno istaknuti, niti bih morao baš tu stati. Ipak, bitno je da se radi o kontinuiranom diskursu paranoje koji vuče svoje memetičko porijeklo još od nastanka Sjedinjenih Američkih Država, ili od prosvjetiteljstva, i tako gotovo proizvoljno daleko.

 

S druge su strane kolektivistička društva Istočne Azije koje nisu naviknute na visoki stupanj slobode (da, ne samo Kina), a imaju vrlo razvijenu društvenu svijest koja ima duboko internaliziranu normu po kojoj više slobode dolazi samo pod uvjetom više odgovornosti; i prema sebi, i prema zajednici. Naravno, oni imaju i puno veće restrikcije (ne represivno kineske, nego prilično blage ali učinkovite) koje su lokalno shvaćene ne samo kao nešto što nije napad na slobodu, nego, paradoksalno (ili sasvim konzistentno onom gore poimanje slobode), kao nešto što slobodu, braneći društvo, u biti tek omogućava (čuveni mem o slobodi za ne umrijeti – od spriječivog uzroka). Dakle, Korejac ima slobodu ne zaraziti se, razboliti se, uopće ne brinuti o bolesti te normalno živjeti, ne brinuti da će mu roditelji umrijeti, iako je istinabog prvo mrvicu žrtvovao da bi to sada mogao. Ali i to je upitno, jer većina živi normalno (u pravilu se žrtvovao netko drugi, gdje god je lokalna karantena). Dok recimo Amerikanac iz „crvene” države ima slobodu umrijeti kako hoće, zaraziti koga hoće, ali i izlaziti van, piti, putovati – što god hoće, s dodatnim užitkom ideološkog signaliziranja svoje vrline. Kako je jedan američki televizijski voditelj rekao u kontekstu analogije života bez pandemijskih mjera, vlada nema što tu regulirati – možemo se baciti s litice ako hoćemo (ipak, nije sasvim jasno koliko bi taj fenomen bio zarazan, ili uopće načelno spriječiv). Niti je uopće jasno što je bolje od ta dva fundamentalno drugačija pogleda, ali svaka strana hvaliti će samo svoje, kako to nužno biva.

 Kratko bih obratio pozornost čitatelju da se ovdje dijelom radi i o dvije vremenske orijentacije kultura i ideologija („hedonizam trenutka” slobodara nasuprot „budućnosti usmjerenog” Azijata koji odgađa trenutačnu nasladu). No da nastavimo u tom duhu, razlika je tu zbog ideologije odnosno kulture, ali i zbog psiholoških karakteristika koji u biti ideologiju uvjetuju, osim upravo spomenutih. Libertarijanci tako, recimo, imaju izražene karakteristike više racionalnosti, niže empatije, ali i iznimno više onoga što se zove „reactance“, a definirano je kao „bijes koji osjećamo kada nam netko kaže da nešto ne smijemo, ili nas pokuša kontrolirati“. Druga pak strana ima izraženu empatiju, po svemu sudeći i otvorenost iskustvu Big five tipologije ličnosti, a ionako jaku i često osobno motiviranu empatiju lako projicira i na potpune neznance, kako to u političkim diskursima gotovo uvijek biva (nedavni primjer Afganistana – i ta ideja da je ikoga imalo briga). To da te karakteristike ustvari prethode našem “odabiru” ideologije je zanimljiva tema za neki drugi tekst, odnosno Drugi pogled, ili za knjigu, koje doduše zasigurno već postoje, ali uskoro ćemo se vratiti momentu koji sam eksplicitno dotakao, ali želim razraditi.

 

Kako su kršćani postali Mao Zedong, a komunisti postali katolički sveci

Prvo, među bitne psihološke „orijentacije“ ovdje bih naveo i ljudsku sklonost pretjeranom optimizmu, kao i pretjeranom pesimizmu. Gotovo nitko od nas ne živi u „realnosti“, ponajviše vi koji si upravo slavodobitno mislite „ha, ja sam realist!“. Ovo se očituje možda najviše u načinu na koji tržište vrijednosnih papira funkcionira, ali stvarno, bilo kakvo predviđanje (da ne kažem modeliranje) budućnosti osuđeno je na takvu propast. Dovoljno je pogledati opus futurista 20. stoljeća koji varira gotovo isključivo iz sumanutog i komičnog optimizma u tmurni, depresivni pesimizam, pa naravno nazad; i to među ekspertima i znanstvenicima, dapače, među njima najviše. Sve to ovisno već o nepredvidivim tehnološkim otkrićima, te geopolitičkim igrama koje su ih potencirale, omogućile, te na nejasne načine uvjetovale. Tako su oba naša korona-plemena, svaka u svoje vrijeme, i na malo drugačiju temu, promašila za točno red veličine, ali i dalje svatko to obavezno spočitava svakom, sada doduše manje nego prije. Istinabog, samo jedno pleme je sklonije blokirati ljude ako se uopće spomene da oba (!) griješe, ali to je već druga, i meni osobna, tema, ali testirano i na puno manjem uzorku. Ipak, cijela ova dijalektika optimizma i pesimizma također zaslužuje novi tekst, i taj ću nadam se jednom i zapisati, a zasad neka samo bude spomenuto, kao bitna urođena pristranost kojom smo svi označeni, osuđeni, prokleti. O budućnosti mogu sa sigurnošću reći samo: jao onom što previđa budućnost.

 

 Drugo, još malo o shvaćanju slobode. Naime, ako te dvije kulture (a koje se onda očituju poput fraktala, ali blaže, i unutar pojedinačnih društava) poimaju slobodu na toliko drugačije načine, dobro je da smo definirali što mislimo pod jednom, a što pod drugom. Kao često, da ne kažem uvijek, problemi u filozofiji svode se na probleme u jeziku, značenju, odnosno na semantiku. Pa da ponovimo da je prva sloboda specifična, te da u njoj u biti dolazi do zbrke u klasičnoj distinkciji „slobode za“ i „slobode od“, to je sloboda koja uzima za sebe kao slobodnu upravo zbog toga sto se odriče odgovornosti, kao što smo prije kratko rekli, dakle koja uzima svoj objekt kao temeljno pravo (iz definicije „slobode od“), dakle nužno bez dodatnih uvjeta. „Ja neću nositi masku, ja nisam odgovoran prema nikome, ja nikome ne dugujem ništa“, da citiram prijatelja. Druga sloboda, ona kolektivistička, nužno veže koncept više slobode sa proporcionalno više, svakako ne manje, odgovornosti, barem u velikoj većini slučajeva (vrlo niska razina  osobne slobode odnosno „slobode od“ društava Sinosfere). Ali u biti to je i ona tradicionalistička sloboda, barem svojstvena zapadnim tradicionalizmima. Zanimljivo, neki su tu protiv vlastitih principa, primjerice, protiv principa svetosti ljudskog života, a kojeg su mnogi tobožnji katolici naglo izgubili. Ali u tom drugom shvaćanju slobode, odnosno u toj opreci samoj dolazimo do bitnog problema. Obje strane su za slobodu, tu nema sumnje. Ovo je truizam na razini šestogodišnjaka koji, priupitan, intuitivno staje na stranu dobra, pa što će drugo? Ali pitanje je, valjda za nas odrasle – smatramo li slobodu koja maksimalizira omjer onog-što-smijem vs. onog-što-moram-zauzvrat, dobrom, ili pak smatramo dobrom slobodu koja nužno taj omjer ostavlja na 1:1, odnosno, točno onoliko koliko je slobode, toliko je odgovornosti. Naravno, i tu postoji kontinuum, jer neke stvari zaista valjaju biti temeljna prava, a neke ograničene, i to razborito i stupnjevito, u pravilu ne apsolutno. Problem je što je spomenuta polarizacija društva potpomognuta tehnologijom realno uništila te lijepe sive zone gdje istinski život te istinska misao obitava. Pa se fokusiramo na one prve, ali i jer je lakše mentalno baratati ideal-tipovima (koji su istovremeno najviše apstrakcije ali i najčešće konkretizacije, u medijskoj atmosferi u koju smo uronjeni). Samo da se kratko vratimo na tradicionalističku nekonzistentnost u vezi života: ja osobno mislim da je vrhunac globalne kulturne ironije što su mahom kršćanske nacije odlučile maksimalizirati dobit, BDP, kod nas je tu naravno turizam, odnosno čuvena „sezona”, a blaže ili ozbiljnije odstraniti „one koje ionako ne pridonose“ (nego opterećuju sustav), ta kvragu i sa svetošću ljudskog života. Da ni ne spomenemo hrvatsku kulturu kafića i neke vrste osobnog komfora koji je izrazito hedonistički, a vrlo malo kršćanski. Dok je kultura ili pokret poznat po masovnim pokoljima, naročito u novijoj povijesti pod utjecajem maoizma, odlučila štititi baš svaki život pa makar to značilo snažan ekonomski pad (za one koji vole brojke: tri smrti na milijun, drugim riječima, 3 milijuntinke ukupne populacije), a Wuhan i drugi gradovi su trpjeli odricanja i pokoru dostojnu divljenja, ako ona već nije eksplicitno kršćanska. Naravno, svi odgovorni imaju svoj legitimitet za očuvati, i svaka elita radi ono što joj je na kraju u interesu, pa je obrat kršćanstva i komunizma ovdje sasvim slučajan, osim komunitarnog duha obojega. Ali ne može se reći da taj obrat, promatran na globalnoj razini uslijed dekadencije Zapada i uzleta Istoka, nije poetičan, ili simboličan. Da, dobro ste uočili, čitav naslov ovog poglavlja samo je radi ove glupe zamjedbe.

 

 

*

Nema univerzalnog odgovora na ovaj problem, baš kao što nema univerzalnog odgovora na pitanje „Što je dobro?“. Neki ljudi naprosto spadaju u prvu kategoriju, a neki u drugu (rijetki u onu kompliciraniju) kao što svjetonazorski lijevi ili desni stavovi (primjerice, u vezi homoseksualizma ili imigranata) snažno koreliraju sa „osjetljivošću na odurnost“ (disgust sensibility) za desnu opciju, a koja je prirodno distribuirana u populaciji (i desnica u širem smislu, i ta osjetljivost). Ipak, ako težimo nekoj univerzalističkoj etici i spremni smo prihvatiti određene nužno upitne aksiome, možemo reći deontološki, da je dobro da se svaka smrt spriječi, neovisno o ekonomiji; ili pak konzekvencijalistički, da se balansiraju smrti i dobrobit ekonomije, za što veću korist odnosno što veće dobro (za što veći broj ljudi?). Naravno, obje etike mogu dovesti i do suprotnih zaključaka, ali ovako se najčešće manifestiraju u stvarnosti. Isto tako je etikom vrline trivijalno doći do bilo kojeg od tih zaključaka; ili pak ni jednog, kao što ja uporno odbijam, jer sam kul. Ali to samo implicira da će ovaj sukob ostati ovdje još dugo, te da će pronaći još puno šarenih oblika (kao što su prije, ali i sada aktualne, klimatske promijene izazvale). Na kraju, implikacija je da će ostati zagarantirano, dijelom zbog ljudske prirode ali ponajviše zbog načina funkcioniranja društvenih medija, koji monetiziraju ekstremne emocije, da što god dođe sljedeće, nastaviti biti upravo Cirkus. Barem u takozvanim slobodnim društvima, odnosno u liberalnim demokracijama, gdje slobodni javni diskurs postoji. Ne znam za druge, ali ja ću nastaviti promatrati, kao što Cezaru priliči. Ako postoje samo teoretičari (teorija originalno znači promatranje) i cirkusanti, kako kažu na engleskom: that’s not even a choice. Ostalima želim samo da vam Jupiter podari mudrosti, ili da sami odaberete mudro, ako već vaša psihologija ne odabire za vas.

Lažem, potonje je.

Before hello, goodbye

 

That’s an illusion. Just because it’s raw and unedited and flowing through me at the same pace as it is to this keyboard and all the way back to my eyes on the double monitor (why the fuck did I buy the second one?)… where was I, OK, feedback loops? I wasn’t really there but that’s where I got. I guess that’s what this style of writing is all about. He died month ago. More. It might have been me. I feel like he still is. It. He. Me.

This world is the best of all possible worlds, but I don’t think this writing will get me closer to any truth. As we said in the beginning, that’s an illusion, alluring one to which many people eventually subscribe but… We will do anything to run away from the void, so I don’t blame them. Blame, huh. How could I ever blame anybody? Besides, he blamed everyone, look where it got him. I shouldn’t be saying this, but this is either gonna be unconstrained or not gonna be at all. So I should say this. He used to quote that bullshit about meaning. That the problem is not there is no meaning. Problem is actually, ah of course, what else could it be? – that there are too many meanings to choose from. We are overwhelmed with meanings  and we get paralyzed and stuck. I do think that’s bullshit. Show me one. You can’t. I win.

It’s an illusion, this reality isn’t any more raw than the immediate feeling of the fan blowing wind on my chest, or the chirping of birds in this songs sample. Let me check the name. “Thank you” by Mounika. 

Well, if this is gonna work as a sort of obituary, gratefulness would be a good emotion and an idea to stop on.

Thank you, Druid.

Pošast meta-Dunning-Kruger efekta u 4 čina

Ovo će biti neuobičajeno kratak blog post, što jer se nema puno toga za reći, što jer je većina problema ilustrirana u slici (koja ovdje skoro ili doslovno govori tisuću riječi).

Kao prvo, započeo bih samo sa dvije ključne obzervacije, odnosno, jednom činjenicom i jednom obzervacijom:

  1.  Downing effect poznat svakom sa imalo znanja iz psihologije, a za ostale dobro ali ukratko opisan na Wiki linku. Radi se dakle o činjenici da velika većina ljudi preuvelićava procjenu vlastitog IQ-a. U narodu postoje i mudrosne poslovice o ovome, iako, jasno, isti narod je i statistički žrtva tog biasa (logički, radi se o podskupu šireg kognitivnog biasa iluzorne superiornosti).
  2. U zadnje vrijeme postalo je međumrežno opće mjesto zazivati, najćešće ili gotovo uvijek u raspravi, Dunning-Krugger effect. Sličan Downing efektu ali osim IQ-a vezan i uz stručnost odnosno kompetenciju, te nesposobnost nestručnjaka (ali i niskointeligentnih, što se uvelike preklapa) za metakognitivne sposobnosti koje i čine stručnjake (moć apstrakcije, primjerice), dok su stručnjaci, nakon što shvate koliko u biti malo znaju i koliko je stvarnost duboka i kompleksna, više suzdržani u vezi kategoričkih tvrdnji o prirodi stvarnosti, tiši, nesigurniji, a hoi polloi iz upravo objašnjenih razloga puno glasniji, samouvjereniji, često i uvjerljiviji od samih stručnjaka i inteligentnijih ljudi. No glavni problem koji vidim ovdje je što se Dunning Kruger effect počeo koristiti kao internet-raspravna poštapalica na razini “Ok boomer“, i time ironično često dolazi upravo od onih na koje se referira – glupaka, ljudi sa jako ograničenom sposobnošću samorefleksije, apstrakcije i fluidne inteligencije i drugih metakognitivnih sposobnosti koje nas čine ljudima.

Zato sam ovaj fenomen samodopadno krstio “Meta-Dunning Kruger effect“, jer je očito po srijedi DK o DK petlja, u uobičajenom ironičnom smislu Božanskog humora koji je bez premca.

Ovoliko za sada, u prilogu slika koja sve objašnjava – uz naglasak da je ovo već jedan od nekoliko puta da sam osobno optužen za demonstraciju Dunning Krugera, od ljudi koji se ponašaju otprilike ovako, ponekad čak šire teorije zavjere, ali u svakom slučaju do sad naprosto pobjegnu od bilo kakvog pokušaja racionalnog diskursa. To je zanimljivo. 

Uživajte,

(desni lik -> view image za cijelu sliku, lijevi klik za tragičnu junakinju):

Čekao sam dugo, ali dalje nije odgovorila, a i prije toga je rekla da ne raspravlja sa… Ne znam. Dunningkurgerovac (sic) valjda može biti i stručnjak i glupak, jer se efekt odnosi i na jedne i na druge?  Što je onda Dunning-Krugerovac, zna samo um Maje S. Killmister.  Nagađati ću da nema nikakve veze sa pubertetlijskim fake imenima na Facebooku.

Ignoramus et ignorabimus. Uglavnom, stoga je na kraju slike fin. Drama je došla svojem antiklimaktičnom kraju.

