Category Archives: Kina

Brief on the 20th Politburo Standing Committee of CPC one 1h after announcement

Kina

SHORT REPORT

 
 
Li Qiang – Xi’s man, through Zhejiang connection, as leader of Shanghai usual choice (new member)
 
 
 
 
Zhao Leji – Xi’s man since 2017 and member since then key in anti-corruption drive (Commission on Discipline also since 2017, and PBSC member since)
 
 
 
 
 
 
Wang Huning – Xi’s man since long time ago but also grey eminence to Jiang and to Hu, credited with many feats of propaganda, soft power and even One Belt One Road, China Dream etc., many offices, old member and only old member together with Zhao Leji
 
 
 
Cai Qi – New member, Xi sycophant and as a G.S. CPC of Beijing, logical choice
 
 
 
 
Li Xi – The only new member that I haven’t been able to directly tie to Xi, but as the boss of “Factory of the world” Guangdong province, important pick
 
 
 
 

Ding Xuexiang -Xi’s man from the Shanghai days (pre-2012), Secretariat and some other offices akin to “Chief of staff”,  key aide but nothing notable, as with Cai Qi
 
 
CONCLUSION
PBSC was even before this change very much in the Xi’s grip, but now control is virtually absolute. 

 

END OF REPORT

 

 

O Cirkusu pandemijskog narativa ili: zašto ste svi u krivu

America, China, Covid19, društvo, filosofija, Kina, Ontology, Philosophy, politika, Prophecies, Psihologija, SARS-2-CoVID, Trump, USA, , , , , , , , , , , , ,

Franjo, o čemu ti?

 

Kao prvo, bitna napomena – ovaj esej nije o pandemijskim mjerama, nije o dobrom ili lošem kriznom pristupu, a ponajviše ne namjerava biti unutar uobičajenog diskursa kulturnog plemenskog rata kojem svjedočimo na društvenim mrežama diljem svijeta. Ovo je samo pokušaj analize i objašnjenja kako je do tako kaotične i toksične situacije došlo. Kako to da postoje toliko dijametralna poimanja dobrog i lošeg pristupa u situaciji gdje su činjenice lako dostupne svima? Ukratko, svjedoci smo kriznog stanja, kao prvo ideološkog (društvo – pojedinac), vezano, i etičkog (ljudski životi – ekonomija), pa i epistemološkog (kojem izvoru vjerujemo i zašto? Te da napravimo puni krug nazad ka ideološkom, odnosno političkom – koja je uloga eksperata?). Krizno stanje popraćeno je sa i prije opasno visokom razinom polarizacije političkog spektra, o kojoj je već tradicionalno pisati, ali i zamorno čitati, znam, ali ne mogu se oteti dojmu da većina i dalje ne shvaća važnost iste. Pa neka bude naglašeno. Nadalje, zbog razmjera ludosti koje jedno takvo anomično i za društvo razarajuće stanje dovodi u svojim ekstremnim pojavama, ovdje ću ubuduće cijeli taj krizni kulturni kompleks krstiti Cirkusom. Misija će ovdje biti – kako sve navedeno objasniti na jedan elegantan, objedinjujuć i jednostavan način, a pritom što bliže pogoditi istinu stanja stvari, koliko god nekom nužno subjektivnom takvo nešto bilo u mogućnosti. Sekundarno, pokušati ćemo pronaći način kako možemo barem težiti vratiti se u neku normalu, stanje koje liberalno i demokratsko društvo podrazumijeva, određenog slaganja barem oko temeljnih principa društvenog ugovora, ili stvarnosti kao takve. Ali nije jasno da će to biti od ikakve koristi. O tome ukratko; jer su tehnološki procesi koji su katalizirali ovo stanje u praksi nezaustavljivi, ali o tome ćemo malo kasnije. Niti će itko regulirati klikbejt model, niti ljudsko ponašanje, primjerice, čitanje isključivo naslova članaka (i viralno širenje samo slike a ne linkova istih, konačno stvorivši toksični fake news mem sui generis).

 

Osnovna teza

„Sukob kojem svjedočimo samo je jedna – tehnologijom doduše snažno potencirana – suvremena manifestacija vječne tenzije između društva i pojedinca.“

 U ovom slučaju i konkretnije, sukob je uzeo formu bitke javnog zdravstva (društveno dobro i kolektivizam) nasuprot osobnim slobodama i ekonomskoj koristi (pojedinac i liberalizam, tržište i kapitalizam). Možda moram naglasiti da osobno kao politički pragmatist i amaterski filosof ne preferiram niti jednu od tih ideologija, nego vjerujem u pravu mjeru (formuliranu i kao zlatna sredina, ili srednji put) kao nešto optimalno ili idealno (i istinito i lijepo, valja dodati). Ali tako ni društvo ni ljudska priroda ne funkcioniraju, niti naši tribalni nagoni dozvoljavaju, a sukob je zauzeo apsurdne razmjere koji prijete samom temelju civilizacije Zapada, da budem samosvjesno dramatičan (uz samo polovičnu hiperbolu, s obzirom na trenutačnu atmosferu u američkom javnom diskursu). Društvo koje se ne slaže oko temeljnih aksioma ne može opstati, ili se barem meni ne čini da postoji način na koji dugoročno može (ovo je donekle blaže u RH nego drugdje, ali poznato je da kasnimo. Tipično).

 

 

Dva plemena te njihov nastanak

Protivljenje nošenju maski, “brnjica”, odnosno uopće percepcija da su maske nekakav udarac na slobodu, prije deset godina bila bi ideja van svake pameti, naročito u društvu čije je probleme uopće teško nabrojati, na stranu da kvalitativno također nisu puno gori. Što ne znači da je odgovor najgoreg ekstrema sa suprotne strane, recimo, čuveno kinesko zavarivanje stanova zaraženih, imalo manje ludo; dapače, evidentno je nama u liberalnim društvima potpuno nezamislivo (ali tipično kineski represivno). Nadalje, koliko god istovremeno karantena Hubei provincije bila neprikosnoveno postignuće, koja je uz druge mjere doslovno istrijebila virus unutar granica Kine (baš kao prvi SARS godine 2003.), takvo nešto samorazumljivo je u konfucijanskim kulturama, ali naprosto nemoguće na Zapadu. Ali još blaže, više nije posve jasno koliko smisla ima inzistiranje na više ili manje oštrim mjerama. Koliko odgađaju ionako neizbježno? Koliki demokratski legitimitet imaju, i gdje? Kakva to čudna konzekvencijalistička etika stoji u pozadini morbidnog računa žrtvovanja ekonomije ili života, naročito u kompleksnom međugeneracijskom kontekstu? O protivljenju cijepljenju ne namjeravam ni pisati, niti se tu išta pametno može reći, osim da, politički, obje strane imaju, čini se, sasvim legitiman politički stav (samo u ovom slučaju, ali manje ili nikako legitiman za izuzetno opasno protivljenje ikakvim cjepivima). No, ono što je posrijedi je jedno apsurdističko pretjerivanje u oba narativa, a koje je dio diskursa echo chambera („ječnih komora“?), gdje svaka strana biva izložena samo najekstremnijim primjerima druge strane, a istovremeno mahom nekritički prihvaća doktrine svojeg plemena. Ali, ovo je u srži proces koji traje čitavo prošle desetljeće, s naglaskom na poznih nekoliko godina, koji je imao jedan od bitnih uzroka u globalnoj financijskoj krizi 2007-2008. te potpunom gubljenju povjerenja u vladajuću plutokratsku elitu, zatim dosegao prvi očiti vrh 2016. izborom notornog Donalda Trumpa, a sve popraćeno ubrzavajućim i moćnijim utjecajem misterioznih i sveprisutnih algoritama koji maksimaliziraju ekstreme u emocijama i stavovima (zbog specifičnog poslovnog modela u koji sad ne mogu ulaziti). Naziv post-truth bio je pun pogodak za tako nastalo razdoblje alternativnih činjenica, što je čuveni gaf koji je, poput mnogih gafova kroz povijest, savršeno opisao stanje zeitgeista. Tako da je u tom smislu teren za Cirkus bio već dugo i dobro pripremljen. Ustvari, bilo bi pravo čudo da Cirkus nije nastao. On je poput rata, znanosti ili filosofije, oduvijek postojao, te strpljivo čekao svojeg najboljeg agenta i praktikanta. Cirkusanta; čovjeka.

 

Dvije Kulture – Dvije Slobode

Kao prvo, kratka kritika liberalnog uma. Po meni, postoji zanimljiv fenomen desenzitacije na postojeće slobode. Čini se da što više pojedinci sloboda imaju, to jače postaju osjetljivi i na najmanji percipirani (ključna riječ) napad na slobodu. [možemo reći i hipersenzitacija na smanjenje slobode op. a.]. Maske, cijepljenje, potvrde i slično – ali koliko daleko ide ta iracionalna pojačana osjetljivost: kao pripremu za ovaj tekst intenzivno sam i dugo pričao sa oba plemena, i ne mogu naglasiti dovoljno, koliko je ključno da velik dio ljudi doslovno vjeruje u pripremu terena za uspostavu globalne tiranije. Istovremeno, mahom se radi o najslobodnijim društvima na svijetu, gdje takve ideje najviše uzimaju maha. Ovdje često volim, jer što više to proučavam to očitije postaje, usporediti temeljni doživljaj svijeta i društva pojedinaca s ove strane spektra sa pubertetlijskim stanjem razvoja u psihologiji. Ovdje, kao i ondje, sloboda ne podrazumijeva više odgovornosti, nego se gotovo menadžerski efikasno maksimalizira omjer što više slobode za što manje odgovornosti. Ovdje, kao i ondje, naglasak je na buntu, ključan oblik ponašanja je autentična samoekspresija, osobna jedinstvenost, i nepovjerenje autoritetu (što nije nužno loše, ali nije teško vidjeti da su logički ekstrem teorije zavjera, pseudoznanost i druge divne pojave). Ako bih još onaj gore niz od 2008. preko Trumpa do pandemije proširio na libertarijanski ekstremističke Branch Davidians te Oklahoma city bombings (90-tih), niz bi bio puno jasniji, ali nije toliko bitno istaknuti, niti bih morao baš tu stati. Ipak, bitno je da se radi o kontinuiranom diskursu paranoje koji vuče svoje memetičko porijeklo još od nastanka Sjedinjenih Američkih Država, ili od prosvjetiteljstva, i tako gotovo proizvoljno daleko.

