All posts by Franjo Tušek

About Franjo Tušek

Croatian Chinese expat interested in anything and everything. Business, neurochemistry, philosophy, economy & and arts, to name a few. Also, a Chinese son-in-law. Quasi-Buddhist Omega Megalomaniac

OUTRAGE ABOUT NO OUTRAGE “How blatant lying is job description of NYT employee”

Original article being criticized here What Chinese Outrage Over ‘3 Body Problem’ Says About China  (short answer: whatever they want you to think. shorter answer: nothing)

Problem with this article starts at it’s very title, and many a problem come up in form of half-truths, omissions, non-obvious contradictions, exaggeration – the list could get worse, but umbrella term “intellectual dishonesty” covers them all.

Let’s do this one by one, starting from the title – “Chinese outraged”: no, a small subset of at maximum 20% of another subset – the people who watched the show – (and this is highly exaggerated guesstimation – certainly much less) of the Chinese population, and in that subset, of a certain age demographic and preferences, are outraged – simply put, more nationalistic and patriotic types. Those, as we all know, tend to be the loudest. Furthermore, generally speaking about “China” in singular, as the author/editor have done, is problematic (and dishonest, and wrong, and common journalistic practice), but that is for another essay. To get back on the sub-subset of people who actually watched the show, according to SCMP, BitTorrent downloads spiked at 90500 first day and waned after that – including other services, Baidu cloud and different ways of circumventing bootlegging, the total number is notoriously hard to estimate – for sake of brevity and because of shadowy nature of these methods, we will say it is just about couple million people, as a WAG (wild-ass-guess). This is one tenth of one percent of Chinese population. No further comment is needed.

Problem #1 – in a word: absolutely gross generalization to the point of mocking reader’s intelligence. In more words: clickbait horseshit pandering to sinophobic audiences, doing the job of both State Department and publication’s (NYT’s) self-interested “bottom line” at the same time, while disregarding, nay, actively spitting in the face of Plato’s ideal of the Good, the True, the Beautiful (being one and the same thing). Implying article is evil, deceitful and disgusting.

2. Ironically, even the comments author cites at the beginning of the text, e.g. the Weibo comment first mentioned, on the topic of Cultural revolution, have the same problem as we’ve already said previously. That is to say, Li Yuan (the author) is not commenting on this Weibo comment – but frames it in the last part of the passage to be interpreted by the reader, while she cunningly sets up a half-truth based narrative on perception of Cultural revolution in China in the first part of the very same passage. This manipulation tactics game gets worse: I should use 2.2 since next point is a subset of this one, but let’s not get technical.

Problem #2 in a word: half-truth. In more words: carefully crafted narrative that is mostly true, but untrue in the most important part.

3. The use of the term “heavily censored”, in the context of discussion of Cultural Revolution in China, is immediately contradicted by the examples of public discourse in China about that very topic, which the author cites. But here I need to add my own experience as an expat in China and a sinologist wannabe: subset of people who are interested in politics, ruling class, economy and everything (inter)related know exactly what and how happened during that destructive period. The author seems to understand it, but doesn’t say it explicitly, and although her point that showing a gruesome display of violence is too much to bear even for the mentioned subset of Chinese netizens, it doesn’t logically conflict with the fact that – although being censored when it reaches too many eyes on Weibo – there is a vibrant discussions of all political topics in China, especially Cultural Revolution in recent years (as she confirms herself). To add to this point, even Xi Jinping is known to be quoted as someone who considers Cultural Revolution a net benefit, since it created a generation of strong people – perhaps drawing from his own example. This is not censored – so again – where is this heavy censorship? Does it weigh 10 pounds or 100kg? How does one even quantify censorship? We shall never know, but maybe Li Yuan or her editor can explain this to us! And not to indulge in whataboutisms (tu quoe que). but isn’t omitting topics such as Seymour Hersh’s research on Nord Stream 2 sabotage, or Aaron Bushnell’s self-immolation worse kind of censorship; for illusion of freedom is worse than being aware one is lacking freedom? It should be noted, even the author (Mrs. Li) concedes that Liu Cixin’s novel had exact same depiction of violence during the Cultural Revolution, but he had to put it in the middle of the first book, not the beginning as in the TV show. If that is “heavily” censored, we would like to see mildly-censored version. Not the mention her wild guesses about this or that year in which the novels could have been published (2004 yes, 2007 no) she offers no explanation to these notions.

Problem #3 in a word: inconsistent. In more words: morally wrong, factually incorrect, logically unsound, most probably “heavily censored” by her editor. Talk about projection. Before next point, it needs to be added:

4. The arguments that the Chinese netizens make on racial diversity and political correctness (simply put: wokeism) are all solid and irrefutable, even more so, anyone familiar with Netflix’s track record understands all too well how ridiculous (to the level of being mocked in memes) their productions end up. Polarization that is happening in USA – country where no side will accept the next POTUS and is on the verge of civil strife; infected by the mind virus of wokeism, “subtly” controlled media that we already mentioned (getting less subtle as legacy media loses ground) – all of these things are something as foreign to a Chinese person as metric system is to an average American. Worse – this is something completely foreign to Chinese mentality, it is alien to them, unthinkable, as is in all other Confucian countries and territories. As for mentioned virus of wokeism: one example illustrates the unprecedented craziness of American society: back in 2020, prof. Greg Patton of USC’s Marshall’s School of Business used the common Mandarin Chinese filler word in his Communication class via Zoom (which is ironic in itself), and later became viral: the Chinese word sounds like the N-word (provided one has good imagination or psychotic disorder) and he earned himself a suspension and vitriol of the mob Justice Warriors of unearned moral grandeur. Even crazier: the parallel between intellectuals being canceled and ostracized in comparison to The Cultural Revolution would be terribly funny if it wasn’t so profoundly sad. This seems to have flown over Li Yuan’s head like the Chinese spy balloon, and it is about time to fire the missiles. In that spirit: there is a joke in China that vividly describes the American political situation and Chinese understanding of it, and goes as follows:

Chairman Mao arises from the grave and speaks to the contemporary Chinese populus:

Mao: Are the people able to eat their fill?

Us: They are overeating, even thinking about loosing weight!

Mao: Do capitalists still exist？

Us: They’ve taken all their businesses abroad.

Mao: Has steel production surpassed that of Britain and the USA?

Us: City of Tangshan alone exceeeds that of USA as a whole!

Mao: Have we won the political dispute against the Soviets?

Us: They collapsed by themselves!

Mao: Has imperialism been overthrown?

Us: We are the imperialists now!

Mao: And how about my Cultural Revolution?

Us: Oh…It has moved to America.

(For the sceptical reader，author (CaesarInChina) heard this joke about 10 years ago – Chinese are acutely aware of American situation, while American understanding of China amounts to less than nothing (it would take some to get to zero).

Problem #4 in a word; y’all fucked.

Here, for the next point, which might be wrong, but ’tis but a self-conscious speculation:

5. The author seems as if the last time she was in China was in her past life, that is to say: never. But she was. Nonetheless, it doesn’t seem she has any connection or understanding of Chinese people except in her name. All of this is obvious from every single previous point, while NYT editors are using the identity politics card i.e. her, to make the article more “credible”. Here we mean no harm, but as a rule, overseas Chinese who go to America are notorious in China for being sons and daughters of corrupt government officials, who in a creative manner of “capital flight”, flew over the Pacific to find safe haven in the capitalist oligarchy. It is merely rule of thumb or a very crude heuristic tool; we do not imply anything about the author whatsoever, but simply stating the fact of how thus described people are perceived in China. After all, the Chinese word for a “traitor” is maiguozui (sell-country-criminal, literally, character for character).

Problem #5 in a word: pure ignorance or intentional mallice. We do not know which one is worse, but we suspect both.

6. Desert should be served last: the fact that the author, overseas Chinese writing on “outrage” about Netflix adaptation of Liu Cixin’s novels (trilogy) never once mentioned original Chinese adaptation is at best mind-bogging and unfathomable, illogical to the point of being a true enigma, and at worst a calculated manipulation which if wasn’t done, would uproot the whole narrative of the article, point by point. Not to mention it doubles as a commercial for Netflix. It gets even worse: Chinese version has 30 episodes, elegantly, 10 per book, while it lacks the unnecessarily melodramatic and all too common moments of the Netflix version, which is, as if things are not bad enough, dumbed-down to the level of an 18 year old STEM freshman with developmental problems. In the US with all the incredible school system advantages (here we quote global PISA ratings. Later).

Problem #6 in a word: Chinese version does not exist, and yet it does.

Addendum: Authors Franjo Tuschek and Olle M. Gustafsson admit that we are set to destroy the whole publication (NYT), but not because we dislike it, as we don’t even care to read that shite, but because this particular article was abysmally dreadful to the very core of all that is holy and decent. (SLAPP lawsuits are more than welcome)

– We found out were notified by our MSS handlers that Li Yuan previously worked for Xinhua, which gives credence to our suspicion of government “federal family” connections, but also indicates her writing as a form of very personal vendetta against those who slighted her. This way of writing cannot be objective, rational or decent – no bloody wonder this article is the biggest shit since the publication of Protocols of Elders of Zion. And this is a good place to stop.

 

 

Brief on the 20th Politburo Standing Committee of CPC one 1h after announcement

Kina

SHORT REPORT

 
 
Li Qiang – Xi’s man, through Zhejiang connection, as leader of Shanghai usual choice (new member)
 
 
 
 
Zhao Leji – Xi’s man since 2017 and member since then key in anti-corruption drive (Commission on Discipline also since 2017, and PBSC member since)
 
 
 
 
 
 
Wang Huning – Xi’s man since long time ago but also grey eminence to Jiang and to Hu, credited with many feats of propaganda, soft power and even One Belt One Road, China Dream etc., many offices, old member and only old member together with Zhao Leji
 
 
 
Cai Qi – New member, Xi sycophant and as a G.S. CPC of Beijing, logical choice
 
 
 
 
Li Xi – The only new member that I haven’t been able to directly tie to Xi, but as the boss of “Factory of the world” Guangdong province, important pick
 
 
 
 

Ding Xuexiang -Xi’s man from the Shanghai days (pre-2012), Secretariat and some other offices akin to “Chief of staff”,  key aide but nothing notable, as with Cai Qi
 
 
CONCLUSION
PBSC was even before this change very much in the Xi’s grip, but now control is virtually absolute. 

 

END OF REPORT

 

 

O Cirkusu pandemijskog narativa ili: zašto ste svi u krivu

America, China, Covid19, društvo, filosofija, Kina, Ontology, Philosophy, politika, Prophecies, Psihologija, SARS-2-CoVID, Trump, USA, , , , , , , , , , , , ,

Franjo, o čemu ti?

 

Kao prvo, bitna napomena – ovaj esej nije o pandemijskim mjerama, nije o dobrom ili lošem kriznom pristupu, a ponajviše ne namjerava biti unutar uobičajenog diskursa kulturnog plemenskog rata kojem svjedočimo na društvenim mrežama diljem svijeta. Ovo je samo pokušaj analize i objašnjenja kako je do tako kaotične i toksične situacije došlo. Kako to da postoje toliko dijametralna poimanja dobrog i lošeg pristupa u situaciji gdje su činjenice lako dostupne svima? Ukratko, svjedoci smo kriznog stanja, kao prvo ideološkog (društvo – pojedinac), vezano, i etičkog (ljudski životi – ekonomija), pa i epistemološkog (kojem izvoru vjerujemo i zašto? Te da napravimo puni krug nazad ka ideološkom, odnosno političkom – koja je uloga eksperata?). Krizno stanje popraćeno je sa i prije opasno visokom razinom polarizacije političkog spektra, o kojoj je već tradicionalno pisati, ali i zamorno čitati, znam, ali ne mogu se oteti dojmu da većina i dalje ne shvaća važnost iste. Pa neka bude naglašeno. Nadalje, zbog razmjera ludosti koje jedno takvo anomično i za društvo razarajuće stanje dovodi u svojim ekstremnim pojavama, ovdje ću ubuduće cijeli taj krizni kulturni kompleks krstiti Cirkusom. Misija će ovdje biti – kako sve navedeno objasniti na jedan elegantan, objedinjujuć i jednostavan način, a pritom što bliže pogoditi istinu stanja stvari, koliko god nekom nužno subjektivnom takvo nešto bilo u mogućnosti. Sekundarno, pokušati ćemo pronaći način kako možemo barem težiti vratiti se u neku normalu, stanje koje liberalno i demokratsko društvo podrazumijeva, određenog slaganja barem oko temeljnih principa društvenog ugovora, ili stvarnosti kao takve. Ali nije jasno da će to biti od ikakve koristi. O tome ukratko; jer su tehnološki procesi koji su katalizirali ovo stanje u praksi nezaustavljivi, ali o tome ćemo malo kasnije. Niti će itko regulirati klikbejt model, niti ljudsko ponašanje, primjerice, čitanje isključivo naslova članaka (i viralno širenje samo slike a ne linkova istih, konačno stvorivši toksični fake news mem sui generis).

 

Osnovna teza

„Sukob kojem svjedočimo samo je jedna – tehnologijom doduše snažno potencirana – suvremena manifestacija vječne tenzije između društva i pojedinca.“

 U ovom slučaju i konkretnije, sukob je uzeo formu bitke javnog zdravstva (društveno dobro i kolektivizam) nasuprot osobnim slobodama i ekonomskoj koristi (pojedinac i liberalizam, tržište i kapitalizam). Možda moram naglasiti da osobno kao politički pragmatist i amaterski filosof ne preferiram niti jednu od tih ideologija, nego vjerujem u pravu mjeru (formuliranu i kao zlatna sredina, ili srednji put) kao nešto optimalno ili idealno (i istinito i lijepo, valja dodati). Ali tako ni društvo ni ljudska priroda ne funkcioniraju, niti naši tribalni nagoni dozvoljavaju, a sukob je zauzeo apsurdne razmjere koji prijete samom temelju civilizacije Zapada, da budem samosvjesno dramatičan (uz samo polovičnu hiperbolu, s obzirom na trenutačnu atmosferu u američkom javnom diskursu). Društvo koje se ne slaže oko temeljnih aksioma ne može opstati, ili se barem meni ne čini da postoji način na koji dugoročno može (ovo je donekle blaže u RH nego drugdje, ali poznato je da kasnimo. Tipično).

 

 

Dva plemena te njihov nastanak

Protivljenje nošenju maski, “brnjica”, odnosno uopće percepcija da su maske nekakav udarac na slobodu, prije deset godina bila bi ideja van svake pameti, naročito u društvu čije je probleme uopće teško nabrojati, na stranu da kvalitativno također nisu puno gori. Što ne znači da je odgovor najgoreg ekstrema sa suprotne strane, recimo, čuveno kinesko zavarivanje stanova zaraženih, imalo manje ludo; dapače, evidentno je nama u liberalnim društvima potpuno nezamislivo (ali tipično kineski represivno). Nadalje, koliko god istovremeno karantena Hubei provincije bila neprikosnoveno postignuće, koja je uz druge mjere doslovno istrijebila virus unutar granica Kine (baš kao prvi SARS godine 2003.), takvo nešto samorazumljivo je u konfucijanskim kulturama, ali naprosto nemoguće na Zapadu. Ali još blaže, više nije posve jasno koliko smisla ima inzistiranje na više ili manje oštrim mjerama. Koliko odgađaju ionako neizbježno? Koliki demokratski legitimitet imaju, i gdje? Kakva to čudna konzekvencijalistička etika stoji u pozadini morbidnog računa žrtvovanja ekonomije ili života, naročito u kompleksnom međugeneracijskom kontekstu? O protivljenju cijepljenju ne namjeravam ni pisati, niti se tu išta pametno može reći, osim da, politički, obje strane imaju, čini se, sasvim legitiman politički stav (samo u ovom slučaju, ali manje ili nikako legitiman za izuzetno opasno protivljenje ikakvim cjepivima). No, ono što je posrijedi je jedno apsurdističko pretjerivanje u oba narativa, a koje je dio diskursa echo chambera („ječnih komora“?), gdje svaka strana biva izložena samo najekstremnijim primjerima druge strane, a istovremeno mahom nekritički prihvaća doktrine svojeg plemena. Ali, ovo je u srži proces koji traje čitavo prošle desetljeće, s naglaskom na poznih nekoliko godina, koji je imao jedan od bitnih uzroka u globalnoj financijskoj krizi 2007-2008. te potpunom gubljenju povjerenja u vladajuću plutokratsku elitu, zatim dosegao prvi očiti vrh 2016. izborom notornog Donalda Trumpa, a sve popraćeno ubrzavajućim i moćnijim utjecajem misterioznih i sveprisutnih algoritama koji maksimaliziraju ekstreme u emocijama i stavovima (zbog specifičnog poslovnog modela u koji sad ne mogu ulaziti). Naziv post-truth bio je pun pogodak za tako nastalo razdoblje alternativnih činjenica, što je čuveni gaf koji je, poput mnogih gafova kroz povijest, savršeno opisao stanje zeitgeista. Tako da je u tom smislu teren za Cirkus bio već dugo i dobro pripremljen. Ustvari, bilo bi pravo čudo da Cirkus nije nastao. On je poput rata, znanosti ili filosofije, oduvijek postojao, te strpljivo čekao svojeg najboljeg agenta i praktikanta. Cirkusanta; čovjeka.

