Ovaj tekst je pisan sa svrhom da uputi čitatelje u stanje i život općenito na istoku Ukrajine, budući da se o tome kod nas u Hrvatskoj malo zna. Zahvaljujem mom prijatelju Franji Tušeku koji mi je prepustio svoju stranicu da po njoj pišem svoje “Odiseje”.

Put u nepoznato

Ovih dana vraćajući se sa neke vrste godišnjeg odmora u korito svoje rijeke obaveza polako se slažu dojmovi “avanture” u koju sam se uputio prije dva tjedna. Na tu avanturu nisam išao sam, a niti je zapravo smatram pravom avanturom iako ima sve naznake avanture. Dugačak put raznim prijevoznim sredstvima, neizvjesnosti na putu kao što su recimo prelazak granice i ispravnost viza koje su nam dobri ljudi iz jedne agencije u Zagrebu napravili(u nastavku objasnim), nepoznavanje mjesta u koje smo se uputili itd.

Sa mnom su išle dvije meni najbliže ženske osobe (osim moje djevojke, naravno) mama i sestra. Put koji smo prošli i avantura koja to ustvari nije (a ustvari je) zove se posjet familiji u svijetu koji nam nije blizak. Pritom ne mislim samo na udaljenost (cca 3000km od Zagreba), već puno važnije na navike i na odnose između ljudi koje smo ovdje zatekli.

Za početak, da vas uputim u kontekst. Moja mama je Ukrajinka(a zapravo na pola Ruskinja), kao takva je napustila Ukrajinu, a pritom i svu svoju familiju još devedesetih godina udavši se u tada tek novonastaloj državi na jugoistoku Europe u kojoj ne živi zadnje tri godine, jer je na privremenom radu u jednom njemačkom gradiću na pola puta između Munchena i Augsburga.

Kako smo napokon uspjeli uštedjeti neke novce, ponajviše zahvaljujući majčinoj sposobnosti da se prilagodi svakoj okolini u kojoj se nadje i pomoću koje je već promijenila i treću državu u kojoj uspješno živi i radi, uspjeli smo organizirati ovakav godišnji odmor u kojem ćemo napokon posjetiti familiju i mamin rodni kraj nakon mnogo godina (ne želim ni izgovoriti broj).

Kada smo krajem sedmog mjeseca počeli ozbiljno razmatrati kupovinu avionskih karata i putovanje uopće (iako smo otpočetka godine poluozbiljno razmišljali o putovanju) nisam ni slutio kakav je posao planiranje takvog puta, pogotovo na takvu egzotičnu lokaciju koju mi idemo.

 

LNR – nova država na periferiji Europe

A gdje smo mi to pošli? Pošli smo u jednu novonastalu državu na istoku Europe, koju nitko ne priznaje i koja zapravo i nije država iako ima sve odlike iste. Himnu, zastavu, grb, policiju, vojsku, dok su valutu posudili od Rusa. Vama koji ovo čitate ne moram posebno objašnjavati funkcioniranje i smisao ovakve i sličnih tvorevina, budući da smo se mi ovakvih tvorevina, država i paradržava nagledali i još uvijek svjedočimo postojanju istih. Luganska Narodnaja Respublika(kasnije u tekstu LNR) je republika koja je odlučila da ne želi ostati u sastavu Ukrajine 2014.godine, kao i njena sestra blizanka Donjetska Narodnaja Respublika. U krvavom ratu koji još uvijek traje (iako je potpisano primirje u Minsku) odlučno pokazala kako ukrajinska vlast tamo neće biti dobro došla.

Mnogo žrtava, strahota i svih loših i ružnih stvari koje rat donosi, zasad su donijele toj državi takvu-kakvu nezavisnost. Republika ima svog predsjednika, građani imaju putovnice LNR-a s kojim mogu putovati jedino u Rusiju. Ili mogu izraditi ukrajinsku putovnicu, ako kojim slučajem imaju nekog u Ukrajini (Ukrajina u daljnjem tekstu se odnosi na zemlju bez okupiranih područja ili novih nezavisnih republika, zavisi koju priču podržavate). Ako se kojim slučajem odlučite otići u Ukrajinu s namjerom da izradite ukrajinsku putovnicu, a također ste Božjom voljom radno sposoban muškarac, postoji dobra šansa da vas ukrajinska vlast pošalje nazad na front, ali ovaj put sa druge strane. Ili u zatvor.