 

S druge su strane kolektivistička društva Istočne Azije koje nisu naviknute na visoki stupanj slobode (da, ne samo Kina), a imaju vrlo razvijenu društvenu svijest koja ima duboko internaliziranu normu po kojoj više slobode dolazi samo pod uvjetom više odgovornosti; i prema sebi, i prema zajednici. Naravno, oni imaju i puno veće restrikcije (ne represivno kineske, nego prilično blage ali učinkovite) koje su lokalno shvaćene ne samo kao nešto što nije napad na slobodu, nego, paradoksalno (ili sasvim konzistentno onom gore poimanje slobode), kao nešto što slobodu, braneći društvo, u biti tek omogućava (čuveni mem o slobodi za ne umrijeti – od spriječivog uzroka). Dakle, Korejac ima slobodu ne zaraziti se, razboliti se, uopće ne brinuti o bolesti te normalno živjeti, ne brinuti da će mu roditelji umrijeti, iako je istinabog prvo mrvicu žrtvovao da bi to sada mogao. Ali i to je upitno, jer većina živi normalno (u pravilu se žrtvovao netko drugi, gdje god je lokalna karantena). Dok recimo Amerikanac iz „crvene” države ima slobodu umrijeti kako hoće, zaraziti koga hoće, ali i izlaziti van, piti, putovati – što god hoće, s dodatnim užitkom ideološkog signaliziranja svoje vrline. Kako je jedan američki televizijski voditelj rekao u kontekstu analogije života bez pandemijskih mjera, vlada nema što tu regulirati – možemo se baciti s litice ako hoćemo (ipak, nije sasvim jasno koliko bi taj fenomen bio zarazan, ili uopće načelno spriječiv). Niti je uopće jasno što je bolje od ta dva fundamentalno drugačija pogleda, ali svaka strana hvaliti će samo svoje, kako to nužno biva.

 Kratko bih obratio pozornost čitatelju da se ovdje dijelom radi i o dvije vremenske orijentacije kultura i ideologija („hedonizam trenutka” slobodara nasuprot „budućnosti usmjerenog” Azijata koji odgađa trenutačnu nasladu). No da nastavimo u tom duhu, razlika je tu zbog ideologije odnosno kulture, ali i zbog psiholoških karakteristika koji u biti ideologiju uvjetuju, osim upravo spomenutih. Libertarijanci tako, recimo, imaju izražene karakteristike više racionalnosti, niže empatije, ali i iznimno više onoga što se zove „reactance“, a definirano je kao „bijes koji osjećamo kada nam netko kaže da nešto ne smijemo, ili nas pokuša kontrolirati“. Druga pak strana ima izraženu empatiju, po svemu sudeći i otvorenost iskustvu Big five tipologije ličnosti, a ionako jaku i često osobno motiviranu empatiju lako projicira i na potpune neznance, kako to u političkim diskursima gotovo uvijek biva (nedavni primjer Afganistana – i ta ideja da je ikoga imalo briga). To da te karakteristike ustvari prethode našem “odabiru” ideologije je zanimljiva tema za neki drugi tekst, odnosno Drugi pogled, ili za knjigu, koje doduše zasigurno već postoje, ali uskoro ćemo se vratiti momentu koji sam eksplicitno dotakao, ali želim razraditi.

 

Kako su kršćani postali Mao Zedong, a komunisti postali katolički sveci

Prvo, među bitne psihološke „orijentacije“ ovdje bih naveo i ljudsku sklonost pretjeranom optimizmu, kao i pretjeranom pesimizmu. Gotovo nitko od nas ne živi u „realnosti“, ponajviše vi koji si upravo slavodobitno mislite „ha, ja sam realist!“. Ovo se očituje možda najviše u načinu na koji tržište vrijednosnih papira funkcionira, ali stvarno, bilo kakvo predviđanje (da ne kažem modeliranje) budućnosti osuđeno je na takvu propast. Dovoljno je pogledati opus futurista 20. stoljeća koji varira gotovo isključivo iz sumanutog i komičnog optimizma u tmurni, depresivni pesimizam, pa naravno nazad; i to među ekspertima i znanstvenicima, dapače, među njima najviše. Sve to ovisno već o nepredvidivim tehnološkim otkrićima, te geopolitičkim igrama koje su ih potencirale, omogućile, te na nejasne načine uvjetovale. Tako su oba naša korona-plemena, svaka u svoje vrijeme, i na malo drugačiju temu, promašila za točno red veličine, ali i dalje svatko to obavezno spočitava svakom, sada doduše manje nego prije. Istinabog, samo jedno pleme je sklonije blokirati ljude ako se uopće spomene da oba (!) griješe, ali to je već druga, i meni osobna, tema, ali testirano i na puno manjem uzorku. Ipak, cijela ova dijalektika optimizma i pesimizma također zaslužuje novi tekst, i taj ću nadam se jednom i zapisati, a zasad neka samo bude spomenuto, kao bitna urođena pristranost kojom smo svi označeni, osuđeni, prokleti. O budućnosti mogu sa sigurnošću reći samo: jao onom što previđa budućnost.

 

 Drugo, još malo o shvaćanju slobode. Naime, ako te dvije kulture (a koje se onda očituju poput fraktala, ali blaže, i unutar pojedinačnih društava) poimaju slobodu na toliko drugačije načine, dobro je da smo definirali što mislimo pod jednom, a što pod drugom. Kao često, da ne kažem uvijek, problemi u filozofiji svode se na probleme u jeziku, značenju, odnosno na semantiku. Pa da ponovimo da je prva sloboda specifična, te da u njoj u biti dolazi do zbrke u klasičnoj distinkciji „slobode za“ i „slobode od“, to je sloboda koja uzima za sebe kao slobodnu upravo zbog toga sto se odriče odgovornosti, kao što smo prije kratko rekli, dakle koja uzima svoj objekt kao temeljno pravo (iz definicije „slobode od“), dakle nužno bez dodatnih uvjeta. „Ja neću nositi masku, ja nisam odgovoran prema nikome, ja nikome ne dugujem ništa“, da citiram prijatelja. Druga sloboda, ona kolektivistička, nužno veže koncept više slobode sa proporcionalno više, svakako ne manje, odgovornosti, barem u velikoj većini slučajeva (vrlo niska razina  osobne slobode odnosno „slobode od“ društava Sinosfere). Ali u biti to je i ona tradicionalistička sloboda, barem svojstvena zapadnim tradicionalizmima. Zanimljivo, neki su tu protiv vlastitih principa, primjerice, protiv principa svetosti ljudskog života, a kojeg su mnogi tobožnji katolici naglo izgubili. Ali u tom drugom shvaćanju slobode, odnosno u toj opreci samoj dolazimo do bitnog problema. Obje strane su za slobodu, tu nema sumnje. Ovo je truizam na razini šestogodišnjaka koji, priupitan, intuitivno staje na stranu dobra, pa što će drugo? Ali pitanje je, valjda za nas odrasle – smatramo li slobodu koja maksimalizira omjer onog-što-smijem vs. onog-što-moram-zauzvrat, dobrom, ili pak smatramo dobrom slobodu koja nužno taj omjer ostavlja na 1:1, odnosno, točno onoliko koliko je slobode, toliko je odgovornosti. Naravno, i tu postoji kontinuum, jer neke stvari zaista valjaju biti temeljna prava, a neke ograničene, i to razborito i stupnjevito, u pravilu ne apsolutno. Problem je što je spomenuta polarizacija društva potpomognuta tehnologijom realno uništila te lijepe sive zone gdje istinski život te istinska misao obitava. Pa se fokusiramo na one prve, ali i jer je lakše mentalno baratati ideal-tipovima (koji su istovremeno najviše apstrakcije ali i najčešće konkretizacije, u medijskoj atmosferi u koju smo uronjeni). Samo da se kratko vratimo na tradicionalističku nekonzistentnost u vezi života: ja osobno mislim da je vrhunac globalne kulturne ironije što su mahom kršćanske nacije odlučile maksimalizirati dobit, BDP, kod nas je tu naravno turizam, odnosno čuvena „sezona”, a blaže ili ozbiljnije odstraniti „one koje ionako ne pridonose“ (nego opterećuju sustav), ta kvragu i sa svetošću ljudskog života. Da ni ne spomenemo hrvatsku kulturu kafića i neke vrste osobnog komfora koji je izrazito hedonistički, a vrlo malo kršćanski. Dok je kultura ili pokret poznat po masovnim pokoljima, naročito u novijoj povijesti pod utjecajem maoizma, odlučila štititi baš svaki život pa makar to značilo snažan ekonomski pad (za one koji vole brojke: tri smrti na milijun, drugim riječima, 3 milijuntinke ukupne populacije), a Wuhan i drugi gradovi su trpjeli odricanja i pokoru dostojnu divljenja, ako ona već nije eksplicitno kršćanska. Naravno, svi odgovorni imaju svoj legitimitet za očuvati, i svaka elita radi ono što joj je na kraju u interesu, pa je obrat kršćanstva i komunizma ovdje sasvim slučajan, osim komunitarnog duha obojega. Ali ne može se reći da taj obrat, promatran na globalnoj razini uslijed dekadencije Zapada i uzleta Istoka, nije poetičan, ili simboličan. Da, dobro ste uočili, čitav naslov ovog poglavlja samo je radi ove glupe zamjedbe.

 

 

*

Nema univerzalnog odgovora na ovaj problem, baš kao što nema univerzalnog odgovora na pitanje „Što je dobro?“. Neki ljudi naprosto spadaju u prvu kategoriju, a neki u drugu (rijetki u onu kompliciraniju) kao što svjetonazorski lijevi ili desni stavovi (primjerice, u vezi homoseksualizma ili imigranata) snažno koreliraju sa „osjetljivošću na odurnost“ (disgust sensibility) za desnu opciju, a koja je prirodno distribuirana u populaciji (i desnica u širem smislu, i ta osjetljivost). Ipak, ako težimo nekoj univerzalističkoj etici i spremni smo prihvatiti određene nužno upitne aksiome, možemo reći deontološki, da je dobro da se svaka smrt spriječi, neovisno o ekonomiji; ili pak konzekvencijalistički, da se balansiraju smrti i dobrobit ekonomije, za što veću korist odnosno što veće dobro (za što veći broj ljudi?). Naravno, obje etike mogu dovesti i do suprotnih zaključaka, ali ovako se najčešće manifestiraju u stvarnosti. Isto tako je etikom vrline trivijalno doći do bilo kojeg od tih zaključaka; ili pak ni jednog, kao što ja uporno odbijam, jer sam kul. Ali to samo implicira da će ovaj sukob ostati ovdje još dugo, te da će pronaći još puno šarenih oblika (kao što su prije, ali i sada aktualne, klimatske promijene izazvale). Na kraju, implikacija je da će ostati zagarantirano, dijelom zbog ljudske prirode ali ponajviše zbog načina funkcioniranja društvenih medija, koji monetiziraju ekstremne emocije, da što god dođe sljedeće, nastaviti biti upravo Cirkus. Barem u takozvanim slobodnim društvima, odnosno u liberalnim demokracijama, gdje slobodni javni diskurs postoji. Ne znam za druge, ali ja ću nastaviti promatrati, kao što Cezaru priliči. Ako postoje samo teoretičari (teorija originalno znači promatranje) i cirkusanti, kako kažu na engleskom: that’s not even a choice. Ostalima želim samo da vam Jupiter podari mudrosti, ili da sami odaberete mudro, ako već vaša psihologija ne odabire za vas.