 

Dvije Kulture – Dvije Slobode

Kao prvo, kratka kritika liberalnog uma. Po meni, postoji zanimljiv fenomen desenzitacije na postojeće slobode. Čini se da što više pojedinci sloboda imaju, to jače postaju osjetljivi i na najmanji percipirani (ključna riječ) napad na slobodu. [možemo reći i hipersenzitacija na smanjenje slobode op. a.]. Maske, cijepljenje, potvrde i slično – ali koliko daleko ide ta iracionalna pojačana osjetljivost: kao pripremu za ovaj tekst intenzivno sam i dugo pričao sa oba plemena, i ne mogu naglasiti dovoljno, koliko je ključno da velik dio ljudi doslovno vjeruje u pripremu terena za uspostavu globalne tiranije. Istovremeno, mahom se radi o najslobodnijim društvima na svijetu, gdje takve ideje najviše uzimaju maha. Ovdje često volim, jer što više to proučavam to očitije postaje, usporediti temeljni doživljaj svijeta i društva pojedinaca s ove strane spektra sa pubertetlijskim stanjem razvoja u psihologiji. Ovdje, kao i ondje, sloboda ne podrazumijeva više odgovornosti, nego se gotovo menadžerski efikasno maksimalizira omjer što više slobode za što manje odgovornosti. Ovdje, kao i ondje, naglasak je na buntu, ključan oblik ponašanja je autentična samoekspresija, osobna jedinstvenost, i nepovjerenje autoritetu (što nije nužno loše, ali nije teško vidjeti da su logički ekstrem teorije zavjera, pseudoznanost i druge divne pojave). Ako bih još onaj gore niz od 2008. preko Trumpa do pandemije proširio na libertarijanski ekstremističke Branch Davidians te Oklahoma city bombings (90-tih), niz bi bio puno jasniji, ali nije toliko bitno istaknuti, niti bih morao baš tu stati. Ipak, bitno je da se radi o kontinuiranom diskursu paranoje koji vuče svoje memetičko porijeklo još od nastanka Sjedinjenih Američkih Država, ili od prosvjetiteljstva, i tako gotovo proizvoljno daleko.

 

S druge su strane kolektivistička društva Istočne Azije koje nisu naviknute na visoki stupanj slobode (da, ne samo Kina), a imaju vrlo razvijenu društvenu svijest koja ima duboko internaliziranu normu po kojoj više slobode dolazi samo pod uvjetom više odgovornosti; i prema sebi, i prema zajednici. Naravno, oni imaju i puno veće restrikcije (ne represivno kineske, nego prilično blage ali učinkovite) koje su lokalno shvaćene ne samo kao nešto što nije napad na slobodu, nego, paradoksalno (ili sasvim konzistentno onom gore poimanje slobode), kao nešto što slobodu, braneći društvo, u biti tek omogućava (čuveni mem o slobodi za ne umrijeti – od spriječivog uzroka). Dakle, Korejac ima slobodu ne zaraziti se, razboliti se, uopće ne brinuti o bolesti te normalno živjeti, ne brinuti da će mu roditelji umrijeti, iako je istinabog prvo mrvicu žrtvovao da bi to sada mogao. Ali i to je upitno, jer većina živi normalno (u pravilu se žrtvovao netko drugi, gdje god je lokalna karantena). Dok recimo Amerikanac iz „crvene” države ima slobodu umrijeti kako hoće, zaraziti koga hoće, ali i izlaziti van, piti, putovati – što god hoće, s dodatnim užitkom ideološkog signaliziranja svoje vrline. Kako je jedan američki televizijski voditelj rekao u kontekstu analogije života bez pandemijskih mjera, vlada nema što tu regulirati – možemo se baciti s litice ako hoćemo (ipak, nije sasvim jasno koliko bi taj fenomen bio zarazan, ili uopće načelno spriječiv). Niti je uopće jasno što je bolje od ta dva fundamentalno drugačija pogleda, ali svaka strana hvaliti će samo svoje, kako to nužno biva.

 Kratko bih obratio pozornost čitatelju da se ovdje dijelom radi i o dvije vremenske orijentacije kultura i ideologija („hedonizam trenutka” slobodara nasuprot „budućnosti usmjerenog” Azijata koji odgađa trenutačnu nasladu). No da nastavimo u tom duhu, razlika je tu zbog ideologije odnosno kulture, ali i zbog psiholoških karakteristika koji u biti ideologiju uvjetuju, osim upravo spomenutih. Libertarijanci tako, recimo, imaju izražene karakteristike više racionalnosti, niže empatije, ali i iznimno više onoga što se zove „reactance“, a definirano je kao „bijes koji osjećamo kada nam netko kaže da nešto ne smijemo, ili nas pokuša kontrolirati“. Druga pak strana ima izraženu empatiju, po svemu sudeći i otvorenost iskustvu Big five tipologije ličnosti, a ionako jaku i često osobno motiviranu empatiju lako projicira i na potpune neznance, kako to u političkim diskursima gotovo uvijek biva (nedavni primjer Afganistana – i ta ideja da je ikoga imalo briga). To da te karakteristike ustvari prethode našem “odabiru” ideologije je zanimljiva tema za neki drugi tekst, odnosno Drugi pogled, ili za knjigu, koje doduše zasigurno već postoje, ali uskoro ćemo se vratiti momentu koji sam eksplicitno dotakao, ali želim razraditi.

 

Kako su kršćani postali Mao Zedong, a komunisti postali katolički sveci

Prvo, među bitne psihološke „orijentacije“ ovdje bih naveo i ljudsku sklonost pretjeranom optimizmu, kao i pretjeranom pesimizmu. Gotovo nitko od nas ne živi u „realnosti“, ponajviše vi koji si upravo slavodobitno mislite „ha, ja sam realist!“. Ovo se očituje možda najviše u načinu na koji tržište vrijednosnih papira funkcionira, ali stvarno, bilo kakvo predviđanje (da ne kažem modeliranje) budućnosti osuđeno je na takvu propast. Dovoljno je pogledati opus futurista 20. stoljeća koji varira gotovo isključivo iz sumanutog i komičnog optimizma u tmurni, depresivni pesimizam, pa naravno nazad; i to među ekspertima i znanstvenicima, dapače, među njima najviše. Sve to ovisno već o nepredvidivim tehnološkim otkrićima, te geopolitičkim igrama koje su ih potencirale, omogućile, te na nejasne načine uvjetovale. Tako su oba naša korona-plemena, svaka u svoje vrijeme, i na malo drugačiju temu, promašila za točno red veličine, ali i dalje svatko to obavezno spočitava svakom, sada doduše manje nego prije. Istinabog, samo jedno pleme je sklonije blokirati ljude ako se uopće spomene da oba (!) griješe, ali to je već druga, i meni osobna, tema, ali testirano i na puno manjem uzorku. Ipak, cijela ova dijalektika optimizma i pesimizma također zaslužuje novi tekst, i taj ću nadam se jednom i zapisati, a zasad neka samo bude spomenuto, kao bitna urođena pristranost kojom smo svi označeni, osuđeni, prokleti. O budućnosti mogu sa sigurnošću reći samo: jao onom što previđa budućnost.

 

 Drugo, još malo o shvaćanju slobode. Naime, ako te dvije kulture (a koje se onda očituju poput fraktala, ali blaže, i unutar pojedinačnih društava) poimaju slobodu na toliko drugačije načine, dobro je da smo definirali što mislimo pod jednom, a što pod drugom. Kao često, da ne kažem uvijek, problemi u filozofiji svode se na probleme u jeziku, značenju, odnosno na semantiku. Pa da ponovimo da je prva sloboda specifična, te da u njoj u biti dolazi do zbrke u klasičnoj distinkciji „slobode za“ i „slobode od“, to je sloboda koja uzima za sebe kao slobodnu upravo zbog toga sto se odriče odgovornosti, kao što smo prije kratko rekli, dakle koja uzima svoj objekt kao temeljno pravo (iz definicije „slobode od“), dakle nužno bez dodatnih uvjeta. „Ja neću nositi masku, ja nisam odgovoran prema nikome, ja nikome ne dugujem ništa“, da citiram prijatelja. Druga sloboda, ona kolektivistička, nužno veže koncept više slobode sa proporcionalno više, svakako ne manje, odgovornosti, barem u velikoj većini slučajeva (vrlo niska razina  osobne slobode odnosno „slobode od“ društava Sinosfere). Ali u biti to je i ona tradicionalistička sloboda, barem svojstvena zapadnim tradicionalizmima. Zanimljivo, neki su tu protiv vlastitih principa, primjerice, protiv principa svetosti ljudskog života, a kojeg su mnogi tobožnji katolici naglo izgubili. Ali u tom drugom shvaćanju slobode, odnosno u toj opreci samoj dolazimo do bitnog problema. Obje strane su za slobodu, tu nema sumnje. Ovo je truizam na razini šestogodišnjaka koji, priupitan, intuitivno staje na stranu dobra, pa što će drugo? Ali pitanje je, valjda za nas odrasle – smatramo li slobodu koja maksimalizira omjer onog-što-smijem vs. onog-što-moram-zauzvrat, dobrom, ili pak smatramo dobrom slobodu koja nužno taj omjer ostavlja na 1:1, odnosno, točno onoliko koliko je slobode, toliko je odgovornosti. Naravno, i tu postoji kontinuum, jer neke stvari zaista valjaju biti temeljna prava, a neke ograničene, i to razborito i stupnjevito, u pravilu ne apsolutno. Problem je što je spomenuta polarizacija društva potpomognuta tehnologijom realno uništila te lijepe sive zone gdje istinski život te istinska misao obitava. Pa se fokusiramo na one prve, ali i jer je lakše mentalno baratati ideal-tipovima (koji su istovremeno najviše apstrakcije ali i najčešće konkretizacije, u medijskoj atmosferi u koju smo uronjeni). Samo da se kratko vratimo na tradicionalističku nekonzistentnost u vezi života: ja osobno mislim da je vrhunac globalne kulturne ironije što su mahom kršćanske nacije odlučile maksimalizirati dobit, BDP, kod nas je tu naravno turizam, odnosno čuvena „sezona”, a blaže ili ozbiljnije odstraniti „one koje ionako ne pridonose“ (nego opterećuju sustav), ta kvragu i sa svetošću ljudskog života. Da ni ne spomenemo hrvatsku kulturu kafića i neke vrste osobnog komfora koji je izrazito hedonistički, a vrlo malo kršćanski. Dok je kultura ili pokret poznat po masovnim pokoljima, naročito u novijoj povijesti pod utjecajem maoizma, odlučila štititi baš svaki život pa makar to značilo snažan ekonomski pad (za one koji vole brojke: tri smrti na milijun, drugim riječima, 3 milijuntinke ukupne populacije), a Wuhan i drugi gradovi su trpjeli odricanja i pokoru dostojnu divljenja, ako ona već nije eksplicitno kršćanska. Naravno, svi odgovorni imaju svoj legitimitet za očuvati, i svaka elita radi ono što joj je na kraju u interesu, pa je obrat kršćanstva i komunizma ovdje sasvim slučajan, osim komunitarnog duha obojega. Ali ne može se reći da taj obrat, promatran na globalnoj razini uslijed dekadencije Zapada i uzleta Istoka, nije poetičan, ili simboličan. Da, dobro ste uočili, čitav naslov ovog poglavlja samo je radi ove glupe zamjedbe.

 

 

*

Nema univerzalnog odgovora na ovaj problem, baš kao što nema univerzalnog odgovora na pitanje „Što je dobro?“. Neki ljudi naprosto spadaju u prvu kategoriju, a neki u drugu (rijetki u onu kompliciraniju) kao što svjetonazorski lijevi ili desni stavovi (primjerice, u vezi homoseksualizma ili imigranata) snažno koreliraju sa „osjetljivošću na odurnost“ (disgust sensibility) za desnu opciju, a koja je prirodno distribuirana u populaciji (i desnica u širem smislu, i ta osjetljivost). Ipak, ako težimo nekoj univerzalističkoj etici i spremni smo prihvatiti određene nužno upitne aksiome, možemo reći deontološki, da je dobro da se svaka smrt spriječi, neovisno o ekonomiji; ili pak konzekvencijalistički, da se balansiraju smrti i dobrobit ekonomije, za što veću korist odnosno što veće dobro (za što veći broj ljudi?). Naravno, obje etike mogu dovesti i do suprotnih zaključaka, ali ovako se najčešće manifestiraju u stvarnosti. Isto tako je etikom vrline trivijalno doći do bilo kojeg od tih zaključaka; ili pak ni jednog, kao što ja uporno odbijam, jer sam kul. Ali to samo implicira da će ovaj sukob ostati ovdje još dugo, te da će pronaći još puno šarenih oblika (kao što su prije, ali i sada aktualne, klimatske promijene izazvale). Na kraju, implikacija je da će ostati zagarantirano, dijelom zbog ljudske prirode ali ponajviše zbog načina funkcioniranja društvenih medija, koji monetiziraju ekstremne emocije, da što god dođe sljedeće, nastaviti biti upravo Cirkus. Barem u takozvanim slobodnim društvima, odnosno u liberalnim demokracijama, gdje slobodni javni diskurs postoji. Ne znam za druge, ali ja ću nastaviti promatrati, kao što Cezaru priliči. Ako postoje samo teoretičari (teorija originalno znači promatranje) i cirkusanti, kako kažu na engleskom: that’s not even a choice. Ostalima želim samo da vam Jupiter podari mudrosti, ili da sami odaberete mudro, ako već vaša psihologija ne odabire za vas.

Lažem, potonje je.

Before hello, goodbye

društvo, filosofija, Nino Čengić, Philosophy, , , , , ,

 

That’s an illusion. Just because it’s raw and unedited and flowing through me at the same pace as it is to this keyboard and all the way back to my eyes on the double monitor (why the fuck did I buy the second one?)… where was I, OK, feedback loops? I wasn’t really there but that’s where I got. I guess that’s what this style of writing is all about. He died month ago. More. It might have been me. I feel like he still is. It. He. Me.

This world is the best of all possible worlds, but I don’t think this writing will get me closer to any truth. As we said in the beginning, that’s an illusion, alluring one to which many people eventually subscribe but… We will do anything to run away from the void, so I don’t blame them. Blame, huh. How could I ever blame anybody? Besides, he blamed everyone, look where it got him. I shouldn’t be saying this, but this is either gonna be unconstrained or not gonna be at all. So I should say this. He used to quote that bullshit about meaning. That the problem is not there is no meaning. Problem is actually, ah of course, what else could it be? – that there are too many meanings to choose from. We are overwhelmed with meanings  and we get paralyzed and stuck. I do think that’s bullshit. Show me one. You can’t. I win.

It’s an illusion, this reality isn’t any more raw than the immediate feeling of the fan blowing wind on my chest, or the chirping of birds in this songs sample. Let me check the name. “Thank you” by Mounika. 

Well, if this is gonna work as a sort of obituary, gratefulness would be a good emotion and an idea to stop on.

Thank you, Druid.

Steve Bannon i Ratko Knežević u pohodu na Kinu (ponovna objava & update) 

Since this text about Committee on Present Danger China had suddenly and inexplicably vanished from it's original Croatian news and opinion portal website wwww.seebiz.eu , and since once of the members of the aforementioned Committee is Ratko Knezevic, of whom I want to warn the general public about, I will post it here. All the editing is mine, while the text is wrriten by Branimir Vidmarovic, Croatian expert on International Relations, with special interest in Russian and Chinese diplomacies, political structures etc. English version of this text and other interesting details and updates will be avaiable soon both on this website and my Facebook. For now, the post is intended for Croatian, Serbian, Montenegrin and other ex-Yugoslav south slavic langugage speakers.      -  Franjo Tusek (Francis Tuschek)

The man who masters himself trough self discipline can never be mastered by others. Isn’t it? #sprezzatura #selfdiscipline #shibumi #washingtonian February 11 , 2020, Four Seasons Hotel, Washington DC.
The gigantic ironiy of this Facebook photo self-description will be revealed soon, as we learn that at the age of 57, Mr. Knezevic still didn't "master [himself] in self-discipine", as is examplified by his increasingly erratic behaviour, frequent intoxication etc. The text as is belongs wholly to Branimir Vidmarovic, except the editing and the square brackets at the end of it, including hyperlinks that were added

Steve Bannon i istomišljenici u križarskom pohodu protiv kineske prijetnje

Borac za dobru, svjetlu, nacionalno rascjepkanu, bedemima ograđenu, ali pri tome visokomoralnu budućnost svijeta po mjeri svojih frustracija, Steve Bannon, u svom arsenalu metoda i organizacija sada ima jednu neobičnu skupinu. 