Kako smo mi došli tamo? Za početak nije postojala šansa da dodjemo najkraćim putem, kroz Ukrajinu. Zapravo je postojala šansa, ali jel bi vi išli u jeku rata ili ratnog stanja u državu kroz državu koja je u ratu sa tom državom i koja ne priznaje tu državu, a pritom niste građanin nijedne od njih? Takva mogućnost odbačena je u startu. Tragajući dalje došli smo do rješenja koje nam je bilo prihvatljivo. U LNR se može doći preko Rusije, a najbliži veći grad je Rostov na Donu kojemu je do granice sa LNR-om cca 150 km. Kako smo pronašli naš “checkpoint”, trebalo je otkriti put do njega, najbezbolniji mogući. Nakon podužeg pretraživanja, pronašao sam put.

On je vodio preko glavnog grada Češke – Praga. Zašto preko Praga? Tamo nekim slučajem, leti izravan avion do Rostova na Donu, a nama je to bilo jedino bitno da se ne povlačimo po aerodromima po pola dana. Također, mami je bilo relativno blizu i može lako doći iz Njemačke dok je nama iz Zagreba busom trebalo nešto duže. Da nam Prag ne bude samo prolazni punkt, odlučili smo preko Bookinga ili neke druge stranice (ne sjećam se više) uzeti apartman u Pragu ne bi li ga malo razgledali. Razgledavajući Prag, polako sam shvatio kako to da Prag ima izravnu liniju do Rostova. Pa u Pragu je hrpa ruskih turista, hrpa magazina ima na ruskom jeziku reklame, konobari i prodavači pričaju ruski, a građevine i široke ceste (koje su se gradile da bi vojska mogla slobodno gaziti gradom) iz doba komunizma pokazuje vam kako su do nedavno Rusi ovdje imali glavnu riječ.

 

Izrada viza ili kako izgubiti i ovo malo kose na glavi

No vratit ću se par tjedana unazad. Kako smo pronašli put kojim ćemo ići, slijedeći korak je bio realizacija istog, pritom je  kupnja karata i rezervacija apartmana lakši dio posla. Najvažnija stvar koju smo morali napraviti je viza, da bi uopće mogli pomisliti na put. Izrada viza je postala prava avantura. Spletom okolnosti i naših paušalnih dogovora (mene i mame), spoznali smo u svoj toj zbrci oko realizacije plana puta da mama nema važeću putovnicu. Na vize se čeka sedam radnih dana ili tri ako idete po bržem postupku. Budući da je mama u inostranstvu i da ne želi doći u Lijepu Našu osim kada dolazi napraviti frizuru, popraviti zube, pa potom odlazi dva kilograma teža, putovnicu je odlučila napraviti u konzulatu u Munchenu gdje nema brzog postupka već poput Hž-ovog putnika na stanici gledate jednim časom u sat, a drugim u nebo moleći se Bogu da stigne na vrijeme.

Molitve su bile uslišane i putovnica je stigla. U posljedni tren doduše, ali je bila u džepu. Proces izrade vize sam započeo za sebe i sestru nešto ranije, kad sam saznao da će mamina putovnica stići na vrijeme. Za izradu vize smo odabrali jednu agenciju koja to radi već uigrano i pouzdano. Nama je bila potrebna viza za Rusiju, za Ukrajinu je bezvizni režim, a kako je LNR i dalje ustvari Ukrajina za LNR ne treba viza (sad mislim shvaćate koliko bi nam bilo lakše kad bi mogli kroz Ukrajinu putovati). Znači nama treba viza za Rusiju, kroz koju samo prolazimo. No, kako sam krenuo objašnjavati čovjeku koji radi u agenciji za izradu vize, ispalo je da nama treba drukčija viza za koju nije ni siguran da li će vrijediti i hoćemo li imati problema (tu se vraćamo na neizvjesnost puta sa početka priče). Nekako smo zajedno došli do zaključka da nama trebaju vize sa dva ulaza(koja je i skuplja naravno) jer jednom ulazimo u Rusiju kada letimo iz Praga avionom, a drugi puta kad se vraćamo iz LNR-a u Rostov. Ali nismo bili posve sigurni, no uvjeravali su nas da ne bi trebali imati problema, pa smo u tom uvjerenju i krenuli na put.