Lažem, potonje je.

Ratko Knežević ili kako ne biti špijun, poštovan, ali ni čovjek

 

Lopov

     Ovo je udjedno i sad već tradicionalna osmrtnica ljudima koji su me blokirali na Facebook-u, ali ovog puta sa sasvim posebnim twistom.

    Obećao sam ovu priču nekim ljudima pa, promises kept

Preludij:   Napokon dakle, dogodilo se i to, nakon otprilike 3 godine Facebook prijateljstva (i jednog uživo susreta, na večeri u Esplanadeu) blokirao me gospodnin Ratko Knežević vjerojatno najmutnija ličnost na Balkanu, odmah pored Mile Đukanovića koji je najveći drug lord u Europi, ali i Ratkov vrlo dobar prijatelj, sa jasno kumskim odnosima, ali i nekim malo čudnije prirode.

Milo Đukanović

    Ali Ratko, Ratko je nešto još mutnije, još ljigavije, ali i još gluplje, a osim uobičajenih glasina o vezama sa UDBA-om, jasnim vezama s globalnom financijskom elitom preko Londona, ali i, kako to obično kod nas biva, s cijelim balkanskim krim miljejom, tu ćete pročitati i druge sočne informacije koje iz misterioznih razloga nitko u hrvatskim medijima ne objavljuje. Pa neka bude objavljeno. 

U međuvremenu doznajem da je Denis Kuljiš već pisao o njemu u svojoj poznatoj knjizi o 20 protagonista tuđmanizacije, evo li link na izvadak iz nje, ovdje, dakle objavljeno na ovom blogu.

1. Krenuti ću ipak kronološki. Ratka sam prvi put vidio kod Romana Bolkovića na njegovom izvrsnom talk showu 1 na 1 (kojeg svima toplo preporučam), prije dakle nešto više od 3 godine, kada je rekao puno toga, primjerice, da radi na relaciji Shanghai – London (nije bilo posve jasno što točno radi, i ovo će biti leitmotif kroz cijelu priču). Nadalje, Tada je nahvalio Kinu, ogromne kineske banke, njihovu poslovnu kulturu, a i rekao par razumnih stvari o hrvatskoj ekonomiji, komparativnoj prednosti turizma, i slično, pa sam ga odlučio pohvaliti u inboks i dodati na Facebooku. Srdačno je prihvatio i to je to. To je bilo okej, neko vrijeme.

2. Najednom, kao da je postao druga osoba preko noći, počinje pričati o Kini kao novom Gulagu, Raeganovom Carstvu zla, pridružuje se Washingtonskom gerijatrijskom China hawk think-thanku pod nazivom China Present Danger, gdje sjedi i malo je reći “notorni” rasist i paranoik Steve Bannon (koji kao mnogi članovi sam sebi daje titulu honorable member (?!?). Mislim da imaju i Grand Wizzarda,  ili bi trebali), koji su proglasili eto rat Pekingu, doslovno naime: ima i izvrstan i humorističan članak o tome od našeg ponajboljeg stručnjaka za Kinu i međunarodne odnose, Branimira Vidmarovića. No dobro, ne uzimam to u tom trenutku potpuno za ozbiljno, ali primjećujem čudan shift u stavovima na Ratkovim Facebook objavama. Javlja se patološko obožavanje Trumpa, ali i to mi je u to vrijeme još bilo normalno.  Javlja se i gorespomenuta duboka mržnja prema svemu kineskom, a epizoda 1 na 1 sa voditeljem Romanom Bolkovićem u kojem Ratko pjeva hvalospjeve Narodnoj Republici Kini misteriozno nestaje sa Youtube-a.  Tako je nekako nestao i sam raison d’être mojeg dodavanja njega, ali o tom po tom.

 

3. Kad sam se za prethodni Božić, dakle 2018., vraćao u RH, jedan hrvatski poduzetnik u Kini mi je za Ratka Kneževića rekao da je “lobist” (što je jako zanimliva karakterizacija, dakle naglasak na navodnike), i također napomenuo “s nekima te bolje ne vidjeti“. Ipak, iz znatiželje ili naivnosti, sastao sam se sa njm u Esplanadi u Zagrebu. Istovremeno je bila američka delegacija tamo, i Plenković, ali to je vjerojatno bilo slučajno (otišli su neposredno nakon što je on došao). Neki pak ne vjeruju u slučajnosti, “čuli su za njih ali ih nisu nikad vidjeli“,  da citiram jedan film. Zatim je krenula najnadrealnija večera u mom životu. Ispitivao sam ga svakakve gluposti, pričali smo o Kini, hrvatskim poduzetnicima, političarima, ali nikad, ali baš u ni jednom trenutku nisam dobio jasno mišljenje od njega, niti čak govor tijela koji bi se mogao pročitati, skoro kao da je treniran za to, a Bog zna da se smatram dobrim čitaćem, jer to apsolutno to jesam 🙂 . U međuvremenu saznajem o navodnim vezama sa UDBA-om, te jasno:

O ničemu dakle čvrstog stava, i vrlo dobro istreniran poker face. Osim naravno o tome da je Kina ekstremno komunistička (što je meni suludo smiješno kao ideja), o tome je imao jako čvrst stav i jedino o tome, Kina je Sjevjerna Koreja i Kina je Gulag, što će kasnije poput kakve mantre često ponavljati i na Facebook objavama. Tamo, po Ratku, Partija sve krade. Ja živim ovdje preko tri godine, poslujem, te znam nekoliko tuceta ex-pata koji rade isto, i nitko ni mene, ni njih nije pokrao, dapače vrlo smo poštovani, ali ok, naime. Tada shvaćam da je imao neugodno iskustvo u Kini, da ga je neki partijski službenik otkrio ili kao špijuna ili kao hohštaplera (po svoj prilici oboje :)), figurativno naguzio, jer u Kini partijska hijerarhija, i samo partijska hijerarhija diktira moć, a ne velićina tajnog računa u Dubai-u (Ameri imaju onu poslovicu, onaj s najviše novaca za stolom je uvijek šef. U Kini to nikad nije tako).  Dapače, vjerojatno ga je notorno tajnoviti kineski FBI i CIA (u jednom) brzo otkrio, naročito jer je to bilo doba masovne internetske provale podataka svih američkih operativaca (Minsitry of State Security).  Ali ovdje ne forsiram temu dalje, mrzi Xi Jinping-a, to je to, ne mogu tu ništa iako sam kratko pokušavao. Postavljam još realno glupih pitanja, ali nisam više ni znao što bih i umoran sam od neke španjolske pive, i nedostatka smislenih odgovora s njegove strane. Za što je i treniran, jasno.

(Inače o tome što po kineskoj političkoj teoriji znači kapitalističko društvo i dobro objašnjava gore spomenut obrtaj odnosa financijske i političke moći objasnio je Eric X. Li).

Dan nakon toga je mi je i netko drugi, koga sad neću imenovati direktno, ali dovoljno je reći da je poduteznik, rekao, uživo i na kavi,  te naoko smrto ozbiljno – “zašto si se sastao s njime“,  nakon čega je odlučno izustio pitanje “Koji će ti to kurac u životu?” verbatim, i onda nastavio prodorno gledati u oči da poanta bude jasnija, te držati pauzu, što je svakako dobra tehnika. Tada sam shvatio da sam očito zajebao, ali reko sam sam seb: mlad, naivan, nebitan, koga briga. Okej. Idemo dalje.

4. Zašto je Ratko Knežević toliko notoran, za slučaj da do sad niste pročitali gornje članke o njemu? Kao prvo, išao je sa Milom Đukanovićem u razred, i sa tim stvorom bio najbolji prijatelj, jasno i kum mu je. Pomogao je preko veza sa London School of Economics izobirati da se Crna Gora efektivno stavi na mapu Europe, u koje vrijeme je imao i vladin privatni avion na raspolaganju, o čemu postoje detaljne priče na Internetima. Po njegovim riječima, bromance je trajao sve dok ovaj nije ubio Pukanića, ali njegove riječi su u najmanju ruku dubiozne istinosne vrijednosti. Činio se iskreno dok je pričao o tome, i možda je i bio, ali ne vjerujem da on može osjetiti empatiju: čovjek je najčišći primjer Dark triad (narcisoidnost, makijavelizam i psihopaija) osobnosti koji sam ikad vidio, a to je puno za reći jer sam upoznao svakakve ljude, ali i volim psihologiju. Uostalom što točno pozitivno možemo zaključiti o čovjeku koji je bio bestie sa najvećim prvo duhanskim pa drug bossom Europe koji je direktno ili indirektno odgovoran za 50-ak naručenih ubojstva odnosno atentata, ako ne stotinjak, samo ako je sudeći po dostupnim info na engleskom Wikipedija članku o njemu (koji je već linkan)? Izbjegao je Milo suđeje u Italiji na temelju diplomatskog imuniteta, isplati se biti premjer Escobar. Desetljećima vlada, ne znam, to je valjda neki Putin/Vučić model demokracije.

Ovdje valja dodati još nešto ekstremno sumnjivo: u vrijeme našeg Facebook prijateljstva, često sam ga ispitivao o Vučiću, Mili Đukanoviću, poznatoj kokainskoj ruti, srpskim aferama o kojima je pisao i Index, ruskom pritisku na Srbiju i slično. 