Najzad mi je žao što me draga Maja nije naučila ništa novo. Odnosno valjda na neki način je, ali svakako ne o Lacanu i njegovoj verziji psihoanalize i filozofske misli.  Lacanovci out there, opravdajte mi Lacanovu ljigavu upotrebu meni očitio predrage matematičke znanosti racionalnim argumentom, da vas sve poubijam ZFC aksiomima i predikatnom logikom.  😀 

Bonus bodovi za one koji skuže da se (negdje) implicitno pozivam na Gödel, Escher, Bach

 

Franciscus Augustus Tusculum,

Pontifex Maximus et imperator Sacri Imperii Croatici,

Filius Solis Invicti et Aedes Iuppiter Feretri,

Summus Cultist Martis Exterminans

 

 

Denis Kuljiš o Ratku Kneževiću (izvadak iz knjige)

The Marlboro Man

S naslovne stranice Nacionalova mjesečnog priloga Nstyle, posvećenog praćenju životnog stila bezočnih skorosteka sa Zapadnog Balkana, u broju za ožujak, blista 18-karatni osmijeh Ratka Kneževića. Mladoliki princ lovaške kontraklase čije aristokratske pretenzije sežu do prekjučer, ima fabuloznu reputaciju stvorenu pod nimbusom nedavnog rata. U tom ratu su nastala i najveća bogatstva pa iznad sitnog pretvorbenog patricijata, stoji gornji dom ratnih profitera, sastavljen od perova koji su upravljali švercom cigareta, oružja i naftnih derivata. Šefovi su im u Haagu, ali njihov kapital slio se sad u najveće financijske tokove Zapada pa kotira na burzama. Znamo to – ali kome treba ta naknadna pamet i taj uvid kad ne postoji politika koja bi stvari vratila u prijašnje (mizerno) ili u neko idealno stanje? Uostalom, avantura poput ove Ratkove, literarno je previše dragocjena pa je ne bi valjalo potrošiti na esej s popovanjem. Ona nalikuje na dogodovštine strip-junaka Corta Maltesea, što ih je risao Hugo Pratt. Egzotični eksterijeri, fresco-pozadina dramatičnih povijesnih događaja te lik neodoljiva lutalice kojega pokreće misteriozna čežnja za nestvarnim ljubavima… Snatrenje metamorfozira u fantazmagoričnu zbilju. Utoliko je Ratkova pojava u prozaičnom zagrebačkom listu za parvenije nafutrane svježom lovom, djelovala pomalo kao antiklimaks: može li se agenda pustolova svesti na marke njegovih satova i skupoću njegovih košulja? Neće li sve pokvariti fotografija njegova ormara s cipelama, ili slika zadovoljstva na bračnome logu, gdje usrećena supruga razdragano njišti držeći u krilu dva mlada izdanka, crnomanjasta i samovjerena – živi tata ..?

Nakon svjetskih metropola – miran život u Zagrebu”, najvešćuje Nstyle smiraj jedne pustolovne eskapade. Suton bi ga trebao zadesiti već u četrdeset i drugoj godini, te u kontradikciji s činjenicom da mladoliki biznismen ne vodi toliko dosadan život, čim se nastanio u gajbi u vlasništvu Hrvoja Petrača, hrvatskog poslovnog čovjeka na Interpolovoj tjeralici deset najvećih europskih kriminalaca. Franjo Turek, šef hrvatske obavještajne službe dao je pak Kneževiću dozvolu za nošenje pištolja, koje mu zaista i treba, barem otkako je Ratkov bivši najbliži suradnik, drugi Crnogorac, također hrvatski državljanin, i sam po imenu Ratko, ali Đokić, nedavno ubijen u Stockholmu, rafalima iz automatskog oružja, u klasičnoj “sačekuši”. Ratka Đokića, “međunarodnog kriminalca crnogorskog podrijetla s imidžem jugoslavenskog plejboja” koji je 5. svibnja 2003. ubijen u Stockholmu, “hrvatska je policija sumnjičila za krijumčarenje oružja, droge, ukradenih atomobila i cigareta, a do tih informacija došla je nakon višegodišnjeg nadziranja njegovih aktivnosti…” Ratko Đokić i Ratko Knežević bili su “na istoj strani” – Knežević je dao puno intervjua o švercu cigareta preko Crne Gore, optužujući za sudioništvo premijera Milu Đukanovića, a Đokić se baš spremao u Italiju, kao “krunski svjedok” u procesu u Bariju gdje državni odvjetnik, potaknut tim Kneževićevim navodima, protiv Đukanovića podiže optužnicu. No, kako je Đokić opravdano izostao jer je morao na vlastiti sprovod, proces je obustavljen, a svi optuženi sačuvali su neokrnjen ugled: evo pouke o pravnom lijeku…

U Bariju, u Stockholmu i u samoj Crnoj Gori bilo bi za Ratka Kneževića nepodnošljivo vruće, opasno… da se i ne govori o Beogradu, gdje je g. Stanko Subotić, zvani Cane protiv njega digao tužbu za krivično djelo ucjene. Tuži, zapravo, oba Ratka, i Kneževića i Đokića, samo što se ovome drugome ona više ne može uručiti, jer je imao neodgodiv sastanak u Samari. U javnosti to je manje-više nepoznato – ali, evo, u rukama imamo tu tužbu beogradskom Drugom opštinskom sudu od 25. travnja 2003. Već deset dana kasnije Đokić je ležao na štokholmskom asfaltu sa šezdeset metaka u tijelu. Beogradski Drugi opštinski bio je po Canetovoj prijavi otvorio istragu protiv oba Ratka, jer je Knežević, tvrdi Subotić, usred Beograda, još 2001., od njega tražio milijun i šet stotina tisuća maraka pa zaprijetio da će ga, ne plati li, ocrniti u zagrebačkom Nacionalu. Đokić je pak – tobože ili navodno, kako god to htio zagrebački Subotićev odvjetnik Slobodan Budak – od najmoćnijeg čovjeka Srbije tražio 30 milijuna, prijeteći da će mu, ako ih ne iskešira, poubijati familiju…

Nasreću, divlja balkanska metropola, gdje se olako izriču prijetnje, a sud pokušava na nišan dovući žrtve mafijaških obračuna, daleko je od mirnih zagrebačkih prilika gdje se, u idili podsljemenskih brežuljaka, na Prekrižju, u raskošnom Petračevu kondominiju, na sigurno smjestio Knežević. Okružen ženom i dječicom, opremljen – piše NStyle – dovoljnim brojem Guccijevih mokasinki, ručnih satova Audemars Piguet, IWC, Corum, Franck Mueller i, naravno, zlatnim Cartier Pasha, zatim kravatama i košuljama s monogramom RMK, koje za njega unikatno šije talijanski krojač Eddie Monetti, kopčanih skupocjenim manžetama koje su mu poklonili američki i ruski predsjednik ili za novac odstupile juvelirske kuće Cartier i Faberge – započeo je on agramerski komforan, sređen, život koji je moja pokojna baba nazivala la vita del’ mercante, a zasniva se, kako sam Knežević kaže, “na jednom rolodeksu” i poznanstvima što su poslovnom čovjeku danas glavni kapital. Taj lajfstajl – pravi Nstyle – podrazumijeva odlazak Porscheovim džipom Cayenne Turbo na duga skijanja u Austriju, gdje je Ratko član Adalberga, najstarijeg tamošnjeg ski-kluba. Zagreb je baš dobro smješten, blizu su austrijski alpski tereni, švicarski porezni raj, more i morski putovi po kojima se u međunarodnim vodama kreće roba. “Hrvatska je najvibrantnije društvo proizašlo iz bivše države koja će, ako već i nije, uskoro postati ekonomski tigar”, kaže Knežević. Za njega je, fakat, najprikladnija – u Sloveniji ne bi ga ni sekunde trpjeli, a tamo, uostalom, na ulici vlada crnogorska mafija. I gdje bi se drugdje mogao razmetati u krugu sličnih parvenija, koji daju društveni ton poslovnim krugovima, na jadranskim ljetnim mondenim destinacijama pa i na Pantovčaku? Inače, ono RMK na njegovim košuljama nije nekoć općepoznata kratica Rudarsko Metalurškog Kombinata (Zenica), nego su to inicijali imena i prezimena s patronimom – otac Milan, penzioner crnogorskog MUP-a, skromni murjak iz Nikšića, imena urezana u suho zlato, dospio je tako u legendu. A legenda ide ovako…

Ratko Knežević rodio se, dakle, u Nikšiću, 1963. Mama domaćica, tata polismen iz crnogorskog plemena Drobnjaka, koje ističe jednoga pretka odlikovanog zlatnom Obilićevom medaljom za herojstvo u Prvom svjetskom ratu, te slavi slavu svetog Đorđa (to je naš Jura, tip na konju koji, na Trgu Maršala Tita, ureduje protiv aždahe, a na vrh Duge ulice prijeti kopljem Djedu Somu). Od početka, Ratko je briljirao i škola ga je slala na natjecanja iz svih mogućih predmeta. Kao tinejdžer postao je omladinski rukovodilac, a u gimnaziji odjednom položio oba završna razreda pa se upisao u Partiju te sa 17 godina i reputacijom lumena, stigao u Beograd da studira sociologiju. Dalje je sve opet pod egidom “navodno” – momak je kroz beogradski život prodirao kao ledolomac “Lenjin” kroz arktički ledeni pokrov, a posvuda ga je pratila Fama. Pisao je za beogradske bulevarske novine gdje je, još prije dvadeset godina, postojala konjunktura kulturnjačkih i estradnih celebrities – celeba – koju su u Zagrebu tek nedavno lansirale tv-emisije poput Glamour Caféa i Red Carpeta. Htio se poslije Duge i Reportera uvaliti i u Start, ali to, naravno, nije išlo – morao se pojaviti Pukanićev Nstyle da Knežević dospije u hrvatske novine izvan crne kronike.

Glorificirani komunistički trač-kolumnist, on je prvi put preko novina ušao “u društvo”. Dospio je u beogradski magazin Set, među žene. Slikarica Vasilisa Radojčić slikala se za te novine, prominentna je bila Lepa Brena, s kojom je Knežević – tad je već imao možda i punih dvadeset godina – hodao jedno mjesec dana. Spominjale su se još Bernarda Marovt, Alka Vuica, Ena Begović i sestre Barudžija, prominentne nimfe i nimfete s filmsko-estradnog vodoskoka, koji je barokno bujno bio procvao baš u to doba zrelog socijalizma. Ratko ih je intervjuirao, ili one njega. Njegov profesor i kompatriot Ratko Božović, koji mu je predavao sociologiju kad je Knežević imao vremena za te ludorije, stao ga je u znanstvenim radovima isticati kao ideal korištenja slobodnog vremena, a književnicima Miodragu Bulatoviću, Mirku Kovaču i Momi Kaporu poslužio je kao literarni model. Ovaj posljednji upotrijebio ga je kao prototip junaka za svoj roman “Provincijalac”. Iz novinarstva u književnost, pa na film: kod Veljka Bulajića radio je kao šef propagande na ratnom vojvođanskom ravničarskom spektaklu Veliki transport, te kao producent na Zafranovićevim Večernjim zvonima, zaboravljenom djelu mediteranskog komunističkog dekadenta koje se, naravno, snimalo u Dubrovniku. Odande je Knežević, zbog švedske ljubavnice, morao bježati od švedskog ljubomornog muža, koji ga je ocrnio kao “agenta i ubojicu jugoslavenske tajne službe”. Tako je Rale zbrisao u Milano, iz tave u lonac, pa dopao Čede Komljenovića, uz kojega će se ludo provoditi s Naomi Campbell… Je li to istinita dogodovština, Kaporov roman, feljton iz beogradskog tabloida Čik reporter, ili film koji se tek trebao snimiti u koprodukciji s crnogorskom filmskom kućom “Monenegroexport”, što je također pomogla Zafranovićev film, teško je procijeniti, no, u svakom slučaju, do dvadeset i treće Knežević je obilno zadovoljio apetite za mondenim životom “šarmera bez pokrića” te istrošio draži jugoslavenske metropole, prošavši u nekoliko sezona oba toma Balzacovih Izgubljenih iluzija, uključujući dakle i Kako ljube bludnice, gdje se otkriva istina o fantastičnoj privrženosti i društvenoj moći posebnih žena, koje mogu napraviti čuda za svoje favorite.

No, za buduću karijeru Ratka Kneževića bit će presudni moćni muškarci. Prvi od njih Stanislav Ćano Koprivica, direktor tekstilnog kombinata “Monteks” iz Nikšića. Na prvi pogled ne čini se to naročito impresivna funkcija – šef trikotaže iz neke crnogorske pripizdine valjda ne spada u Masters of the Universe, kako Tom Wolfe zove kapetane industrije. Ali, to se samo tako čini neupućenima – nema puno ljudi koji razumiju tajnu arhitekturu moći jugoslavenskog komunizma u doba svjetskog bipolarizma, pa ne mogu pojmiti kako bi neki nikšićki ćumez mogao poprimiti globalnu važnost pa da se ono što se zaveže u toj nedođiji, razvezuje u Moskvi, a ono što se započne, recimo, u gluhoj ličkoj Udbini, poslije preko kontinenta valja sve do Rusije. Do Njemačke i Švicarske, sa znatnim reperkusijama na relaciji London – Washington – Kuala Lumpur – Peking… Naš najeminentniji povjesničar, profesor Banac (toliko eminentan da uopće nije član Akademije, za razliku od čuvenih znanstvenika Tuđmana i Aralice koji nisu znali ni jedan strani jezik) smatra da bi trebalo napisati “Povijest Udbe”, ključno djelo za razumjevanje dvadesetog stoljeća na Balkanu. Kao bivši i nedovršeni marksistički sociolog, dodajem – da, ali tu su temelji važniji od nadgradnje, pa bi to, zapravo, trebala biti “Ekonomska povijest Udbe”, u kojoj bi i ova pripovjest u koju se Knežević inicirao, imala važno mjesto.

Stanislav Ćano Koprivica ne bi bio važan kao direktor nikšićkog tekstilca da nije odabran i postavljen na čelo konzorcija od osamnaest crnogorskih i srpskih “preduzeća” koja su, pod formalnim pokroviteljstvom republičke vlade iz Titograda, 1986. osnovali Slobodnu carinsku zonu luke Bar, preko koje su beogradske firme, metalurški giganti, izvozile strateški materijal, sirovine i oružje. Iako je posao na toj švercerskoj veletržnici bio pod strogim nadzorom obavještajne službe – i to vojne, rekao bih, a ne civilne, SDB-a, koji se više bavio naftom – tu je odmah nastala velika “bakrena afera” pa je puno direktora i raznih manjih poslovnjaka završilo u buksi. Zato što su išli mimo glavnoga toka i radili za svoj džep, ometajući ozbiljan biznis koji najdojmljivije opisuje Frederic Forsythe u svom glasovitom romanu Dogs of War (Psi rata). U njemu minuciozno prikazuje jedan stvarni pokušaj državnog udara u maloj zapadnoafričkoj državi. Pošto su se opskrbili streljačkim naoružanjem, plaćenici iz romana stižu u Bar da se opskrbe jeftinim i kvalitetnim jugoslavenskim minobacačima od 82 milimetra, jer se tu puno ne gleda na papire, na potvrde o “krajnjem kupcu”, koji olako izdaju jugoslavenske ambasade, gdje rade isti onakvi kosovci kao i ovi koji će na plaćenićki transportni brod, pošto je uplaćen novac, sad ukrcati oružje… Jugoslavija je uoči svog unutrašnjeg rata izvozila dvije milijardi dolara oružja godišnje, a nigdje nije imala ni jedno legalno trgovačko predstavništvo za te liferacije! Ali, bilo je po svim svjetskim metropolama mnogo dobro povezanih likova koji su se, čim je počeo raspad države, nastojali udjenuti i u razne druge pothvate važne za budućnost, što samo pokazuje kakvu su ključnu ulogu imali u onom poretku. Sam Ćano Koprivica dat će inicijalni kapital za osnivanje nezavisnog crnogorskog političkog tjednika Monitor; podjednako moćni Vuk Hamović financirat će pokretanje beogradskog nezavisnog tjednika Vreme; a Marko Roglić iz INA-Toursa – gurnuti lovu za prvi broj nezavisnog splitsko-zagrebačkog tabloida ST – Slobodni tjednik.

Šef barskog konzorcija postavio je Ratka Knežević za svog predstavnika za štampu – Ratko je imao dvadeset i tri godine, a već sljedeće 1987., lansiraju ga u Moskvu gdje će osnovati privatnu tvrtku “Komont”. Crnogorski pustolov stiže u Rusiju u pravi čas. Jugoslavenski biznismeni tada su ondje carevali jer se sovjetska vanjska trgovina uvelike koristila njihovom trgovačkom infrastrukturom i jugoslavenskom poslovno-političko-obavještajnom mrežom. Knežević im je mogao, primjerice, ponuditi divovski bescarinski terminal, gdje se sve obavlja izvan domašaja i mimo zakona. Kolosalna barska švercerska veletržnica nije bila izgrađena za kokošarenje po Mediteranu nego upravo za međublokovski transfer. Strateški materijal koji se sa Zapada, preko Jugoslavije, tajno izvozio u SSSR, jer je bio na američkom popisu robe pod embargom, gubio se na barskim lučkim kolosijecima, te opet pojavljivao, ali sad s novim eksportnim papirima. Strateške sirovine i oružje išlo je i u drugom smjeru… Poslovni agent crnogorskog kartela dotle je špartao ruskim nebom u iznajmljenom Tupoljevu Tu-154, putničkom zrakoplovu sa 250 mjesta, kojim su se, zbog velikih daljina među ruskim destinacijama, ruski tajkuni koristili kao poslovnim avionom – sam Semjon Mogiljevič, šef ruske mafije, kad je početkom devedesetih doputovao u Opatiju kao gost hrvatskog MUP-a, pa preuzeo svoja dva prava hrvatska pasoša na lažna imena, sletio je na Krk jednim takvim Tupoljevom, koji ga je ondje čekao tri dana…

Knežević je došao u posjed neograničenih fondova, koji će njegov stil drskog crnogorskog žicara nepovratno transformirati u stil tranzicijskog šminkera neograničenih pretenzija. No uto počinje drama i izazovi Tjumena…

Ja sam u Rusiju došao prekasno za socijalizam, prerano za kapitalizam”, žali se Knežević pa time objašnjava svoju poziciju u času kataklizmičke promjene, propasti komunizma i pretvorbe koju je provela jeljcinovska kleptokratska Zlatna horda, oligarhija sastavljena od nekoliko tuceta lupeža, većinom židovskog podrijetla. U starom ekonomskom portku bivšeg SSSR-a, koji je kontrolirao KGB, bilo je mjesta za eksport-import operacije preko luke Bar, koje je kontrolirao KOS. U novoj pak podjeli karata nije bilo mnogo prostora za strane igrače, osim ako je predsjednikova obitelj ugovarala renoviranje Kremlja, pa je posao od milijardu dolara prebacivala na svoju tvrtku preko švicarske ispostave najkrupnijeg albanskog gangstera. Knežević se, doduše, u pravom trenutku našao na pravom mjestu – u Tjumenu, u zapadnom Sibiru, na najvećim euroazijskim naftnim nalazištima, koje će crpiti Tyumenskaja Neftnaja Kompanija (TNK), ali tu upravo počinju mafijski ratovi, u kojima će izginuti stotine “biznismena”, a američki investitori ostati bez stotina milijuna dolara. Tu ruski poslovnjak u sekundi, od nule, dostiže bogatstvo indijskog naboba, da bi onda, opet u sekundi, došao do nule kad raketa iz RPG-a pogodi njegov oklopljeni “Mercedes”… Knežević je hendikepiran – osim drskosti i inteligencije blefera koji je u Italiji naučio odjevne marke, te veza u jugoslavenskim tajnim službama, te s biznismenima i kriminalcima kojima se ona služila – nije u Rusiji imao pravog zaleđa. Ondje drski šminkerčić iz Nikšića nije nešto naročito – takvih se na desetke pomelo rafalima iz Kalašnjikova koji je bio instrumnet za surove operacije u prvobitnoj akumulaciji kapitala sve dok se, u idućem desetljeću, nije masovno prešlo na sofisticiranu hrvatsku strojnicu Agram-2000, koji je Zagorčev “Alan” lifrao na zahtjevno rusko mafijsko tržište. Pravi kredencijali za rad u Tjumenu bili su – iskaznica KGB-a i veze u zapadnim financijskim krugovima, najbolje preko američkih banaka, kakve je, recimo, u Bank of New York, gdje je pukla najveća ruska financijska afera, veza kakvu je imao honorarni Hrvat Semjon Mogiljevič, šef Solncevskog klana, “tože Žyd”.