 

Putešestvije

Busom do Praga, spavanje i razgledavanje Praga i avion za Rostov na Donu. Oko 3 ujutro po lokalnom vremenu sletjeli smo u Rostov na Platov – novosagrađeni rostovski aerodrom koji je sagrađen za proteklo SP. Nov, moderan aerodrom kakvi se viđaju po europskim metropolama. Nismo uspjeli razgledati Rostov, to smo ostavili za zadnji dan kad ćemo se vraćati.

Dočekuje nas mladić, moj vršnjak i vozi nas u smjeru LNR-a. Vozi nas u nekakvom kineskom čudu kojem ne znam ime, ali moram priznati da je udoban i da pristojno izgleda. Moderna limuzina, ne pretjerano jakog motora, a izgledom podsjeća na VW Passat. U ovom dijelu Europe popularan, mnogo sam ih vidio ovdje. Cijena mu je novome oko 2 000€. Mladića poznajem, zove se Andrej i nismo se vidjeli jako dugo. Inače je iz LNR-a, Ukrajinac završio fakultet u Lugansku, ali radi u Rostovu gdje se oženio i živi za ženom. Što radi nisam ga uspio shvatiti u potpunosti, jer mi ruski nije vrhunski iako razumijem više – manje sve što mi govore. Radi nešto na željeznici. Ono što je bitnije je da radi za 13 000 rublji, što je ekvivalent 1 300 kuna (dalje ću pisati cifre u kunama, da vam je lakše pratiti). Kaže da bi mogao naći bolji posao kada bi mogao dobiti rusko državljanstvo, do tada i sa prometnim fakultetom ne može naći bolji posao. Njegova je žena dobila državljanstvo pa radi nešto bolji posao za 1 800 kuna.

 Žive u zajedničkom stanu koji se ovdje zove komunalka, što znači da imaju svoju sobu, dok kuhinju i wc dijele sa drugim stanarima. Nešto slično našim studentskim domovima, sa nešto većom sobom. To plaćaju 1 000 kuna (režije uključene). Nakon nekih dva sata vožnje po odličnoj cesti koju su također napravili prije nedavnog SP-a, došli smo i do granice. Na granicu nismo išli autom već smo sa koferima krenuli pješke. Andrej nas je vodio. Kaže, ako idemo autom mogli bi čekati pet do sedam sati na granici, ovako odemo pješke, a sa druge strane nas čekaju druga kola. I stvarno, relativno brzo smo prošli ruskog carinika, iako nas je provjeravao, zvao nekoga, pa potvrđivao vize itd.

Na LNR-u d(r)uga priča. Dolazimo, prvo se carinici čude što mi tu radimo, hrvatske putovnice nisu nikad vidjeli. Mene kao muškarca odvajaju sa strane, uvaljuju mi nekakve papire i ispituju. Da li sam član terorističke organizacije? ( “sreća pa sam prekjuče pocijepao člansku Hezbollaha” – mislim si ja) Da li sam služio vojsku i kakvu? Kakvim oružjem baratam? Koje sam vjeroispovijesti?(da, i to ih zanima) Koliko novaca nosim sa sobom? Gdje sam sve putovao? Uz klasična “Tarik Filipović” pitanja čime se bavim, gdje sam rođen itd. Uveli su nam i policijski sat, koji smo morali potpisati. Potpisali smo da se u razdoblju 22-06 h nećemo nalaziti na ulici. Moram biti pošten i reći kako carinici nisu bili neugodni, bahati i vojnički hladni, već su bili prilično prijateljski nastrojeni i odrađivali proceduru koja im je dana. Zamolili su me za par kuna jer skupljaju kovanice iz raznih zemalja.