U jednom trenutku tako pitam i direktno i detaljno o Mili. Odgovor: šutnja. Ono što danas sa naknadnom pameću mogu zaključiit jest da je cijeli ovaj tobožji razilazak sa Milom "for show" odnosno za narod, medije, a da je u stvari i dalje duboko upleten u cijelu operaciju. Ovo je naravno samo spekulacija, ali postoji jako puno indicija, osim moje anegdotalne, koje je čine plauzibilnijom, i broj tih indicija raste iz dana u dan.

5. I to sve, to je u biti početak. Onaj leitmotif mi je oduvijek bio najzanimljiviji. Kaže jedan moj pametni prijatelj, “kad ti netko ne zna objasniti čime se bavi u rečenici-dvije, znaš da je hohštapler“. Primjera radi, tako je meni Ratko na večeri rekao da je “stručnjak za krizni menadžment grupa i pojedinaca“. Konkretna dugačka sintagma nema puno smisla izvan nekog menadžerskog lingoa gdje pričaju o “helicopter view-u” i “rainmakerima” (i da pohvalim očito budućeg menadžment gurua Branimira Vidmarovića na kreativnosti, Orbital strike veiw-u), ali zanimljivo mi je bilo da je nikad više nigdje nije ponovio to kao karekterizaciju svojeg posla. Po jednima je dakle “lobist”, gdje su navodnici očito ključan dio formulacije, sam kaže da putuje 200 000 km godišnje, čas je u DC-u čas u Londonu, po drugima špijun, udbaš i kriminalac, na jednoj slici grli Putina (što je osporio čak u komentaru kad sam ga pitao, ali doslovno, postoji slika. Voli on te Donald Trump “vjeruješ li meni ili svojim očima” laži). S druge strane oni koji su kopali su našli da je na, malo je reći čudnoj funkciji neke Nigerijske energetske kompanije (?!?). Detaljne podatke o samoj kompaniji je notorno teško naći, ali ovakvi ljudi i vole tajnovitost, no po onome što vidimo radi se o dealovima od više stotina milijuna dolara.

No što se zapravo dogodilo u Kini nije mi rekao, osim što je maloprije lagao “da je došao tamo i vidio kako je te zamrzio komunistički sustav“,  danas uobičajen tune za sinofobe svih vrsta,  ali je, vjerojatno zbog alkoholne anterogradne amnezije, prikladno zaboravio da je u međuvremenu pjevao hvalospjeve Kini kod Bolkovića, zbog čega sam ga, da napravimo i krug, i dodao (a što je javno dostupno na Youtube-u, dok nije misteriozno nestalo. Čudni su putevi Ratkovi).

I, što na kraju radi Ratko Knežević? Meni je iskreno nasmiješnije kad ponovno gostuje kod Bolkovića (ali ovog puta drvlje i kamenje po NR Kini), pa dolje, ispod, kako to obično biva, piše dakle “Investitor“.  Brilijantno. 🙂

Toliko zasad o liku i djelu Ratka Kneževića, najmutnijeg našeg ali svjetskog “lobista”, menadžera, James Bonda, ali ponajviše jadnog hohštaplera koji ne zna, ali doslovno ne zna racionalno raspravljati, što je bio na kraju i povod za block koji je pak povod za ovaj tekst.

6. Sad malo o razlogu blocka, dakle (s njegove strane). Dark triad su moćni ljudi kad su inteligentni. Jadni Ratko je low IQ i ne može zadržati logičku nit u raspravi niti jedan komentar. Screenshotao sam posljednu raspravu kao primjer. Drugo, davao mi je mudro razne savjete, prehrambene, te pričao nebuloze o parazitima (?!?) i nekim suplementima kojih treba piti u nenromalnim količinama, dakle, priče koje su dostojnie 85 IQ deranged boomera, a na što sam sve zahvaljivao jer sam eto pristojan, a i makivajelist. Mislim, dovoljno je reći da je ludo dogmatični Trumpovac, ali ovo je već bilo na rubu smiješnog, a tada mi je bilo tužno. Najzad razumijem zašto cjeni Trumpa; bez svojeg privilegiranog starta ni on ni Trump ne bi mogli obavljati posao kognitivno zahtjevniji od upravljaca viličarem u skladištu, valjda bi i to zajebali, but I digress. U međuvemenu mi je prijatelj rekao da je to u stvari itekako zahtjevan posao, pa pričanje o helicopter view-u, okretanju glave 360 stupnjeva oko svoje ose (sic!) jer su mogućnosti svuda “a mogućnosti su sloboda, svaka vrsta slobode” i drugi genijalni statusi koje ću jednom ovdje uploadati, postaju bolji izvor legitimiteta, a i prihoda kada se samouvrjeno pitcha Nigerijskoj energetskoj kompaniji. Šteta što naš tragičan junak Ratko nije shvatio mogućnost da prestane pijan pisati statuse, možda bi onda shvatio i onu o Hegelovu o nužnosti kao slobodi, ili je pak to okretanje glave za 360 stupnjeva opis osobnog iskustva upravo pijanog pisanja statusa?  Ignoramus et ignorabimus.  Samo mu preporučamo da ne bude pijan u helikopteru.

7. Jedna zajednička i meni jako draga FB prijateljica linkala me i teggala u vijest o jedenju šišmiša u Kini (što su mogući prjenosnici Wuhanskog koronavirusa – kasnije se saznalo da je to u stvari jedna vrsta zmije). Nisam ulazio u autentičnost Daily Maila ali rekao sam, “valjda, štajaznam”. Ljudi imaju problema shvatiti da je Kina cijeli svijet u malom. Ali Ratkov prvi komentar je bio najgore rasističko smeće, da oni nisu civilizacija (jer eto 0.01% ruralne populacije jedne nama neobične životinje). Pa sam ja odgovorio sa 20 kineski superiornih kvaliteta ili postignuća , statistikom o superiornom IQ-u, te člankom o AI supremacyu gdje najveći stručnjak sa Harvarda piše za National Interest, inače njegov dragi right wing news outlet, na što je on rekao džabe ako jednu šišmiše, ali i spomenuo Mao-a iznebuha kao da je sve to eto nekako povezano. Jer u Ratkovom mozgu, je. Imao je i jedan agument po kojem je USA creidt card market veći od cijelog izvoza Kine, što mi je 3 sekunde guglanja pokazao da je priglup argument. Odgovorio sam pristojno se da ne mogu usporediti kruške i jabuke. Samo Wechat i Alipay daleko prestižu milijarde dolara američkog spomenutog tržišta, a što se čak spominje u članku, kojeg je evidentno bio prepijan da čita. I očtio prezauzet…Sramoćenjem. Uostalom Kina je sa par sto milijardi USD izvoza i dalje najjača izvozna sila svijeta odavno, i to je upravo uspoređivanje kruška i jabuka, koje je valjda naučio na London School of Economics. Rekao sam mu i da je FX reserve Kine 30 puta veći od onog čime se hvali, pa je zašutio, jer kažem, ne zna raspravljati niti dva ili tri komentara u nizu o istoj temi, i krenuo je tome kako sam narkoiziran (?!?) i na opioidima i halucinogenima (jer sam pričao jednom o opioid crisis koji je potpuno krivo shvatio, te sa još jednom njegovom prijateljicom o antidepresivima koja je klinički psiholog u Americi, a koju ovom prilikom pozdravljam, long story), što je ironično jer je očito debelo pod gasom pisao, a obzirom na imperijalni i suludo autoritativan stav te veze sa Milom, kokain kojeg je sad pun Zagreb a i cijeli slobodni Zapad mi je nekako tu upao u oko kao mogućnost.  Za one koji ne znaju, a to su uglavnom svi, kombinacija etalnola i kokaina u jetri sintetizira spoj kokaetilen koji je mnogo potentniji od samog kokaina. Ali možda je samo ekstremno neugodan i priprost pijanac, a i otrkio svoju pravu prirodu – in vino veritas.  Nakndano saznajme da navodno “puno gore i ružnije vrijeđa” sugovornike i da sa “svima tako raspravlja”,  ja ipak to nisam primjetio do sad, ali takav je glas na ulicama fejsbuka. Za kraj je ustvrdio da sam dogmatik po pitanju Kine (doslovno sam prije 3 h kritizirao nečije stavove u vezi umajivanja broja žrtava mmasakra na Tian’anmen-u, niti pušim pa makar jednu Partijsku laž, dok je njemu Trump sveto pismo). Ali eto, rekao je on to i ne ugušo se od ironije, ali najgore od svega, nema dovoljno ni razuma, ni samosvjesti ni, barem ne u tom trenutku, mentalne pribranosti (čuo sam i da odblokira ljude nakon blokiranja, što ojačava tezu o utjecaju raznih supstanci), da shvati kako suludo loše stvari priča, i kako je ultmativno u cijelom vrlo javnom raspravu napravio od sebe lakrdiju, sramotu i javno ruglo, do te mjere da su mi se ljudi u inbox počeli javljati sa posrpdnim komentarima o Njegovoj Visosti (uz obavezni caveat da ostanu anonimni, naravno). Da ne spomenem prečudne gramatičke i pravopisne, ma ne greške, nego not even greške, te suludi genocid nad jadnom interpunkciojom i slično (obavjestiti UN).

8. I onda mi je sinulo. Pa Trump! Naime, prije par dana je objavio, jasno sa Trumpovog instafeeda jer je to realno najbolji izvor (jednom mi je tako i Breitbart linkao indirektno. Neironično.), kako je deal ogromna pobjeda za Ameriku (radi se o Phase I Trade dealu USA i PRC). Onda su renomirani stručnjaci polja međunarodnih odnosa, geopolitike i ekonomije počeli pisati i ubojito argumentirati da je Kina realno jedini pobjednik u ove 2 godine, što ću i linkati malo niže. Arugumenti da je Trumpov hawkish pristup efetivno pomogao Kini. Da je deal predizborni stunt baš kao i Sulejmani, i smokescreen na impeachment. Dakle:  Foreign Affairs, Politico, sve vrhunske analize bar none.

9. Naivno sam to iz dana u dan linkao na njegov slavodobitni status o “Trump winning”, zajedno sa odabranim citatima. Nije ni “a” odgovorio, ali kipjelo je u njemu očito kao u ekspres loncu, kipjelo je još dvostruko gore jer nije mogao ni početi argumentirati jer nema mentalne kapacitete za to, i jer su mu baš kao i njegovom idolu Trumpu “facts the worst enemy“.  I sasvim očekivano, naletio je danas prikladno na Aurelijin (zajednička FB prijateljica) status u kojem me označila, šišimiš status dakle (sreća što ga nije izbrisala kako sam prvotno mislio, jer je stvarno pokazao tko je i što je i kakva je jadna sramota od nesigurnog narcisa. Srećom imam i sve screenshote, jer volim igrati šah 🙂 ), i iskalio je svoj rasizam odmah u prvom komentaru . Kinezi nisu civilizacija, maltene su divljaci, i onda sve ostalo sto sam već nabrojao u raspravi.

