All posts by Franjo Tusek

About Franjo Tusek

Croatian Chinese expat interested in anything and everything. Business, neurochemistry, philosophy, economy & and arts, to name a few. Also, a Chinese son-in-law. Quasi-Buddhist Omega Megalomaniac

Predivna slika

O ideologiji, zlu, i ljudskoj prirodi

Ovaj tekst neprirodan je brak teksta kojeg sam počeo pisati prije nekoliko mjeseci, sa sadašnjim tokom misli, pa će u tom smislu ponekad zvučati anakrono ili zastarjelo, ali i neuredno i nezgrapno. Potruditi ću se prilagoditi ga u tom smislu, dakle u duhu sadašnjih zbivanja, ali ionako nema ničeg novog pod Suncem, rekao je netko mudriji od mene. Volim skakati sam sebi u usta.

 Za početak nekoliko buzzwordova i/ili ključnih rijeci da tema bude jasnija: echo-chamber, liberalizam, totalitarizam, ljudska priroda (te evolucijske reperkusije na istu), Platon. Već iz samog ovog kratkog nabrajanja je jasno da je ovo tema psihologije, biologije, sociologije, politike, jednako koliko i filozofije i religije – gotovo da ne postoji područje ljudskog istraživanja i razumijevanja svijeta koje se na ovaj ili onaj način ne bavi ovom temom. Utoliko sam zagrizao puno vise nego sto mogu pojesti (volim kalkove), ali kao opaki filosofski mamojebač neću odustati. Boriti ćemo se s jezikom, i nadam se da ćemo u potencijalnom dijalogu doci do nekakvih zaključaka. To je ujedno i poanta teksta, ali sve u svoje vrijeme.

Cini se uzavrela situacija trenutačno u hrvatskom društvu. Jučer su javno zapalili Novosti. Općenito sam apsolutno protiv Novosti, ali i protiv javnog paljenja fizičke manifestacije ljudske misli i ideja. Nešto je fundamentalno barbarski (ne samo anti-liberalno) u samom činu; i onda opet, Novosti su glasilo srpske manjine koje je oteto od umrežene klike politike i onog najljigavijeg od hrvatskog novinarstva (popularno i opravdano znanog kao dnovinarstvo. Nemojte biti dnovinari, molim Vas. Ubijajte mačiće, tucite beskućnike, samo nemojte biti dnovinari).

Ali ovaj tekst nije o Novostima niti o hrvatskoj dnevnoj politici. Ono sto meni prvo upada u oči, valjda zbog sociološkog obrazovanja (hvala FFZG) i općenito ljubavi prema analogijama, jest nevjerojatna analognost društvenih pojava u RH, s onima u svijetu, globalnom društvu takoreći. Ovdje valjda otkrivam toplu vodu, ali bear with me. Istovremeno dok su nasi dnovinari pisali moralni šrot, a njihovi konzervativni partneri u plesu palili njihov opus, dogodio se i Charlottesville, i netko je nekog ubio jer je eto, to valjda postalo normalno. Autom se on zaletio, kao da ga je ISIS inspirirao, i tu ironiju je jednako lako primijetiti koliko ju je teško ignorirati. Ali ovdje neću previse ni o kripto-fasitima ni o SJW-ovima, koju su upravo jednaki partneri u plesu kao spomenuti tradicionalistički piromani i dnovniari, nego bih vise pozornosti volio posvetiti echo-chamberima i trenutačnoj društvenoj situaciji temeljnog nerazumijevanja tuđeg poimanja svijeta, potpunog izostanka društvenog dijaloga, a ovo potonje je čini mi se ključno. Dijalog je, napisao sam u uvodu u ovu stranicu jučer, primarna i glavna forma filosofije. Zašto sad najednom filozofija? Ovako:

Mala povijesno-filozofska digresija: kada filozofi, suvremeni (Žižek, Despot, Badiou), ali i oni od prije (Heidegger, Hegel, Platon), kažu, da nama (društvu!) treba više filozofije (preferiram “s” ipak), onda, da je ovo jedna od stvari na koju misle, barem meni je, sasvim validna interpretacija. Sokrat je osuđen na kvarenje mladeži. O tome je moj dragi internetski prijatelj Davor Katunarić lijepo objavio blog post kojeg Vam toplo preporučam, evo i mali izvadak, dakle autor je Alain Badiou:

Sokrat, kako ga vidi Platon, eksplicitno osuđuje korumpiranu prirodu moći. Moć je ono što kvari, a ne filosof. U Platonovom djelu nalazimo nemilosrdnu kritiku tiranije, žudnje za moći, koju nije moguće poboljšati i na neki je način konačna riječ o toj temi…. Tema filosofije je pravi život.