Mnogo se bolje od Kneževića snašao, stoga, drugi jugoslavenski biznismen, Zagrepčanin Davor Štern, koji je, kako je sam rekao, s čuvenim direktorom TNK Germanom Khanom, jednim od najkrupnijih oligarha, bio blizak prijatelj. Osim toga, u to vrijeme – početkom devedesetih – nema više strateškog eksporta preko Bara; podgorički agent više nikome nije potreban jer glavne financijske tokove na liniji Beograd – Moskva kontrolira sam Milošević, koji je u rusku metropolu postavio za direktora INEX-a svoga brata Borislava.

Bilo je jasno kao dan: da uđeš u novu rundu, trebaju ti drugi pokrovitelji. Ali, to Ratku Kneževiću nije teško palo, jer je bio još veoma mlad, drčan žicar pa se, u trideset i prvoj godini, pokupivši ono malo dragocjenosti, satova, zlata, dragog kamenja i ostale sirotinje iz Moskve, sa dvije vjerne sekretarice, Barbarom i Ivanom, preselio u London. U Rusiji, od stresa i kavijara, nadebljao se 30 kila. Zamalo ga je zadesila tragična sudbina da neobogaćen ispadne iz plejbojevske forme! A nastup tranzicijskog Jamesa Bonda – koji zahtijeva šarm, fatalan utjecaj na žene, održavanje fasade lovaša i bonvivana sofisticiranog ukusa, uz drskost i povjerljive veze – presudan je za uspjeh balkanskog Velikog Kombinatora (odmah pada na um komplementarni lik Dikana Radeljaka, kojemu je loše krenulo čim se počeo pasati ispod trbuha…)

Knežević, dakle, prelazi u London, a zatim odlazi u Podgoricu. Kakva je tu situacija te, 1994. godine? Srbija i Crna Gora su pod embargom, bjesni rat u Bosni, a biznis ide bolje nego ikad – drugima. Nafta – enormni profiti, šverc preko Hrvatske i Makedonije, oružje, nafta, cigarete, i, onda, naravno, droga, koju posvuda, uglavnom, drže oni najljući komandosi, koji su se školovali na visokoj školi zločina u francuskoj Legiji stranaca. Luka Bar tu ponovo igra: iako je pomorska blokada, preko Otranta šišaju brzi čamci marke Tulio Abbate, pedeset nautičkih milja na sat, tamo i natrag… Politička situacija nije posve jasno aspektirana: osioni dugonja Milo Đukanović i brkati primitivac Predrag Bulatović – Peđa, u labavoj koaliciji, drže za Miloševića Crnu Goru, a on im zauzvrat daje ulaz u najunosnije poslove ratne sive ekonomije. U Baru je sad, umjesto one Ćanove samoupravne interesne zajednice za velešverc, osnovana državna komisija za krijumčarenje, kojoj je na čelu Miloševićev doglavnik, Laslo “Bracika” Kertes. Kertes je u Vojvodini bio arhitekt jogurt-revolucije s kojom je Milošević unutarnjim udarom došao na vlast. Bio mu je u početku jedan od najvažnijih suradnika sve dok Jovica Stanišić, šef Miloševiću odanoga srpskog DB-a, nije “jogurt-revoluciju” počeo izvoziti u regiju kao “balvan-revoluciju”, posredstvom Arkana i ostalih gangstera-specijalaca.

Kad je konsolidirao vlast u zemlji, Milošević je Kertesu povjerio gotovo najvažniji resor – carinu i kanaliziranje ilegalne ekonomije države pod embargom. Bracika je upravljao svime; on je dodjeljivao poslove, ovome ovo i ovoliko, onome onoliko, a moralo je ostati i za Marka, dečka s velikim vuhima, kojega tata Sloba jako voli, zadovoljan što je sinek još kao malodobnik počeo nositi pištolje te izigravati gangstera pa će i oni koji se s njim uortače postati jako važni u poslovanju sa cigarama… To Canetu Subotiću nije moglo naškoditi, kao što je i Hrvoje Petrač u Hrvatskoj dobro prošao jer je s Tuđmanovim unukom osnovao “Kaptol banku”. Jedan krupan srpski financijski igrač, kojega sam upoznao u Banjoj Luci, rekao mi je: “Molio sam Braciku sto puta – daj mi cigare! Ne dam, odbij, govorio je. Davao je naftu, dao bi sve, ali cigare, cigare mi nije davao. Bog ga blagoslovio! Znaš koliko ih je na cigarama poginulo? Mnogo me voleo…”

Bracika Kertes i sad mirno sjedi u Beogradu, gdje se i Jovica Stanišić vratio iz haške dušegupke na dopust do suđenja. Nitko Kertesa ne spominje, nigdje ga nema, osim, valjda, ondje gdje treba, jer on sve zna…

Kad se sredinom devedesetih vratio u Crnu Goru da izvidi stanje, Knežević je u sekundi sve pokopčao – nije zalud u srednjoj školi nosio službenu odlikašku titulu “lučonoše” – pa se odmah ispravno postavio prema dominantnoj osovini: Milo – Bracika – Bar – cigare. Crnogorska ga vlada imenuje trgovinskim predstavnikom u Londonu. Postao je blockade buster, probijač blokade poput Rhetta Butlera u romanu Zameo ih vjetar. Da bi ostao na visini svoje reputacije, usred antimiloševićevskih sankcija, dovodi na Sveti Stefan Claudiju Schiffer, za snimanje reklamnog filma o ljepotama montenegrinske obale, što je uz dolazak ludoga Bobbyja Fischera, zaista najveći propagandni skor male švercerske kneževine ostvaren u ratu. Ali, za Ratka to je sitnica – komadi, lova, filmovi, internacionalni set, međunarodni bleferaj na najvišoj razini, u tome on pliva kao pastrva u hladnoj Morači… Claudia, mogu li vam predstaviti našeg predsjednika, to je ovaj kao djevojka stidljivi sedam stopa visoki mladić u kožnoj jakni, okružen s dvanaest tjelohranitelja…

Odmah mu je krenulo! Komadi pod jedan, a pod dva, što ti je najpotrebnije? Avion! Crnogorska Vlada stavlja mu na raspolaganje tajne fondove – svi su, uostalom, tajni, jer se jedino i radilo na švercu – pa on kupuje lijep Learjet 45, fol za Vladu, ali zapravo za sebe, jer ministri nigdje u inozemstvo i ne smiju letjeti, pošto bi ih odmah po slijetanju, zviznuli u haps. Kako je Ratko bio uvijek strahovito brz, zaista inteligentan momak, odmah je uočio pravu točku za svoj glavni pravac prodora. Shvatio je da se Milo malo ugiba i više ne podupire Miloševićev postament onako zdušno kao Peđa, nego traži za sebe izlaz poslije neizbježnog pada beogradskog tiranina. Milo je mlad, Slaba lud, a Peđa glup, i Ratko, promiješavši te tri kutije šibica, lako nalazi pikulu – počeo je s Đukanovićem šurovati na bazi “kako bi to bilo kad bismo se mi njih nekako riješili…” Pa bilo bi dobro, ali kako ćemo to postići, ovako mali i nedojebeni? Možda bi nam htjeli pomoći dobri ljudi iz CIA-e… Možda i bi – e pa poteci ti, bogati, Ratko, pa to malo izvidi. Kneževića sad imenuju – u 33. godini – “opunomoćenim predstavnikom Predsjednika Republike Crne Gore u Washingtonu”. Tiskao je vizit-karte s odgovarajućom okrunjenom orlujskom ptičurinom. I brzo – sve se radi jako brzo – zapućuje se na obale rijeke Potomac, da vidi što bi se dalo izboksati ako Milo i Crna Gora otkače Slobu i Srbiju. Trenutak nije bio idealan, jer se baš radilo na Daytonu, ali, kao rezervna, b-varijanta, odnosno sredstvo pritiska na Slobu, to je vrijedilo značajnih poena (a poen je tu sto milijuna dolara). No, klimavi se Dayton nekako skrpio, pa ova stvar više nije bila urgentna. Ratko je vraćen u London pretežno na one ekonomske poslove, znači oko cigara, što im nitko ne dira, jer se zna kako su to vitalni interesi vlasti koja će sutradan biti glavni partner u rušenju Slobodana. Samo, Ratko se bio malo izletio, onako brz, prebrz, bio je korak ispred sviju pa i ispred Mila; dao je sto intervjua protiv Slobe, o tome kako se ne da izdržati pod beogradskom čizmom i s luđakom koji je izgubio sve ratove, zavadio zemlju sa cijelim svijetom. Dosta tih nepravdi prema maloj, ekološki čistoj, državi budućnosti, suverenoj i povijesno zaokruženoj Crnoj Gori, kakvu je sanjao knjaz Nikola kad bi legao pod stablo, stavio kamen pod glavu i zapjevušio: “Oj, svijetla majska zooorooo…”

Jedan intervju generalno u tom duhu Ratko je 1997. dao i uredniku Nacionala Ivi Pukaniću. Puki se u Ratka bio zaljubio čim su se upoznali dvije godine ranije, na izboru za Miss svijeta u Londonu, kad su se povezali preko Čede Komljenovića. Tekao je šampanjac potocima, pa Naomi, pa sekretarice, pa kad se krenulo po markama satova… Nikšićki blefer odmah je dobio poklonika i adepta iz Velike Mlake pokraj Zagreba. Pukiju će biti vrlo važna konekcija. Kad je Milo 1997. Ratka otkačio, nije ga baš jako odrinuo, nego prividno – barski kanal nije se za nj još zatvario. A kad je Sloba, napokon, sjahao, Milo je zbilja postao strateški partner Zapada i reflormističkog srpskog premijera Zorana Đinđića. Prvi zadatak Đinđićeve Vlade bio je pak da legalizira biznis s cigarama na kojemu opstoji mafija, povezana s DB-om. Cane Subotić, koji je taj biznis ranije kontrolirao, ušao je u legalne tokove pa stao normalno poslovati preko svojih kioska “Duhana”. Država je opet stekla porezne prihode koji su, kako je pokazao Miloš Vasić u svojoj impresivnoj knjizi Atentat na Zorana, ranije išli u fondove podzemlja. Đinđić se zbližio s Canetom – njegovim avionom zajedno su odletjeli u Abu Dhabi, gdje ih je slučajno provalio jedan zagrebački poslovnjak, koji se davno onamo odselio pa baš nije znao tko je tko u Srbiji. Čuo je dr. Zokija kako srpski govori na telefon, pa mu se obratio i na ljubazno pitanje odakle je gospodin i čime se bavi, dobio malo nadrkan odgovor: “Da, iz Beograda… Ja sam predsednik. Kako čega?! Pa države!” Ma nemojte, a onaj veseljak koji je s vama u društvu a ima šiške odrezane iznad obrva, čime li se on bavi? Šta kažete, trgovinom?

Ta je priča istoga dana stigla u Zagreb, a, malo kasnije, našla se u novinama, i to u sklopu serije napisa koje je Nacional objavio protiv Mila, Caneta, Đinđića zbog šverca cigareta, a prema svjedočenju nekog tipa koji je ranije radio za dva crnogorska poslovna čovjeka: Ratka Kneževića i Ratka Đokića…

Naime, kaj: kad je pukao u Londonu kao Milov predstavnik, Ratko se okrenuo za poslovnim partnerima kojima bi mogao staviti na raspolaganje barski kanal, pa našao finog kompanjona u zagrebačkom biznismenu Hrvoju Petraču. Kako su se spojili? Možda preko Pukija? Nije isključeno… Početkom 2000. policija je počela veliku operaciju tajnog nadzora Petrača i njegovih partnera, o čemu je sastavljeno opsežno izvješće, famozni Transkript djelomice objavljen u hrvatskim novinama. Prisluškivanjem telefonskih komunikacija ustanovljeno je da u toj mreži važnu ulogu ima Ratko Knežević, nastanjen u Petračevu stanu, s kojim Petrač često razgovara, a sve su priče tipa: Treba nam dva kontejnera crvenog i jedan bijelog, da, za Cipar, ma dogovorit ćemo se, on će doći na dogovor u Sloveniju, helikopterom… No, taj izvoz preko Bara pukao je kad i crnogorska veza, pa su nekoć najpovjerljiviji prijatelji, Ratko i Milo, postali zakleti neprijatelji. Barski kanal morao je biti presječen je se ilegalno tržište upravo pretvorilo u legalni monopol, kao što se to ranije i u Hrvatskoj dogodilo pa su vlasnici tvornica duhana, postali najbogatiji ljudi u zemlji. U Srbiji će to postati Subotić, čijoj je tvrtki Vlada prodala pola nacionalne industrije duhana. Šverc u poslu s cigarama zaista je super, ali ne kod svoje kuće, jer, kako reče onaj banjolučki lovaš: tolikima je zbog toga otišla glava… Financijski, naravno, stvar je neobično dobro utemeljena: za legalnu prodaju cigareta, recimo na hrvatskom tržištu, moraš unaprijed, u kešu, kupiti od države akcizne markice koje stoje 90% malopodajne cijene. Rabat je 8%. Znači, ako Petraču frkneš za pola cijene, ili za trećinu, zaradio si nevjerojatnih 1000% profita! Pa tko bi se onda zajebavao i švercao drogu! No, da se posve suspendira javni red i poredak koji državi omogućuje da ubire porez, potrebna je ratna ekonomija, ili barem zemlja pod embargom. Čim se pak prilike malo srede i profunkcionira bilo kakva vlada, gangsteri se silno uznemire, jer znaju da će ih istisnuti krupniji financijski interesi. A Ratkov sukob s Milom bio je posebno ozbiljan, jer su se u te stvari umiješali i Amerikanci, odnosno njihov bivši ambasador u Beogradu, prokonzul Balkanije, Bill Montgomery. Samo godinu dana poslije rušenja Miloševića, s ulaskom republikanaca u Bijelu kuću, Zoki Đinđić gubi američku podršku, navodno zbog nedovoljno energične borbe protiv mafije. I Đukanovića, Đinđićeva strateškog političkog partnera, s kojim je on mogao kontrolirati dvojnu državnu zajednicu, počeli su otvoreno rušiti. Čini se da su postojali drugi kandidati za njihova mjesta, politički beznačajni i sasvim podložni, više u skladu s južnoameričkom procedurom, koja je puno jednostavnija od agende izgradnje demokracije u tranzicijskim društvima. Što je mukotrpno i, po mišljenju neokonzervativnih kreatora politike novog američkog intervencionizma, sasvim nepraktično…