10. Ja sam i dalje pokušao biti pristojan, i rekao kako mi je žao a je ovakav pijan na fejsbuku javno ruglo (naravno to nisam rekao rekao, nego otprilike to ali na pristojan način ) , naročito jer mi je osobno vrlo drag bio uživo u Esplanadi onomad (što je polu-istina ali eto, barem to). On me nazvao onim što po njegovim riječima u njegovom kraju, Crnoj Gori, dakle očito velikoj civilizaciji, zovu “splačinom“, te rekao i dramatičnio brže bolje učinio, block. Taktičko povlačenje kukavica je najmanje što sam očekivao od, da prostite, splačine. Za kojeg naknadno saznajem duboke veze sa cijelim balkanskim krim miljeom, osobne procjene Alke Vujice da mu je financijska korist jedini motiv u životu i sliče nimalo iznenađujuće informacije o kojima više u ovom podužem ali nevjerojatno informativnom blog postu (naslov ovdje je moja intervencija. op. f. 🙂 ) :  

Ratko Knežević – Čovjek Splačina

Ja sam još odgovorio da je on hohštapler  (kome to još nije jasno, žao mi ga je) i da mi je drago da ga je po svoj prilici primio od visokorangiranog člana Partije u dupe, da prosite francuski, te dobio blacklist za Kinu, što je u biti doživotni, ali tad je već bio blokiran. No bez brige, vidjeti će on sve ovo, ako već nije.

Toliko o tužnom, suludo mutnom, demetnom i duboko narcisoidnom, sociopatskom i makijavelističkom , ali tragično low IQ (kao što mi je poznanica davno rekla za njega, svaka joj čast na intuiciji) slučaju “lobista”, globbetrotera, Hrvata (?), Katolika (?), Crnogorca, te sinofobnog rasita i neugodnog nakokainiziranog pijandure. Laka mu zemlja. Samo da još nadjem prikladnu sliku njega za stavit ovdje i voilà. (u međuvremenu obavljeno op. f.)

Cezar je jako sretan danas, jedva sam čekao da uništim ovog jadnog hohštaplera. Mislim da će potegnut još puno više alohola kad ga obavjeste o ovom statusu (originalno je ovo FB status). A tek kad krene o blog postu na službenoj web stranici, pa možda i FB stranica. Trebati će preći na jaču robu.

Pray for Ratko 🙂

Casear gaudet, danas je veliki dan. I prikladno je dragi Bog htio da bude Kineska nova godina, i to baš godina miša . Shvatite obje informacije u kontektu statusa kako hoćete .

SPQR

” I enjoy crushing bastards” – Julian Assange

EDIT:  Naknadno su izgleda i osvanule prve prijetnje:

Na što sam odgovorio javno i ponosno. 🙂

EDIT EDIT: Naknadno dodajem neke citate Denisa Kuljiša koji je napravio, kako mi je netko tko dobro razumije psihologiju rekao, “najbolji opis Ratka Kneževića kao osobe“.

S naslovne stranice Nacionalova mjesečnog priloga Nstyle, posvećenog praćenju životnog stila bezočnih skorosteka sa Zapadnog Balkana, u broju za ožujak, blista 18-karatni osmijeh Ratka Kneževića. Mladoliki princ lovaške kontraklase čije aristokratske pretenzije sežu do prekjučer, ima fabuloznu reputaciju stvorenu pod nimbusom nedavnog rata. U tom ratu su nastala i najveća bogatstva pa iznad sitnog pretvorbenog patricijata, stoji gornji dom ratnih profitera, sastavljen od perova koji su upravljali švercom cigareta, oružja i naftnih derivata. Šefovi su im u Haagu, ali njihov kapital slio se sad u najveće financijske tokove Zapada pa kotira na burzama.

Obzirom na samu količinu samog teksta, odlučujem objaviti to kao vezani ali posebi blog-post, u čast nedavno preminulom Denisu Kuljišu koji je po svoj prilici obavio bolji posao istraživanja lika i djela Ratka Kneževića od ikog drugog, živog ili mrtvog.  Što ne čudi.

Caesar Franciscus Augustus Tusculum, Pontifex Maximus et Imperator de Sacrum Imperium Croaticum, Filii Sol Invictus et Iuppiter Feretrius

 

杜鹏飞总经理商业网站 

国际贸易资讯

 

 

本公司的座右铭

 

         LOREM IPSUM (乱数假文 ) 进出口贸易，猎头，生意咨询杜鹏飞私人网站 – 进出口扎心了老铁贸易，猎头，生意咨询杜鹏飞私人网站 – 进出口贸易，猎头，生意咨询杜鹏飞私人网站 – 进出口贸易，猎头，扎心了老铁生意咨询杜鹏飞私人网站 – 进出口贸易，猎头，生意咨询杜鹏飞私人网站 – 进出口贸易，猎头，生意咨询杜鹏飞私人网站 – 进出口贸易，猎头，生意咨询杜鹏飞私人网站 – 进出口贸易，猎头。

我的名片和联系信息

LOREM IPSUM (乱数假文 ) 生意咨询杜鹏飞私人网站 – 进出口贸易，猎头，生意咨询杜鹏飞私人网站 – 进出口贸易，猎头，生意咨询杜鹏飞私人网站 – 进出口贸易，猎头，生意咨询杜鹏飞私人网站 -扎心了老铁生意咨询杜鹏飞私人网站 – 进出口贸易，猎头，生意咨询杜鹏飞私人网站 – 进出口。

 

之前上过克罗地亚报纸

还有 ： 克罗地亚最大的新闻网站

LOREM IPSUM (乱数假文 ) 生意咨询杜鹏飞私人网站 – 进出口贸易，猎头，生意咨询杜鹏飞私人网站 – 进出口贸易，猎头扎心了老铁，生意咨询杜鹏飞私人网站 – 进出口贸易，猎头，生意咨询杜鹏飞私人网站 – 进出口贸易，猎头，生意咨询杜鹏飞私人扎心了老铁网站 – 进出口贸易，猎头，生意咨询杜鹏飞私人网站 – 进出口贸易，猎头，生意咨询杜鹏飞私人网站 – 进出口贸易，猎头，生意咨询杜鹏飞私人网站 – 进出口贸易，猎头，生意咨询杜鹏飞私人网站 – 进出口贸易，猎头，生意咨询杜鹏飞私人网站 – 进

 

打算进口的货（葡萄酒也有等等）

进出口国际贸易资讯

LOREM IPSUM (乱数假文 ) 在生意咨询杜鹏飞私人网站 - 进出口贸易，猎头，生意咨询杜鹏飞私人网站 - 进出口贸易，猎头扎心了老铁，生意咨询杜鹏飞私人网站 - 进出口贸易，猎头，生意咨

LOREM IPSUM (乱数假文 ) 生意咨询杜鹏飞私人网站 – 进出口贸易，猎头，生意咨询杜鹏飞私人网站 – 进出口贸易，猎头，生意咨询杜扎心了老铁鹏飞私人网站 – 进出口贸易，猎头，生意咨询杜鹏飞私人网站 – 进出口贸易，猎头，生意咨询杜扎心了老铁鹏飞私人网站 – 进出口贸易，猎头，生意咨询杜鹏飞私人网站 – 进出口贸易，猎头，生意咨询杜鹏飞私人网站 – 进出口贸易，猎头，生意咨询杜鹏飞私人网站 – 进出口贸易，猎头，生意咨扎心了老铁询

 

我的明俩前茅中国合伙人

LOREM IPSUM (乱数假文 ) 生意咨询杜鹏飞私人网站 – 进出口贸易，猎头，生意咨询杜鹏飞私人网站 – 进出口贸易，猎头，生意咨询杜扎心了老铁鹏飞私人网站 – 进出口贸易，猎头，生意咨询杜鹏飞私人网站 – 进出口贸易，猎头，生意咨询杜鹏飞私人网站 – 进出口贸易，猎头，生意咨询杜鹏飞私人网站 – 进出口贸易，猎头，生意咨扎心了老铁询，猎头，生意咨询杜鹏飞私人网站 – 进出口贸易，

LOREM IPSUM (乱数假文 ) 猎头，生意咨询杜鹏飞私人网站 – 进出口贸易，猎头，生意咨询杜鹏飞私人网站 – 进出口贸易，猎头，生意咨扎心了老铁询，猎头，生意咨询杜鹏飞私人网站 – 进出口贸易，

 

我的祖国的国旗!

克罗地亚使欧盟的国家，做生意可以特别方便。

 

LOREM IPSUM (乱数假文 ) 生意咨询杜扎心了老铁鹏飞私人网站 – 进出口贸易，生意咨询杜鹏飞私人网站 – 进出口贸易，猎头，生意咨询杜鹏飞私人网站 – 进出口贸易，猎头，生意咨询杜扎心了老铁鹏飞私人网站生意咨询杜鹏飞私人网站 – 进出口贸易，猎头，生意咨询杜鹏飞私人网站 – 进出口贸易，猎头，生意咨询杜扎心了老铁鹏飞私人网站。

 

商行网站正在建立中

。。。

SPACE, SPACE: This 19 August, 2004 NASA Solar and Heliospheric Administration (SOHO) image shows a solar flare(R) erupting from giant sunspot 649. The powerful explosion hurled a coronal mass ejection(CME) into space, but it was directed toward Earth. AFP PHOTO/NASA (Photo credit should read HO/AFP/Getty Images)

On the World Porcupine

Or: Why does Something exist rather than Nothing?

Oneness. Duality. Multitude.