Tema filosofije je pravi život. Ovo ćemo analogno primijeniti u ovom tekstu, ali se ovdje ipak neću baviti pravim životom, koliko pravim su-životom (društvom, a ne toliko individuom, te prirodom zla). Ali to dvoje nije odvojivo – samo naglašavam kontrast Badiouovog teksta, s ovim iz mojeg pomalo zbrkanog, pera. (Nadalje, Badiou šalje poruku mladima, dok ja pišem tok misli o društvu i njegovoj bolesti, a poruka je upućena svima, bez iznimke).

Da se vratimo ipak na gornji izvadak: Platon osuđuje korumpiranu prirodu moći. Za nekoga tko je htio da filosofi budu vladari, zanimljiva je ovo situacija. Ali, ovdje bih ipak stavio naglasak na predivno suglasje ovakve interpretacije Platona s klasičnim liberalizmom, odnosno radikalnim centrizmom, kako ga je Davor Huić (kojeg izuzetno cijenim) nedavno prekrstio. Ovdje su Platon, Huić, Katunarić, i Jordan Peterson (moram namedropat, ne mogu si pomoći) na istoj, po meni suštinski mudroj, strani. Ovdje je centrizam, kako ga i Liberal.hr unatoč nazadnosti hrvatskog društva (ili upravo zbog iste) promiče, jedino i istinsko rješenje problema ljudskog suživota. Uistinu, povijest, i ekonomski progres čovječanstva, pa i sam kapitalizam koji ga je direktno i nedvojbeno uzrokovao – svi ti fenomeni jasno pokazuju koja i kakva društva prosperiraju, a koja stagniraju odnosno propadaju (to je istoznačno). Ali ne radi se ovdje samo o pojedinačnim društvima (razvijenom Zapadu, NR Kini i cijeloj sinosferi, Japan, J. Koreja), nego o upravo neprikosnovenom napretku ljudske vrste i civilizacije u cjelini. Hegel, da je živ, bi klicao od sreće. Možda ga je Fukuyama dobro inkarnirao, ali ne bih u te detalje u ovom trenutku. Valja ipak spomenuti kratko, ali lijepo objašnjenje Hegela, citirano sa srpsko-hrvatske Wikipedije, zajedno i s citatom samog Hegela:

U analizi države Hegel je pokazao kako svjetska povijest ostvaruje svoj razvoj u napredovanju u svijesti o slobodi: u istočnjaka samo je jedan slobodan (Car,  天子, Sin Neba op. franjo) ; u Grka slobodni su mnogi, ali još uvijek ne čovjek kao takav (zato imaju robove);

tek su germanske nacije u kršćanstvu došle do svijesti da je čovjek kao čovjek slobodan.” (G.W.F. Hegel)

Ovdje imamo i meni osobno predivnu analogiju kršćanstva i liberalizma, i to je već moj dragi prijatelj Ivan Čović izvrsno objasnio, citatima iz Novog Zavjeta odnosno evanđelja, u svom prvom članku na Liberal.hrIsus Krist liberal? Ovi citati iz Biblije to potvrđuju

Nietzsche je također, iako je žestoko kritizirao kršćanstvo, dobro primijetio da je upravo kranski duh introspekcije i skolastike, disciplinirao Europu tj. Zapad, te, ovo je moj dodatak: doprinio razvoju filozofije i ljudskog društva – kapitalizma, moderne znanosti – svega. (Jordan Peterson to objašnjava nekakvom vrstom duhovne samodiscipline – ovdje bi mogli i o Weberu, protestantizmu i kapitalizmu, ali mislim da ovaj tekst ima već sasvim dovoljno digresija za prosječnog čitatelja).