Riječ je o Komitetu za tekuće prijetnje – skupini  konzervativnih lobista koji svojim rentgenskim okom pažljivo snimaju sve tekuće, prošle i buduće opasnosti koje vrebaju na SAD. Prva družina političkih dušebrižnika bila je osnovana 1950. tijekom administracije Eisenhowera. Nepomirljiva i neovisna organizacija je međutim postojala tri kratke godine, sve dok Eisenhower čelnicima nije ponudio radna mjesta u svojoj administraciji. Kako i priliči hrabrim i neovisnim lobistima koji osnivaju hrabre i neovisne organizacije u ime visokih ciljeva, poziv na državni posao nije mogao biti odbijen.

Četvrta iteracija Komiteta koji je svoj fizički i utjecajni vrhunac doživio tijekom Ronalda Reagana bavi se kineskom prijetnjom. Komitet je sastavljen od raznovrsnih bivših vojnih i obavještajnih dužnosnika, ali i nekih ljudi iz ozbiljnog poslovnog svijeta. Zavukao se u tu specifičnu družinu ljudi koji skrbe o sudbini SAD-a pred užasnim milijardama Kineza 5G mrežom kolektivno spojenih na Partijski razum i Ratko Knežević[1][2] iz Aion Grupe — nigerijske energetske kompanije. [?!?]

Impozantni vojno-obavještajno-poslovni Komitet pod idejnim vodstvom velikog kombinatora Ostapa Bendera Bannona već je na prvom zasjedanju pokazao svoju razornu moć. Neprijatelj će sigurno pasti. Na pod, od smijeha. 

Jer, skupština je bila pravi dragulj, jarka poput svjetlosti dvaju Valinorskih stabala koja su čuvala drevnu Ardu od Kineza, paukova i ostalih užasa mračnoga Istoka. Gospoda visoke životne dobi, nostalgijom snažno vezani za Ronalda Reagana, iz umova, rukava i skripti izvlačili su ideje i zaključke kakve nalazimo u domaćem Domazetlošinskom kanonu publicističkog i analitičkog izražaja. 

Da poštovanom čitatelju pobliže dočaram razinu sinologije, kineske ekspertize skupa, citirat ću jednog od govornika, stanovitog Stephena Prya, bivšeg zaposlenika CIA-e čije prezime u duhu Čehova odgovara njegovom zanimanju, ali nas isto tako podsjeća da ga od komičara dijeli samo jedno slovo tog prezimena. 

„Kina je totalitarna država koja je konstantno u ratu. Ideja mira je zapadni konstrukt“ [?!?], rekao je Pry okupljenima. „…U kineskim tekstovima postoje samo pobijeđeni i pobjednik“. 

Sve bi to zvučalo impozantno da kineska kultura, filozofija pa čak i državno upravljanje ne počivaju na konceptu mira kao uravnoteženog stanja između Neba (天) i Zemlje, stihija, vladara i ljudi, obitelji, pojedinca, vanjskog i unutarnjeg.

Yin i Yang? Za Prya nepoznato. Pobijeđeni i pobjednik, zero-sum kultura šahovskog razmišljanja je upravo zapadni dominantan koncept. Kina vrednuje izbjegavanje konflikta, strateško opkoljavanje i stvaranje taktičkih ali neočiglednih prednosti.

I ovo nije samo slučajnost, neka nelagodna devijacija. Neki su govorili o opasnostima kineske farmaceutske industrije. Kamo sreće da je bila riječ o problemima kvalitete, prekusora, čistoći supstanci i proizvodnje, patentima i pravima, odnosno svemu što brine normalni svijet. 

„Kineski Fentanil ubija Amerikance. To je kineski kemijski rat protiv naše mladeži!“ uskliknuo je govornik. [3]

Kako su se redali govornici, postalo je jasno da čitav skup balansira između Davida Ickea i babe Vange sa završenom politologijom na pučkom sveučilištu. Jedan etnički Kinez, religiozni izbjeglica, ponudio je općerazumljivo religiozno objašnjenje jezikom Georgea Busha mlađeg: „Kineska komunistička partija je zli kult“. U isti mah, Kinez je bio oprezan u svome znanju opasnih kultova i jasno razlikovao Komunističku partiju od Kine i Kineza. Ali takve nijanse su bile pretjerano istančane za percepciju okupljenih eksperata za kinesku prijetnju.  

Jedan od govornika je završio svoje predavanje porukom da voli kinesku hranu ali ne želi da je u budućnosti bude primoran jesti dok se drugi toliko zanio da je mrtav hladan i vrlo ozbiljan izjavio da se Kina snažno miješala u američke predsjedničke izbore 1996. godine!

“Kina će uskoro kontrolirati sustav Zemlja-Mjesec“ [?!?], proročio je fantastičnu distopiju treći govornik, pričajući o kineskim nuklearnim i tehnološkim poduhvatima. Četvrti se požalio da Kinezi „utječu na našu djecu kroz svoje crtane filmove“. Naravno, nitko na skupu vintažnih ratnika nije znao da su Pokemoni, Sailor Moon ili One Punch man produkt savezničkih animatora. Možda je mislio na pikantnije crtiće, ali i ti su proizašli iz mašte istih animatora. 

„Šire svoj utjecaj kroz Google“, nastavlja gospodin „i preko drugih tražilica te socijalnih mreža poput Facebooka. Što ti je đavolja dovitljivost, vjerojatno, uvaliti Zuckerbergu kinesku ženu i prodati to svijetu kao brak iz ljubavi. 

„To je direktno miješanje u naše osobne živote, zdravstvenu i genetsku informaciju“, dodao je gospodin.

Kao nepobitni dokaz kineskog zla, jedna gospođa je navela činjenicu da Kina otvara medijske kuće diljem svijeta. I to na lokalnim jezicima! 

„Kineski mediji mame ljude većim plaćama“, poentirala je gospođa. 

U turobnom i znakovitom muku, prisutni su razmišljali o sotonskoj ingenioznosti i aroganciji korištenja veće plaće u svrhu konkurentnosti. 

No, u moru bisernog niza, posebno je sjala izjava gore spomenutog gospodina Pryja. Svoje izlaganje Pry je završio tvrdnjom da je Kina kriva za propast malog američkog čovjeka-radnika. Zbog Kineske ekonomske maligne djelatnosti propale su tvornice i gradovi te porastao suicid i kriminal.

„Žrtve su stvarne. Kada bi netko napravio studiju, kladim se da je više Amerikanaca već poginulo u ovom ratu negoli u Vijetnamu ili od kraja Drugog svjetskog rata“

Upirući prstom u ploču na kojoj je pisalo ime Komiteta, završni gospodin znakovito je uzviknuo:

„Vidiš li ovo, Pekinže? Sada, ovdje, objavljujemo informacijski rat Narodnoj Republici Kini!“

Inspiracija i lajtmotiv skupa bila je često spominjana kineska knjiga „Unrestricted Warfare“ iz 1999. godine, u kojoj dva debelo umirovljena pukovnika, od kojih je jedan u trenutku publikacije knjige već dvadesetak godina bio u savezu pisaca Kine, slobodnim stilom teoretiziraju o tome kako mogu nerazvijene zemlje savladati SAD u neravnopravnom ratu.  Zanimljivu, iako opskurnu fikcijsku literaturu organizatori su tretirali kao kineski generalni plan, demonsku instrukciju nemoralnog ratovanja; dokaz da je Kina oduvijek kovala planove protiv Amerike. [4]

Poput Rusa koji dan danas Brzezinskom podmeću frazu koju nije napisao, o izgradnji novoga svijeta na pepelu Rusije i bez Rusije, ili poput vjere realnost Protokola Sionskih mudraca, ili poput vjere u autentičnost „Plana Dullesa“, članovi Komiteta su iskreno uvjereni da je to to. Look no further, rekli bi. Čak i ako nije istinito, principi i ideje imaju smisla, kažu ljudi koji žive s takvom literaturom. S takvom ekspertizom, energijom i dubinom životnog iskustva, Amerika može spavati mirno.

Ako Komitet poživi. Kineska prijetnja? Not on my nurse’s watch!

 

  1. [Already a notorious Nemesis of mine,  Ratko Knezevic is toroughly well described in this English language Serbian article. From what I have heard, all of the information from this article had been confirmed as 1:1 true by multiple intelligence agencies, while Ratko at a dinner with me refuted it all as a part of a smear campaign by Milo Dukanovic and his enemies. But this might just be a case of “he said… everybody else said?”]
  2. [Talking about smear campaigns, at the same time, he used an influental Croatian publisher and journalist Ivo Pukanic, who was later assasinated via car bomb because he knew too much, to lauch a smear campaign against Milo Dukanovic, at one point Stanko Subotic “Cane” and probably many others. So I guess he would know about smear campaigns. Luckly, my hands are clean. And his hands got other people’s blood (and money) all over them. So I guess this tactic would be futile here]
  3. [Ratko Knezevic claimed this on Facebook many times. He did not respond in any rational way to the argument that it was precisely neoliberal deregulation of the USA pharmaceutical industry, and their lobying power, that led to ten fold over prescription of opioids compared to other countries. Long story short, USA capitalists profited on legal drug peddling, and now the same people are appropriately blaming Chinese smugglers (who operate illegally in China anyway!) for the opioid crisis. Ratko’s / Bannon script, as a response to an irefutable argument: silence. Many people have noticed this behaviour. Sapienti sat.]
  4. [Interestingly enough, R.K. also pointed out this book in many of this public status updates that he wrote exactly during the time after he met with Bannon, right after his Winter skiing vacation. He documented it himself so well on Facebook that it would take any investigative journalist worth it’s salt 5 minutes to connects the dots. More on this later. But for now it is appropriate to mention that he is spreading entirely bogus quotes from this book to spread his Covid19 conspiracy theory, while no viruses or any means of biological warfare was ever mentioned in the book, as far as I can see from the Wikipedia, and while, for Certain, a 20 year old book by two retired PLA Colones did not influence Chinese strategic stance by one bit, as we see today with the new high-tech weapon systems, such as hypersonic glider missles DF-17, notorious carrier killers DF-21D,  and ICBMs DF-41, but also in the new PLA Navy build-up at a pace that the world has never seen before (citation avaiable as per request). The book is simply used as an appropriate “proof” of a giant Chinese conspiracy to take over the world, while it is in anybodies view clear, except white supremacist Bannon’s, of course, that China prospered precisely and only economically intertwined with other nations, in the times of peace and stability, bringing prosperity to Cambodia and other places that allowed her economic impact]
The text was originally published on 07.04.2019. - 22:00:26 or 7th of April, 2019. 10pm

Pošast meta-Dunning-Kruger efekta u 4 čina

društvo, filosofija, Psihologija, , , , , , , , , , , ,

Ovo će biti neuobičajeno kratak blog post, što jer se nema puno toga za reći, što jer je većina problema ilustrirana u slici (koja ovdje skoro ili doslovno govori tisuću riječi).

Kao prvo, započeo bih samo sa dvije ključne obzervacije, odnosno, jednom činjenicom i jednom obzervacijom:

  1.  Downing effect poznat svakom sa imalo znanja iz psihologije, a za ostale dobro ali ukratko opisan na Wiki linku. Radi se dakle o činjenici da velika većina ljudi preuvelićava procjenu vlastitog IQ-a. U narodu postoje i mudrosne poslovice o ovome, iako, jasno, isti narod je i statistički žrtva tog biasa (logički, radi se o podskupu šireg kognitivnog biasa iluzorne superiornosti).
  2. U zadnje vrijeme postalo je međumrežno opće mjesto zazivati, najćešće ili gotovo uvijek u raspravi, Dunning-Krugger effect. Sličan Downing efektu ali osim IQ-a vezan i uz stručnost odnosno kompetenciju, te nesposobnost nestručnjaka (ali i niskointeligentnih, što se uvelike preklapa) za metakognitivne sposobnosti koje i čine stručnjake (moć apstrakcije, primjerice), dok su stručnjaci, nakon što shvate koliko u biti malo znaju i koliko je stvarnost duboka i kompleksna, više suzdržani u vezi kategoričkih tvrdnji o prirodi stvarnosti, tiši, nesigurniji, a hoi polloi iz upravo objašnjenih razloga puno glasniji, samouvjereniji, često i uvjerljiviji od samih stručnjaka i inteligentnijih ljudi. No glavni problem koji vidim ovdje je što se Dunning Kruger effect počeo koristiti kao internet-raspravna poštapalica na razini “Ok boomer“, i time ironično često dolazi upravo od onih na koje se referira – glupaka, ljudi sa jako ograničenom sposobnošću samorefleksije, apstrakcije i fluidne inteligencije i drugih metakognitivnih sposobnosti koje nas čine ljudima.

Zato sam ovaj fenomen samodopadno krstio “Meta-Dunning Kruger effect“, jer je očito po srijedi DK o DK petlja, u uobičajenom ironičnom smislu Božanskog humora koji je bez premca.

Ovoliko za sada, u prilogu slika koja sve objašnjava – uz naglasak da je ovo već jedan od nekoliko puta da sam osobno optužen za demonstraciju Dunning Krugera, od ljudi koji se ponašaju otprilike ovako, ponekad čak šire teorije zavjere, ali u svakom slučaju do sad naprosto pobjegnu od bilo kakvog pokušaja racionalnog diskursa. To je zanimljivo. 

Uživajte,

(desni lik -> view image za cijelu sliku, lijevi klik za tragičnu junakinju):

Čekao sam dugo, ali dalje nije odgovorila, a i prije toga je rekla da ne raspravlja sa… Ne znam. Dunningkurgerovac (sic) valjda može biti i stručnjak i glupak, jer se efekt odnosi i na jedne i na druge?  Što je onda Dunning-Krugerovac, zna samo um Maje S. Killmister.  Nagađati ću da nema nikakve veze sa pubertetlijskim fake imenima na Facebooku.

Ignoramus et ignorabimus. Uglavnom, stoga je na kraju slike fin. Drama je došla svojem antiklimaktičnom kraju.

Najzad mi je žao što me draga Maja nije naučila ništa novo. Odnosno valjda na neki način je, ali svakako ne o Lacanu i njegovoj verziji psihoanalize i filozofske misli.  Lacanovci out there, opravdajte mi Lacanovu ljigavu upotrebu meni očitio predrage matematičke znanosti racionalnim argumentom, da vas sve poubijam ZFC aksiomima i predikatnom logikom.  😀 

Bonus bodovi za one koji skuže da se (negdje) implicitno pozivam na Gödel, Escher, Bach

 

Franciscus Augustus Tusculum,

Pontifex Maximus et imperator Sacri Imperii Croatici,

Filius Solis Invicti et Aedes Iuppiter Feretri,

Summus Cultist Martis Exterminans

 

 

Denis Kuljiš o Ratku Kneževiću (izvadak iz knjige)

The Marlboro Man

S naslovne stranice Nacionalova mjesečnog priloga Nstyle, posvećenog praćenju životnog stila bezočnih skorosteka sa Zapadnog Balkana, u broju za ožujak, blista 18-karatni osmijeh Ratka Kneževića. Mladoliki princ lovaške kontraklase čije aristokratske pretenzije sežu do prekjučer, ima fabuloznu reputaciju stvorenu pod nimbusom nedavnog rata. U tom ratu su nastala i najveća bogatstva pa iznad sitnog pretvorbenog patricijata, stoji gornji dom ratnih profitera, sastavljen od perova koji su upravljali švercom cigareta, oružja i naftnih derivata. Šefovi su im u Haagu, ali njihov kapital slio se sad u najveće financijske tokove Zapada pa kotira na burzama. Znamo to – ali kome treba ta naknadna pamet i taj uvid kad ne postoji politika koja bi stvari vratila u prijašnje (mizerno) ili u neko idealno stanje? Uostalom, avantura poput ove Ratkove, literarno je previše dragocjena pa je ne bi valjalo potrošiti na esej s popovanjem. Ona nalikuje na dogodovštine strip-junaka Corta Maltesea, što ih je risao Hugo Pratt. Egzotični eksterijeri, fresco-pozadina dramatičnih povijesnih događaja te lik neodoljiva lutalice kojega pokreće misteriozna čežnja za nestvarnim ljubavima… Snatrenje metamorfozira u fantazmagoričnu zbilju. Utoliko je Ratkova pojava u prozaičnom zagrebačkom listu za parvenije nafutrane svježom lovom, djelovala pomalo kao antiklimaks: može li se agenda pustolova svesti na marke njegovih satova i skupoću njegovih košulja? Neće li sve pokvariti fotografija njegova ormara s cipelama, ili slika zadovoljstva na bračnome logu, gdje usrećena supruga razdragano njišti držeći u krilu dva mlada izdanka, crnomanjasta i samovjerena – živi tata ..?