Zwei, hier kommt die Sonne
Drei, Sie ist der hellste Stern von Allen ( Rammstein – Sonne)

 Save Each Other From Togetherness  (Rammstein – Herzeleid)

 That is why, I am sure, a man once grieved that white thread should be dyed in different colors, and why another lamented that roads inevitably fork. (Yoshida Kenko – Tsurezuregusa)

El temor de separación es todo lo que une. (The fear of separation is all that unites.)( – Antonio Porchia – Voices)

 “Something we cannot see protects us from something we do not understand. The thing we cannot see is culture, in its intrapsychic or internal manifestation. The thing we do not understand is the chaos that gave rise to culture. If the structure of culture is disrupted, unwittingly, chaos returns. We will do anything–anything–to defend ourselves against that return.” (Jordan B. Peterson – Maps of meaning)

 Introduction

The best part of inspiration for this text-shaped piece of shit came from:

  1. Rejection (keywords: life, borderline, instability)
  2. Talking with my exes (too many)
  3. Rammstein songs (surprisingly few of them actually)

Other parts are all due to my current situation as a stranger in a strange land, complete with an insomnia (caused by benzodiazepine-withdrawal) and of course, as it usually is the case, an utter confusion with the subject matter. I need to thank to Mr. Jordan B. Peterson for most of stuff here also, and to God Almighty, amazing ex partner Petra, beautiful borderline nutcase Nila, my Mother (not related to the former), my Father, and especially the first hamster I ever owned (forgot the name at this point, but he was a good guy).

The Purpose of this is not to say anything on one matter or another, in order to inform you about anything new under The Sun, or to impart any special knowledge on you that you might already not have. All knowledge and understanding is a from of remembering what once was forgotten. In fact, its almost amazing that everything here-written (but not said) is part of our intuitive nature as a billion year old life-form, and a sentient one at that, and, to increase the stakes, a self-conscious one. The latter is the part of the problem and also the part of the solution: the mere interaction of one’s sentience with itself, that is to say, being’s sentience of its sentience (I see that I see, but I also see that I hear – what English language somewhat mystically but  very appropriately called the mind’s eye). This is the ultimate and obvious cause of all duality (animals know nothing of duality, or language, which is the same thing fundamentally) and hence the multitude as such, and in turn the Mother of all problems, questions, answers, and in fact of everything that exists in opposition to other (that is, every thing that exist, period), as Buddhist ontology firmly expounds. So, what’s the fuss all about?

Being more specific

“The story so far: In the beginning the Universe was created. This has made a lot of people very angry and been widely regarded as a bad move.”

― Douglas Adams, The Restaurant at the End of the Universe

Of course, it is easy, simplistic but correct, to attach significance here to either Oneness (mystic traditions, some religions) or Difference (structuralism, deconstruction, Derrida) as being primal, and even venture into ethics and make them analogous to the good and evil, to healing and suffering (in English word “whole” is etymologically connected to the word heal. Obviously: to heal is to make whole again), and to billion another analogies that exist everywhere from mathematics, biology to physics , philosophy, as if reality is fundamentally fractally structured, and thus we thrive in understanding analogies. But this is for some other essay, where we could focus on Douglas Hofstadter,  my brother in enthusiasm towards analogies.

To further elaborate. The Word (Logos) that was the Beginning was a Word, only because a self-conscious mind can be even thought of having a word to say (or on itself, as we would say: on his mind – hence thinking itself was born). On the other hand, the body is, as a certain absolutely awe inspiring Japanese person called Mishima once noticed, of a completely different nature than language: and he himself questions: “How was it possible that I started to think even before I felt my existence embodied?” (Sun and Steel) . At least he made sure that the ending of his life was a bodily experience, and was beautiful. But the point here is not to trod on, on how the things are this way or another. Why? Because, in fact, they are not. As one Sutra says: things are not what they seem, nor are they otherwise. We can see two (not one?) tendencies here emerging, of making differences where they seem to be none, or equivalences where there are apparently not. As one of the greatest Minds the World has ever Seen has once expounded:

“Hegel seems to me to be always wanting to say that things which look different are really the same. Whereas my interest is in showing that things which look the same are really different. I was thinking of using as a motto for my book a quotation from King Lear: ‘I’ll teach you differences!‘. (…) ‘You’d be surprised’ wouldn’t be a bad motto either.”

Engine of Reality

The whole process of being might as well be called learning (and teaching) the differences, and yes, I also don’t know why he added that remark in the end. But as it might be already obvious, Kent’s quote from King Lear comes from asserting ones dominance over another (poor Oswald, being humiliated and pushed off the stage, to the delight of the King). But the existence as such is existence of a hierarchy – not only the one we are most used to, as in King Lear, dominance hierarchy, but also to the physical and infinite number of other hierarchies nested upon each other – from Standard model of physics to social institutions we dwell in, from biology to chemistry to psychology, from any and every self-regulating automatic system, every feedback loop which has it’s special evolutionary purpose in the service of the Whole, and so ad nauseam. The One at the end of this hierarchy, in our experience – is God, or not even to be named (道), or void as such, or Selfhood (Atman), or even equated to the notions of Good and True and Beautiful (or Truth, Path and Life?). But we also know that our self-reflective subjective experience of ourselves is in fact It itself looking in its own mirror image. The Sun as a cover picture was chosen as an appropriate expression of The Beautiful, The One, The All Giver, but we also understand that It projects its energy on another plane, penetrates the space, makes the difference itself – duality, and multitude, unfold.  There is no other thing aside of this unfolding. This other plane, the cradle of life, is the Earth, which we often endearingly call our Mother. Appropriately the Rammstein song playing while I was writing this part was „Mutter“, meaning of course Mother – which we will first think its beautiful – but at the same time we will know that it is equivalent to death as much as it is to life (going back into one’s mother) but also analogous to orgasm (la petite mort) –  I will not further elaborate on this, but it is absolutely obvious, and more than just “true” (somebody once called this types of truths as meta-truths). And as much as it, the Mother,  symbolizes empathy, we know that empathy is extremely dangerous and tragically counterproductive. So this concept is creative-destructive and our collective unfolding is creative-destructive, and the Love we feel or claim or suppose or identify as the root of All, is the all domineering all prevailing force that unites and separates everything (and every thing) . And as one Mind has once noticed, there is and cannot be nothing either good or bad about it – if Love is the cause of the action.

 

Psychology:

Borderline personality disorder & Love

But let us now be more concrete on this notion of Love. We might not yet want to talk about Love of certain quarks in relation to another (in fact we never do observe quarks in isolation, a thing called color confinement, which has nothing to do with color as you think of it, but it might have with Love), but at least in interpersonal relations – and especially in the more intense kinds  of relationships – we are finding the same mechanism of union and separation. Here comes into play what I always found the most astonishing and intense form of Love, but also the most dangerous, destructive and death craving form: the Love of a person with what is in a DSM-5 known as Borderline (emotionally unstable) personality disorder. Again, it’s almost astonishing to watch this mechanisms nested upon each other unfold in almost real-time: life-times worth of Love in what now seems to be a one brief moment – and it all comes from only one source – the fear of rejection, i.e. the intense dislike toward the idea of separation: the need for unity, but also death, melting in but also against, one another.

I had way too many of those

Okay, and the ways our societies are structured, what do they have to say about Love, in this more cosmic ontological sense of the word as we use it here? You can notice that we are jumping from one nested hierarchy to other. I might as well keep on talking about quarks and astronomy, for instance. But simplicity and clarity behooves me to stop at a  certain point.

Hedgehog’s dilemma

 

Here I will both link and quote Wikipedia, because Schopenhauer explained it better than I ever could, while at the same time his idea is uncannily analogous to what we had discussed before  (click here for Wikipedia article on this concept).

Quote from the article itself:

The concept [of Hedgehog’s dilemma] originates in the following parable from the German philosopher Arthur Schopenhauer‘s Parerga und Paralipomena, Volume II, Chapter XXXI, Section 396:[1]

A number of porcupines huddled together for warmth on a cold day in winter; but, as they began to prick one another with their quills, they were obliged to disperse. However the cold drove them together again, when just the same thing happened. At last, after many turns of huddling and dispersing, they discovered that they would be best off by remaining at a little distance from one another. In the same way the need of society drives the human porcupines together, only to be mutually repelled by the many prickly and disagreeable qualities of their nature. The moderate distance which they at last discover to be the only tolerable condition of intercourse, is the code of politeness and fine manners; and those who transgress it are roughly told—in the English phrase—to keep their distance. By this arrangement the mutual need of warmth is only very moderately satisfied; but then people do not get pricked. A man who has some heat in himself prefers to remain outside, where he will neither prick other people nor get pricked himself.

When Freud went to USA in the beginning of the 20th century, he said his mission was to tame the wild hedgehogs (or porcupines). He found American society to be too unruly, almost barbaric, and in a state of feral collective unconsciousness – society was prickling one another in an unhealthy manner, both mentally and physically, especially in the long run. Of course, ultimately he failed, after his students did their part in creating Sexual revolution in the late ’60s. But here I want to use this beautiful and very well thought metaphor of Freud’s. If there was such a thing as an American porcupine in the 1920s, could we also speak about the World Porcupine, in a Hegelian sense,  Geist– kind of – and its development, especially in recent years? We might also conclude that in Freud’s times – although he thought American porcupines were wild – they were in fact in their best and tamest condition in the last 100 years. Especially if you look at the current problems Mankind is facing – here I don’t want to elaborate on them, because we all already know, nor is this the goal of this text. What I want to do, as somebody who so admires Chinese culture, their political and economical system, language and tradition – to use this knowledge and try to create an idea of a World Porcupine – and maybe even predict the way in which He will behave in the future. So let us first start with the application of Hedgehog’s dilemma in the case of Chinese, or any other sinospheric (Japan, Korea) society. We will see that Schopenhauer’s Hedgehog developed in Prussia and that it is product of liberalism and civil society par excellence, and that Chinese culture and norms use vastly different ways (and yet, quite similar) to achieve the same goal – not to get too close lest they get pierced, but also, avoiding going too far from each other.

Solution in both cases is basically analogous the the Ancient Greek concept of the “right measure” or Golden mean and in Wikipedia (that is, some textbook Wiki is quoting), its is elaborated in this very convincing fashion:

“The hedgehog’s dilemma suggests that despite goodwill, human intimacy cannot occur without substantial mutual harm, and what results is cautious behavior and weak relationships. With the hedgehog’s dilemma, one is recommended to use moderation in affairs with others both because of self-interest, as well as out of consideration for others. The hedgehog’s dilemma is used to explain introversion and isolationism.”

Of course, this is almost impossible to accept from the BPD (borderline) perspective. It is a widely different perception of the world, it is a widely different world, period. But both are manifestation of the same fundamental ubiquitous force of Love, only quantitatively different, with the same essential (and primordial) quality. But it is also interesting to notice that this “middle way” or “golden mean” path of life was a very influential school of thought both in the East and in the West, from Seneca and Buddha, Aristotle and virtually all patriarchs of Buddhism, all  the way to Vedas and other less known scriptures and philosophies. Again, World Porcupine always seems to develop independently from one another and simultaneously, in a truly mystical way.