O stanju na Balkanu i o idejama o tome što bi se moglo odmah poduzeti možda je bilo razgovora u Washingtonu, kamo je Ratko otputovao kao gost na inauguraciji predsjednika Georgea W. Busha. Bit će da je povukao stare veze još iz doba antimiloševićevskog šurovanja, kad je stekao i zlatne manšete s grbom američkog predsjednika (odakle mu one s grbom ruskoga, ne zna se…). Kao svoga gosta, Ratko je na inauguraciju poveo – Pukija. Spavali su u “The Four Seasons” – Ratko se razumije u luksuz. Jesu li tada sudjelovali i u nekim političkim razgovorima? Teško, poznavajući anglistički dijapazon barem jednoga aktera, rekao bih prije da su tek podastrle kakve sirotice… No, nakon misije u Washingtonu i poslije jedne partije tenisa koju je Puki na Cmroku odigrao s Montgomeryjem, počela je u Nacionalu izlaziti serija napisa koja kompromitira srpskog i crnogorskog premijera. Razotkrivaju se prijašnji poslovi s cigarama – i to baš u času kad su se ti kanali zatvarali, i to za one koji su informacije i dali u novine. Ukratko, pošto je Petrač ispao iz igre, a s njim i Knežević, ovaj se pokušao osvetiti bivšem šefu, a to je, čini se, pogodovalo nekoj kratkovidnoj američkoj diploomatskoj akciji. Istodobno, Ratko Knežević kandidirao se protiv Mila na predsjedničkim izborima u Crnoj Gori – ali nije bio lud da tamo i osobno otputuje. Podržavao ga je samo dnevni list Dan, koji je osnovala srpska tajna služba uz financijsku pomoć Srpske pravoslavne crkve, a vodio ga prvo jedan moj davnašnji prijatelj iz beogradskih žurnalističkih krugova, koji je otišao pošto su mu dojadila vječita popovanja, gora od onih koje je morao trpjeti dok je radio za Centralni komitet, pa je došao drugi momak, kojega su u Podgorici ubrzo izrešetali Kalašnjikovima u klasičnoj “sačekuši”. Pa sad ti vidi…

Ratko više ne odlazi u Crnu Goru, premda u podgoričkom elitnom naselju, dvije kuće od Mila, ima svoju, veliku, koju je gradio dok su on i Đukanović još bili kumovi. “Veliko, belo zdanje bez suvišnih detalja, blagi svodovi, ogromne terase, vinski podrum, crnogorski klesani kamen i italijanski mermer govore o bogatstvu, ali i prefinjenom ukusu vlasnika…”, opisala je Ratkovu rezidenciju zadivljena Vesna Radusinović, beogradska književno-novinarska vedeta koja piše u Profilu, što je zamijenio Dugu kao glasilo srpskog obavještajnog podzemlja. Iako je Đinđić ubijen pa se cijela Srbija zatresla, ništa od njegovih reformskih akcija nije dovedeno u pitanje – mafija, koja je atentatom pokušala obraniti svoje narko-operacije, sasječena je do korijena u policijskoj akciji “Sablja”. Obavještajne službe još, doduše, muvaju koliko mogu podržavajući antihaški lobi koji nominalno suzbijaju (isto je do jučer bilo i u Hrvatskoj), a cigare, odnosno ilegalna veletrgovina duhanom – s tim je na Balkanu definitivno gotovo. Još je ostao biznis s krijumčarenjem ljudi preko Bosne i droge preko Kosova jer su ta područja, pod izravnom međunarodonom administracijom, oaza organiziranog kriminala. Sve ostalo – pa-pa! Ja ne znam od čega će Ratko sutra živjeti, ali valjda će se snaći u budućoj hrvatskoj tigar-ekonomiji. Bilo bi šteta da nekamo ode, jer bi Zagreb puno izgubio da prestane biti pozornica za takve personae dramatis. Kad god sretnem staroga Budu Lončara, te još neke likove iz onog doba, pa nabasam na Zagorca, ili, pred “Palaceom”, na Praljka, kojega smetem pitanjem – Šta, pustili? (na što zbunjeno odgovara “Ma, privremeno”, jer se nije na vrijeme snašao da me pošalje u božju mater), ili kad u Pukijevim novinama vidim članak o Kneževiću, znam da je Zagreb pitoma prigorska Casablanca, a ne samo jedan poput Stare Pazove dosadan malešni gradić na obodu tranzicijski uspješne Srednje Europe. I stoga, naprijed, Ratko! Zavrti malo Rolodex, pa nije ovo još mrtvo civilno društvo totalne legalnosti poput Slovenije…

(izvadak iz knjige Majmuni, gangsteri i heroji: 20 Portreta politickih protaginista vremena tudjmanizma, 2002. Denis Kuljiš)

 

Ratko Knežević ili kako ne biti špijun, poštovan, ali ni čovjek

 

Lopov

     Ovo je udjedno i sad već tradicionalna osmrtnica ljudima koji su me blokirali na Facebook-u, ali ovog puta sa sasvim posebnim twistom.

    Obećao sam ovu priču nekim ljudima pa, promises kept

Preludij:   Napokon dakle, dogodilo se i to, nakon otprilike 3 godine Facebook prijateljstva (i jednog uživo susreta, na večeri u Esplanadeu) blokirao me gospodnin Ratko Knežević vjerojatno najmutnija ličnost na Balkanu, odmah pored Mile Đukanovića koji je najveći drug lord u Europi, ali i Ratkov vrlo dobar prijatelj, sa jasno kumskim odnosima, ali i nekim malo čudnije prirode.

Milo Đukanović

    Ali Ratko, Ratko je nešto još mutnije, još ljigavije, ali i još gluplje, a osim uobičajenih glasina o vezama sa UDBA-om, jasnim vezama s globalnom financijskom elitom preko Londona, ali i, kako to obično kod nas biva, s cijelim balkanskim krim miljejom, tu ćete pročitati i druge sočne informacije koje iz misterioznih razloga nitko u hrvatskim medijima ne objavljuje. Pa neka bude objavljeno. 

U međuvremenu doznajem da je Denis Kuljiš već pisao o njemu u svojoj poznatoj knjizi o 20 protagonista tuđmanizacije, evo li link na izvadak iz nje, ovdje, dakle objavljeno na ovom blogu.

1. Krenuti ću ipak kronološki. Ratka sam prvi put vidio kod Romana Bolkovića na njegovom izvrsnom talk showu 1 na 1 (kojeg svima toplo preporučam), prije dakle nešto više od 3 godine, kada je rekao puno toga, primjerice, da radi na relaciji Shanghai London (nije bilo posve jasno što točno radi, i ovo će biti leitmotif kroz cijelu priču). Nadalje, Tada je nahvalio Kinu, ogromne kineske banke, njihovu poslovnu kulturu, a i rekao par razumnih stvari o hrvatskoj ekonomiji, komparativnoj prednosti turizma, i slično, pa sam ga odlučio pohvaliti u inboks i dodati na Facebooku. Srdačno je prihvatio i to je to. To je bilo okej, neko vrijeme.

2. Najednom, kao da je postao druga osoba preko noći, počinje pričati o Kini kao novom Gulagu, Raeganovom Carstvu zla, pridružuje se Washingtonskom gerijatrijskom China hawk think-thanku pod nazivom China Present Danger, gdje sjedi i malo je reći “notorni” rasist i paranoik Steve Bannon (koji kao mnogi članovi sam sebi daje titulu honorable member (?!?). Mislim da imaju i Grand Wizzarda,  ili bi trebali), koji su proglasili eto rat Pekingu, doslovno naime: ima i izvrstan i humorističan članak o tome od našeg ponajboljeg stručnjaka za Kinu i međunarodne odnose, Branimira Vidmarovića. No dobro, ne uzimam to u tom trenutku potpuno za ozbiljno, ali primjećujem čudan shift u stavovima na Ratkovim Facebook objavama. Javlja se patološko obožavanje Trumpa, ali i to mi je u to vrijeme još bilo normalno.  Javlja se i gorespomenuta duboka mržnja prema svemu kineskom, a epizoda 1 na 1 sa voditeljem Romanom Bolkovićem u kojem Ratko pjeva hvalospjeve Narodnoj Republici Kini misteriozno nestaje sa Youtube-a.  Tako je nekako nestao i sam raison d’être mojeg dodavanja njega, ali o tom po tom.

 

3. Kad sam se za prethodni Božić, dakle 2018., vraćao u RH, jedan hrvatski poduzetnik u Kini mi je za Ratka Kneževića rekao da je “lobist” (što je jako zanimliva karakterizacija, dakle naglasak na navodnike), i također napomenuo “s nekima te bolje ne vidjeti“. Ipak, iz znatiželje ili naivnosti, sastao sam se sa njm u Esplanadi u Zagrebu. Istovremeno je bila američka delegacija tamo, i Plenković, ali to je vjerojatno bilo slučajno (otišli su neposredno nakon što je on došao). Neki pak ne vjeruju u slučajnosti, “čuli su za njih ali ih nisu nikad vidjeli“,  da citiram jedan film. Zatim je krenula najnadrealnija večera u mom životu. Ispitivao sam ga svakakve gluposti, pričali smo o Kini, hrvatskim poduzetnicima, političarima, ali nikad, ali baš u ni jednom trenutku nisam dobio jasno mišljenje od njega, niti čak govor tijela koji bi se mogao pročitati, skoro kao da je treniran za to, a Bog zna da se smatram dobrim čitaćem, jer to apsolutno to jesam 🙂 . U međuvremenu saznajem o navodnim vezama sa UDBA-om, te jasno:

O ničemu dakle čvrstog stava, i vrlo dobro istreniran poker face. Osim naravno o tome da je Kina ekstremno komunistička (što je meni suludo smiješno kao ideja), o tome je imao jako čvrst stav i jedino o tome, Kina je Sjevjerna Koreja i Kina je Gulag, što će kasnije poput kakve mantre često ponavljati i na Facebook objavama. Tamo, po Ratku, Partija sve krade. Ja živim ovdje preko tri godine, poslujem, te znam nekoliko tuceta ex-pata koji rade isto, i nitko ni mene, ni njih nije pokrao, dapače vrlo smo poštovani, ali ok, naime. Tada shvaćam da je imao neugodno iskustvo u Kini, da ga je neki partijski službenik otkrio ili kao špijuna ili kao hohštaplera (po svoj prilici oboje :)), figurativno naguzio, jer u Kini partijska hijerarhija, i samo partijska hijerarhija diktira moć, a ne velićina tajnog računa u Dubai-u (Ameri imaju onu poslovicu, onaj s najviše novaca za stolom je uvijek šef. U Kini to nikad nije tako).  Dapače, vjerojatno ga je notorno tajnoviti kineski FBI i CIA (u jednom) brzo otkrio, naročito jer je to bilo doba masovne internetske provale podataka svih američkih operativaca (Minsitry of State Security).  Ali ovdje ne forsiram temu dalje, mrzi Xi Jinping-a, to je to, ne mogu tu ništa iako sam kratko pokušavao. Postavljam još realno glupih pitanja, ali nisam više ni znao što bih i umoran sam od neke španjolske pive, i nedostatka smislenih odgovora s njegove strane. Za što je i treniran, jasno.

(Inače o tome što po kineskoj političkoj teoriji znači kapitalističko društvo i dobro objašnjava gore spomenut obrtaj odnosa financijske i političke moći objasnio je Eric X. Li).

Dan nakon toga je mi je i netko drugi, koga sad neću imenovati direktno, ali dovoljno je reći da je poduteznik, rekao, uživo i na kavi,  te naoko smrto ozbiljno – “zašto si se sastao s njime“,  nakon čega je odlučno izustio pitanje “Koji će ti to kurac u životu?” verbatim, i onda nastavio prodorno gledati u oči da poanta bude jasnija, te držati pauzu, što je svakako dobra tehnika. Tada sam shvatio da sam očito zajebao, ali reko sam sam seb: mlad, naivan, nebitan, koga briga. Okej. Idemo dalje.

4. Zašto je Ratko Knežević toliko notoran, za slučaj da do sad niste pročitali gornje članke o njemu? Kao prvo, išao je sa Milom Đukanovićem u razred, i sa tim stvorom bio najbolji prijatelj, jasno i kum mu je. Pomogao je preko veza sa London School of Economics izobirati da se Crna Gora efektivno stavi na mapu Europe, u koje vrijeme je imao i vladin privatni avion na raspolaganju, o čemu postoje detaljne priče na Internetima. Po njegovim riječima, bromance je trajao sve dok ovaj nije ubio Pukanića, ali njegove riječi su u najmanju ruku dubiozne istinosne vrijednosti. Činio se iskreno dok je pričao o tome, i možda je i bio, ali ne vjerujem da on može osjetiti empatiju: čovjek je najčišći primjer Dark triad (narcisoidnost, makijavelizam i psihopaija) osobnosti koji sam ikad vidio, a to je puno za reći jer sam upoznao svakakve ljude, ali i volim psihologiju. Uostalom što točno pozitivno možemo zaključiti o čovjeku koji je bio bestie sa najvećim prvo duhanskim pa drug bossom Europe koji je direktno ili indirektno odgovoran za 50-ak naručenih ubojstva odnosno atentata, ako ne stotinjak, samo ako je sudeći po dostupnim info na engleskom Wikipedija članku o njemu (koji je već linkan)? Izbjegao je Milo suđeje u Italiji na temelju diplomatskog imuniteta, isplati se biti premjer Escobar. Desetljećima vlada, ne znam, to je valjda neki Putin/Vučić model demokracije.

Ovdje valja dodati još nešto ekstremno sumnjivo: u vrijeme našeg Facebook prijateljstva, često sam ga ispitivao o Vučiću, Mili Đukanoviću, poznatoj kokainskoj ruti, srpskim aferama o kojima je pisao i Index, ruskom pritisku na Srbiju i slično. 

U jednom trenutku tako pitam i direktno i detaljno o Mili. Odgovor: šutnja. Ono što danas sa naknadnom pameću mogu zaključiit jest da je cijeli ovaj tobožji razilazak sa Milom "for show" odnosno za narod, medije, a da je u stvari i dalje duboko upleten u cijelu operaciju. Ovo je naravno samo spekulacija, ali postoji jako puno indicija, osim moje anegdotalne, koje je čine plauzibilnijom, i broj tih indicija raste iz dana u dan.

5. I to sve, to je u biti početak. Onaj leitmotif mi je oduvijek bio najzanimljiviji. Kaže jedan moj pametni prijatelj, “kad ti netko ne zna objasniti čime se bavi u rečenici-dvije, znaš da je hohštapler“. Primjera radi, tako je meni Ratko na večeri rekao da je “stručnjak za krizni menadžment grupa i pojedinaca“. Konkretna dugačka sintagma nema puno smisla izvan nekog menadžerskog lingoa gdje pričaju o “helicopter view-u” i “rainmakerima” (i da pohvalim očito budućeg menadžment gurua Branimira Vidmarovića na kreativnosti, Orbital strike veiw-u), ali zanimljivo mi je bilo da je nikad više nigdje nije ponovio to kao karekterizaciju svojeg posla. Po jednima je dakle “lobist”, gdje su navodnici očito ključan dio formulacije, sam kaže da putuje 200 000 km godišnje, čas je u DC-u čas u Londonu, po drugima špijun, udbaš i kriminalac, na jednoj slici grli Putina (što je osporio čak u komentaru kad sam ga pitao, ali doslovno, postoji slika. Voli on te Donald Trumpvjeruješ li meni ili svojim očima” laži). S druge strane oni koji su kopali su našli da je na, malo je reći čudnoj funkciji neke Nigerijske energetske kompanije (?!?). Detaljne podatke o samoj kompaniji je notorno teško naći, ali ovakvi ljudi i vole tajnovitost, no po onome što vidimo radi se o dealovima od više stotina milijuna dolara.

No što se zapravo dogodilo u Kini nije mi rekao, osim što je maloprije lagao “da je došao tamo i vidio kako je te zamrzio komunistički sustav“,  danas uobičajen tune za sinofobe svih vrsta,  ali je, vjerojatno zbog alkoholne anterogradne amnezije, prikladno zaboravio da je u međuvremenu pjevao hvalospjeve Kini kod Bolkovića, zbog čega sam ga, da napravimo i krug, i dodao (a što je javno dostupno na Youtube-u, dok nije misteriozno nestalo. Čudni su putevi Ratkovi).

I, što na kraju radi Ratko Knežević? Meni je iskreno nasmiješnije kad ponovno gostuje kod Bolkovića (ali ovog puta drvlje i kamenje po NR Kini), pa dolje, ispod, kako to obično biva, piše dakle “Investitor“.  Brilijantno. 🙂

Toliko zasad o liku i djelu Ratka Kneževića, najmutnijeg našeg ali svjetskog “lobista”, menadžera, James Bonda, ali ponajviše jadnog hohštaplera koji ne zna, ali doslovno ne zna racionalno raspravljati, što je bio na kraju i povod za block koji je pak povod za ovaj tekst.

6. Sad malo o razlogu blocka, dakle (s njegove strane). Dark triad su moćni ljudi kad su inteligentni. Jadni Ratko je low IQ i ne može zadržati logičku nit u raspravi niti jedan komentar. Screenshotao sam posljednu raspravu kao primjer. Drugo, davao mi je mudro razne savjete, prehrambene, te pričao nebuloze o parazitima (?!?) i nekim suplementima kojih treba piti u nenromalnim količinama, dakle, priče koje su dostojnie 85 IQ deranged boomera, a na što sam sve zahvaljivao jer sam eto pristojan, a i makivajelist. Mislim, dovoljno je reći da je ludo dogmatični Trumpovac, ali ovo je već bilo na rubu smiješnog, a tada mi je bilo tužno. Najzad razumijem zašto cjeni Trumpa; bez svojeg privilegiranog starta ni on ni Trump ne bi mogli obavljati posao kognitivno zahtjevniji od upravljaca viličarem u skladištu, valjda bi i to zajebali, but I digress. U međuvemenu mi je prijatelj rekao da je to u stvari itekako zahtjevan posao, pa pričanje o helicopter view-u, okretanju glave 360 stupnjeva oko svoje ose (sic!) jer su mogućnosti svuda “a mogućnosti su sloboda, svaka vrsta slobode” i drugi genijalni statusi koje ću jednom ovdje uploadati, postaju bolji izvor legitimiteta, a i prihoda kada se samouvrjeno pitcha Nigerijskoj energetskoj kompaniji. Šteta što naš tragičan junak Ratko nije shvatio mogućnost da prestane pijan pisati statuse, možda bi onda shvatio i onu o Hegelovu o nužnosti kao slobodi, ili je pak to okretanje glave za 360 stupnjeva opis osobnog iskustva upravo pijanog pisanja statusa?  Ignoramus et ignorabimus.  Samo mu preporučamo da ne bude pijan u helikopteru.