“Nakon svjetskih metropola – miran život u Zagrebu”, najvešćuje Nstyle smiraj jedne pustolovne eskapade. Suton bi ga trebao zadesiti već u četrdeset i drugoj godini, te u kontradikciji s činjenicom da mladoliki biznismen ne vodi toliko dosadan život, čim se nastanio u gajbi u vlasništvu Hrvoja Petrača, hrvatskog poslovnog čovjeka na Interpolovoj tjeralici deset najvećih europskih kriminalaca. Franjo Turek, šef hrvatske obavještajne službe dao je pak Kneževiću dozvolu za nošenje pištolja, koje mu zaista i treba, barem otkako je Ratkov bivši najbliži suradnik, drugi Crnogorac, također hrvatski državljanin, i sam po imenu Ratko, ali Đokić, nedavno ubijen u Stockholmu, rafalima iz automatskog oružja, u klasičnoj “sačekuši”. Ratka Đokića, “međunarodnog kriminalca crnogorskog podrijetla s imidžem jugoslavenskog plejboja” koji je 5. svibnja 2003. ubijen u Stockholmu, “hrvatska je policija sumnjičila za krijumčarenje oružja, droge, ukradenih atomobila i cigareta, a do tih informacija došla je nakon višegodišnjeg nadziranja njegovih aktivnosti…” Ratko Đokić i Ratko Knežević bili su “na istoj strani” – Knežević je dao puno intervjua o švercu cigareta preko Crne Gore, optužujući za sudioništvo premijera Milu Đukanovića, a Đokić se baš spremao u Italiju, kao “krunski svjedok” u procesu u Bariju gdje državni odvjetnik, potaknut tim Kneževićevim navodima, protiv Đukanovića podiže optužnicu. No, kako je Đokić opravdano izostao jer je morao na vlastiti sprovod, proces je obustavljen, a svi optuženi sačuvali su neokrnjen ugled: evo pouke o pravnom lijeku…

U Bariju, u Stockholmu i u samoj Crnoj Gori bilo bi za Ratka Kneževića nepodnošljivo vruće, opasno… da se i ne govori o Beogradu, gdje je g. Stanko Subotić, zvani Cane protiv njega digao tužbu za krivično djelo ucjene. Tuži, zapravo, oba Ratka, i Kneževića i Đokića, samo što se ovome drugome ona više ne može uručiti, jer je imao neodgodiv sastanak u Samari. U javnosti to je manje-više nepoznato – ali, evo, u rukama imamo tu tužbu beogradskom Drugom opštinskom sudu od 25. travnja 2003. Već deset dana kasnije Đokić je ležao na štokholmskom asfaltu sa šezdeset metaka u tijelu. Beogradski Drugi opštinski bio je po Canetovoj prijavi otvorio istragu protiv oba Ratka, jer je Knežević, tvrdi Subotić, usred Beograda, još 2001., od njega tražio milijun i šet stotina tisuća maraka pa zaprijetio da će ga, ne plati li, ocrniti u zagrebačkom Nacionalu. Đokić je pak – tobože ili navodno, kako god to htio zagrebački Subotićev odvjetnik Slobodan Budak – od najmoćnijeg čovjeka Srbije tražio 30 milijuna, prijeteći da će mu, ako ih ne iskešira, poubijati familiju…

Nasreću, divlja balkanska metropola, gdje se olako izriču prijetnje, a sud pokušava na nišan dovući žrtve mafijaških obračuna, daleko je od mirnih zagrebačkih prilika gdje se, u idili podsljemenskih brežuljaka, na Prekrižju, u raskošnom Petračevu kondominiju, na sigurno smjestio Knežević. Okružen ženom i dječicom, opremljen – piše NStyle – dovoljnim brojem Guccijevih mokasinki, ručnih satova Audemars Piguet, IWC, Corum, Franck Mueller i, naravno, zlatnim Cartier Pasha, zatim kravatama i košuljama s monogramom RMK, koje za njega unikatno šije talijanski krojač Eddie Monetti, kopčanih skupocjenim manžetama koje su mu poklonili američki i ruski predsjednik ili za novac odstupile juvelirske kuće Cartier i Faberge – započeo je on agramerski komforan, sređen, život koji je moja pokojna baba nazivala la vita del’ mercante, a zasniva se, kako sam Knežević kaže, “na jednom rolodeksu” i poznanstvima što su poslovnom čovjeku danas glavni kapital. Taj lajfstajl – pravi Nstyle – podrazumijeva odlazak Porscheovim džipom Cayenne Turbo na duga skijanja u Austriju, gdje je Ratko član Adalberga, najstarijeg tamošnjeg ski-kluba. Zagreb je baš dobro smješten, blizu su austrijski alpski tereni, švicarski porezni raj, more i morski putovi po kojima se u međunarodnim vodama kreće roba. “Hrvatska je najvibrantnije društvo proizašlo iz bivše države koja će, ako već i nije, uskoro postati ekonomski tigar”, kaže Knežević. Za njega je, fakat, najprikladnija – u Sloveniji ne bi ga ni sekunde trpjeli, a tamo, uostalom, na ulici vlada crnogorska mafija. I gdje bi se drugdje mogao razmetati u krugu sličnih parvenija, koji daju društveni ton poslovnim krugovima, na jadranskim ljetnim mondenim destinacijama pa i na Pantovčaku? Inače, ono RMK na njegovim košuljama nije nekoć općepoznata kratica Rudarsko Metalurškog Kombinata (Zenica), nego su to inicijali imena i prezimena s patronimom – otac Milan, penzioner crnogorskog MUP-a, skromni murjak iz Nikšića, imena urezana u suho zlato, dospio je tako u legendu. A legenda ide ovako…

Ratko Knežević rodio se, dakle, u Nikšiću, 1963. Mama domaćica, tata polismen iz crnogorskog plemena Drobnjaka, koje ističe jednoga pretka odlikovanog zlatnom Obilićevom medaljom za herojstvo u Prvom svjetskom ratu, te slavi slavu svetog Đorđa (to je naš Jura, tip na konju koji, na Trgu Maršala Tita, ureduje protiv aždahe, a na vrh Duge ulice prijeti kopljem Djedu Somu). Od početka, Ratko je briljirao i škola ga je slala na natjecanja iz svih mogućih predmeta. Kao tinejdžer postao je omladinski rukovodilac, a u gimnaziji odjednom položio oba završna razreda pa se upisao u Partiju te sa 17 godina i reputacijom lumena, stigao u Beograd da studira sociologiju. Dalje je sve opet pod egidom “navodno” – momak je kroz beogradski život prodirao kao ledolomac “Lenjin” kroz arktički ledeni pokrov, a posvuda ga je pratila Fama. Pisao je za beogradske bulevarske novine gdje je, još prije dvadeset godina, postojala konjunktura kulturnjačkih i estradnih celebrities – celeba – koju su u Zagrebu tek nedavno lansirale tv-emisije poput Glamour Caféa i Red Carpeta. Htio se poslije Duge i Reportera uvaliti i u Start, ali to, naravno, nije išlo – morao se pojaviti Pukanićev Nstyle da Knežević dospije u hrvatske novine izvan crne kronike.

Glorificirani komunistički trač-kolumnist, on je prvi put preko novina ušao “u društvo”. Dospio je u beogradski magazin Set, među žene. Slikarica Vasilisa Radojčić slikala se za te novine, prominentna je bila Lepa Brena, s kojom je Knežević – tad je već imao možda i punih dvadeset godina – hodao jedno mjesec dana. Spominjale su se još Bernarda Marovt, Alka Vuica, Ena Begović i sestre Barudžija, prominentne nimfe i nimfete s filmsko-estradnog vodoskoka, koji je barokno bujno bio procvao baš u to doba zrelog socijalizma. Ratko ih je intervjuirao, ili one njega. Njegov profesor i kompatriot Ratko Božović, koji mu je predavao sociologiju kad je Knežević imao vremena za te ludorije, stao ga je u znanstvenim radovima isticati kao ideal korištenja slobodnog vremena, a književnicima Miodragu Bulatoviću, Mirku Kovaču i Momi Kaporu poslužio je kao literarni model. Ovaj posljednji upotrijebio ga je kao prototip junaka za svoj roman “Provincijalac”. Iz novinarstva u književnost, pa na film: kod Veljka Bulajića radio je kao šef propagande na ratnom vojvođanskom ravničarskom spektaklu Veliki transport, te kao producent na Zafranovićevim Večernjim zvonima, zaboravljenom djelu mediteranskog komunističkog dekadenta koje se, naravno, snimalo u Dubrovniku. Odande je Knežević, zbog švedske ljubavnice, morao bježati od švedskog ljubomornog muža, koji ga je ocrnio kao “agenta i ubojicu jugoslavenske tajne službe”. Tako je Rale zbrisao u Milano, iz tave u lonac, pa dopao Čede Komljenovića, uz kojega će se ludo provoditi s Naomi Campbell… Je li to istinita dogodovština, Kaporov roman, feljton iz beogradskog tabloida Čik reporter, ili film koji se tek trebao snimiti u koprodukciji s crnogorskom filmskom kućom “Monenegroexport”, što je također pomogla Zafranovićev film, teško je procijeniti, no, u svakom slučaju, do dvadeset i treće Knežević je obilno zadovoljio apetite za mondenim životom “šarmera bez pokrića” te istrošio draži jugoslavenske metropole, prošavši u nekoliko sezona oba toma Balzacovih Izgubljenih iluzija, uključujući dakle i Kako ljube bludnice, gdje se otkriva istina o fantastičnoj privrženosti i društvenoj moći posebnih žena, koje mogu napraviti čuda za svoje favorite.

No, za buduću karijeru Ratka Kneževića bit će presudni moćni muškarci. Prvi od njih Stanislav Ćano Koprivica, direktor tekstilnog kombinata “Monteks” iz Nikšića. Na prvi pogled ne čini se to naročito impresivna funkcija – šef trikotaže iz neke crnogorske pripizdine valjda ne spada u Masters of the Universe, kako Tom Wolfe zove kapetane industrije. Ali, to se samo tako čini neupućenima – nema puno ljudi koji razumiju tajnu arhitekturu moći jugoslavenskog komunizma u doba svjetskog bipolarizma, pa ne mogu pojmiti kako bi neki nikšićki ćumez mogao poprimiti globalnu važnost pa da se ono što se zaveže u toj nedođiji, razvezuje u Moskvi, a ono što se započne, recimo, u gluhoj ličkoj Udbini, poslije preko kontinenta valja sve do Rusije. Do Njemačke i Švicarske, sa znatnim reperkusijama na relaciji London – Washington – Kuala Lumpur – Peking… Naš najeminentniji povjesničar, profesor Banac (toliko eminentan da uopće nije član Akademije, za razliku od čuvenih znanstvenika Tuđmana i Aralice koji nisu znali ni jedan strani jezik) smatra da bi trebalo napisati “Povijest Udbe”, ključno djelo za razumjevanje dvadesetog stoljeća na Balkanu. Kao bivši i nedovršeni marksistički sociolog, dodajem – da, ali tu su temelji važniji od nadgradnje, pa bi to, zapravo, trebala biti “Ekonomska povijest Udbe”, u kojoj bi i ova pripovjest u koju se Knežević inicirao, imala važno mjesto.

Stanislav Ćano Koprivica ne bi bio važan kao direktor nikšićkog tekstilca da nije odabran i postavljen na čelo konzorcija od osamnaest crnogorskih i srpskih “preduzeća” koja su, pod formalnim pokroviteljstvom republičke vlade iz Titograda, 1986. osnovali Slobodnu carinsku zonu luke Bar, preko koje su beogradske firme, metalurški giganti, izvozile strateški materijal, sirovine i oružje. Iako je posao na toj švercerskoj veletržnici bio pod strogim nadzorom obavještajne službe – i to vojne, rekao bih, a ne civilne, SDB-a, koji se više bavio naftom – tu je odmah nastala velika “bakrena afera” pa je puno direktora i raznih manjih poslovnjaka završilo u buksi. Zato što su išli mimo glavnoga toka i radili za svoj džep, ometajući ozbiljan biznis koji najdojmljivije opisuje Frederic Forsythe u svom glasovitom romanu Dogs of War (Psi rata). U njemu minuciozno prikazuje jedan stvarni pokušaj državnog udara u maloj zapadnoafričkoj državi. Pošto su se opskrbili streljačkim naoružanjem, plaćenici iz romana stižu u Bar da se opskrbe jeftinim i kvalitetnim jugoslavenskim minobacačima od 82 milimetra, jer se tu puno ne gleda na papire, na potvrde o “krajnjem kupcu”, koji olako izdaju jugoslavenske ambasade, gdje rade isti onakvi kosovci kao i ovi koji će na plaćenićki transportni brod, pošto je uplaćen novac, sad ukrcati oružje… Jugoslavija je uoči svog unutrašnjeg rata izvozila dvije milijardi dolara oružja godišnje, a nigdje nije imala ni jedno legalno trgovačko predstavništvo za te liferacije! Ali, bilo je po svim svjetskim metropolama mnogo dobro povezanih likova koji su se, čim je počeo raspad države, nastojali udjenuti i u razne druge pothvate važne za budućnost, što samo pokazuje kakvu su ključnu ulogu imali u onom poretku. Sam Ćano Koprivica dat će inicijalni kapital za osnivanje nezavisnog crnogorskog političkog tjednika Monitor; podjednako moćni Vuk Hamović financirat će pokretanje beogradskog nezavisnog tjednika Vreme; a Marko Roglić iz INA-Toursa – gurnuti lovu za prvi broj nezavisnog splitsko-zagrebačkog tabloida ST – Slobodni tjednik.

Šef barskog konzorcija postavio je Ratka Knežević za svog predstavnika za štampu – Ratko je imao dvadeset i tri godine, a već sljedeće 1987., lansiraju ga u Moskvu gdje će osnovati privatnu tvrtku “Komont”. Crnogorski pustolov stiže u Rusiju u pravi čas. Jugoslavenski biznismeni tada su ondje carevali jer se sovjetska vanjska trgovina uvelike koristila njihovom trgovačkom infrastrukturom i jugoslavenskom poslovno-političko-obavještajnom mrežom. Knežević im je mogao, primjerice, ponuditi divovski bescarinski terminal, gdje se sve obavlja izvan domašaja i mimo zakona. Kolosalna barska švercerska veletržnica nije bila izgrađena za kokošarenje po Mediteranu nego upravo za međublokovski transfer. Strateški materijal koji se sa Zapada, preko Jugoslavije, tajno izvozio u SSSR, jer je bio na američkom popisu robe pod embargom, gubio se na barskim lučkim kolosijecima, te opet pojavljivao, ali sad s novim eksportnim papirima. Strateške sirovine i oružje išlo je i u drugom smjeru… Poslovni agent crnogorskog kartela dotle je špartao ruskim nebom u iznajmljenom Tupoljevu Tu-154, putničkom zrakoplovu sa 250 mjesta, kojim su se, zbog velikih daljina među ruskim destinacijama, ruski tajkuni koristili kao poslovnim avionom – sam Semjon Mogiljevič, šef ruske mafije, kad je početkom devedesetih doputovao u Opatiju kao gost hrvatskog MUP-a, pa preuzeo svoja dva prava hrvatska pasoša na lažna imena, sletio je na Krk jednim takvim Tupoljevom, koji ga je ondje čekao tri dana…

Knežević je došao u posjed neograničenih fondova, koji će njegov stil drskog crnogorskog žicara nepovratno transformirati u stil tranzicijskog šminkera neograničenih pretenzija. No uto počinje drama i izazovi Tjumena…

“Ja sam u Rusiju došao prekasno za socijalizam, prerano za kapitalizam”, žali se Knežević pa time objašnjava svoju poziciju u času kataklizmičke promjene, propasti komunizma i pretvorbe koju je provela jeljcinovska kleptokratska Zlatna horda, oligarhija sastavljena od nekoliko tuceta lupeža, većinom židovskog podrijetla. U starom ekonomskom portku bivšeg SSSR-a, koji je kontrolirao KGB, bilo je mjesta za eksport-import operacije preko luke Bar, koje je kontrolirao KOS. U novoj pak podjeli karata nije bilo mnogo prostora za strane igrače, osim ako je predsjednikova obitelj ugovarala renoviranje Kremlja, pa je posao od milijardu dolara prebacivala na svoju tvrtku preko švicarske ispostave najkrupnijeg albanskog gangstera. Knežević se, doduše, u pravom trenutku našao na pravom mjestu – u Tjumenu, u zapadnom Sibiru, na najvećim euroazijskim naftnim nalazištima, koje će crpiti Tyumenskaja Neftnaja Kompanija (TNK), ali tu upravo počinju mafijski ratovi, u kojima će izginuti stotine “biznismena”, a američki investitori ostati bez stotina milijuna dolara. Tu ruski poslovnjak u sekundi, od nule, dostiže bogatstvo indijskog naboba, da bi onda, opet u sekundi, došao do nule kad raketa iz RPG-a pogodi njegov oklopljeni “Mercedes”… Knežević je hendikepiran – osim drskosti i inteligencije blefera koji je u Italiji naučio odjevne marke, te veza u jugoslavenskim tajnim službama, te s biznismenima i kriminalcima kojima se ona služila – nije u Rusiji imao pravog zaleđa. Ondje drski šminkerčić iz Nikšića nije nešto naročito – takvih se na desetke pomelo rafalima iz Kalašnjikova koji je bio instrumnet za surove operacije u prvobitnoj akumulaciji kapitala sve dok se, u idućem desetljeću, nije masovno prešlo na sofisticiranu hrvatsku strojnicu Agram-2000, koji je Zagorčev “Alan” lifrao na zahtjevno rusko mafijsko tržište. Pravi kredencijali za rad u Tjumenu bili su – iskaznica KGB-a i veze u zapadnim financijskim krugovima, najbolje preko američkih banaka, kakve je, recimo, u Bank of New York, gdje je pukla najveća ruska financijska afera, veza kakvu je imao honorarni Hrvat Semjon Mogiljevič, šef Solncevskog klana, “tože Žyd”.