Za kraj bih cijelu ovu priču povezao s drugom ključnom idejom ovog teksta. Prva je, znam da je umoran čitatelj već zaboravio, dijalog. Druga, koje se nisam dotakao osim implicitno filozofirajući o društvu, ljudska priroda. Ovdje ću biti vrlo kratak i eksplicitan. Čovjek je fundamentalno pokvaren. Mogu li reci zao? Možda. Naime, zao u određenim situacijama – u datim okolnostima, svatko je stražar u koncentracijskom logoru (ovo je parafraza Petersona). Ne moram tu ni spominjati Stanford eksperiment. Kloniti ću se i evolucijske psihologije, ali moram naglasiti da je ona bitan dio ove slagalice. Dovoljno je reci da je po nekima sama evolucija jezika (kao sredstva komunikacije, ali i laganja) i viših kognitivnih sposobnosti (apstraktno razmišljanje, samosvijest) uzrokovana potrebom za dominacijom. Na kraju krajeva, čovjek je apex predator, to jest predator koji nema ni jednog drugog predatora – top of the food chain. Jednako kao sto je kršćanstvo, ali i gotovo svaka druga religija, ali nikad s istim naglaskom kao kršćanstvo, prepoznalo ovu veliku istinu, u svojoj ideji istočnog grijeha, te inherentne grešne prirode svakog pojedinca. Samo želim citirati sto je Solzhenitsyn, koji je preživio Gulag i najgoru torturu, napisao:

 

Da barem postoje zli ljudi, na odredenom mjestu, podmuklo cineci zla djela, pa bi samo bilo potrebno odvojiti ih od nas ostalih, i unistiti ih. Ali linija koja dijeli dobro i zlo reze ravno kroz srce svakog ljudskog bica. A tko je spreman unistiti dio vlastitog srca? (Aleksandar Solženjicin, Arhipelag Gulag)

Leva ruko, čuvaj se. Desna, tvoja sestra, drži nož. (Dobrica Ćosić)

To je uglavnom to. Problem ideologije, SJW-a, fašista, i komunista, je ta ideja da će zle ljude pronaći, locirati, i neutralizirati na manje ili vise brutalan način. Nije veliki skok od SJW-evskog “punch a Nazi” do sjevernokorejske ideologije po kojoj su 20% (možda vise, zaboravih) vlastite populacije reakcionari koje treba odvojiti (poslati u radne logore jednom za svagda, ili smaknuti, zajedno sa cijelim njihovim obiteljima). Problem ideologije, problem je moralnog apsolutizma te temeljnog nerazumijevanja ljudske prirode. Utoliko bih ovaj članak htio završiti citatom iz pjesme benda System of a down, koji se ponavlja tijekom pjesme prikladno poput mantre:

 

Don’t you

realize

that evil

lives in the motherfucking skin?

 

Koji je lijek? Mislim da sam rekao dovoljno puta, ali nekako se volim ponavljati. Centrizam. Klasični liberalizam. Dijalog. Filosofija. U suštini su ista stvar, a drugog lijeka naprosto – nema.

EDIT:

Zaboravih spomenuti kljucnu ideju, u zlu, gdje onaj tko čini zlo prisvaja za sebe ulogu žrtve. Hitler je bio žrtva Židova (o njima eksplicitno priča kao virusu ili bakteriji koja izjeda zdravo tijelo njemačke nacije), muslimani su žrtve Židova, Amerikanaca. General Mladić je navodno bio opsjednut tom psihozom viktimizacije srpskog naroda. Hrvatski nacionalisti i nasi ratni zločini jednako su “opravdani” time sto smo eto – žrtve. Povijest poznaje i nekoliko primjera gdje se ogromni zločini i masakri događaju i bez tog prisvajanja uloge žrtve (pada mi na pamet sino-japanski ratovi i Nanjing masakr), ali to su iznimke koje potvrđuju pravilo. I danas Kinezi, kao istinske žrtve, suštinski mrze Japance – tu još valja vidjeti kako se geopolitička situacija razviti.

Ovoj ideji također treba dodati – to jest dodatno ju pojasniti, sto Jordan Peterson često radi – da je ovdje protivnik, tj. neprijatelj žrtve, u stvari interpretiran kao predator. Ne samo interpretiran, shvaćen, nego na najdubljoj razini doživljen – kao predator. Nakon stotina milijuna godina evolucije, ovo je naprosto puno bitniji dio ljudske prirode od onog sto bi društveni konstruktivisti htjeli (naime, da je ljudska priroda apsolutno fleksibilna i promjenjiva). Sapienti sat.