7. Jedna zajednička i meni jako draga FB prijateljica linkala me i teggala u vijest o jedenju šišmiša u Kini (što su mogući prjenosnici Wuhanskog koronavirusa – kasnije se saznalo da je to u stvari jedna vrsta zmije). Nisam ulazio u autentičnost Daily Maila ali rekao sam, “valjda, štajaznam”. Ljudi imaju problema shvatiti da je Kina cijeli svijet u malom. Ali Ratkov prvi komentar je bio najgore rasističko smeće, da oni nisu civilizacija (jer eto 0.01% ruralne populacije jedne nama neobične životinje). Pa sam ja odgovorio sa 20 kineski superiornih kvaliteta ili postignuća , statistikom o superiornom IQ-u, te člankom o AI supremacyu gdje najveći stručnjak sa Harvarda piše za National Interest, inače njegov dragi right wing news outlet, na što je on rekao džabe ako jednu šišmiše, ali i spomenuo Mao-a iznebuha kao da je sve to eto nekako povezano. Jer u Ratkovom mozgu, je. Imao je i jedan agument po kojem je USA creidt card market veći od cijelog izvoza Kine, što mi je 3 sekunde guglanja pokazao da je priglup argument. Odgovorio sam pristojno se da ne mogu usporediti kruške i jabuke. Samo Wechat i Alipay daleko prestižu milijarde dolara američkog spomenutog tržišta, a što se čak spominje u članku, kojeg je evidentno bio prepijan da čita. I očtio prezauzet…Sramoćenjem. Uostalom Kina je sa par sto milijardi USD izvoza i dalje najjača izvozna sila svijeta odavno, i to je upravo uspoređivanje kruška i jabuka, koje je valjda naučio na London School of Economics. Rekao sam mu i da je FX reserve Kine 30 puta veći od onog čime se hvali, pa je zašutio, jer kažem, ne zna raspravljati niti dva ili tri komentara u nizu o istoj temi, i krenuo je tome kako sam narkoiziran (?!?) i na opioidima i halucinogenima (jer sam pričao jednom o opioid crisis koji je potpuno krivo shvatio, te sa još jednom njegovom prijateljicom o antidepresivima koja je klinički psiholog u Americi, a koju ovom prilikom pozdravljam, long story), što je ironično jer je očito debelo pod gasom pisao, a obzirom na imperijalni i suludo autoritativan stav te veze sa Milom, kokain kojeg je sad pun Zagreb a i cijeli slobodni Zapad mi je nekako tu upao u oko kao mogućnost.  Za one koji ne znaju, a to su uglavnom svi, kombinacija etalnola i kokaina u jetri sintetizira spoj kokaetilen koji je mnogo potentniji od samog kokaina. Ali možda je samo ekstremno neugodan i priprost pijanac, a i otrkio svoju pravu prirodu – in vino veritas.  Nakndano saznajme da navodno “puno gore i ružnije vrijeđa” sugovornike i da sa “svima tako raspravlja”,  ja ipak to nisam primjetio do sad, ali takav je glas na ulicama fejsbuka. Za kraj je ustvrdio da sam dogmatik po pitanju Kine (doslovno sam prije 3 h kritizirao nečije stavove u vezi umajivanja broja žrtava mmasakra na Tian’anmen-u, niti pušim pa makar jednu Partijsku laž, dok je njemu Trump sveto pismo). Ali eto, rekao je on to i ne ugušo se od ironije, ali najgore od svega, nema dovoljno ni razuma, ni samosvjesti ni, barem ne u tom trenutku, mentalne pribranosti (čuo sam i da odblokira ljude nakon blokiranja, što ojačava tezu o utjecaju raznih supstanci), da shvati kako suludo loše stvari priča, i kako je ultmativno u cijelom vrlo javnom raspravu napravio od sebe lakrdiju, sramotu i javno ruglo, do te mjere da su mi se ljudi u inbox počeli javljati sa posrpdnim komentarima o Njegovoj Visosti (uz obavezni caveat da ostanu anonimni, naravno). Da ne spomenem prečudne gramatičke i pravopisne, ma ne greške, nego not even greške, te suludi genocid nad jadnom interpunkciojom i slično (obavjestiti UN).

8. I onda mi je sinulo. Pa Trump! Naime, prije par dana je objavio, jasno sa Trumpovog instafeeda jer je to realno najbolji izvor (jednom mi je tako i Breitbart linkao indirektno. Neironično.), kako je deal ogromna pobjeda za Ameriku (radi se o Phase I Trade dealu USA i PRC). Onda su renomirani stručnjaci polja međunarodnih odnosa, geopolitike i ekonomije počeli pisati i ubojito argumentirati da je Kina realno jedini pobjednik u ove 2 godine, što ću i linkati malo niže. Arugumenti da je Trumpov hawkish pristup efetivno pomogao Kini. Da je deal predizborni stunt baš kao i Sulejmani, i smokescreen na impeachment. Dakle:  Foreign Affairs, Politico, sve vrhunske analize bar none.

9. Naivno sam to iz dana u dan linkao na njegov slavodobitni status o “Trump winning”, zajedno sa odabranim citatima. Nije ni “a” odgovorio, ali kipjelo je u njemu očito kao u ekspres loncu, kipjelo je još dvostruko gore jer nije mogao ni početi argumentirati jer nema mentalne kapacitete za to, i jer su mu baš kao i njegovom idolu Trumpufacts the worst enemy“.  I sasvim očekivano, naletio je danas prikladno na Aurelijin (zajednička FB prijateljica) status u kojem me označila, šišimiš status dakle (sreća što ga nije izbrisala kako sam prvotno mislio, jer je stvarno pokazao tko je i što je i kakva je jadna sramota od nesigurnog narcisa. Srećom imam i sve screenshote, jer volim igrati šah 🙂 ), i iskalio je svoj rasizam odmah u prvom komentaru . Kinezi nisu civilizacija, maltene su divljaci, i onda sve ostalo sto sam već nabrojao u raspravi.

10. Ja sam i dalje pokušao biti pristojan, i rekao kako mi je žao a je ovakav pijan na fejsbuku javno ruglo (naravno to nisam rekao rekao, nego otprilike to ali na pristojan način ) , naročito jer mi je osobno vrlo drag bio uživo u Esplanadi onomad (što je polu-istina ali eto, barem to). On me nazvao onim što po njegovim riječima u njegovom kraju, Crnoj Gori, dakle očito velikoj civilizaciji, zovu “splačinom“, te rekao i dramatičnio brže bolje učinio, block. Taktičko povlačenje kukavica je najmanje što sam očekivao od, da prostite, splačine. Za kojeg naknadno saznajem duboke veze sa cijelim balkanskim krim miljeom, osobne procjene Alke Vujice da mu je financijska korist jedini motiv u životu i sliče nimalo iznenađujuće informacije o kojima više u ovom podužem ali nevjerojatno informativnom blog postu (naslov ovdje je moja intervencija. op. f. 🙂 ) :  

Ratko Knežević – Čovjek Splačina

Ja sam još odgovorio da je on hohštapler  (kome to još nije jasno, žao mi ga je) i da mi je drago da ga je po svoj prilici primio od visokorangiranog člana Partije u dupe, da prosite francuski, te dobio blacklist za Kinu, što je u biti doživotni, ali tad je već bio blokiran. No bez brige, vidjeti će on sve ovo, ako već nije.

Toliko o tužnom, suludo mutnom, demetnom i duboko narcisoidnom, sociopatskom i makijavelističkom , ali tragično low IQ (kao što mi je poznanica davno rekla za njega, svaka joj čast na intuiciji) slučaju “lobista”, globbetrotera, Hrvata (?), Katolika (?), Crnogorca, te sinofobnog rasita i neugodnog nakokainiziranog pijandure. Laka mu zemlja. Samo da još nadjem prikladnu sliku njega za stavit ovdje i voilà. (u međuvremenu obavljeno op. f.)

Cezar je jako sretan danas, jedva sam čekao da uništim ovog jadnog hohštaplera. Mislim da će potegnut još puno više alohola kad ga obavjeste o ovom statusu (originalno je ovo FB status). A tek kad krene o blog postu na službenoj web stranici, pa možda i FB stranica. Trebati će preći na jaču robu.

Pray for Ratko 🙂

Casear gaudet, danas je veliki dan. I prikladno je dragi Bog htio da bude Kineska nova godina, i to baš godina miša . Shvatite obje informacije u kontektu statusa kako hoćete .

SPQR

” I enjoy crushing bastards” – Julian Assange

EDIT:  Naknadno su izgleda i osvanule prve prijetnje:

Na što sam odgovorio javno i ponosno. 🙂

EDIT EDIT: Naknadno dodajem neke citate Denisa Kuljiša koji je napravio, kako mi je netko tko dobro razumije psihologiju rekao, “najbolji opis Ratka Kneževića kao osobe“.

S naslovne stranice Nacionalova mjesečnog priloga Nstyle, posvećenog praćenju životnog stila bezočnih skorosteka sa Zapadnog Balkana, u broju za ožujak, blista 18-karatni osmijeh Ratka Kneževića. Mladoliki princ lovaške kontraklase čije aristokratske pretenzije sežu do prekjučer, ima fabuloznu reputaciju stvorenu pod nimbusom nedavnog rata. U tom ratu su nastala i najveća bogatstva pa iznad sitnog pretvorbenog patricijata, stoji gornji dom ratnih profitera, sastavljen od perova koji su upravljali švercom cigareta, oružja i naftnih derivata. Šefovi su im u Haagu, ali njihov kapital slio se sad u najveće financijske tokove Zapada pa kotira na burzama.

Obzirom na samu količinu samog teksta, odlučujem objaviti to kao vezani ali posebi blog-post, u čast nedavno preminulom Denisu Kuljišu koji je po svoj prilici obavio bolji posao istraživanja lika i djela Ratka Kneževića od ikog drugog, živog ili mrtvog.  Što ne čudi.

Caesar Franciscus Augustus Tusculum, Pontifex Maximus et Imperator de Sacrum Imperium Croaticum, Filii Sol Invictus et Iuppiter Feretrius

 

SPACE, SPACE: This 19 August, 2004 NASA Solar and Heliospheric Administration (SOHO) image shows a solar flare(R) erupting from giant sunspot 649. The powerful explosion hurled a coronal mass ejection(CME) into space, but it was directed toward Earth. AFP PHOTO/NASA (Photo credit should read HO/AFP/Getty Images)

On the World Porcupine

Or: Why does Something exist rather than Nothing?

Oneness. Duality. Multitude.

First check the Friday, 27 March 2020 6:23 AM GMT update notes at the end of the this weird text. Thank you for Your understanding.  SPQR  
 

Zwei, hier kommt die Sonne
Drei, Sie ist der hellste Stern von Allen (
Rammstein – Sonne)

 Save Each Other From Togetherness  (Rammstein – Herzeleid)

 That is why, I am sure, a man once grieved that white thread should be dyed in different colors, and why another lamented that roads inevitably fork. (Yoshida Kenko – Tsurezuregusa)

El temor de separación es todo lo que une. (The fear of separation is all that unites.)( – Antonio Porchia – Voices)

 “Something we cannot see protects us from something we do not understand. The thing we cannot see is culture, in its intrapsychic or internal manifestation. The thing we do not understand is the chaos that gave rise to culture. If the structure of culture is disrupted, unwittingly, chaos returns. We will do anything–anything–to defend ourselves against that return.” (Jordan B. Peterson – Maps of meaning)

 Introduction

The best part of inspiration for this text-shaped piece of shit came from:

  1. Rejection (keywords: life, borderline, instability)
  2. Talking with my exes (too many)
  3. Rammstein songs (surprisingly few of them actually)

Other parts are all due to my current situation as a stranger in a strange land, complete with an insomnia (caused by benzodiazepine-withdrawal) and of course, as it usually is the case, an utter confusion with the subject matter. I need to thank to Mr. Jordan B. Peterson for most of stuff here also, and to God Almighty, amazing ex partner Petra, beautiful borderline nutcase Nila, my Mother (not related to the former), my Father, and especially the first hamster I ever owned (forgot the name at this point, but he was a good guy).

The Purpose of this is not to say anything on one matter or another, in order to inform you about anything new under The Sun, or to impart any special knowledge on you that you might already not have. All knowledge and understanding is a from of remembering what once was forgotten. In fact, its almost amazing that everything here-written (but not said) is part of our intuitive nature as a billion year old life-form, and a sentient one at that, and, to increase the stakes, a self-conscious one. The latter is the part of the problem and also the part of the solution: the mere interaction of one’s sentience with itself, that is to say, being’s sentience of its sentience (I see that I see, but I also see that I hear – what English language somewhat mystically but  very appropriately called the mind’s eye). This is the ultimate and obvious cause of all duality (animals know nothing of duality, or language, which is the same thing fundamentally) and hence the multitude as such, and in turn the Mother of all problems, questions, answers, and in fact of everything that exists in opposition to other (that is, every thing that exist, period), as Buddhist ontology firmly expounds. So, what’s the fuss all about?

Being more specific

“The story so far: In the beginning the Universe was created. This has made a lot of people very angry and been widely regarded as a bad move.”

― Douglas Adams, The Restaurant at the End of the Universe

Of course, it is easy, simplistic but correct, to attach significance here to either Oneness (mystic traditions, some religions) or Difference (structuralism, deconstruction, Derrida) as being primal, and even venture into ethics and make them analogous to the good and evil, to healing and suffering (in English word “whole” is etymologically connected to the word heal. Obviously: to heal is to make whole again), and to billion another analogies that exist everywhere from mathematics, biology to physics , philosophy, as if reality is fundamentally fractally structured, and thus we thrive in understanding analogies. But this is for some other essay, where we could focus on Douglas Hofstadter,  my brother in enthusiasm towards analogies.

To further elaborate. The Word (Logos) that was the Beginning was a Word, only because a self-conscious mind can be even thought of having a word to say (or on itself, as we would say: on his mind – hence thinking itself was born). On the other hand, the body is, as a certain absolutely awe inspiring Japanese person called Mishima once noticed, of a completely different nature than language: and he himself questions: “How was it possible that I started to think even before I felt my existence embodied?” (Sun and Steel) . At least he made sure that the ending of his life was a bodily experience, and was beautiful. But the point here is not to trod on, on how the things are this way or another. Why? Because, in fact, they are not. As one Sutra says: things are not what they seem, nor are they otherwise. We can see two (not one?) tendencies here emerging, of making differences where they seem to be none, or equivalences where there are apparently not. As one of the greatest Minds the World has ever Seen has once expounded:

“Hegel seems to me to be always wanting to say that things which look different are really the same. Whereas my interest is in showing that things which look the same are really different. I was thinking of using as a motto for my book a quotation from King Lear:I’ll teach you differences!‘. (…) ‘You’d be surprised’ wouldn’t be a bad motto either.”

Engine of Reality

The whole process of being might as well be called learning (and teaching) the differences, and yes, I also don’t know why he added that remark in the end. But as it might be already obvious, Kent’s quote from King Lear comes from asserting ones dominance over another (poor Oswald, being humiliated and pushed off the stage, to the delight of the King). But the existence as such is existence of a hierarchy – not only the one we are most used to, as in King Lear, dominance hierarchy, but also to the physical and infinite number of other hierarchies nested upon each other – from Standard model of physics to social institutions we dwell in, from biology to chemistry to psychology, from any and every self-regulating automatic system, every feedback loop which has it’s special evolutionary purpose in the service of the Whole, and so ad nauseam. The One at the end of this hierarchy, in our experience – is God, or not even to be named (道), or void as such, or Selfhood (Atman), or even equated to the notions of Good and True and Beautiful (or Truth, Path and Life?). But we also know that our self-reflective subjective experience of ourselves is in fact It itself looking in its own mirror image. The Sun as a cover picture was chosen as an appropriate expression of The Beautiful, The One, The All Giver, but we also understand that It projects its energy on another plane, penetrates the space, makes the difference itself – duality, and multitude, unfoldThere is no other thing aside of this unfolding. This other plane, the cradle of life, is the Earth, which we often endearingly call our Mother. Appropriately the Rammstein song playing while I was writing this part was „Mutter“, meaning of course Mother – which we will first think its beautiful – but at the same time we will know that it is equivalent to death as much as it is to life (going back into one’s mother) but also analogous to orgasm (la petite mort) –  I will not further elaborate on this, but it is absolutely obvious, and more than just “true” (somebody once called this types of truths as meta-truths). And as much as it, the Mother,  symbolizes empathy, we know that empathy is extremely dangerous and tragically counterproductive. So this concept is creative-destructive and our collective unfolding is creative-destructive, and the Love we feel or claim or suppose or identify as the root of All, is the all domineering all prevailing force that unites and separates everything (and every thing) . And as one Mind has once noticed, there is and cannot be nothing either good or bad about it – if Love is the cause of the action.