Mnogo se bolje od Kneževića snašao, stoga, drugi jugoslavenski biznismen, Zagrepčanin Davor Štern, koji je, kako je sam rekao, s čuvenim direktorom TNK Germanom Khanom, jednim od najkrupnijih oligarha, bio blizak prijatelj. Osim toga, u to vrijeme – početkom devedesetih – nema više strateškog eksporta preko Bara; podgorički agent više nikome nije potreban jer glavne financijske tokove na liniji Beograd – Moskva kontrolira sam Milošević, koji je u rusku metropolu postavio za direktora INEX-a svoga brata Borislava.

Bilo je jasno kao dan: da uđeš u novu rundu, trebaju ti drugi pokrovitelji. Ali, to Ratku Kneževiću nije teško palo, jer je bio još veoma mlad, drčan žicar pa se, u trideset i prvoj godini, pokupivši ono malo dragocjenosti, satova, zlata, dragog kamenja i ostale sirotinje iz Moskve, sa dvije vjerne sekretarice, Barbarom i Ivanom, preselio u London. U Rusiji, od stresa i kavijara, nadebljao se 30 kila. Zamalo ga je zadesila tragična sudbina da neobogaćen ispadne iz plejbojevske forme! A nastup tranzicijskog Jamesa Bonda – koji zahtijeva šarm, fatalan utjecaj na žene, održavanje fasade lovaša i bonvivana sofisticiranog ukusa, uz drskost i povjerljive veze – presudan je za uspjeh balkanskog Velikog Kombinatora (odmah pada na um komplementarni lik Dikana Radeljaka, kojemu je loše krenulo čim se počeo pasati ispod trbuha…)

Knežević, dakle, prelazi u London, a zatim odlazi u Podgoricu. Kakva je tu situacija te, 1994. godine? Srbija i Crna Gora su pod embargom, bjesni rat u Bosni, a biznis ide bolje nego ikad – drugima. Nafta – enormni profiti, šverc preko Hrvatske i Makedonije, oružje, nafta, cigarete, i, onda, naravno, droga, koju posvuda, uglavnom, drže oni najljući komandosi, koji su se školovali na visokoj školi zločina u francuskoj Legiji stranaca. Luka Bar tu ponovo igra: iako je pomorska blokada, preko Otranta šišaju brzi čamci marke Tulio Abbate, pedeset nautičkih milja na sat, tamo i natrag… Politička situacija nije posve jasno aspektirana: osioni dugonja Milo Đukanović i brkati primitivac Predrag Bulatović – Peđa, u labavoj koaliciji, drže za Miloševića Crnu Goru, a on im zauzvrat daje ulaz u najunosnije poslove ratne sive ekonomije. U Baru je sad, umjesto one Ćanove samoupravne interesne zajednice za velešverc, osnovana državna komisija za krijumčarenje, kojoj je na čelu Miloševićev doglavnik, Laslo “Bracika” Kertes. Kertes je u Vojvodini bio arhitekt jogurt-revolucije s kojom je Milošević unutarnjim udarom došao na vlast. Bio mu je u početku jedan od najvažnijih suradnika sve dok Jovica Stanišić, šef Miloševiću odanoga srpskog DB-a, nije “jogurt-revoluciju” počeo izvoziti u regiju kao “balvan-revoluciju”, posredstvom Arkana i ostalih gangstera-specijalaca.

Kad je konsolidirao vlast u zemlji, Milošević je Kertesu povjerio gotovo najvažniji resor – carinu i kanaliziranje ilegalne ekonomije države pod embargom. Bracika je upravljao svime; on je dodjeljivao poslove, ovome ovo i ovoliko, onome onoliko, a moralo je ostati i za Marka, dečka s velikim vuhima, kojega tata Sloba jako voli, zadovoljan što je sinek još kao malodobnik počeo nositi pištolje te izigravati gangstera pa će i oni koji se s njim uortače postati jako važni u poslovanju sa cigarama… To Canetu Subotiću nije moglo naškoditi, kao što je i Hrvoje Petrač u Hrvatskoj dobro prošao jer je s Tuđmanovim unukom osnovao “Kaptol banku”. Jedan krupan srpski financijski igrač, kojega sam upoznao u Banjoj Luci, rekao mi je: “Molio sam Braciku sto puta – daj mi cigare! Ne dam, odbij, govorio je. Davao je naftu, dao bi sve, ali cigare, cigare mi nije davao. Bog ga blagoslovio! Znaš koliko ih je na cigarama poginulo? Mnogo me voleo…”

Bracika Kertes i sad mirno sjedi u Beogradu, gdje se i Jovica Stanišić vratio iz haške dušegupke na dopust do suđenja. Nitko Kertesa ne spominje, nigdje ga nema, osim, valjda, ondje gdje treba, jer on sve zna…

Kad se sredinom devedesetih vratio u Crnu Goru da izvidi stanje, Knežević je u sekundi sve pokopčao – nije zalud u srednjoj školi nosio službenu odlikašku titulu “lučonoše” – pa se odmah ispravno postavio prema dominantnoj osovini: Milo – Bracika – Bar – cigare. Crnogorska ga vlada imenuje trgovinskim predstavnikom u Londonu. Postao je blockade buster, probijač blokade poput Rhetta Butlera u romanu Zameo ih vjetar. Da bi ostao na visini svoje reputacije, usred antimiloševićevskih sankcija, dovodi na Sveti Stefan Claudiju Schiffer, za snimanje reklamnog filma o ljepotama montenegrinske obale, što je uz dolazak ludoga Bobbyja Fischera, zaista najveći propagandni skor male švercerske kneževine ostvaren u ratu. Ali, za Ratka to je sitnica – komadi, lova, filmovi, internacionalni set, međunarodni bleferaj na najvišoj razini, u tome on pliva kao pastrva u hladnoj Morači… Claudia, mogu li vam predstaviti našeg predsjednika, to je ovaj kao djevojka stidljivi sedam stopa visoki mladić u kožnoj jakni, okružen s dvanaest tjelohranitelja…

Odmah mu je krenulo! Komadi pod jedan, a pod dva, što ti je najpotrebnije? Avion! Crnogorska Vlada stavlja mu na raspolaganje tajne fondove – svi su, uostalom, tajni, jer se jedino i radilo na švercu – pa on kupuje lijep Learjet 45, fol za Vladu, ali zapravo za sebe, jer ministri nigdje u inozemstvo i ne smiju letjeti, pošto bi ih odmah po slijetanju, zviznuli u haps. Kako je Ratko bio uvijek strahovito brz, zaista inteligentan momak, odmah je uočio pravu točku za svoj glavni pravac prodora. Shvatio je da se Milo malo ugiba i više ne podupire Miloševićev postament onako zdušno kao Peđa, nego traži za sebe izlaz poslije neizbježnog pada beogradskog tiranina. Milo je mlad, Slaba lud, a Peđa glup, i Ratko, promiješavši te tri kutije šibica, lako nalazi pikulu – počeo je s Đukanovićem šurovati na bazi “kako bi to bilo kad bismo se mi njih nekako riješili…” Pa bilo bi dobro, ali kako ćemo to postići, ovako mali i nedojebeni? Možda bi nam htjeli pomoći dobri ljudi iz CIA-e… Možda i bi – e pa poteci ti, bogati, Ratko, pa to malo izvidi. Kneževića sad imenuju – u 33. godini – “opunomoćenim predstavnikom Predsjednika Republike Crne Gore u Washingtonu”. Tiskao je vizit-karte s odgovarajućom okrunjenom orlujskom ptičurinom. I brzo – sve se radi jako brzo – zapućuje se na obale rijeke Potomac, da vidi što bi se dalo izboksati ako Milo i Crna Gora otkače Slobu i Srbiju. Trenutak nije bio idealan, jer se baš radilo na Daytonu, ali, kao rezervna, b-varijanta, odnosno sredstvo pritiska na Slobu, to je vrijedilo značajnih poena (a poen je tu sto milijuna dolara). No, klimavi se Dayton nekako skrpio, pa ova stvar više nije bila urgentna. Ratko je vraćen u London pretežno na one ekonomske poslove, znači oko cigara, što im nitko ne dira, jer se zna kako su to vitalni interesi vlasti koja će sutradan biti glavni partner u rušenju Slobodana. Samo, Ratko se bio malo izletio, onako brz, prebrz, bio je korak ispred sviju pa i ispred Mila; dao je sto intervjua protiv Slobe, o tome kako se ne da izdržati pod beogradskom čizmom i s luđakom koji je izgubio sve ratove, zavadio zemlju sa cijelim svijetom. Dosta tih nepravdi prema maloj, ekološki čistoj, državi budućnosti, suverenoj i povijesno zaokruženoj Crnoj Gori, kakvu je sanjao knjaz Nikola kad bi legao pod stablo, stavio kamen pod glavu i zapjevušio: “Oj, svijetla majska zooorooo…”

Jedan intervju generalno u tom duhu Ratko je 1997. dao i uredniku Nacionala Ivi Pukaniću. Puki se u Ratka bio zaljubio čim su se upoznali dvije godine ranije, na izboru za Miss svijeta u Londonu, kad su se povezali preko Čede Komljenovića. Tekao je šampanjac potocima, pa Naomi, pa sekretarice, pa kad se krenulo po markama satova… Nikšićki blefer odmah je dobio poklonika i adepta iz Velike Mlake pokraj Zagreba. Pukiju će biti vrlo važna konekcija. Kad je Milo 1997. Ratka otkačio, nije ga baš jako odrinuo, nego prividno – barski kanal nije se za nj još zatvario. A kad je Sloba, napokon, sjahao, Milo je zbilja postao strateški partner Zapada i reflormističkog srpskog premijera Zorana Đinđića. Prvi zadatak Đinđićeve Vlade bio je pak da legalizira biznis s cigarama na kojemu opstoji mafija, povezana s DB-om. Cane Subotić, koji je taj biznis ranije kontrolirao, ušao je u legalne tokove pa stao normalno poslovati preko svojih kioska “Duhana”. Država je opet stekla porezne prihode koji su, kako je pokazao Miloš Vasić u svojoj impresivnoj knjizi Atentat na Zorana, ranije išli u fondove podzemlja. Đinđić se zbližio s Canetom – njegovim avionom zajedno su odletjeli u Abu Dhabi, gdje ih je slučajno provalio jedan zagrebački poslovnjak, koji se davno onamo odselio pa baš nije znao tko je tko u Srbiji. Čuo je dr. Zokija kako srpski govori na telefon, pa mu se obratio i na ljubazno pitanje odakle je gospodin i čime se bavi, dobio malo nadrkan odgovor: “Da, iz Beograda… Ja sam predsednik. Kako čega?! Pa države!” Ma nemojte, a onaj veseljak koji je s vama u društvu a ima šiške odrezane iznad obrva, čime li se on bavi? Šta kažete, trgovinom?

Ta je priča istoga dana stigla u Zagreb, a, malo kasnije, našla se u novinama, i to u sklopu serije napisa koje je Nacional objavio protiv Mila, Caneta, Đinđića zbog šverca cigareta, a prema svjedočenju nekog tipa koji je ranije radio za dva crnogorska poslovna čovjeka: Ratka Kneževića i Ratka Đokića…

Naime, kaj: kad je pukao u Londonu kao Milov predstavnik, Ratko se okrenuo za poslovnim partnerima kojima bi mogao staviti na raspolaganje barski kanal, pa našao finog kompanjona u zagrebačkom biznismenu Hrvoju Petraču. Kako su se spojili? Možda preko Pukija? Nije isključeno… Početkom 2000. policija je počela veliku operaciju tajnog nadzora Petrača i njegovih partnera, o čemu je sastavljeno opsežno izvješće, famozni Transkript djelomice objavljen u hrvatskim novinama. Prisluškivanjem telefonskih komunikacija ustanovljeno je da u toj mreži važnu ulogu ima Ratko Knežević, nastanjen u Petračevu stanu, s kojim Petrač često razgovara, a sve su priče tipa: Treba nam dva kontejnera crvenog i jedan bijelog, da, za Cipar, ma dogovorit ćemo se, on će doći na dogovor u Sloveniju, helikopterom… No, taj izvoz preko Bara pukao je kad i crnogorska veza, pa su nekoć najpovjerljiviji prijatelji, Ratko i Milo, postali zakleti neprijatelji. Barski kanal morao je biti presječen je se ilegalno tržište upravo pretvorilo u legalni monopol, kao što se to ranije i u Hrvatskoj dogodilo pa su vlasnici tvornica duhana, postali najbogatiji ljudi u zemlji. U Srbiji će to postati Subotić, čijoj je tvrtki Vlada prodala pola nacionalne industrije duhana. Šverc u poslu s cigarama zaista je super, ali ne kod svoje kuće, jer, kako reče onaj banjolučki lovaš: tolikima je zbog toga otišla glava… Financijski, naravno, stvar je neobično dobro utemeljena: za legalnu prodaju cigareta, recimo na hrvatskom tržištu, moraš unaprijed, u kešu, kupiti od države akcizne markice koje stoje 90% malopodajne cijene. Rabat je 8%. Znači, ako Petraču frkneš za pola cijene, ili za trećinu, zaradio si nevjerojatnih 1000% profita! Pa tko bi se onda zajebavao i švercao drogu! No, da se posve suspendira javni red i poredak koji državi omogućuje da ubire porez, potrebna je ratna ekonomija, ili barem zemlja pod embargom. Čim se pak prilike malo srede i profunkcionira bilo kakva vlada, gangsteri se silno uznemire, jer znaju da će ih istisnuti krupniji financijski interesi. A Ratkov sukob s Milom bio je posebno ozbiljan, jer su se u te stvari umiješali i Amerikanci, odnosno njihov bivši ambasador u Beogradu, prokonzul Balkanije, Bill Montgomery. Samo godinu dana poslije rušenja Miloševića, s ulaskom republikanaca u Bijelu kuću, Zoki Đinđić gubi američku podršku, navodno zbog nedovoljno energične borbe protiv mafije. I Đukanovića, Đinđićeva strateškog političkog partnera, s kojim je on mogao kontrolirati dvojnu državnu zajednicu, počeli su otvoreno rušiti. Čini se da su postojali drugi kandidati za njihova mjesta, politički beznačajni i sasvim podložni, više u skladu s južnoameričkom procedurom, koja je puno jednostavnija od agende izgradnje demokracije u tranzicijskim društvima. Što je mukotrpno i, po mišljenju neokonzervativnih kreatora politike novog američkog intervencionizma, sasvim nepraktično…