What does the future bring? 

The Chinese well mannered and distance loving Porcupine will have a peculiar confrontation with the Western much more closer together  (but hurtful, piercing) porcupine constellation. On the other hand, Western pop culture is spreading in China like wildfire in this age of social media and decentralization. Here I am an optimist – although I consider this a profoundly realistic position. It is in everyone’s best interest, it is the work of universal force of Love as we elaborated before, and after thesis, antithesis will bring about the synthesis of this two vastly different world experiences and comprehensions.

Quarks loving each other

Repetition is important

Love manifests as a driving force of Universe (which is a never ending, never beginning play between One and Many – God and Creation – Sun and Earth – Body and Language – I will stop here, but indeed, there are simply too many examples anyway ) . As we see from this analogies – there are many examples of the same process (don’t let me get into quarks again). Sociology, Ontology, Psychology, Physics, Biology: reproduction on all levels – energy, Astronomy, Mathematics. Even the apparently trivial distinction between discrete and continuum is fundamentally based in this analogy. And aporias we stumble upon if we ponder to much, they are precisely the fundamental structure of reality, because this Love is as allusive as God itself (or Laws of Nature modern physics is struggling with, or Language in it’s ambiguity, or Buddhist void in it’s inexplicable, ungraspable and allusive nature (“Turn towards the void and you shall turn It’s back“).  It all falls back to one simple principle.

https://youtu.be/0-BnfC0cuvU

Instead of conclusion

Finally, an ethical turn. What are we ought to do? What is Good?  So far it seems I have made everything reasonably clear. But as somebody who was always overly concerned about the destiny of Mankind, I still wouldn’t be able to properly answer this question – what we ought to do with us, with Mankind?  To not let it die? Why? Because I felt a little piece of me dying at the mere writing of the capitalized question “why’ in the last sentence?  Or, in one sentence, because in I personally know that I am, in essence, It manifesting itself, together with itself – and Others? I don’t know, but it sounds like a plausible enough idea for now. I have yet to see a more – for me personally – intuitive ethical idea by which to act in the world.

Everything

I would also like to just mention the Native American (I think Hopi ) myth of primordial Man and Woman creating Universe by the force of Love, via Divine Copulation:  but this myth also abounds with references to Chaos and Order: this again fits really well into the gist of this theme, especially because this oral transmitted myth is estimated to be 20-30 thousand years old. And of course, these kinds of myths are ubiquitous throughout human civilization, and prehistory, and are obvious meta-truths in which we are, as beings, immersed.  I would like to add more examples here, and I will do so as soon as I get inspiration. I have absolutely forgotten using the Nagarjuna’s doctrine of two truths (let’s say for simplicity sake – Truth from the perspective of One, and conventional truth of duality) as a sort of “solution” to our ” problem here.  But since Nagarjuna also expounds that Nirvana is Samsara, and Samsara is in turn Nirvana, my omission is hardly problematic – since this teaching is, again, as obvious as anything we ever intuitively comprehend. 

Explanations come to an end somewhere.

 What, you scoundrel, you would speak no nonsense? Go ahead and speak nonsense – it doesn’t matter! (Holy Augustine)

 

lā ʾilāha ʾillā llāh

The End

杜布罗夫尼克 – 自由之圣诗

这座城市叫杜布罗夫尼克。以前是独立的共和国，现在是克罗地亚的一部分。每年好多中国人旅行到克罗地亚。

 

 

杜布罗夫尼克人国旗上写的就是”LIBERTAS”, 拉丁的意思是”自由”。

 

 

杜布罗夫尼克人很喜欢自由，这首诗也表达了这样的意思。

https://m.youku.com/video/id_XNDA2Njk3NTcxNg==.html?spm=a2h0k.8191393.bodydiv.5%212~5%214~A&from=s7.8-1.2&source=https%3A%2F%2Fwww.soku.com%2Fm%2Fy%2Fvideo%3Fq%3Dhymn%2520to%2520liberty%2520chinese

https://v.youku.com/v_show/id_XNDA2Njk3NTcxNg==.html?x&sharefrom=android&sharekey=b2a493cb5c7a7c4cc45941fabb8cff159

 

自由之圣诗

哦，美麗的，哦，親愛的，哦，甜蜜的自由，
是上帝賜給我們的寶物。
是我們所有榮耀的真正原因，
是這些森林唯一的裝飾。
所有的銀子，所有的金子
所有人的生命，
都無法償還你的純潔的美麗。

 

这位诗人，文学家叫 Ivan Gundulić。 我把他写的诗歌翻译到中文。

Kineska ideologija, Avengers, sloboda vs. kolektivizam

Kina

Koji kurac Franjo?

Općenito nisam nikakav veliki fan superhero filmova i stripova, ali jednom mi je jedan fan žanra čije misljenje izrazito cijenim rekao – ta osoba je doktor znanosti politologije i generalno vrlo bistra – da se radi o filmovima koji su ideološki par excellence, pritom konkretno referirajuci na Avengers (2012). Tada mi se to nije cinilo osobito bitno, ali u meduvremenu sam naucio da se radi o vrlo bitnom zanru, upravo jer prikazuje svijet crno-bijelo i pojednostavljeno, i daje nekakav destilat trenutacnog stanja globalnog duha vremena. To je naprosto moderni ekvivalent starih politeistickih mitova i arhetipova, koji simbolicki i posredno otkrivaju stanje i raspolozenje kolektivne svijesti jedne kulture. Ono sto me dodatno potaklo na istrazivanje (tj. gledanje filma) jest cinjenica da je ovaj zanr izuzetno popularan u Kini. I to nije bez poslovicnog vraga.

Zasto je sad Kina bitna, i gdje si bio ’91. ?

Jednostavno je. Kina prolazi radikalne, ali spore, drustvene promijene. Vecina ljudi je itekako svijesna svojeg manjka slobode u odnosu na Zapad, trziste ucenja engleskog je u konstantom boomu jos od trzisnih reformi i otvaranja ekonomije sedamdesetih, i nikako ne usporava sada kada su im se realni prihodi gotovo udvostrucili u samo 10 godina, niti bih predvidio usporavanje obzirom da se Kina postupno preobražava iz proizvodne i izvozne ekonomije u usluznu ekonomiju usmjerenu na unutarnju potrošnju. Svatko imalo slobodouman planira barem studirati vani, ali i napustiti Kinu u odredenom trenutku – kod Kineza je ovo ipak jasno definirano: Kinez čak i kad ode u dijasporu nikad ne prestaje biti vezan za svoju domovinu, i vratiti ce se barem u njoj umrijeti, te joj pomoci kako god moze (dobar dio mojeg grada recimo izgraden je i financiran od strane kineske dijaspore, zato stari centar ima prilicno mediteranski stil, kao da je Hainan ikad bio portugalska ili spanjolska kolonija. A nije). Slicno gledam i na odlazak iz RH – svakome preporucam, ali apsolutno apeliram na sve da se u odredenom trenutku vrate i pokusaju promijeniti stvari na bolje, mozda kad se uhlijebi pojedu napokon a HDZ-u ponestane sredstava ili voljnih pobornika za kupovanje socijalnog mira da odrzavaju svoju biracku masineriju. Društveni kapital stečen iz strane zemlje idealan je za biznis u zemlji koja je itekako dobra u izvozu (mnogi misle da nismo!), recimo, a na sto se inace sada poslovno fokusiram (konkretno, etericno ulje smilja).

No dobro, na stranu sada ova domoljubna digresija, kakvo je onda stanje u kineskoj politici, obzirom na postepen porast svijesti o slobodi tj. vlastitoj neslobodi naroda? Ovo je jako zanimljiva tema. Ako je vjerovati onome sto sam saznao iz razgovora sa kineskim poslovnjacima, poduzetnicima, umjetnicima, mahom mladima i drugim slobodnim duhovima, clanstvo u Partiji vise nije ni blizu toliko privlacno koliko je nekad bilo. Radi se uhljebljenju u jednu od najefikasnijih birokracija koje svijet poznaje, koje garantira karijeru i za koje je kao prvo i potreban sjajan CV, ali i vrlo sporom napredovanju, radu gotovo bez praznika, i to dosadnom, kafkijanski-birokratskom radu, bez puno mogucnosti za neki self-expression i samoinicijativu. Ovo samoizrazavanje bitan je element zapadne liberalne kulture (i pop kulture) i jedan od najbtinijih obiljezja osobne slobode, ali je takoder kulturni element cesto vrlo destruktivan za vladajuce – jer je kritican, propitkujuc, anti-tradicionalan, revolucionaran (ili barem reformisticki), protiv drzave i protiv regulacije – kinezi bi u konfucijanskom duhu rekli 无法无天 (bez zakona i bez Neba), ukratko, jer je liberalan. Trenutacna kineska ideologija odbija uopce ideju ljudskih prava, civilnog drustva, velike vecine osobnih sloboda (npr. pravo na privatnost), sudstvo je daleko od nezavisnog i svodi se ili na business law ili na kazneni zakon. Ustav je mrtvo slovo na papiru (npr. fun fact: po ustavu je NR Kina zajamcuje slobodu govora) a bilo kakvi zakoni koji bi garantirali pojedincu nekakav leverage u odnosu na drzavu su gotovo nepostojeci. Ovako izgleda sluzbena propaganda koja je istaknuta na gotovo svakom javnom mjestu i koja se svaki dan recitira na radiju, televiziji. Inace jedan od zabavnijih hobija mi je promatranje gdje sve vidim ovu propagandu, sto cudnije mjesto to bolje – npr. straznji prozor busa, taksiji, internet kafici, i slicno:

 

Zacudo, demokracija, vladavina prava i sloboda su na popisu, ali naravno, tu se misli na kinesku verziju istih. Vec sam pojasnio kinesko pravo – pod demokracija se u stvari ne misli toliko na izbore koliko na ogroman legitimitet koiji Partija ima i uspjesno odrzava, uglavnom na temelju gospodarskog rasta, i sna o revitalizaciji nacije kroz izgradnju vojske, globalnih politickih i ekonomskih utjecaja npr. Novi put svile, i slicno. Takoder valja napomenuti, a ovo je ono sto sam primjetio da razni kolumnisti u RH tragicno promasuju (tnx Jutarnji), kineska vlada itekako mari za ono sto gradane muci. Ogromni novci konstantno se trose na istrazivanje javnog mnijenja i KPK je poznata po tome da aktivno mijenja svoje politike u skladu sa pulsom naroda – npr. nedavno ukidanje zakona o jednom djetetu sto je dugo bio velika prepreka – barem urbanom dijelu populacije gdje se provodio – u ostvarenju necega sto bi mi na Zapadu smatrali temeljnoj i neotudivoj osobnoj slobodi. Pod sloboda se na ovom plakatu valjda primarno misli na ekonomsku, i novac je u kineskoj kulturi usko vezan za slobodu (cak i vise nego kod nas!), ali osobne slobode tu su kazem, iz perspektive sluzbene ideologije, puno manje bitne.