 

Psychology:

Borderline personality disorder & Love

But let us now be more concrete on this notion of Love. We might not yet want to talk about Love of certain quarks in relation to another (in fact we never do observe quarks in isolation, a thing called color confinement, which has nothing to do with color as you think of it, but it might have with Love), but at least in interpersonal relations – and especially in the more intense kinds  of relationships – we are finding the same mechanism of union and separation. Here comes into play what I always found the most astonishing and intense form of Love, but also the most dangerous, destructive and death craving form: the Love of a person with what is in a DSM-5 known as Borderline (emotionally unstable) personality disorder. Again, it’s almost astonishing to watch this mechanisms nested upon each other unfold in almost real-time: life-times worth of Love in what now seems to be a one brief moment – and it all comes from only one source – the fear of rejection, i.e. the intense dislike toward the idea of separation: the need for unity, but also death, melting in but also against, one another.

I had way too many of those

Okay, and the ways our societies are structured, what do they have to say about Love, in this more cosmic ontological sense of the word as we use it here? You can notice that we are jumping from one nested hierarchy to other. I might as well keep on talking about quarks and astronomy, for instance. But simplicity and clarity behooves me to stop at a  certain point.

Hedgehog’s dilemma

 

Here I will both link and quote Wikipedia, because Schopenhauer explained it better than I ever could, while at the same time his idea is uncannily analogous to what we had discussed before  (click here for Wikipedia article on this concept).

Quote from the article itself:

The concept [of Hedgehog’s dilemma] originates in the following parable from the German philosopher Arthur Schopenhauer‘s Parerga und Paralipomena, Volume II, Chapter XXXI, Section 396:[1]

A number of porcupines huddled together for warmth on a cold day in winter; but, as they began to prick one another with their quills, they were obliged to disperse. However the cold drove them together again, when just the same thing happened. At last, after many turns of huddling and dispersing, they discovered that they would be best off by remaining at a little distance from one another. In the same way the need of society drives the human porcupines together, only to be mutually repelled by the many prickly and disagreeable qualities of their nature. The moderate distance which they at last discover to be the only tolerable condition of intercourse, is the code of politeness and fine manners; and those who transgress it are roughly told—in the English phrase—to keep their distance. By this arrangement the mutual need of warmth is only very moderately satisfied; but then people do not get pricked. A man who has some heat in himself prefers to remain outside, where he will neither prick other people nor get pricked himself.

When Freud went to USA in the beginning of the 20th century, he said his mission was to tame the wild hedgehogs (or porcupines). He found American society to be too unruly, almost barbaric, and in a state of feral collective unconsciousness – society was prickling one another in an unhealthy manner, both mentally and physically, especially in the long run. Of course, ultimately he failed, after his students did their part in creating Sexual revolution in the late ’60s. But here I want to use this beautiful and very well thought metaphor of Freud’s. If there was such a thing as an American porcupine in the 1920s, could we also speak about the World Porcupine, in a Hegelian sense,  Geist– kind of – and its development, especially in recent years? We might also conclude that in Freud’s times – although he thought American porcupines were wild – they were in fact in their best and tamest condition in the last 100 years. Especially if you look at the current problems Mankind is facing – here I don’t want to elaborate on them, because we all already know, nor is this the goal of this text. What I want to do, as somebody who so admires Chinese culture, their political and economical system, language and tradition – to use this knowledge and try to create an idea of a World Porcupine – and maybe even predict the way in which He will behave in the future. So let us first start with the application of Hedgehog’s dilemma in the case of Chinese, or any other sinospheric (Japan, Korea) society. We will see that Schopenhauer’s Hedgehog developed in Prussia and that it is product of liberalism and civil society par excellence, and that Chinese culture and norms use vastly different ways (and yet, quite similar) to achieve the same goal – not to get too close lest they get pierced, but also, avoiding going too far from each other.

Solution in both cases is basically analogous the the Ancient Greek concept of the “right measure” or Golden mean and in Wikipedia (that is, some textbook Wiki is quoting), its is elaborated in this very convincing fashion:

“The hedgehog’s dilemma suggests that despite goodwill, human intimacy cannot occur without substantial mutual harm, and what results is cautious behavior and weak relationships. With the hedgehog’s dilemma, one is recommended to use moderation in affairs with others both because of self-interest, as well as out of consideration for others. The hedgehog’s dilemma is used to explain introversion and isolationism.”

Of course, this is almost impossible to accept from the BPD (borderline) perspective. It is a widely different perception of the world, it is a widely different world, period. But both are manifestation of the same fundamental ubiquitous force of Love, only quantitatively different, with the same essential (and primordial) quality. But it is also interesting to notice that this “middle way” or “golden mean” path of life was a very influential school of thought both in the East and in the West, from Seneca and Buddha, Aristotle and virtually all patriarchs of Buddhism, all  the way to Vedas and other less known scriptures and philosophies. Again, World Porcupine always seems to develop independently from one another and simultaneously, in a truly mystical way.

What does the future bring

The Chinese well mannered and distance loving Porcupine will have a peculiar confrontation with the Western much more closer together  (but hurtful, piercing) porcupine constellation. On the other hand, Western pop culture is spreading in China like wildfire in this age of social media and decentralization. Here I am an optimist – although I consider this a profoundly realistic position. It is in everyone’s best interest, it is the work of universal force of Love as we elaborated before, and after thesis, antithesis will bring about the synthesis of this two vastly different world experiences and comprehensions.

Quarks loving each other

Repetition is important

Love manifests as a driving force of Universe (which is a never ending, never beginning play between One and Many – God and Creation – Sun and Earth – Body and Language – I will stop here, but indeed, there are simply too many examples anyway ) . As we see from this analogies – there are many examples of the same process (don’t let me get into quarks again). Sociology, Ontology, Psychology, Physics, Biology: reproduction on all levels – energy, Astronomy, Mathematics. Even the apparently trivial distinction between discrete and continuum is fundamentally based in this analogy. And aporias we stumble upon if we ponder to much, they are precisely the fundamental structure of reality, because this Love is as allusive as God itself (or Laws of Nature modern physics is struggling with, or Language in it’s ambiguity, or Buddhist void in it’s inexplicable, ungraspable and allusive nature (“Turn towards the void and you shall turn It’s back“).  It all falls back to one simple principle.

https://youtu.be/0-BnfC0cuvU

Instead of conclusion

Finally, an ethical turn. What are we ought to do? What is Good?  So far it seems I have made everything reasonably clear. But as somebody who was always overly concerned about the destiny of Mankind, I still wouldn’t be able to properly answer this question – what we ought to do with us, with Mankind?  To not let it die? Why? Because I felt a little piece of me dying at the mere writing of the capitalized question “why’ in the last sentence?  Or, in one sentence, because in I personally know that I am, in essence, It manifesting itself, together with itself – and Others? I don’t know, but it sounds like a plausible enough idea for now. I have yet to see a more – for me personally – intuitive ethical idea by which to act in the world.

Everything

I would also like to just mention the Native American (I think Hopi ) myth of primordial Man and Woman creating Universe by the force of Love, via Divine Copulation:  but this myth also abounds with references to Chaos and Order: this again fits really well into the gist of this theme, especially because this oral transmitted myth is estimated to be 20-30 thousand years old. And of course, these kinds of myths are ubiquitous throughout human civilization, and prehistory, and are obvious meta-truths in which we are, as beings, immersed.  I would like to add more examples here, and I will do so as soon as I get inspiration. I have absolutely forgotten using the Nagarjuna’s doctrine of two truths (let’s say for simplicity sake – Truth from the perspective of One, and conventional truth of duality) as a sort of “solution” to our ” problem here.  But since Nagarjuna also expounds that Nirvana is Samsara, and Samsara is in turn Nirvana, my omission is hardly problematic – since this teaching is, again, as obvious as anything we ever intuitively comprehend. 

Explanations come to an end somewhere.

 What, you scoundrel, you would speak no nonsense? Go ahead and speak nonsense – it doesn’t matter! (Holy Augustine)

 

lā ʾilāha ʾillā llāh

The End

 

This is an update made on Anno Domini 2020, the month of Martis, 27th day, as the spring cometh so does everything new and true appeareth. 

I apologize for the prophetic tone and the theatrics, but indeed, I do think that just maybe, on 2018 April, day 21th, when this text was first published in it's original form, it predicted something interesting, and something which due to the Covid19 pandemic and the end of the boom cycle in USA and the West as such, seems to be catalyzed to a much faster extent that I could have dreamed of at that time. I do not know is this Providence, Simulation, both, or neither, but I do believe that even the mere "acting as if the transcendental is true" is effectively good, no matter the truth value of this kinds of propositions (what is belief anyway, if you don't act it out? Thank you Dr. Peterson and hope you will endure. )

But theosophy or ontology aside, this text was due to some error also updated (just nominally, nothing added) on 2019 (April 9th) and also in January, disregard that but I will leave both texts as is because of the SEO I guess. Beats me. 

I will update the text with just a few new passages from my Facebook, that are currently and sadly in Croatian (South-Slavic to be precise)

It's here now

It is here but soon it will be translated both here and on Facebook, and I do intend to do some updating on the whole post and later sending it to some interesting people who might see something in it. One of them already answered my email but probably didn't have time to actually check it out. 
We will see soon, especially since most of my correspondents are of course, in the West, in USA and other countries, ridden with this pandemic and their own incompetent government responses and institutions (but also detrimental cultural habits as opposed to the Sinosphere), how and when these people who's thinking I respect will answer.  Good luck and Fiat voluntas Dei.

SPQR

Luganska Narodnaja Respublika

Ovaj tekst je pisan sa svrhom da uputi čitatelje u stanje i život općenito na istoku Ukrajine, budući da se o tome kod nas u Hrvatskoj malo zna. Zahvaljujem mom prijatelju Franji Tušeku koji mi je prepustio svoju stranicu da po njoj pišem svoje “Odiseje”.

Put u nepoznato

Ovih dana vraćajući se sa neke vrste godišnjeg odmora u korito svoje rijeke obaveza polako se slažu dojmovi “avanture” u koju sam se uputio prije dva tjedna. Na tu avanturu nisam išao sam, a niti je zapravo smatram pravom avanturom iako ima sve naznake avanture. Dugačak put raznim prijevoznim sredstvima, neizvjesnosti na putu kao što su recimo prelazak granice i ispravnost viza koje su nam dobri ljudi iz jedne agencije u Zagrebu napravili(u nastavku objasnim), nepoznavanje mjesta u koje smo se uputili itd.

Sa mnom su išle dvije meni najbliže ženske osobe (osim moje djevojke, naravno) mama i sestra. Put koji smo prošli i avantura koja to ustvari nije (a ustvari je) zove se posjet familiji u svijetu koji nam nije blizak. Pritom ne mislim samo na udaljenost (cca 3000km od Zagreba), već puno važnije na navike i na odnose između ljudi koje smo ovdje zatekli.

Za početak, da vas uputim u kontekst. Moja mama je Ukrajinka(a zapravo na pola Ruskinja), kao takva je napustila Ukrajinu, a pritom i svu svoju familiju još devedesetih godina udavši se u tada tek novonastaloj državi na jugoistoku Europe u kojoj ne živi zadnje tri godine, jer je na privremenom radu u jednom njemačkom gradiću na pola puta između Munchena i Augsburga.

Kako smo napokon uspjeli uštedjeti neke novce, ponajviše zahvaljujući majčinoj sposobnosti da se prilagodi svakoj okolini u kojoj se nadje i pomoću koje je već promijenila i treću državu u kojoj uspješno živi i radi, uspjeli smo organizirati ovakav godišnji odmor u kojem ćemo napokon posjetiti familiju i mamin rodni kraj nakon mnogo godina (ne želim ni izgovoriti broj).

Kada smo krajem sedmog mjeseca počeli ozbiljno razmatrati kupovinu avionskih karata i putovanje uopće (iako smo otpočetka godine poluozbiljno razmišljali o putovanju) nisam ni slutio kakav je posao planiranje takvog puta, pogotovo na takvu egzotičnu lokaciju koju mi idemo.

 

LNR – nova država na periferiji Europe

A gdje smo mi to pošli? Pošli smo u jednu novonastalu državu na istoku Europe, koju nitko ne priznaje i koja zapravo i nije država iako ima sve odlike iste. Himnu, zastavu, grb, policiju, vojsku, dok su valutu posudili od Rusa. Vama koji ovo čitate ne moram posebno objašnjavati funkcioniranje i smisao ovakve i sličnih tvorevina, budući da smo se mi ovakvih tvorevina, država i paradržava nagledali i još uvijek svjedočimo postojanju istih. Luganska Narodnaja Respublika(kasnije u tekstu LNR) je republika koja je odlučila da ne želi ostati u sastavu Ukrajine 2014.godine, kao i njena sestra blizanka Donjetska Narodnaja Respublika. U krvavom ratu koji još uvijek traje (iako je potpisano primirje u Minsku) odlučno pokazala kako ukrajinska vlast tamo neće biti dobro došla.

Mnogo žrtava, strahota i svih loših i ružnih stvari koje rat donosi, zasad su donijele toj državi takvu-kakvu nezavisnost. Republika ima svog predsjednika, građani imaju putovnice LNR-a s kojim mogu putovati jedino u Rusiju. Ili mogu izraditi ukrajinsku putovnicu, ako kojim slučajem imaju nekog u Ukrajini (Ukrajina u daljnjem tekstu se odnosi na zemlju bez okupiranih područja ili novih nezavisnih republika, zavisi koju priču podržavate). Ako se kojim slučajem odlučite otići u Ukrajinu s namjerom da izradite ukrajinsku putovnicu, a također ste Božjom voljom radno sposoban muškarac, postoji dobra šansa da vas ukrajinska vlast pošalje nazad na front, ali ovaj put sa druge strane. Ili u zatvor.

Kako smo mi došli tamo? Za početak nije postojala šansa da dodjemo najkraćim putem, kroz Ukrajinu. Zapravo je postojala šansa, ali jel bi vi išli u jeku rata ili ratnog stanja u državu kroz državu koja je u ratu sa tom državom i koja ne priznaje tu državu, a pritom niste građanin nijedne od njih? Takva mogućnost odbačena je u startu. Tragajući dalje došli smo do rješenja koje nam je bilo prihvatljivo. U LNR se može doći preko Rusije, a najbliži veći grad je Rostov na Donu kojemu je do granice sa LNR-om cca 150 km. Kako smo pronašli naš “checkpoint”, trebalo je otkriti put do njega, najbezbolniji mogući. Nakon podužeg pretraživanja, pronašao sam put.

On je vodio preko glavnog grada Češke – Praga. Zašto preko Praga? Tamo nekim slučajem, leti izravan avion do Rostova na Donu, a nama je to bilo jedino bitno da se ne povlačimo po aerodromima po pola dana. Također, mami je bilo relativno blizu i može lako doći iz Njemačke dok je nama iz Zagreba busom trebalo nešto duže. Da nam Prag ne bude samo prolazni punkt, odlučili smo preko Bookinga ili neke druge stranice (ne sjećam se više) uzeti apartman u Pragu ne bi li ga malo razgledali. Razgledavajući Prag, polako sam shvatio kako to da Prag ima izravnu liniju do Rostova. Pa u Pragu je hrpa ruskih turista, hrpa magazina ima na ruskom jeziku reklame, konobari i prodavači pričaju ruski, a građevine i široke ceste (koje su se gradile da bi vojska mogla slobodno gaziti gradom) iz doba komunizma pokazuje vam kako su do nedavno Rusi ovdje imali glavnu riječ.

 

Izrada viza ili kako izgubiti i ovo malo kose na glavi

No vratit ću se par tjedana unazad. Kako smo pronašli put kojim ćemo ići, slijedeći korak je bio realizacija istog, pritom je  kupnja karata i rezervacija apartmana lakši dio posla. Najvažnija stvar koju smo morali napraviti je viza, da bi uopće mogli pomisliti na put. Izrada viza je postala prava avantura. Spletom okolnosti i naših paušalnih dogovora (mene i mame), spoznali smo u svoj toj zbrci oko realizacije plana puta da mama nema važeću putovnicu. Na vize se čeka sedam radnih dana ili tri ako idete po bržem postupku. Budući da je mama u inostranstvu i da ne želi doći u Lijepu Našu osim kada dolazi napraviti frizuru, popraviti zube, pa potom odlazi dva kilograma teža, putovnicu je odlučila napraviti u konzulatu u Munchenu gdje nema brzog postupka već poput Hž-ovog putnika na stanici gledate jednim časom u sat, a drugim u nebo moleći se Bogu da stigne na vrijeme.

Molitve su bile uslišane i putovnica je stigla. U posljedni tren doduše, ali je bila u džepu. Proces izrade vize sam započeo za sebe i sestru nešto ranije, kad sam saznao da će mamina putovnica stići na vrijeme. Za izradu vize smo odabrali jednu agenciju koja to radi već uigrano i pouzdano. Nama je bila potrebna viza za Rusiju, za Ukrajinu je bezvizni režim, a kako je LNR i dalje ustvari Ukrajina za LNR ne treba viza (sad mislim shvaćate koliko bi nam bilo lakše kad bi mogli kroz Ukrajinu putovati). Znači nama treba viza za Rusiju, kroz koju samo prolazimo. No, kako sam krenuo objašnjavati čovjeku koji radi u agenciji za izradu vize, ispalo je da nama treba drukčija viza za koju nije ni siguran da li će vrijediti i hoćemo li imati problema (tu se vraćamo na neizvjesnost puta sa početka priče). Nekako smo zajedno došli do zaključka da nama trebaju vize sa dva ulaza(koja je i skuplja naravno) jer jednom ulazimo u Rusiju kada letimo iz Praga avionom, a drugi puta kad se vraćamo iz LNR-a u Rostov. Ali nismo bili posve sigurni, no uvjeravali su nas da ne bi trebali imati problema, pa smo u tom uvjerenju i krenuli na put.