O stanju na Balkanu i o idejama o tome što bi se moglo odmah poduzeti možda je bilo razgovora u Washingtonu, kamo je Ratko otputovao kao gost na inauguraciji predsjednika Georgea W. Busha. Bit će da je povukao stare veze još iz doba antimiloševićevskog šurovanja, kad je stekao i zlatne manšete s grbom američkog predsjednika (odakle mu one s grbom ruskoga, ne zna se…). Kao svoga gosta, Ratko je na inauguraciju poveo – Pukija. Spavali su u “The Four Seasons” – Ratko se razumije u luksuz. Jesu li tada sudjelovali i u nekim političkim razgovorima? Teško, poznavajući anglistički dijapazon barem jednoga aktera, rekao bih prije da su tek podastrle kakve sirotice… No, nakon misije u Washingtonu i poslije jedne partije tenisa koju je Puki na Cmroku odigrao s Montgomeryjem, počela je u Nacionalu izlaziti serija napisa koja kompromitira srpskog i crnogorskog premijera. Razotkrivaju se prijašnji poslovi s cigarama – i to baš u času kad su se ti kanali zatvarali, i to za one koji su informacije i dali u novine. Ukratko, pošto je Petrač ispao iz igre, a s njim i Knežević, ovaj se pokušao osvetiti bivšem šefu, a to je, čini se, pogodovalo nekoj kratkovidnoj američkoj diploomatskoj akciji. Istodobno, Ratko Knežević kandidirao se protiv Mila na predsjedničkim izborima u Crnoj Gori – ali nije bio lud da tamo i osobno otputuje. Podržavao ga je samo dnevni list Dan, koji je osnovala srpska tajna služba uz financijsku pomoć Srpske pravoslavne crkve, a vodio ga prvo jedan moj davnašnji prijatelj iz beogradskih žurnalističkih krugova, koji je otišao pošto su mu dojadila vječita popovanja, gora od onih koje je morao trpjeti dok je radio za Centralni komitet, pa je došao drugi momak, kojega su u Podgorici ubrzo izrešetali Kalašnjikovima u klasičnoj “sačekuši”. Pa sad ti vidi…

Ratko više ne odlazi u Crnu Goru, premda u podgoričkom elitnom naselju, dvije kuće od Mila, ima svoju, veliku, koju je gradio dok su on i Đukanović još bili kumovi. “Veliko, belo zdanje bez suvišnih detalja, blagi svodovi, ogromne terase, vinski podrum, crnogorski klesani kamen i italijanski mermer govore o bogatstvu, ali i prefinjenom ukusu vlasnika…”, opisala je Ratkovu rezidenciju zadivljena Vesna Radusinović, beogradska književno-novinarska vedeta koja piše u Profilu, što je zamijenio Dugu kao glasilo srpskog obavještajnog podzemlja. Iako je Đinđić ubijen pa se cijela Srbija zatresla, ništa od njegovih reformskih akcija nije dovedeno u pitanje – mafija, koja je atentatom pokušala obraniti svoje narko-operacije, sasječena je do korijena u policijskoj akciji “Sablja”. Obavještajne službe još, doduše, muvaju koliko mogu podržavajući antihaški lobi koji nominalno suzbijaju (isto je do jučer bilo i u Hrvatskoj), a cigare, odnosno ilegalna veletrgovina duhanom – s tim je na Balkanu definitivno gotovo. Još je ostao biznis s krijumčarenjem ljudi preko Bosne i droge preko Kosova jer su ta područja, pod izravnom međunarodonom administracijom, oaza organiziranog kriminala. Sve ostalo – pa-pa! Ja ne znam od čega će Ratko sutra živjeti, ali valjda će se snaći u budućoj hrvatskoj tigar-ekonomiji. Bilo bi šteta da nekamo ode, jer bi Zagreb puno izgubio da prestane biti pozornica za takve personae dramatis. Kad god sretnem staroga Budu Lončara, te još neke likove iz onog doba, pa nabasam na Zagorca, ili, pred “Palaceom”, na Praljka, kojega smetem pitanjem – Šta, pustili? (na što zbunjeno odgovara “Ma, privremeno”, jer se nije na vrijeme snašao da me pošalje u božju mater), ili kad u Pukijevim novinama vidim članak o Kneževiću, znam da je Zagreb pitoma prigorska Casablanca, a ne samo jedan poput Stare Pazove dosadan malešni gradić na obodu tranzicijski uspješne Srednje Europe. I stoga, naprijed, Ratko! Zavrti malo Rolodex, pa nije ovo još mrtvo civilno društvo totalne legalnosti poput Slovenije…

(izvadak iz knjige Majmuni, gangsteri i heroji: 20 Portreta politickih protaginista vremena tudjmanizma, 2002. Denis Kuljiš)

 

Ratko Knežević ili kako ne biti špijun, poštovan, ali ni čovjek

 

Lopov

     Ovo je udjedno i sad već tradicionalna osmrtnica ljudima koji su me blokirali na Facebook-u, ali ovog puta sa sasvim posebnim twistom.

    Obećao sam ovu priču nekim ljudima pa, promises kept

Preludij:   Napokon dakle, dogodilo se i to, nakon otprilike 3 godine Facebook prijateljstva (i jednog uživo susreta, na večeri u Esplanadeu) blokirao me gospodnin Ratko Knežević vjerojatno najmutnija ličnost na Balkanu, odmah pored Mile Đukanovića koji je najveći drug lord u Europi, ali i Ratkov vrlo dobar prijatelj, sa jasno kumskim odnosima, ali i nekim malo čudnije prirode.

Milo Đukanović

    Ali Ratko, Ratko je nešto još mutnije, još ljigavije, ali i još gluplje, a osim uobičajenih glasina o vezama sa UDBA-om, jasnim vezama s globalnom financijskom elitom preko Londona, ali i, kako to obično kod nas biva, s cijelim balkanskim krim miljejom, tu ćete pročitati i druge sočne informacije koje iz misterioznih razloga nitko u hrvatskim medijima ne objavljuje. Pa neka bude objavljeno. 

U međuvremenu doznajem da je Denis Kuljiš već pisao o njemu u svojoj poznatoj knjizi o 20 protagonista tuđmanizacije, evo li link na izvadak iz nje, ovdje, dakle objavljeno na ovom blogu.

1. Krenuti ću ipak kronološki. Ratka sam prvi put vidio kod Romana Bolkovića na njegovom izvrsnom talk showu 1 na 1 (kojeg svima toplo preporučam), prije dakle nešto više od 3 godine, kada je rekao puno toga, primjerice, da radi na relaciji Shanghai – London (nije bilo posve jasno što točno radi, i ovo će biti leitmotif kroz cijelu priču). Nadalje, Tada je nahvalio Kinu, ogromne kineske banke, njihovu poslovnu kulturu, a i rekao par razumnih stvari o hrvatskoj ekonomiji, komparativnoj prednosti turizma, i slično, pa sam ga odlučio pohvaliti u inboks i dodati na Facebooku. Srdačno je prihvatio i to je to. To je bilo okej, neko vrijeme.

2. Najednom, kao da je postao druga osoba preko noći, počinje pričati o Kini kao novom Gulagu, Raeganovom Carstvu zla, pridružuje se Washingtonskom gerijatrijskom China hawk think-thanku pod nazivom China Present Danger, gdje sjedi i malo je reći “notorni” rasist i paranoik Steve Bannon (koji kao mnogi članovi sam sebi daje titulu honorable member (?!?). Mislim da imaju i Grand Wizzarda,  ili bi trebali), koji su proglasili eto rat Pekingu, doslovno naime: ima i izvrstan i humorističan članak o tome od našeg ponajboljeg stručnjaka za Kinu i međunarodne odnose, Branimira Vidmarovića. No dobro, ne uzimam to u tom trenutku potpuno za ozbiljno, ali primjećujem čudan shift u stavovima na Ratkovim Facebook objavama. Javlja se patološko obožavanje Trumpa, ali i to mi je u to vrijeme još bilo normalno.  Javlja se i gorespomenuta duboka mržnja prema svemu kineskom, a epizoda 1 na 1 sa voditeljem Romanom Bolkovićem u kojem Ratko pjeva hvalospjeve Narodnoj Republici Kini misteriozno nestaje sa Youtube-a.  Tako je nekako nestao i sam raison d’être mojeg dodavanja njega, ali o tom po tom.

 

3. Kad sam se za prethodni Božić, dakle 2018., vraćao u RH, jedan hrvatski poduzetnik u Kini mi je za Ratka Kneževića rekao da je “lobist” (što je jako zanimliva karakterizacija, dakle naglasak na navodnike), i također napomenuo “s nekima te bolje ne vidjeti“. Ipak, iz znatiželje ili naivnosti, sastao sam se sa njm u Esplanadi u Zagrebu. Istovremeno je bila američka delegacija tamo, i Plenković, ali to je vjerojatno bilo slučajno (otišli su neposredno nakon što je on došao). Neki pak ne vjeruju u slučajnosti, “čuli su za njih ali ih nisu nikad vidjeli“,  da citiram jedan film. Zatim je krenula najnadrealnija večera u mom životu. Ispitivao sam ga svakakve gluposti, pričali smo o Kini, hrvatskim poduzetnicima, političarima, ali nikad, ali baš u ni jednom trenutku nisam dobio jasno mišljenje od njega, niti čak govor tijela koji bi se mogao pročitati, skoro kao da je treniran za to, a Bog zna da se smatram dobrim čitaćem, jer to apsolutno to jesam 🙂 . U međuvremenu saznajem o navodnim vezama sa UDBA-om, te jasno:

O ničemu dakle čvrstog stava, i vrlo dobro istreniran poker face. Osim naravno o tome da je Kina ekstremno komunistička (što je meni suludo smiješno kao ideja), o tome je imao jako čvrst stav i jedino o tome, Kina je Sjevjerna Koreja i Kina je Gulag, što će kasnije poput kakve mantre često ponavljati i na Facebook objavama. Tamo, po Ratku, Partija sve krade. Ja živim ovdje preko tri godine, poslujem, te znam nekoliko tuceta ex-pata koji rade isto, i nitko ni mene, ni njih nije pokrao, dapače vrlo smo poštovani, ali ok, naime. Tada shvaćam da je imao neugodno iskustvo u Kini, da ga je neki partijski službenik otkrio ili kao špijuna ili kao hohštaplera (po svoj prilici oboje :)), figurativno naguzio, jer u Kini partijska hijerarhija, i samo partijska hijerarhija diktira moć, a ne velićina tajnog računa u Dubai-u (Ameri imaju onu poslovicu, onaj s najviše novaca za stolom je uvijek šef. U Kini to nikad nije tako).  Dapače, vjerojatno ga je notorno tajnoviti kineski FBI i CIA (u jednom) brzo otkrio, naročito jer je to bilo doba masovne internetske provale podataka svih američkih operativaca (Minsitry of State Security).  Ali ovdje ne forsiram temu dalje, mrzi Xi Jinping-a, to je to, ne mogu tu ništa iako sam kratko pokušavao. Postavljam još realno glupih pitanja, ali nisam više ni znao što bih i umoran sam od neke španjolske pive, i nedostatka smislenih odgovora s njegove strane. Za što je i treniran, jasno.

(Inače o tome što po kineskoj političkoj teoriji znači kapitalističko društvo i dobro objašnjava gore spomenut obrtaj odnosa financijske i političke moći objasnio je Eric X. Li).

Dan nakon toga je mi je i netko drugi, koga sad neću imenovati direktno, ali dovoljno je reći da je poduteznik, rekao, uživo i na kavi,  te naoko smrto ozbiljno – “zašto si se sastao s njime“,  nakon čega je odlučno izustio pitanje “Koji će ti to kurac u životu?” verbatim, i onda nastavio prodorno gledati u oči da poanta bude jasnija, te držati pauzu, što je svakako dobra tehnika. Tada sam shvatio da sam očito zajebao, ali reko sam sam seb: mlad, naivan, nebitan, koga briga. Okej. Idemo dalje.

4. Zašto je Ratko Knežević toliko notoran, za slučaj da do sad niste pročitali gornje članke o njemu? Kao prvo, išao je sa Milom Đukanovićem u razred, i sa tim stvorom bio najbolji prijatelj, jasno i kum mu je. Pomogao je preko veza sa London School of Economics izobirati da se Crna Gora efektivno stavi na mapu Europe, u koje vrijeme je imao i vladin privatni avion na raspolaganju, o čemu postoje detaljne priče na Internetima. Po njegovim riječima, bromance je trajao sve dok ovaj nije ubio Pukanića, ali njegove riječi su u najmanju ruku dubiozne istinosne vrijednosti. Činio se iskreno dok je pričao o tome, i možda je i bio, ali ne vjerujem da on može osjetiti empatiju: čovjek je najčišći primjer Dark triad (narcisoidnost, makijavelizam i psihopaija) osobnosti koji sam ikad vidio, a to je puno za reći jer sam upoznao svakakve ljude, ali i volim psihologiju. Uostalom što točno pozitivno možemo zaključiti o čovjeku koji je bio bestie sa najvećim prvo duhanskim pa drug bossom Europe koji je direktno ili indirektno odgovoran za 50-ak naručenih ubojstva odnosno atentata, ako ne stotinjak, samo ako je sudeći po dostupnim info na engleskom Wikipedija članku o njemu (koji je već linkan)? Izbjegao je Milo suđeje u Italiji na temelju diplomatskog imuniteta, isplati se biti premjer Escobar. Desetljećima vlada, ne znam, to je valjda neki Putin/Vučić model demokracije.

Ovdje valja dodati još nešto ekstremno sumnjivo: u vrijeme našeg Facebook prijateljstva, često sam ga ispitivao o Vučiću, Mili Đukanoviću, poznatoj kokainskoj ruti, srpskim aferama o kojima je pisao i Index, ruskom pritisku na Srbiju i slično. 

U jednom trenutku tako pitam i direktno i detaljno o Mili. Odgovor: šutnja. Ono što danas sa naknadnom pameću mogu zaključiit jest da je cijeli ovaj tobožji razilazak sa Milom "for show" odnosno za narod, medije, a da je u stvari i dalje duboko upleten u cijelu operaciju. Ovo je naravno samo spekulacija, ali postoji jako puno indicija, osim moje anegdotalne, koje je čine plauzibilnijom, i broj tih indicija raste iz dana u dan.

5. I to sve, to je u biti početak. Onaj leitmotif mi je oduvijek bio najzanimljiviji. Kaže jedan moj pametni prijatelj, “kad ti netko ne zna objasniti čime se bavi u rečenici-dvije, znaš da je hohštapler“. Primjera radi, tako je meni Ratko na večeri rekao da je “stručnjak za krizni menadžment grupa i pojedinaca“. Konkretna dugačka sintagma nema puno smisla izvan nekog menadžerskog lingoa gdje pričaju o “helicopter view-u” i “rainmakerima” (i da pohvalim očito budućeg menadžment gurua Branimira Vidmarovića na kreativnosti, Orbital strike veiw-u), ali zanimljivo mi je bilo da je nikad više nigdje nije ponovio to kao karekterizaciju svojeg posla. Po jednima je dakle “lobist”, gdje su navodnici očito ključan dio formulacije, sam kaže da putuje 200 000 km godišnje, čas je u DC-u čas u Londonu, po drugima špijun, udbaš i kriminalac, na jednoj slici grli Putina (što je osporio čak u komentaru kad sam ga pitao, ali doslovno, postoji slika. Voli on te Donald Trump “vjeruješ li meni ili svojim očima” laži). S druge strane oni koji su kopali su našli da je na, malo je reći čudnoj funkciji neke Nigerijske energetske kompanije (?!?). Detaljne podatke o samoj kompaniji je notorno teško naći, ali ovakvi ljudi i vole tajnovitost, no po onome što vidimo radi se o dealovima od više stotina milijuna dolara.

No što se zapravo dogodilo u Kini nije mi rekao, osim što je maloprije lagao “da je došao tamo i vidio kako je te zamrzio komunistički sustav“,  danas uobičajen tune za sinofobe svih vrsta,  ali je, vjerojatno zbog alkoholne anterogradne amnezije, prikladno zaboravio da je u međuvremenu pjevao hvalospjeve Kini kod Bolkovića, zbog čega sam ga, da napravimo i krug, i dodao (a što je javno dostupno na Youtube-u, dok nije misteriozno nestalo. Čudni su putevi Ratkovi).

I, što na kraju radi Ratko Knežević? Meni je iskreno nasmiješnije kad ponovno gostuje kod Bolkovića (ali ovog puta drvlje i kamenje po NR Kini), pa dolje, ispod, kako to obično biva, piše dakle “Investitor“.  Brilijantno. 🙂

Toliko zasad o liku i djelu Ratka Kneževića, najmutnijeg našeg ali svjetskog “lobista”, menadžera, James Bonda, ali ponajviše jadnog hohštaplera koji ne zna, ali doslovno ne zna racionalno raspravljati, što je bio na kraju i povod za block koji je pak povod za ovaj tekst.