Dobro, kakve veze ima Avengers (2012) sa svime ovim?

Ukratko, vec u prvih 20 minuta filma ideologija je jasno izlozena: Loki, ambivalentni i kaoticni bog kojeg je tesko objasniti ali koji je najvise vezan uz arhetip prevaranta – saljivca (eng. trickster nema dobrog prijevoda u hrvatskom), tako da je analogan recimo Jokeru, dolazi na zemlju i zeli ju “osloboditi”. Osloboditi od cega?

 

Od slobode. Svida mi se dupla negacija ovdje i orvelovski stih. No sto Loki nudi zauzvrat, ako je sloboda, kako kaze, laz? Loki nudi mir. Ovo je jako zanimljivo – jer u kini je mir vrlo bitna temeljna vrijednost usko povezana sa idejom harmonije (gore na slici), pa tako i drustvenog poretka, tradicionalnih vrijednosti i konformizma. Dakle necega sto je u ocitoj suprotnosti sa osobnim slobodama – i sa glavnom ideloskom idejom ovog filma – slobodom kao takvom. Ovdje mi je super vidjeti kako ce onda kinezi prevesti “mir”. Jer ako ga prevedu kao “heping” (najdoslovniji prijevod) ili “hexie” (spomenuta harmonija) onda ce glavnog antagonista filma staviti u ulogu arhetipa kineske kulture. 😀 Cenzori zaobilaze ovaj problem namjernim netocnim prijevodom. Mir je preveden kao “anning” i, iako je ovo formalno tocno, ocito je iz konteksta da ta upotreba nema smisla. “Anning” nema nikakve ideoloske ili politicke konotacije, nego naprosto oznacava subjektivno iskustvo smirenosti. Kada bi Loki rekao, sto bi bio precizan prijevod – umjesto slobode dati cu vam heping, to bi naprosto bilo skandalozno i film bi bio ono sto kinezi nazivaju: 反社会   – protudrustven.

Morpheus dobro razumije Lokijev double-speak:

Opet, situacija nije toliko crno-bijela – Loki je ipak ovdje puno jasniji arhetip totalitarizma, i to film nimalo ne skriva. U sceni sa pocetka filma, u Njemackoj, Loki koristi svoju moc teleportacije i zastrasivanja, da zapovjedi grupi od stotinjak njemaca – slucajnih prolaznika – da mu se poklone. Na taj prizor jedan naravno ustane i kaze “not to you“. Ali ocita referenca na Hitlera postaje ekspicitna kada, naravno, Captain America dolazi u scenu i kaze svoj line: ”You know, the last time I was in Germany and saw a man standing above everybody else, we ended up disagreeing.“. Loki je tako prije arhetip Führera, Velikog Vodje, militaristicke odanosti cilju, i blizi je japanskom nacionalizmu npr. ideologiji koju je izvrsno ozivotvorio Yukio Mishima svojim zivotom i djelom (i smrcu) – a koji je najdalje i suprotnije od liberalizma koliko je to moguce biti.

Ipak, postoji jako puno toga u filmu sto je u suprotnosti sa kineskim dozivljanjem politike i zajednickog zivota. Primjerice, u ovoj sceni njegov brat Thor pita Lokija, koji je upravo izrazio svoju zelju za apsolutnom globalnom dominacijom – “Zar ti mislis da si iznad njih (ljudske vrste)?”, na sto Loki bez oklijevanja odgovara potvrdno. Thorov ideoloski protunapad?

Ovo je u bitnoj suprotnosti sa kineskim shvacanjem vlasti. Xi Jingping je puno blizi Lokiju, Fuhreru, nego Thoru, po vlastitim rijecima evidentnom liberalu. Kinezi obozavaju Xi Jingpinga, i to sasvim doslovno, jer ga shvacaju na neki nacin bozanskim i iznad njih – to su mi osobno rekli (tj. zena mi je rekla – ali drugi kinezi naprosto show dont tell zive ovu istinu). “On nije i ne moze biti jedan od nas“. On je, gotovo bi se moglo reci, u skladu sa starim konfucijanskim ucenjem, car, onaj kojem je Nebo osobno dalo mandat, dakle Sin Neba. A obzirom na ogromu razinu meritokracije u kineskom sustavu – mogu odgovorno reci da je Xi Jinping s razlogom obozavan – ne mislim da je povijest poznavala puno lukavijih i genijalnijih makijavelstia – a istovremeno umjerenih i snaznih licnosti. Onaj tko je u kineskom meritokratskom sustavu nakon 50 godina borbe uspio izaci na vrhu, ocito je above naroda kojim vlada, i po kinezima, sa dobrim pravom.

U Kini je hijerarhija shvacena uvijek pozitivno, a autoritet ima sasvim drugacije konotacije (na Zapadu je gotovo nuzno los). Anegdota: jednom sam sa zenom gledao dokumentarac o Meksiku i kartelima – narod naravno ne voli policiju i u jednoj sceni ju otvoreno vrijeda i napada (policija zeli provesti zakon i zaplijeniti oruzja, ali kako ce se onda jadni ljudi braniti od kartela?).  Zena sva u cudu: “zasto oni mrze policiju?!“. Ne znam gdje da pocnem s odgovorom, ali ovo dobro ilustrira da kinezi gotovo nikad uz vlastitu policiju ne vezu nekakve negativne pojmove, dok na Zapadu barem 50% populacije cvrsto internalizira ACAB princip, u svom svojem liberalnom buntu.

Sto buducnost nosi?

Ne ocekujem nikakve nagle prevrate, ali svakako postupni hegelijanski rast u svijesti o slobodi. Rast u bogatstvu i svijesti o trenutacnoj neslobodi dovesti ce do sve liberalnijih zakona, ali ce istovremeno poluge vlasti biti cvrsto jednostranacke i tipicno kineske, barem u dogledno vrijeme – KPK pokazala se nevjerojatno sklona velikim reformama. U svakom slucaju, zanimljivo je pratiti situaciju iz prvih sjedala.   🙂

 

 

Lorem Ipsum prikladno kineske tematike

Kina, Povijest,

        Opaska autora: oduvijek mi se sviđala Wu Zetian. Povijest ne poznaje puno lukavijih, makijavelističkijih, i zanimljivijih ličnosti. Tekst dolje je o njoj, i sluzi kao lorem ipsum, priznajem da sam ga copy-pasteao (kopipejstao?) sa, vjerovali ili ne, dnevno.hr-a. Nije loš, iako vjerujem da bih napisao puno bolji tekst o njoj, cak i sa svojim skromnim znanjem. Serem. Kako god, zanimljiva žena, jednak Smišlja kako da ubije nekog o kao sto je zanimljivo koristiti lorem ipsum koji ima neki smisleni sadržaj.

 

         Dana 17. veljače davne 624. godine rođena je kineska carica Wu Zetian, jedina žena koja je ikad zasjela na kinesko prijestolje. Wu Zetian rođena je u bogatoj plemićkoj obitelji te je kao dijete naučila pisati, čitati i svirati, što je bilo neobično za ženu u to doba. Već s četrnaest godina postala je konkubina cara Taizonga, kojeg je oduševilo njeno znanje o književnosti i povijesti, pa ju je postavio da radi administrativne poslove na carskom dvoru. Nakon što je car umro naslijedio ga je njegov sin Gaozong, a Wu je poslana u budistički samostan, što je bila tradicionalna sudbina carevih udovica. No, Gaozong je bio fasciniran njenim sposobnostima i ljepotom, te ju je za nekoliko godina vratio na dvor i uzeo za svoju konkubinu.

Nakon što je rodila dva sina i zadobila carevo povjerenje, postala je suparnica carice Wang. Wu je ovom prilikom prvi puta pokazala nemilosrdnost po kojoj je kasnije postala notorna – navodno je ubila vlastitu kćer i za to okrivila caricu Wang. Car nije saznao za prijevaru te je 655. godine uzeo Wu za svoju novu caricu umjesto Wang, koja je uskoro nakon toga smaknuta.

Nova carica počela je aktivno sudjelovati u upravljanju državom, predložila mnoge reforme u poljoprivredi, poreznom sustavu, povećanju učinkovitosti rada itd. Već 660. godine car je doživio moždani udar, čime je carica Wu de facto preuzela vlast u svoje ruke. Bila je potpuno nemilosrdna prema bilo kome tko joj se suprotstavio – sve ih je dala zatvoriti ili pogubiti, uključujući i članove vlastite obitelji. Car Gaozong umro je 683. godine, a carica Wu je držala stvarnu vlast tijekom vladavina njegovih dvaju sinova, Zhongzonga i Ruizonga. Godine 690. Wu je uzurpirala prijestolje i osnovala novu dinastiju nazvanu Zhou, sa središtem u gradu Luoyangu.

Vladavina carice Wu bila je zapamćena po nemilosrdnosti i okrutnosti nje i njenih službenika. Ipak, pokazala se uspješnom vladaricom pod čijom je vladavinom unaprijeđeno gospodarstvo (posebno poljoprivreda), poboljšan položaj seljaka, proširene granice carstva, te omogućeno talentiranim ljudima iz nižih društvenih slojeva da postanu članovi državne uprave. Bila je veliki pobornik budizma, te su u njeno vrijeme izgrađeni mnogi budistički hramovi i spomenici. Vladala je do 705. godine, kada je svrgnuta državnim udarom, kojim je ujedno vraćen na vlast njen sin Zhongzong i time dinastija Tang. Umrla je iste godine, te je sahranjena u grobnici blizu današnjeg grada Xi’an.  (to je u to vrijeme bio najveći grad na svijetu, također i prvi milijunski grad i prvi grad u kojem je sustavno proveden cenzus stanovništva. Tada se zvao Chang’an, što bi značilo, da koristim engleski ipak, “perpetual peace”. Lijepo ime, i veoma kinesko. op. f. )