 

Putešestvije

Busom do Praga, spavanje i razgledavanje Praga i avion za Rostov na Donu. Oko 3 ujutro po lokalnom vremenu sletjeli smo u Rostov na Platov – novosagrađeni rostovski aerodrom koji je sagrađen za proteklo SP. Nov, moderan aerodrom kakvi se viđaju po europskim metropolama. Nismo uspjeli razgledati Rostov, to smo ostavili za zadnji dan kad ćemo se vraćati.

Dočekuje nas mladić, moj vršnjak i vozi nas u smjeru LNR-a. Vozi nas u nekakvom kineskom čudu kojem ne znam ime, ali moram priznati da je udoban i da pristojno izgleda. Moderna limuzina, ne pretjerano jakog motora, a izgledom podsjeća na VW Passat. U ovom dijelu Europe popularan, mnogo sam ih vidio ovdje. Cijena mu je novome oko 2 000€. Mladića poznajem, zove se Andrej i nismo se vidjeli jako dugo. Inače je iz LNR-a, Ukrajinac završio fakultet u Lugansku, ali radi u Rostovu gdje se oženio i živi za ženom. Što radi nisam ga uspio shvatiti u potpunosti, jer mi ruski nije vrhunski iako razumijem više – manje sve što mi govore. Radi nešto na željeznici. Ono što je bitnije je da radi za 13 000 rublji, što je ekvivalent 1 300 kuna (dalje ću pisati cifre u kunama, da vam je lakše pratiti). Kaže da bi mogao naći bolji posao kada bi mogao dobiti rusko državljanstvo, do tada i sa prometnim fakultetom ne može naći bolji posao. Njegova je žena dobila državljanstvo pa radi nešto bolji posao za 1 800 kuna.

 Žive u zajedničkom stanu koji se ovdje zove komunalka, što znači da imaju svoju sobu, dok kuhinju i wc dijele sa drugim stanarima. Nešto slično našim studentskim domovima, sa nešto većom sobom. To plaćaju 1 000 kuna (režije uključene). Nakon nekih dva sata vožnje po odličnoj cesti koju su također napravili prije nedavnog SP-a, došli smo i do granice. Na granicu nismo išli autom već smo sa koferima krenuli pješke. Andrej nas je vodio. Kaže, ako idemo autom mogli bi čekati pet do sedam sati na granici, ovako odemo pješke, a sa druge strane nas čekaju druga kola. I stvarno, relativno brzo smo prošli ruskog carinika, iako nas je provjeravao, zvao nekoga, pa potvrđivao vize itd.

Na LNR-u d(r)uga priča. Dolazimo, prvo se carinici čude što mi tu radimo, hrvatske putovnice nisu nikad vidjeli. Mene kao muškarca odvajaju sa strane, uvaljuju mi nekakve papire i ispituju. Da li sam član terorističke organizacije? ( “sreća pa sam prekjuče pocijepao člansku Hezbollaha” – mislim si ja) Da li sam služio vojsku i kakvu? Kakvim oružjem baratam? Koje sam vjeroispovijesti?(da, i to ih zanima) Koliko novaca nosim sa sobom? Gdje sam sve putovao? Uz klasična “Tarik Filipović” pitanja čime se bavim, gdje sam rođen itd. Uveli su nam i policijski sat, koji smo morali potpisati. Potpisali smo da se u razdoblju 22-06 h nećemo nalaziti na ulici. Moram biti pošten i reći kako carinici nisu bili neugodni, bahati i vojnički hladni, već su bili prilično prijateljski nastrojeni i odrađivali proceduru koja im je dana. Zamolili su me za par kuna jer skupljaju kovanice iz raznih zemalja.

Ulaskom u LNR, dočekuje na stariji gospodin, pristojno dotjeran sa bakrenim zubima koji su ovdje standard. Vozi nas u Volgi staroj 40 godina do maminog oca koji ne može više voziti, u selo zvano Uralo-Kavkaz. Selo nema nikakve veze ni sa Uralom ni sa Kavkazom, već sa rusko-ukrajinskom nemaštovitošću i surovom davanju imena selima. Takvih naziva sela ima hrpa po cijeloj Ukrajini. Jedno selo u blizini se zove 14. Brojkama, ne slovima.

 

Iz LNR-a s ljubavlju

Očigledna je razlika u cestama kad uđete u teritorij LNR-a. Moderna kola tu imaju slabe šanse. Volga izgleda kao da klizi po ovim nazovi-cestama, dok mislim da bi s nekom novom Škodom ili Passatom vrlo brzo išao u posjetu lokalnom automehaničaru, jer diskovi ovdje izletavaju kao šurikeni. Mogu tek zamisliti kako bi tu bilo nekom nesretniku sa Alfa Romeom. Ovdje se voze Lade(nove i stare), Moskvići, Volge i slične olupine koje kad prođu cestom iznad sebe naprave ozonsku rupu. No, moram priznati da to nosi svoju dozu romantike.

                    40 godina stara Volga

 

Na samom ulasku u LNR, stoji velika reklama “Hvala Rusiji”, ovdje smatraju Rusiju svojim saveznikom i ako hoćete zaštitnikom. Ne skrivaju aspiraciju ka sajedinjavanju s Rusijom, iako na granici s Rusijom čekaju i po pet sati, i ako vozite kola sa tablicama LNR-a puno je veća šansa da vas policajac u Rusiji zaustavi, a da ne pričam kako je teško dobiti rusko državljanstvo. Ruski jezik se priča, iako djeca u školi uče i ukrajinski i to obvezno. Nacionalnost je većini ukrajinska i smatraju se Ukrajincima, ali ukrajinsku vlast ne priznaju.

Zanimljiv je taj kraj, sve je ravno nema nikakvih povišenja, tek vidite velika brda zvana tirikon (ne znam to prevesti). Tirikoni su brda nastala iz raskopanih rudnika iz kojih se vadi ugljen. Ogromna prostranstva, bogata ugljenom, čije je vađenje i prerada glavna grana gospodarstva LNRa. Ovdje se sve vrti oko rudnika, nisam upoznao mušku osobu koja nije barem pokušala raditi u rudniku. To je vjerojatno najgori mogući fizički posao. Radi se u četiri smjene po šest sati, uz rizik da vas udari vagonetka i odnese vam nogu ili vas ubije, da imate pluća pušača iako ne pušite, povećanu mogućnost karcinoma, ili da vas ubije eksplozija metana. Primjerice, moj dida koji je radio tridesetak godina u rudniku, ostao je bez jednog prsta na ruci, a iz pluća mu vade litru vode svako nekoliko mjeseci. No to nije najgore. Kad je imao slobodan dan u rudniku je poginulo 40 ljudi od eksplozije metana. Kaže da je mogao četiri puta poginuti i da ni sam ne shvaća kako je još živ.

Jedan moj rođak, relativno mlad morao je u penziju jer mu vagonetka u koju se tovari ugljen odnijela nogu i sad je invalid.

Penzija je ovdje kazna i tkogod ide u penziju, uglavnom nastavlja raditi dokle može. U penziju odlaze već sa 50 godina, ako su odradili 25 godina staža u rudniku. Po novome sa 55, dok žene sa 50.

 Ako se prijavite negdje u Ukrajinu možete primati penziju, plus što možete dobiti pomoć od Rusije koja nije velika. Ona iznosi oko 300 kuna. Penzija iznosi cca 800kn. S time da morate po penziju ići u Ukrajinu svakih par mjeseci što često bude avantura koja zna trajati i do 30 sati u jednom smjeru. Prelazite dvije granice LNR – Rusija i Rusija – Ukrajina, na svakoj se čeka i po pet sati. Plaća je nešto bolja, ljudi rade za 1 500 kuna, ako ste muško i radite u rudniku. Žene imaju manju plaću, rade za 800, 900 kuna (plaće i penzije pišem u neto iznosima). Benzin je dosta jeftiniji 4-5 kuna po litri, dok je grijanje i režije općenito puno manje. Kubik plina je 0,8 rubalja, što znači da je 100 kubika plina 8 kuna. Kod nas je 100 kubika oko 350 kuna, ako se ne varam. Plina ima posvuda.

Ono čega nema je pitke vode. To se kupuje. Neki junaci ovdje piju vodu iz vodovoda, kažu da im ne smeta. Za takav eksperiment nisam imao dovoljno hrabrosti, pa sam redovito kupovao vodu.

Dolaskom kod dide nakon emotivnog susreta  reda suza – reda smijeha ulaskom u kuću sam primjetio par stvari. Prva je tepih na zidu, za koji sam mislio da ovdje ih ljudi stavljaju radi hladnih zidova, no na kraju su mi rekli da je to takva moda. I zaista u skoro svakoj kući u koju smo zašli naišli smo na isti prizor. Druga stvar je da se ulazeći u svaku kuću ili stan trebate izuti obuću. Zbog ulica na kojima je asfalt samo ukrasni element u svaki stan unosite po pol hvati zemlje na svakoj tenisici. Isto tako nisam vidio okrečen, pomaljan zid, posvuda su tapete u raznim bojama i s raznim uzorcima. Kažu da je skupo i komplicirano maljati, jednostavnije je tapete polijepiti. PVC prozori su i ovdje aktualni, svaka kuća ih ima. Postavljanje takvih prozora ovdje se naziva europski remont i uglavnom ga svi rade.

Interneta u kućama ima, kod dide naravno ne, jer šta će mu. Iako interneta ima, često se dogodi da padne sustav i da ostanete bez interneta neko vrijeme. Ista stvar je sa televizijom i sa strujom. Ovdje komunalna služba (tipa zagrebačkom holdingu) ne postoji. Ustvari, nemam pojma jel postoji, ali ceste se ne krpaju, ne čiste, groblje izgleda kao ono partizansko u dotršćinskoj šumi u Dubravi. Sve puno šume okolo, tek poneki su brižno očišćeni od korova, grmlja i žbunja. Isto tako smo svjedočili nestanku vode, koje nije bilo čak tri dana! Pitao sam se zbog čega u svakoj kupaoni u kojoj sam pristupio ima toliko lavora. Shvatio sam kad je nestalo vode. Svi drže nekakvu zalihu vode u tim lavorima za slučaj da se dogodi da nestanu bez nje. Ipak, tri dana je i za ovdašnje pojmove previše.

Većinu vremena proveli smo u manjem gradiću zvanom Suhodolsk i u didinom selu. Suhodolsk nije veliko naselje, možda veličine Požege. U blizini je nešto veći grad – Krasnodon, no u njemu smo bili svega jedanput. Obišli smo tržnicu, jer supermarketa nema i tamo kupili sve što nam je bilo potrebno. Od voća i povrća do sanitarija.Zanimljivo je da iako grad izgleda kao ruski napušteni gradovi iz američkih filmova i da po našim standardima puno toga nedostaje u gradu, jedna stvar ne nedostaje.

glavni trg u Krasnodonu

Ovdje ima puno parkova za djecu. I to novo napravljenih, sa velikim izborom zavarenih konstrukcija. Kod nas takve nisam vidio, možda ih ima na nekim streetworkout igralištu, ali ovdje je svako igralište napravljeno kao streetworkout igralište. Djeca rade zgibove, vješaju se, penju se, izvode vojničke vježbe i sve to kroz igru, na svoju inicijativu. Pošto nema puno sadržaja u gradu, uglavnom su parkovi puni roditelja sa djecom, a i mladih koji ovdje polako grabe prve korake u svijetu poroka. Više – manje je to najjeftinija votka i cigarete, jer ovdje droge nema za široke mase, ali napiti se od ovakve votke vam dodje gore nego da se drogirate. No teško je kriviti ovdašnju mladež, budući da je perspektiva daleko od njih. Osim u parku, teško ćete gdje drugdje naveče sresti ljude jer je potpuni mrak, ulične rasvjete nema.

Hrana je dobra, slična našoj. Dosta tijesta: rade se piroške, plimeni (ovdašnja verzija talijanskih tortellina), čebureki. Također kuhaju se razna variva boršč – kupus i krompir, akroška – na kvasu se radi sa krastavcima, kuhanim jajima, i kobasicom unutra. Jede se hladno, meni nije pretjerano ukusno, podsjeća na tekuću verziju francuske salate. Uglavnom nisam ostao gladan.

Pošto je djed star i bolestan, u jednom trenutku smo trebali otići u bolnicu na djedov redoviti servis. Iako postoji bolnica u Suhodolsku koji je 15-ak min vožnje od didovog sela, otišli smo u Krasnodon koji je veći pa tako ima i veću bolnicu. Do Krasnodona nam treba 30 min vožnje. Bolnica izgleda kao nekakvo napušteno skladište, kraj koje KBC Šalata izgleda kao najmoderniji i najsuvremeniji klinički centar. Oni koji su bili na Šalati znaju o čemu govorim. Na ulasku su nam dali one bolničke kape da ih stavimo na tenisice, iako od prljavštine i nehigijene sepsu je lakše dobiti nego prehladu. Sestra proziva redom jednog po jednog, a u bolnici imaš osjećaj da nećeš doći nikad na red koliko ljudi ima. Korupcija je ovdje na nivou više od naše, pa smo tako sestri dali 30-ak kuna ne bili prije došli kod doktora na red. Znam, loši smo ljudi, ali nam se nije dalo čekati. Djed je dobio uputnicu za operaciju, koju bez obzira na uputnicu plaća, oko 2 000 kuna. Naravno, nagovaraju ga da napravi operaciju u toj bolnici iz gore spomenutog razloga. Sve u svemu, nezaboravno iskustvo.

 

Do drugog puta

Nakon što smo proveli dva vrhunska i zanimljiva tjedna, vrijeme je bilo da krenemo prema kući. Svaki dan je bio tako dug i polagan, ovdje je tempo života nešto laganiji nego kod nas. Ipak, dva tjedna je proletjelo i morali smo se uz prilično težak i emotivan rastanak oprostiti od familije do drugog susreta sa njima. Pogotovo od novih nekoliko jako bitnih ženskih osoba koje sam tek sad stvarno upoznao. Moju drugu sestru (sestričnu) i moje tri prelijepe zlatokosne nećakinje.

 Na povratku smo posjetili Rostov koji smo u vidjeli u mraku, jer je put potrajao. Ipak i u mraku, Rostov je prekrasan. Iako nakon dva tjedna provedenih u prikrajcima civilizacije i blatu, nakon kojeg bi bili opčinjeni i Siskom, ne umanjuje činjenicu da je Rostov stvarno prekrasan. Praktički, cijeli centar grada je nedavno napravljen, ponajviše zahvaljujući SP-u. Dugački trgovi, spomenici, fontane, prolazeći šetnjicom uz Don sa nizom restorana imate osjećaj da ste na moru, Rostov Arena koja je omotana kino platnom, te cijelo vrijeme vrti reklame na njemu i novo napravljeni “ferris wheel” (ne znam hrvatski prijevod), u koji smo ušli sa laganim strahom, a iz kojeg sa 67 metara u svojoj najvišoj točki vidi cijeli grad. Strah i divljenje u isto vrijeme. Riječima teško opisivo.

Kao i naša avantura u zadnjih dva tjedna, koju ne bi mogao ni u tristo stranica opisati.  Sve u svemu vraćamo se Zagrebu i svom njegovom sjaju i sivilu.  Do drugoga puta

Šetnja uz Don, u pozadini Rostov Arena

 

Kanye & Peterson i zeitgeist suvremenog kapitalizma – Part 1#

Ovdje ću analizirati jednu sad već malo stariju Kanyeovu pjesmu, ali u duhu trenutačnog globalnog duha vremena te u analogiji sa stavovima Jordana B. Petersona. Pjesma je “New slaves” – a suštinu iste je stvarno teško sažeti, pa ću tu stati sa opisivanjem. Koristiti ću dva Youtube linka, jedan live nastup, drugi studio version. Tekst pjesme je cijeli u ovom postu (seciran, ali vjerujem dovoljno pregledno).  Počnimo:

My momma was raised in the era when
Clean water was only served to the fairer skin
Doing clothes you would have thought I had help
But they wasn’t satisfied unless I picked the cotton myself

Referenca na (preminulu) majku, ropstvo, pamuk, boju kože – sve uobičajeno lijevom diskursu. U pozadini live nastupa se vrte reklame, konzumeristički ethos u nekoliko brzih frejmova, uskoro ćemo vidjeti zašto. Ništa novo, idemo dalje:

You see it’s broke nigga racism
That’s that “Don’t touch anything in the store”
And this rich nigga racism
That’s that “Come in, please buy more
What you want, a Bentley? Fur coat? A diamond chain?
All you blacks want all the same things”

Ok, dakle posotje dvije vrste rasizma. Ovdje već vidimo malo nijansiraniju sliku stvarnosti, onako kako bi iz neke nepristrane perspektive i trebalo biti. Ovdje je Kanye puno sličniji Petersonu nego bilo BLM pokretu, markistima, bilo cijelom desnom dijelu političkog spektra. Naprosto – zbori istinu, govori ono što osjeća da je preslika stvarnosti – Istina. A to je, morati ćemo prihvatiti, najviša vrijednost.

Used to only be niggas now everybody playing
Spending everything on Alexander Wang
New Slaves

Malo detaljnije:

  • Broke nigga racism – vjerojatno će ukrasti nešto.
  • Rich nigga  racism – dođi opet, kupi još!  Luksuzni auti, bling, $50,000 obleka – ma neka. “All you blacks want all the same things“.