6. Sad malo o razlogu blocka, dakle (s njegove strane). Dark triad su moćni ljudi kad su inteligentni. Jadni Ratko je low IQ i ne može zadržati logičku nit u raspravi niti jedan komentar. Screenshotao sam posljednu raspravu kao primjer. Drugo, davao mi je mudro razne savjete, prehrambene, te pričao nebuloze o parazitima (?!?) i nekim suplementima kojih treba piti u nenromalnim količinama, dakle, priče koje su dostojnie 85 IQ deranged boomera, a na što sam sve zahvaljivao jer sam eto pristojan, a i makivajelist. Mislim, dovoljno je reći da je ludo dogmatični Trumpovac, ali ovo je već bilo na rubu smiješnog, a tada mi je bilo tužno. Najzad razumijem zašto cjeni Trumpa; bez svojeg privilegiranog starta ni on ni Trump ne bi mogli obavljati posao kognitivno zahtjevniji od upravljaca viličarem u skladištu, valjda bi i to zajebali, but I digress. U međuvemenu mi je prijatelj rekao da je to u stvari itekako zahtjevan posao, pa pričanje o helicopter view-u, okretanju glave 360 stupnjeva oko svoje ose (sic!) jer su mogućnosti svuda “a mogućnosti su sloboda, svaka vrsta slobode” i drugi genijalni statusi koje ću jednom ovdje uploadati, postaju bolji izvor legitimiteta, a i prihoda kada se samouvrjeno pitcha Nigerijskoj energetskoj kompaniji. Šteta što naš tragičan junak Ratko nije shvatio mogućnost da prestane pijan pisati statuse, možda bi onda shvatio i onu o Hegelovu o nužnosti kao slobodi, ili je pak to okretanje glave za 360 stupnjeva opis osobnog iskustva upravo pijanog pisanja statusa?  Ignoramus et ignorabimus.  Samo mu preporučamo da ne bude pijan u helikopteru.

7. Jedna zajednička i meni jako draga FB prijateljica linkala me i teggala u vijest o jedenju šišmiša u Kini (što su mogući prjenosnici Wuhanskog koronavirusa – kasnije se saznalo da je to u stvari jedna vrsta zmije). Nisam ulazio u autentičnost Daily Maila ali rekao sam, “valjda, štajaznam”. Ljudi imaju problema shvatiti da je Kina cijeli svijet u malom. Ali Ratkov prvi komentar je bio najgore rasističko smeće, da oni nisu civilizacija (jer eto 0.01% ruralne populacije jedne nama neobične životinje). Pa sam ja odgovorio sa 20 kineski superiornih kvaliteta ili postignuća , statistikom o superiornom IQ-u, te člankom o AI supremacyu gdje najveći stručnjak sa Harvarda piše za National Interest, inače njegov dragi right wing news outlet, na što je on rekao džabe ako jednu šišmiše, ali i spomenuo Mao-a iznebuha kao da je sve to eto nekako povezano. Jer u Ratkovom mozgu, je. Imao je i jedan agument po kojem je USA creidt card market veći od cijelog izvoza Kine, što mi je 3 sekunde guglanja pokazao da je priglup argument. Odgovorio sam pristojno se da ne mogu usporediti kruške i jabuke. Samo Wechat i Alipay daleko prestižu milijarde dolara američkog spomenutog tržišta, a što se čak spominje u članku, kojeg je evidentno bio prepijan da čita. I očtio prezauzet…Sramoćenjem. Uostalom Kina je sa par sto milijardi USD izvoza i dalje najjača izvozna sila svijeta odavno, i to je upravo uspoređivanje kruška i jabuka, koje je valjda naučio na London School of Economics. Rekao sam mu i da je FX reserve Kine 30 puta veći od onog čime se hvali, pa je zašutio, jer kažem, ne zna raspravljati niti dva ili tri komentara u nizu o istoj temi, i krenuo je tome kako sam narkoiziran (?!?) i na opioidima i halucinogenima (jer sam pričao jednom o opioid crisis koji je potpuno krivo shvatio, te sa još jednom njegovom prijateljicom o antidepresivima koja je klinički psiholog u Americi, a koju ovom prilikom pozdravljam, long story), što je ironično jer je očito debelo pod gasom pisao, a obzirom na imperijalni i suludo autoritativan stav te veze sa Milom, kokain kojeg je sad pun Zagreb a i cijeli slobodni Zapad mi je nekako tu upao u oko kao mogućnost.  Za one koji ne znaju, a to su uglavnom svi, kombinacija etalnola i kokaina u jetri sintetizira spoj kokaetilen koji je mnogo potentniji od samog kokaina. Ali možda je samo ekstremno neugodan i priprost pijanac, a i otrkio svoju pravu prirodu – in vino veritas.  Nakndano saznajme da navodno “puno gore i ružnije vrijeđa” sugovornike i da sa “svima tako raspravlja”,  ja ipak to nisam primjetio do sad, ali takav je glas na ulicama fejsbuka. Za kraj je ustvrdio da sam dogmatik po pitanju Kine (doslovno sam prije 3 h kritizirao nečije stavove u vezi umajivanja broja žrtava mmasakra na Tian’anmen-u, niti pušim pa makar jednu Partijsku laž, dok je njemu Trump sveto pismo). Ali eto, rekao je on to i ne ugušo se od ironije, ali najgore od svega, nema dovoljno ni razuma, ni samosvjesti ni, barem ne u tom trenutku, mentalne pribranosti (čuo sam i da odblokira ljude nakon blokiranja, što ojačava tezu o utjecaju raznih supstanci), da shvati kako suludo loše stvari priča, i kako je ultmativno u cijelom vrlo javnom raspravu napravio od sebe lakrdiju, sramotu i javno ruglo, do te mjere da su mi se ljudi u inbox počeli javljati sa posrpdnim komentarima o Njegovoj Visosti (uz obavezni caveat da ostanu anonimni, naravno). Da ne spomenem prečudne gramatičke i pravopisne, ma ne greške, nego not even greške, te suludi genocid nad jadnom interpunkciojom i slično (obavjestiti UN).

8. I onda mi je sinulo. Pa Trump! Naime, prije par dana je objavio, jasno sa Trumpovog instafeeda jer je to realno najbolji izvor (jednom mi je tako i Breitbart linkao indirektno. Neironično.), kako je deal ogromna pobjeda za Ameriku (radi se o Phase I Trade dealu USA i PRC). Onda su renomirani stručnjaci polja međunarodnih odnosa, geopolitike i ekonomije počeli pisati i ubojito argumentirati da je Kina realno jedini pobjednik u ove 2 godine, što ću i linkati malo niže. Arugumenti da je Trumpov hawkish pristup efetivno pomogao Kini. Da je deal predizborni stunt baš kao i Sulejmani, i smokescreen na impeachment. Dakle:  Foreign Affairs, Politico, sve vrhunske analize bar none.

9. Naivno sam to iz dana u dan linkao na njegov slavodobitni status o “Trump winning”, zajedno sa odabranim citatima. Nije ni “a” odgovorio, ali kipjelo je u njemu očito kao u ekspres loncu, kipjelo je još dvostruko gore jer nije mogao ni početi argumentirati jer nema mentalne kapacitete za to, i jer su mu baš kao i njegovom idolu Trumpu “facts the worst enemy“.  I sasvim očekivano, naletio je danas prikladno na Aurelijin (zajednička FB prijateljica) status u kojem me označila, šišimiš status dakle (sreća što ga nije izbrisala kako sam prvotno mislio, jer je stvarno pokazao tko je i što je i kakva je jadna sramota od nesigurnog narcisa. Srećom imam i sve screenshote, jer volim igrati šah 🙂 ), i iskalio je svoj rasizam odmah u prvom komentaru . Kinezi nisu civilizacija, maltene su divljaci, i onda sve ostalo sto sam već nabrojao u raspravi.

10. Ja sam i dalje pokušao biti pristojan, i rekao kako mi je žao a je ovakav pijan na fejsbuku javno ruglo (naravno to nisam rekao rekao, nego otprilike to ali na pristojan način ) , naročito jer mi je osobno vrlo drag bio uživo u Esplanadi onomad (što je polu-istina ali eto, barem to). On me nazvao onim što po njegovim riječima u njegovom kraju, Crnoj Gori, dakle očito velikoj civilizaciji, zovu “splačinom“, te rekao i dramatičnio brže bolje učinio, block. Taktičko povlačenje kukavica je najmanje što sam očekivao od, da prostite, splačine. Za kojeg naknadno saznajem duboke veze sa cijelim balkanskim krim miljeom, osobne procjene Alke Vujice da mu je financijska korist jedini motiv u životu i sliče nimalo iznenađujuće informacije o kojima više u ovom podužem ali nevjerojatno informativnom blog postu (naslov ovdje je moja intervencija. op. f. 🙂 ) :  

Ratko Knežević – Čovjek Splačina

Ja sam još odgovorio da je on hohštapler  (kome to još nije jasno, žao mi ga je) i da mi je drago da ga je po svoj prilici primio od visokorangiranog člana Partije u dupe, da prosite francuski, te dobio blacklist za Kinu, što je u biti doživotni, ali tad je već bio blokiran. No bez brige, vidjeti će on sve ovo, ako već nije.

Toliko o tužnom, suludo mutnom, demetnom i duboko narcisoidnom, sociopatskom i makijavelističkom , ali tragično low IQ (kao što mi je poznanica davno rekla za njega, svaka joj čast na intuiciji) slučaju “lobista”, globbetrotera, Hrvata (?), Katolika (?), Crnogorca, te sinofobnog rasita i neugodnog nakokainiziranog pijandure. Laka mu zemlja. Samo da još nadjem prikladnu sliku njega za stavit ovdje i voilà. (u međuvremenu obavljeno op. f.)

Cezar je jako sretan danas, jedva sam čekao da uništim ovog jadnog hohštaplera. Mislim da će potegnut još puno više alohola kad ga obavjeste o ovom statusu (originalno je ovo FB status). A tek kad krene o blog postu na službenoj web stranici, pa možda i FB stranica. Trebati će preći na jaču robu.

Pray for Ratko 🙂

Casear gaudet, danas je veliki dan. I prikladno je dragi Bog htio da bude Kineska nova godina, i to baš godina miša . Shvatite obje informacije u kontektu statusa kako hoćete .

SPQR

” I enjoy crushing bastards” – Julian Assange

EDIT:  Naknadno su izgleda i osvanule prve prijetnje:

Na što sam odgovorio javno i ponosno. 🙂

EDIT EDIT: Naknadno dodajem neke citate Denisa Kuljiša koji je napravio, kako mi je netko tko dobro razumije psihologiju rekao, “najbolji opis Ratka Kneževića kao osobe“.

S naslovne stranice Nacionalova mjesečnog priloga Nstyle, posvećenog praćenju životnog stila bezočnih skorosteka sa Zapadnog Balkana, u broju za ožujak, blista 18-karatni osmijeh Ratka Kneževića. Mladoliki princ lovaške kontraklase čije aristokratske pretenzije sežu do prekjučer, ima fabuloznu reputaciju stvorenu pod nimbusom nedavnog rata. U tom ratu su nastala i najveća bogatstva pa iznad sitnog pretvorbenog patricijata, stoji gornji dom ratnih profitera, sastavljen od perova koji su upravljali švercom cigareta, oružja i naftnih derivata. Šefovi su im u Haagu, ali njihov kapital slio se sad u najveće financijske tokove Zapada pa kotira na burzama.

Obzirom na samu količinu samog teksta, odlučujem objaviti to kao vezani ali posebi blog-post, u čast nedavno preminulom Denisu Kuljišu koji je po svoj prilici obavio bolji posao istraživanja lika i djela Ratka Kneževića od ikog drugog, živog ili mrtvog.  Što ne čudi.

Caesar Franciscus Augustus Tusculum, Pontifex Maximus et Imperator de Sacrum Imperium Croaticum, Filii Sol Invictus et Iuppiter Feretrius

 

 杜西可商业资讯有限公司

杜鹏飞总经理商业网站 

国际贸易资讯

本公司的座右铭

 

         LOREM IPSUM (乱数假文 ) 进出口贸易，猎头，生意咨询杜鹏飞私人网站 – 进出口扎心了老铁贸易，猎头，生意咨询杜鹏飞私人网站 – 进出口贸易，猎头，生意咨询杜鹏飞私人网站 – 进出口贸易，猎头，扎心了老铁生意咨询杜鹏飞私人网站 – 进出口贸易，猎头，生意咨询杜鹏飞私人网站 – 进出口贸易，猎头，生意咨询杜鹏飞私人网站 – 进出口贸易，猎头，生意咨询杜鹏飞私人网站 – 进出口贸易，猎头。

我的名片和联系信息

LOREM IPSUM (乱数假文 ) 生意咨询杜鹏飞私人网站 – 进出口贸易，猎头，生意咨询杜鹏飞私人网站 – 进出口贸易，猎头，生意咨询杜鹏飞私人网站 – 进出口贸易，猎头，生意咨询杜鹏飞私人网站 -扎心了老铁生意咨询杜鹏飞私人网站 – 进出口贸易，猎头，生意咨询杜鹏飞私人网站 – 进出口。

 

之前上过克罗地亚报纸

还有 ： 克罗地亚最大的新闻网站

LOREM IPSUM (乱数假文 ) 生意咨询杜鹏飞私人网站 – 进出口贸易，猎头，生意咨询杜鹏飞私人网站 – 进出口贸易，猎头扎心了老铁，生意咨询杜鹏飞私人网站 – 进出口贸易，猎头，生意咨询杜鹏飞私人网站 – 进出口贸易，猎头，生意咨询杜鹏飞私人扎心了老铁网站 – 进出口贸易，猎头，生意咨询杜鹏飞私人网站 – 进出口贸易，猎头，生意咨询杜鹏飞私人网站 – 进出口贸易，猎头，生意咨询杜鹏飞私人网站 – 进出口贸易，猎头，生意咨询杜鹏飞私人网站 – 进出口贸易，猎头，生意咨询杜鹏飞私人网站 – 进

 

进口的货

意大利蜡菊精油

克罗地亚的葡萄酒

 

进出口国际贸易资讯

LOREM IPSUM (乱数假文 ) 在生意咨询杜鹏飞私人网站 - 进出口贸易，猎头，生意咨询杜鹏飞私人网站 - 进出口贸易，猎头扎心了老铁，生意咨询杜鹏飞私人网站 - 进出口贸易，猎头，生意咨

LOREM IPSUM (乱数假文 ) 生意咨询杜鹏飞私人网站 – 进出口贸易，猎头，生意咨询杜鹏飞私人网站 – 进出口贸易，猎头，生意咨询杜扎心了老铁鹏飞私人网站 – 进出口贸易，猎头，生意咨询杜鹏飞私人网站 – 进出口贸易，猎头，生意咨询杜扎心了老铁鹏飞私人网站 – 进出口贸易，猎头，生意咨询杜鹏飞私人网站 – 进出口贸易，猎头，生意咨询杜鹏飞私人网站 – 进出口贸易，猎头，生意咨询杜鹏飞私人网站 – 进出口贸易，猎头，生意咨扎心了老铁询

 

我的明俩前茅中国合伙人

LOREM IPSUM (乱数假文 ) 生意咨询杜鹏飞私人网站 – 进出口贸易，猎头，生意咨询杜鹏飞私人网站 – 进出口贸易，猎头，生意咨询杜扎心了老铁鹏飞私人网站 – 进出口贸易，猎头，生意咨询杜鹏飞私人网站 – 进出口贸易，猎头，生意咨询杜鹏飞私人网站 – 进出口贸易，猎头，生意咨询杜鹏飞私人网站 – 进出口贸易，猎头，生意咨扎心了老铁询，猎头，生意咨询杜鹏飞私人网站 – 进出口贸易，

LOREM IPSUM (乱数假文 ) 猎头，生意咨询杜鹏飞私人网站 – 进出口贸易，猎头，生意咨询杜鹏飞私人网站 – 进出口贸易，猎头，生意咨扎心了老铁询，猎头，生意咨询杜鹏飞私人网站 – 进出口贸易，

 

我的祖国的国旗!