 

(STAVIM JUTUB LINK KASNIJE, TRENUTACNO NEMAM VPN. CHINA LIFE PROBLEMS)

 

Ovo je Lorem Ipsum, prikladno povijesno-kineske tematike

        Opaska autora: oduvijek mi se sviđala Wu Zetian. Povijest ne poznaje puno lukavijih, makijavelističkijih, i zanimljivijih ličnosti. Tekst dolje je o njoj, i sluzi kao lorem ipsum, priznajem da sam ga copy-pasteao (kopipejstao?) sa, vjerovali ili ne, dnevno.hr-a. Nije loš, iako vjerujem da bih napisao puno bolji tekst o njoj, cak i sa svojim skromnim znanjem. Serem. Kako god, zanimljiva žena, jednak Smišlja kako da ubije nekog o kao sto je zanimljivo koristiti lorem ipsum koji ima neki smisleni sadržaj.

 

         Dana 17. veljače davne 624. godine rođena je kineska carica Wu Zetian, jedina žena koja je ikad zasjela na kinesko prijestolje. Wu Zetian rođena je u bogatoj plemićkoj obitelji te je kao dijete naučila pisati, čitati i svirati, što je bilo neobično za ženu u to doba. Već s četrnaest godina postala je konkubina cara Taizonga, kojeg je oduševilo njeno znanje o književnosti i povijesti, pa ju je postavio da radi administrativne poslove na carskom dvoru. Nakon što je car umro naslijedio ga je njegov sin Gaozong, a Wu je poslana u budistički samostan, što je bila tradicionalna sudbina carevih udovica. No, Gaozong je bio fasciniran njenim sposobnostima i ljepotom, te ju je za nekoliko godina vratio na dvor i uzeo za svoju konkubinu.

Nakon što je rodila dva sina i zadobila carevo povjerenje, postala je suparnica carice Wang. Wu je ovom prilikom prvi puta pokazala nemilosrdnost po kojoj je kasnije postala notorna – navodno je ubila vlastitu kćer i za to okrivila caricu Wang. Car nije saznao za prijevaru te je 655. godine uzeo Wu za svoju novu caricu umjesto Wang, koja je uskoro nakon toga smaknuta.

Nova carica počela je aktivno sudjelovati u upravljanju državom, predložila mnoge reforme u poljoprivredi, poreznom sustavu, povećanju učinkovitosti rada itd. Već 660. godine car je doživio moždani udar, čime je carica Wu de facto preuzela vlast u svoje ruke. Bila je potpuno nemilosrdna prema bilo kome tko joj se suprotstavio – sve ih je dala zatvoriti ili pogubiti, uključujući i članove vlastite obitelji. Car Gaozong umro je 683. godine, a carica Wu je držala stvarnu vlast tijekom vladavina njegovih dvaju sinova, Zhongzonga i Ruizonga. Godine 690. Wu je uzurpirala prijestolje i osnovala novu dinastiju nazvanu Zhou, sa središtem u gradu Luoyangu.

Vladavina carice Wu bila je zapamćena po nemilosrdnosti i okrutnosti nje i njenih službenika. Ipak, pokazala se uspješnom vladaricom pod čijom je vladavinom unaprijeđeno gospodarstvo (posebno poljoprivreda), poboljšan položaj seljaka, proširene granice carstva, te omogućeno talentiranim ljudima iz nižih društvenih slojeva da postanu članovi državne uprave. Bila je veliki pobornik budizma, te su u njeno vrijeme izgrađeni mnogi budistički hramovi i spomenici. Vladala je do 705. godine, kada je svrgnuta državnim udarom, kojim je ujedno vraćen na vlast njen sin Zhongzong i time dinastija Tang. Umrla je iste godine, te je sahranjena u grobnici blizu današnjeg grada Xi’an.  (to je u to vrijeme bio najveći grad na svijetu, također i prvi milijunski grad i prvi grad u kojem je sustavno proveden cenzus stanovništva. Tada se zvao Chang’an, što bi značilo, da koristim engleski ipak, “perpetual peace”. Lijepo ime, i veoma kinesko. op. f. )