“Use to only be niggers, now everybody playing” 

Ovo je isto vrlo slojevit stih. Naime,  jako je zanimljivo pratiti kako se jezik i nomenklatura mijenja kroz povijest, te kako istovremeno politička korektnost raste i dobija na značaju. Prije su bili crnčuge, pa su postali obojani, pa je prešlo na “crnac“, a danas je POC (“person of color“) najbolji politički korektni termin, općeprihvaćen od liberalne lijevice, i to za sve afro-amerikance  ali i za sve druge manjine.  Dakle: now everybody playing. Ne treba puno objašnjavati zašto je društveni fenomen Jordana Petersona (kao zakletog protivnika PC kulture) ovdje u neočekivanoj ali očitoj harmoniji sa Kanyeovim stihovima.

Ono što slijedi je dakle hook pjesme, onaj najbitniji dio koji bi trebao izraziti poantu pjesme, u ovom slučaju suštinu društvene situacije čovječanstva te Kanyeov osjećaj prema istoj:

“You see there’s leaders and there’s followers
But I’d rather be a dick than a swallower”

Ne znam što više dodati ovdje – Kanye West ovdje prihvaća društvenu hijerarhiju (naspurot markističkoj ideji “klasnog konflikta” te egalitarizma) – i jasno odabire svoje mjesto u njoj. Kao netko sa net worthom od 150 milijuna USD, donekle je razumljivo. Opet, ako sličnost sa Petersonovom slikom društvene stvarnosti nije očita, onda vam ne mogu više pomoći. Explanations come to an end somewhere (Ludwing Wittgenstein).

I throw these Maybach keys
I wear my heart on the sleeve
I know that we the new slaves
I see the blood on the leaves
I see the blood on the leaves
I see the blood on the leaves
I know that we the new slaves
I see the blood on the leaves
They throwing hate at me
Want me to stay at ease
Fuck you and your corporation
Y’all niggas can’t control me
I know that we the new slaves
I know that we the new slaves

Ok, ovdje smo došli do lijepog libertarijanskog i radikalno individualističkog dijela. Koliko god Kanye bio bogat u utjecajan, on je ništa naspram nekog milijardera, a još manje naspram korporacija koje imaju tržišnu kapitalizaciju oko 3000 puta veću od njegovog cijelog bogatstva.

Što to zapravo znači? Koji vrag je moć individue u društvu u kojem jedna koropracija vrijedi više nego  pet (5) BDP-a  Republike Hrvatske, i što on može pred takvim Golijaotm? Ovo je stara tema, koja je u zadnjih 10 godina opet, i to s pravom, dobila zamaha. Radi se o pro-tržištnom anti-korporatizmu, ili kako je izraženo u ovom izvrsnom članku “free market anticapitalism.” Ovo je zanimljiv twist u pro-kapitalističkom narativu, jer je s jedne strane potpuno u skladu s onim što ljevičari zahtjevaju (i jako ih zbunjuje, vjerujte mi na riječ 😀 ),  dok je i dalje individualistički i libertarijanski.  No što je to toliko loše sa velikim korporacijama?

 

 

“Small businesses are the backboone of the economy”   

U ovom dijelu ne namjeravam prepričavati gornji video – ali ga toplo preporučam bilo kojem još-uvijek skeptičnom čitatelju. Poanta je – prostor za djelovanje malim i srednjim poduzećima se s vremenom sve više skraćuje,  M&A je u boomu (što se događa i  u Kini), posljedično njihova moć lobiranja (ali i karteliziranja, monopoliziranja) raste, dok se u relativnom smislu moć našeg Kanyea i dalje smanjuje, koliko god nam je njegovo bogatstvo teško pojmiti.

U drugom dijelu ćemo vidjeti što je to toliko bitno u malim i srednjim poduzećima, na primjeru Njemačke, te nastaviti analizirati Kanyeove, Petersonove i ine stavove u duhu vremena u kojem nastaju.

Za kraj studijska verzija, puno bolje zvuči. 🙂

 

Stay tuned.

 

杜布罗夫尼克 – 自由之圣诗

这座城市叫杜布罗夫尼克。以前是独立的共和国,现在是克罗地亚的一部分。每年好多中国人旅行到克罗地亚

 

 

杜布罗夫尼克人国旗上写的就是”LIBERTAS”, 拉丁的意思是”自由”。

 

 

杜布罗夫尼克人很喜欢自由,这首诗也表达了这样的意思。

https://m.youku.com/video/id_XNDA2Njk3NTcxNg==.html?spm=a2h0k.8191393.bodydiv.5%212~5%214~A&from=s7.8-1.2&source=https%3A%2F%2Fwww.soku.com%2Fm%2Fy%2Fvideo%3Fq%3Dhymn%2520to%2520liberty%2520chinese

https://v.youku.com/v_show/id_XNDA2Njk3NTcxNg==.html?x&sharefrom=android&sharekey=b2a493cb5c7a7c4cc45941fabb8cff159

 

自由之圣诗

哦,美麗的,哦,親愛的,哦,甜蜜的自由,
是上帝賜給我們的寶物。
是我們所有榮耀的真正原因,
是這些森林唯一的裝飾。
所有的銀子,所有的金子
所有人的生命,
都無法償還你的純潔的美麗。

 

这位诗人,文学家叫 Ivan Gundulić。 我把他写的诗歌翻译到中文。

Predivna slika

O ideologiji, zlu, i ljudskoj prirodi

Ovaj tekst neprirodan je brak teksta kojeg sam počeo pisati prije nekoliko mjeseci, sa sadašnjim tokom misli, pa će u tom smislu ponekad zvučati anakrono ili zastarjelo, ali i neuredno i nezgrapno. Potruditi ću se prilagoditi ga u tom smislu, dakle u duhu sadašnjih zbivanja, ali ionako nema ničeg novog pod Suncem, rekao je netko mudriji od mene. Volim skakati sam sebi u usta.

 Za početak nekoliko buzzwordova i/ili ključnih rijeci da tema bude jasnija: echo-chamber, liberalizam, totalitarizam, ljudska priroda (te evolucijske reperkusije na istu), Platon. Već iz samog ovog kratkog nabrajanja je jasno da je ovo tema psihologije, biologije, sociologije, politike, jednako koliko i filozofije i religije – gotovo da ne postoji područje ljudskog istraživanja i razumijevanja svijeta koje se na ovaj ili onaj način ne bavi ovom temom. Utoliko sam zagrizao puno vise nego sto mogu pojesti (volim kalkove), ali kao opaki filosofski mamojebač neću odustati. Boriti ćemo se s jezikom, i nadam se da ćemo u potencijalnom dijalogu doci do nekakvih zaključaka. To je ujedno i poanta teksta, ali sve u svoje vrijeme.

Cini se uzavrela situacija trenutačno u hrvatskom društvu. Jučer su javno zapalili Novosti. Općenito sam apsolutno protiv Novosti, ali i protiv javnog paljenja fizičke manifestacije ljudske misli i ideja. Nešto je fundamentalno barbarski (ne samo anti-liberalno) u samom činu; i onda opet, Novosti su glasilo srpske manjine koje je oteto od umrežene klike politike i onog najljigavijeg od hrvatskog novinarstva (popularno i opravdano znanog kao dnovinarstvo. Nemojte biti dnovinari, molim Vas. Ubijajte mačiće, tucite beskućnike, samo nemojte biti dnovinari).

Ali ovaj tekst nije o Novostima niti o hrvatskoj dnevnoj politici. Ono sto meni prvo upada u oči, valjda zbog sociološkog obrazovanja (hvala FFZG) i općenito ljubavi prema analogijama, jest nevjerojatna analognost društvenih pojava u RH, s onima u svijetu, globalnom društvu takoreći. Ovdje valjda otkrivam toplu vodu, ali bear with me. Istovremeno dok su nasi dnovinari pisali moralni šrot, a njihovi konzervativni partneri u plesu palili njihov opus, dogodio se i Charlottesville, i netko je nekog ubio jer je eto, to valjda postalo normalno. Autom se on zaletio, kao da ga je ISIS inspirirao, i tu ironiju je jednako lako primijetiti koliko ju je teško ignorirati. Ali ovdje neću previse ni o kripto-fasitima ni o SJW-ovima, koju su upravo jednaki partneri u plesu kao spomenuti tradicionalistički piromani i dnovniari, nego bih vise pozornosti volio posvetiti echo-chamberima i trenutačnoj društvenoj situaciji temeljnog nerazumijevanja tuđeg poimanja svijeta, potpunog izostanka društvenog dijaloga, a ovo potonje je čini mi se ključno. Dijalog je, napisao sam u uvodu u ovu stranicu jučer, primarna i glavna forma filosofije. Zašto sad najednom filozofija? Ovako:

Mala povijesno-filozofska digresija: kada filozofi, suvremeni (Žižek, Despot, Badiou), ali i oni od prije (Heidegger, Hegel, Platon), kažu, da nama (društvu!) treba više filozofije (preferiram “s” ipak), onda, da je ovo jedna od stvari na koju misle, barem meni je, sasvim validna interpretacija. Sokrat je osuđen na kvarenje mladeži. O tome je moj dragi internetski prijatelj Davor Katunarić lijepo objavio blog post kojeg Vam toplo preporučam, evo i mali izvadak, dakle autor je Alain Badiou:

Sokrat, kako ga vidi Platon, eksplicitno osuđuje korumpiranu prirodu moći. Moć je ono što kvari, a ne filosof. U Platonovom djelu nalazimo nemilosrdnu kritiku tiranije, žudnje za moći, koju nije moguće poboljšati i na neki je način konačna riječ o toj temi…. Tema filosofije je pravi život.

Tema filosofije je pravi život. Ovo ćemo analogno primijeniti u ovom tekstu, ali se ovdje ipak neću baviti pravim životom, koliko pravim su-životom (društvom, a ne toliko individuom, te prirodom zla). Ali to dvoje nije odvojivo – samo naglašavam kontrast Badiouovog teksta, s ovim iz mojeg pomalo zbrkanog, pera. (Nadalje, Badiou šalje poruku mladima, dok ja pišem tok misli o društvu i njegovoj bolesti, a poruka je upućena svima, bez iznimke).

Da se vratimo ipak na gornji izvadak: Platon osuđuje korumpiranu prirodu moći. Za nekoga tko je htio da filosofi budu vladari, zanimljiva je ovo situacija. Ali, ovdje bih ipak stavio naglasak na predivno suglasje ovakve interpretacije Platona s klasičnim liberalizmom, odnosno radikalnim centrizmom, kako ga je Davor Huić (kojeg izuzetno cijenim) nedavno prekrstio. Ovdje su Platon, Huić, Katunarić, i Jordan Peterson (moram namedropat, ne mogu si pomoći) na istoj, po meni suštinski mudroj, strani. Ovdje je centrizam, kako ga i Liberal.hr unatoč nazadnosti hrvatskog društva (ili upravo zbog iste) promiče, jedino i istinsko rješenje problema ljudskog suživota. Uistinu, povijest, i ekonomski progres čovječanstva, pa i sam kapitalizam koji ga je direktno i nedvojbeno uzrokovao – svi ti fenomeni jasno pokazuju koja i kakva društva prosperiraju, a koja stagniraju odnosno propadaju (to je istoznačno). Ali ne radi se ovdje samo o pojedinačnim društvima (razvijenom Zapadu, NR Kini i cijeloj sinosferi, Japan, J. Koreja), nego o upravo neprikosnovenom napretku ljudske vrste i civilizacije u cjelini. Hegel, da je živ, bi klicao od sreće. Možda ga je Fukuyama dobro inkarnirao, ali ne bih u te detalje u ovom trenutku. Valja ipak spomenuti kratko, ali lijepo objašnjenje Hegela, citirano sa srpsko-hrvatske Wikipedije, zajedno i s citatom samog Hegela:

U analizi države Hegel je pokazao kako svjetska povijest ostvaruje svoj razvoj u napredovanju u svijesti o slobodi: u istočnjaka samo je jedan slobodan (Car,  天子, Sin Neba op. franjo) ; u Grka slobodni su mnogi, ali još uvijek ne čovjek kao takav (zato imaju robove);

tek su germanske nacije u kršćanstvu došle do svijesti da je čovjek kao čovjek slobodan.” (G.W.F. Hegel)

Ovdje imamo i meni osobno predivnu analogiju kršćanstva i liberalizma, i to je već moj dragi prijatelj Ivan Čović izvrsno objasnio, citatima iz Novog Zavjeta odnosno evanđelja, u svom prvom članku na Liberal.hrIsus Krist liberal? Ovi citati iz Biblije to potvrđuju

Nietzsche je također, iako je žestoko kritizirao kršćanstvo, dobro primijetio da je upravo kranski duh introspekcije i skolastike, disciplinirao Europu tj. Zapad, te, ovo je moj dodatak: doprinio razvoju filozofije i ljudskog društva – kapitalizma, moderne znanosti – svega. (Jordan Peterson to objašnjava nekakvom vrstom duhovne samodiscipline – ovdje bi mogli i o Weberu, protestantizmu i kapitalizmu, ali mislim da ovaj tekst ima već sasvim dovoljno digresija za prosječnog čitatelja).

Za kraj bih cijelu ovu priču povezao s drugom ključnom idejom ovog teksta. Prva je, znam da je umoran čitatelj već zaboravio, dijalog. Druga, koje se nisam dotakao osim implicitno filozofirajući o društvu, ljudska priroda. Ovdje ću biti vrlo kratak i eksplicitan. Čovjek je fundamentalno pokvaren. Mogu li reci zao? Možda. Naime, zao u određenim situacijama – u datim okolnostima, svatko je stražar u koncentracijskom logoru (ovo je parafraza Petersona). Ne moram tu ni spominjati Stanford eksperiment. Kloniti ću se i evolucijske psihologije, ali moram naglasiti da je ona bitan dio ove slagalice. Dovoljno je reci da je po nekima sama evolucija jezika (kao sredstva komunikacije, ali i laganja) i viših kognitivnih sposobnosti (apstraktno razmišljanje, samosvijest) uzrokovana potrebom za dominacijom. Na kraju krajeva, čovjek je apex predator, to jest predator koji nema ni jednog drugog predatora – top of the food chain. Jednako kao sto je kršćanstvo, ali i gotovo svaka druga religija, ali nikad s istim naglaskom kao kršćanstvo, prepoznalo ovu veliku istinu, u svojoj ideji istočnog grijeha, te inherentne grešne prirode svakog pojedinca. Samo želim citirati sto je Solzhenitsyn, koji je preživio Gulag i najgoru torturu, napisao:

 

Da barem postoje zli ljudi, na odredenom mjestu, podmuklo cineci zla djela, pa bi samo bilo potrebno odvojiti ih od nas ostalih, i unistiti ih. Ali linija koja dijeli dobro i zlo reze ravno kroz srce svakog ljudskog bica. A tko je spreman unistiti dio vlastitog srca? (Aleksandar Solženjicin, Arhipelag Gulag)

Leva ruko, čuvaj se. Desna, tvoja sestra, drži nož. (Dobrica Ćosić)

To je uglavnom to. Problem ideologije, SJW-a, fašista, i komunista, je ta ideja da će zle ljude pronaći, locirati, i neutralizirati na manje ili vise brutalan način. Nije veliki skok od SJW-evskog “punch a Nazi” do sjevernokorejske ideologije po kojoj su 20% (možda vise, zaboravih) vlastite populacije reakcionari koje treba odvojiti (poslati u radne logore jednom za svagda, ili smaknuti, zajedno sa cijelim njihovim obiteljima). Problem ideologije, problem je moralnog apsolutizma te temeljnog nerazumijevanja ljudske prirode. Utoliko bih ovaj članak htio završiti citatom iz pjesme benda System of a down, koji se ponavlja tijekom pjesme prikladno poput mantre:

 

Don’t you

realize

that evil

lives in the motherfucking skin?

 

Koji je lijek? Mislim da sam rekao dovoljno puta, ali nekako se volim ponavljati. Centrizam. Klasični liberalizam. Dijalog. Filosofija. U suštini su ista stvar, a drugog lijeka naprosto – nema.

EDIT:

Zaboravih spomenuti kljucnu ideju, u zlu, gdje onaj tko čini zlo prisvaja za sebe ulogu žrtve. Hitler je bio žrtva Židova (o njima eksplicitno priča kao virusu ili bakteriji koja izjeda zdravo tijelo njemačke nacije), muslimani su žrtve Židova, Amerikanaca. General Mladić je navodno bio opsjednut tom psihozom viktimizacije srpskog naroda. Hrvatski nacionalisti i nasi ratni zločini jednako su “opravdani” time sto smo eto – žrtve. Povijest poznaje i nekoliko primjera gdje se ogromni zločini i masakri događaju i bez tog prisvajanja uloge žrtve (pada mi na pamet sino-japanski ratovi i Nanjing masakr), ali to su iznimke koje potvrđuju pravilo. I danas Kinezi, kao istinske žrtve, suštinski mrze Japance – tu još valja vidjeti kako se geopolitička situacija razviti.

Ovoj ideji također treba dodati – to jest dodatno ju pojasniti, sto Jordan Peterson često radi – da je ovdje protivnik, tj. neprijatelj žrtve, u stvari interpretiran kao predator. Ne samo interpretiran, shvaćen, nego na najdubljoj razini doživljen – kao predator. Nakon stotina milijuna godina evolucije, ovo je naprosto puno bitniji dio ljudske prirode od onog sto bi društveni konstruktivisti htjeli (naime, da je ljudska priroda apsolutno fleksibilna i promjenjiva). Sapienti sat.

 

(STAVIM JUTUB LINK KASNIJE, TRENUTACNO NEMAM VPN. CHINA LIFE PROBLEMS)