克罗地亚使欧盟的国家，做生意可以特别方便。

 

LOREM IPSUM (乱数假文 ) 生意咨询杜扎心了老铁鹏飞私人网站 – 进出口贸易，生意咨询杜鹏飞私人网站 – 进出口贸易，猎头，生意咨询杜鹏飞私人网站 – 进出口贸易，猎头，生意咨询杜扎心了老铁鹏飞私人网站生意咨询杜鹏飞私人网站 – 进出口贸易，猎头，生意咨询杜鹏飞私人网站 – 进出口贸易，猎头，生意咨询杜扎心了老铁鹏飞私人网站。

 

商行网站正在建立中

。。。

SPACE, SPACE: This 19 August, 2004 NASA Solar and Heliospheric Administration (SOHO) image shows a solar flare(R) erupting from giant sunspot 649. The powerful explosion hurled a coronal mass ejection(CME) into space, but it was directed toward Earth. AFP PHOTO/NASA (Photo credit should read HO/AFP/Getty Images)

On the World Porcupine

Or: Why does Something exist rather than Nothing?

Oneness. Duality. Multitude.

First check the Friday, 27 March 2020 6:23 AM GMT update notes at the end of the this weird text. Thank you for Your understanding.  SPQR
 

Zwei, hier kommt die Sonne
Drei, Sie ist der hellste Stern von Allen ( Rammstein – Sonne)

 Save Each Other From Togetherness  (Rammstein – Herzeleid)

 That is why, I am sure, a man once grieved that white thread should be dyed in different colors, and why another lamented that roads inevitably fork. (Yoshida Kenko – Tsurezuregusa)

El temor de separación es todo lo que une. (The fear of separation is all that unites.)( – Antonio Porchia – Voices)

 “Something we cannot see protects us from something we do not understand. The thing we cannot see is culture, in its intrapsychic or internal manifestation. The thing we do not understand is the chaos that gave rise to culture. If the structure of culture is disrupted, unwittingly, chaos returns. We will do anything–anything–to defend ourselves against that return.” (Jordan B. Peterson – Maps of meaning)

 Introduction

The best part of inspiration for this text-shaped piece of shit came from:

  1. Rejection (keywords: life, borderline, instability)
  2. Talking with my exes (too many)
  3. Rammstein songs (surprisingly few of them actually)

Other parts are all due to my current situation as a stranger in a strange land, complete with an insomnia (caused by benzodiazepine-withdrawal) and of course, as it usually is the case, an utter confusion with the subject matter. I need to thank to Mr. Jordan B. Peterson for most of stuff here also, and to God Almighty, amazing ex partner Petra, beautiful borderline nutcase Nila, my Mother (not related to the former), my Father, and especially the first hamster I ever owned (forgot the name at this point, but he was a good guy).

The Purpose of this is not to say anything on one matter or another, in order to inform you about anything new under The Sun, or to impart any special knowledge on you that you might already not have. All knowledge and understanding is a from of remembering what once was forgotten. In fact, its almost amazing that everything here-written (but not said) is part of our intuitive nature as a billion year old life-form, and a sentient one at that, and, to increase the stakes, a self-conscious one. The latter is the part of the problem and also the part of the solution: the mere interaction of one’s sentience with itself, that is to say, being’s sentience of its sentience (I see that I see, but I also see that I hear – what English language somewhat mystically but  very appropriately called the mind’s eye). This is the ultimate and obvious cause of all duality (animals know nothing of duality, or language, which is the same thing fundamentally) and hence the multitude as such, and in turn the Mother of all problems, questions, answers, and in fact of everything that exists in opposition to other (that is, every thing that exist, period), as Buddhist ontology firmly expounds. So, what’s the fuss all about?

Being more specific

“The story so far: In the beginning the Universe was created. This has made a lot of people very angry and been widely regarded as a bad move.”

― Douglas Adams, The Restaurant at the End of the Universe

Of course, it is easy, simplistic but correct, to attach significance here to either Oneness (mystic traditions, some religions) or Difference (structuralism, deconstruction, Derrida) as being primal, and even venture into ethics and make them analogous to the good and evil, to healing and suffering (in English word “whole” is etymologically connected to the word heal. Obviously: to heal is to make whole again), and to billion another analogies that exist everywhere from mathematics, biology to physics , philosophy, as if reality is fundamentally fractally structured, and thus we thrive in understanding analogies. But this is for some other essay, where we could focus on Douglas Hofstadter,  my brother in enthusiasm towards analogies.

To further elaborate. The Word (Logos) that was the Beginning was a Word, only because a self-conscious mind can be even thought of having a word to say (or on itself, as we would say: on his mind – hence thinking itself was born). On the other hand, the body is, as a certain absolutely awe inspiring Japanese person called Mishima once noticed, of a completely different nature than language: and he himself questions: “How was it possible that I started to think even before I felt my existence embodied?” (Sun and Steel) . At least he made sure that the ending of his life was a bodily experience, and was beautiful. But the point here is not to trod on, on how the things are this way or another. Why? Because, in fact, they are not. As one Sutra says: things are not what they seem, nor are they otherwise. We can see two (not one?) tendencies here emerging, of making differences where they seem to be none, or equivalences where there are apparently not. As one of the greatest Minds the World has ever Seen has once expounded:

“Hegel seems to me to be always wanting to say that things which look different are really the same. Whereas my interest is in showing that things which look the same are really different. I was thinking of using as a motto for my book a quotation from King Lear: ‘I’ll teach you differences!‘. (…) ‘You’d be surprised’ wouldn’t be a bad motto either.”

Engine of Reality

The whole process of being might as well be called learning (and teaching) the differences, and yes, I also don’t know why he added that remark in the end. But as it might be already obvious, Kent’s quote from King Lear comes from asserting ones dominance over another (poor Oswald, being humiliated and pushed off the stage, to the delight of the King). But the existence as such is existence of a hierarchy – not only the one we are most used to, as in King Lear, dominance hierarchy, but also to the physical and infinite number of other hierarchies nested upon each other – from Standard model of physics to social institutions we dwell in, from biology to chemistry to psychology, from any and every self-regulating automatic system, every feedback loop which has it’s special evolutionary purpose in the service of the Whole, and so ad nauseam. The One at the end of this hierarchy, in our experience – is God, or not even to be named (道), or void as such, or Selfhood (Atman), or even equated to the notions of Good and True and Beautiful (or Truth, Path and Life?). But we also know that our self-reflective subjective experience of ourselves is in fact It itself looking in its own mirror image. The Sun as a cover picture was chosen as an appropriate expression of The Beautiful, The One, The All Giver, but we also understand that It projects its energy on another plane, penetrates the space, makes the difference itself – duality, and multitude, unfold.  There is no other thing aside of this unfolding. This other plane, the cradle of life, is the Earth, which we often endearingly call our Mother. Appropriately the Rammstein song playing while I was writing this part was „Mutter“, meaning of course Mother – which we will first think its beautiful – but at the same time we will know that it is equivalent to death as much as it is to life (going back into one’s mother) but also analogous to orgasm (la petite mort) –  I will not further elaborate on this, but it is absolutely obvious, and more than just “true” (somebody once called this types of truths as meta-truths). And as much as it, the Mother,  symbolizes empathy, we know that empathy is extremely dangerous and tragically counterproductive. So this concept is creative-destructive and our collective unfolding is creative-destructive, and the Love we feel or claim or suppose or identify as the root of All, is the all domineering all prevailing force that unites and separates everything (and every thing) . And as one Mind has once noticed, there is and cannot be nothing either good or bad about it – if Love is the cause of the action.

 

Psychology:

Borderline personality disorder & Love

But let us now be more concrete on this notion of Love. We might not yet want to talk about Love of certain quarks in relation to another (in fact we never do observe quarks in isolation, a thing called color confinement, which has nothing to do with color as you think of it, but it might have with Love), but at least in interpersonal relations – and especially in the more intense kinds  of relationships – we are finding the same mechanism of union and separation. Here comes into play what I always found the most astonishing and intense form of Love, but also the most dangerous, destructive and death craving form: the Love of a person with what is in a DSM-5 known as Borderline (emotionally unstable) personality disorder. Again, it’s almost astonishing to watch this mechanisms nested upon each other unfold in almost real-time: life-times worth of Love in what now seems to be a one brief moment – and it all comes from only one source – the fear of rejection, i.e. the intense dislike toward the idea of separation: the need for unity, but also death, melting in but also against, one another.

I had way too many of those

Okay, and the ways our societies are structured, what do they have to say about Love, in this more cosmic ontological sense of the word as we use it here? You can notice that we are jumping from one nested hierarchy to other. I might as well keep on talking about quarks and astronomy, for instance. But simplicity and clarity behooves me to stop at a  certain point.

Hedgehog’s dilemma

 

Here I will both link and quote Wikipedia, because Schopenhauer explained it better than I ever could, while at the same time his idea is uncannily analogous to what we had discussed before  (click here for Wikipedia article on this concept).

Quote from the article itself:

The concept [of Hedgehog’s dilemma] originates in the following parable from the German philosopher Arthur Schopenhauer‘s Parerga und Paralipomena, Volume II, Chapter XXXI, Section 396:[1]

A number of porcupines huddled together for warmth on a cold day in winter; but, as they began to prick one another with their quills, they were obliged to disperse. However the cold drove them together again, when just the same thing happened. At last, after many turns of huddling and dispersing, they discovered that they would be best off by remaining at a little distance from one another. In the same way the need of society drives the human porcupines together, only to be mutually repelled by the many prickly and disagreeable qualities of their nature. The moderate distance which they at last discover to be the only tolerable condition of intercourse, is the code of politeness and fine manners; and those who transgress it are roughly told—in the English phrase—to keep their distance. By this arrangement the mutual need of warmth is only very moderately satisfied; but then people do not get pricked. A man who has some heat in himself prefers to remain outside, where he will neither prick other people nor get pricked himself.

When Freud went to USA in the beginning of the 20th century, he said his mission was to tame the wild hedgehogs (or porcupines). He found American society to be too unruly, almost barbaric, and in a state of feral collective unconsciousness – society was prickling one another in an unhealthy manner, both mentally and physically, especially in the long run. Of course, ultimately he failed, after his students did their part in creating Sexual revolution in the late ’60s. But here I want to use this beautiful and very well thought metaphor of Freud’s. If there was such a thing as an American porcupine in the 1920s, could we also speak about the World Porcupine, in a Hegelian sense,  Geist– kind of – and its development, especially in recent years? We might also conclude that in Freud’s times – although he thought American porcupines were wild – they were in fact in their best and tamest condition in the last 100 years. Especially if you look at the current problems Mankind is facing – here I don’t want to elaborate on them, because we all already know, nor is this the goal of this text. What I want to do, as somebody who so admires Chinese culture, their political and economical system, language and tradition – to use this knowledge and try to create an idea of a World Porcupine – and maybe even predict the way in which He will behave in the future. So let us first start with the application of Hedgehog’s dilemma in the case of Chinese, or any other sinospheric (Japan, Korea) society. We will see that Schopenhauer’s Hedgehog developed in Prussia and that it is product of liberalism and civil society par excellence, and that Chinese culture and norms use vastly different ways (and yet, quite similar) to achieve the same goal – not to get too close lest they get pierced, but also, avoiding going too far from each other.

Solution in both cases is basically analogous the the Ancient Greek concept of the “right measure” or Golden mean and in Wikipedia (that is, some textbook Wiki is quoting), its is elaborated in this very convincing fashion:

“The hedgehog’s dilemma suggests that despite goodwill, human intimacy cannot occur without substantial mutual harm, and what results is cautious behavior and weak relationships. With the hedgehog’s dilemma, one is recommended to use moderation in affairs with others both because of self-interest, as well as out of consideration for others. The hedgehog’s dilemma is used to explain introversion and isolationism.”

Of course, this is almost impossible to accept from the BPD (borderline) perspective. It is a widely different perception of the world, it is a widely different world, period. But both are manifestation of the same fundamental ubiquitous force of Love, only quantitatively different, with the same essential (and primordial) quality. But it is also interesting to notice that this “middle way” or “golden mean” path of life was a very influential school of thought both in the East and in the West, from Seneca and Buddha, Aristotle and virtually all patriarchs of Buddhism, all  the way to Vedas and other less known scriptures and philosophies. Again, World Porcupine always seems to develop independently from one another and simultaneously, in a truly mystical way.

What does the future bring? 

The Chinese well mannered and distance loving Porcupine will have a peculiar confrontation with the Western much more closer together  (but hurtful, piercing) porcupine constellation. On the other hand, Western pop culture is spreading in China like wildfire in this age of social media and decentralization. Here I am an optimist – although I consider this a profoundly realistic position. It is in everyone’s best interest, it is the work of universal force of Love as we elaborated before, and after thesis, antithesis will bring about the synthesis of this two vastly different world experiences and comprehensions.

Quarks loving each other

Repetition is important

Love manifests as a driving force of Universe (which is a never ending, never beginning play between One and Many – God and Creation – Sun and Earth – Body and Language – I will stop here, but indeed, there are simply too many examples anyway ) . As we see from this analogies – there are many examples of the same process (don’t let me get into quarks again). Sociology, Ontology, Psychology, Physics, Biology: reproduction on all levels – energy, Astronomy, Mathematics. Even the apparently trivial distinction between discrete and continuum is fundamentally based in this analogy. And aporias we stumble upon if we ponder to much, they are precisely the fundamental structure of reality, because this Love is as allusive as God itself (or Laws of Nature modern physics is struggling with, or Language in it’s ambiguity, or Buddhist void in it’s inexplicable, ungraspable and allusive nature (“Turn towards the void and you shall turn It’s back“).  It all falls back to one simple principle.

https://youtu.be/0-BnfC0cuvU

Instead of conclusion

Finally, an ethical turn. What are we ought to do? What is Good?  So far it seems I have made everything reasonably clear. But as somebody who was always overly concerned about the destiny of Mankind, I still wouldn’t be able to properly answer this question – what we ought to do with us, with Mankind?  To not let it die? Why? Because I felt a little piece of me dying at the mere writing of the capitalized question “why’ in the last sentence?  Or, in one sentence, because in I personally know that I am, in essence, It manifesting itself, together with itself – and Others? I don’t know, but it sounds like a plausible enough idea for now. I have yet to see a more – for me personally – intuitive ethical idea by which to act in the world.

Everything

I would also like to just mention the Native American (I think Hopi ) myth of primordial Man and Woman creating Universe by the force of Love, via Divine Copulation:  but this myth also abounds with references to Chaos and Order: this again fits really well into the gist of this theme, especially because this oral transmitted myth is estimated to be 20-30 thousand years old. And of course, these kinds of myths are ubiquitous throughout human civilization, and prehistory, and are obvious meta-truths in which we are, as beings, immersed.  I would like to add more examples here, and I will do so as soon as I get inspiration. I have absolutely forgotten using the Nagarjuna’s doctrine of two truths (let’s say for simplicity sake – Truth from the perspective of One, and conventional truth of duality) as a sort of “solution” to our ” problem here.  But since Nagarjuna also expounds that Nirvana is Samsara, and Samsara is in turn Nirvana, my omission is hardly problematic – since this teaching is, again, as obvious as anything we ever intuitively comprehend. 

Explanations come to an end somewhere.

 What, you scoundrel, you would speak no nonsense? Go ahead and speak nonsense – it doesn’t matter! (Holy Augustine)

 

lā ʾilāha ʾillā llāh

The End

 

This is an update made on Anno Domini 2020, the month of Martis, 27th day, as the spring cometh so does everything new and true appeareth. 

I apologize for the prophetic tone and the theatrics, but indeed, I do think that just maybe, on 2018 April, day 21th, when this text was first published in it's original form, it predicted something interesting, and something which due to the Covid19 pandemic and the end of the boom cycle in USA and the West as such, seems to be catalyzed to a much faster extent that I could have dreamed of at that time. I do not know is this Providence, Simulation, both, or neither, but I do believe that even the mere "acting as if the transcendental is true" is effectively good, no matter the truth value of this kinds of propositions (what is belief anyway, if you don't act it out? Thank you Dr. Peterson and hope you will endure. )

But theosophy or ontology aside, this text was due to some error also updated (just nominally, nothing added) on 2019 (April 9th) and also in January, disregard that but I will leave both texts as is because of the SEO I guess. Beats me. 

I will update the text with just a few new passages from my Facebook, that are currently and sadly in Croatian (South-Slavic to be precise)

It's here now

It is here but soon it will be translated both here and on Facebook, and I do intend to do some updating on the whole post and later sending it to some interesting people who might see something in it. One of them already answered my email but probably didn't have time to actually check it out. 
We will see soon, especially since most of my correspondents are of course, in the West, in USA and other countries, ridden with this pandemic and their own incompetent government responses and institutions (but also detrimental cultural habits as opposed to the Sinosphere), how and when these people who's thinking I respect will answer.  Good luck and Fiat voluntas Dei.

SPQR