Ulaskom u LNR, dočekuje na stariji gospodin, pristojno dotjeran sa bakrenim zubima koji su ovdje standard. Vozi nas u Volgi staroj 40 godina do maminog oca koji ne može više voziti, u selo zvano Uralo-Kavkaz. Selo nema nikakve veze ni sa Uralom ni sa Kavkazom, već sa rusko-ukrajinskom nemaštovitošću i surovom davanju imena selima. Takvih naziva sela ima hrpa po cijeloj Ukrajini. Jedno selo u blizini se zove 14. Brojkama, ne slovima.

 

Iz LNR-a s ljubavlju

Očigledna je razlika u cestama kad uđete u teritorij LNR-a. Moderna kola tu imaju slabe šanse. Volga izgleda kao da klizi po ovim nazovi-cestama, dok mislim da bi s nekom novom Škodom ili Passatom vrlo brzo išao u posjetu lokalnom automehaničaru, jer diskovi ovdje izletavaju kao šurikeni. Mogu tek zamisliti kako bi tu bilo nekom nesretniku sa Alfa Romeom. Ovdje se voze Lade(nove i stare), Moskvići, Volge i slične olupine koje kad prođu cestom iznad sebe naprave ozonsku rupu. No, moram priznati da to nosi svoju dozu romantike.

                    40 godina stara Volga

 

Na samom ulasku u LNR, stoji velika reklama “Hvala Rusiji”, ovdje smatraju Rusiju svojim saveznikom i ako hoćete zaštitnikom. Ne skrivaju aspiraciju ka sajedinjavanju s Rusijom, iako na granici s Rusijom čekaju i po pet sati, i ako vozite kola sa tablicama LNR-a puno je veća šansa da vas policajac u Rusiji zaustavi, a da ne pričam kako je teško dobiti rusko državljanstvo. Ruski jezik se priča, iako djeca u školi uče i ukrajinski i to obvezno. Nacionalnost je većini ukrajinska i smatraju se Ukrajincima, ali ukrajinsku vlast ne priznaju.

Zanimljiv je taj kraj, sve je ravno nema nikakvih povišenja, tek vidite velika brda zvana tirikon (ne znam to prevesti). Tirikoni su brda nastala iz raskopanih rudnika iz kojih se vadi ugljen. Ogromna prostranstva, bogata ugljenom, čije je vađenje i prerada glavna grana gospodarstva LNRa. Ovdje se sve vrti oko rudnika, nisam upoznao mušku osobu koja nije barem pokušala raditi u rudniku. To je vjerojatno najgori mogući fizički posao. Radi se u četiri smjene po šest sati, uz rizik da vas udari vagonetka i odnese vam nogu ili vas ubije, da imate pluća pušača iako ne pušite, povećanu mogućnost karcinoma, ili da vas ubije eksplozija metana. Primjerice, moj dida koji je radio tridesetak godina u rudniku, ostao je bez jednog prsta na ruci, a iz pluća mu vade litru vode svako nekoliko mjeseci. No to nije najgore. Kad je imao slobodan dan u rudniku je poginulo 40 ljudi od eksplozije metana. Kaže da je mogao četiri puta poginuti i da ni sam ne shvaća kako je još živ.

Jedan moj rođak, relativno mlad morao je u penziju jer mu vagonetka u koju se tovari ugljen odnijela nogu i sad je invalid.

Penzija je ovdje kazna i tkogod ide u penziju, uglavnom nastavlja raditi dokle može. U penziju odlaze već sa 50 godina, ako su odradili 25 godina staža u rudniku. Po novome sa 55, dok žene sa 50.

 Ako se prijavite negdje u Ukrajinu možete primati penziju, plus što možete dobiti pomoć od Rusije koja nije velika. Ona iznosi oko 300 kuna. Penzija iznosi cca 800kn. S time da morate po penziju ići u Ukrajinu svakih par mjeseci što često bude avantura koja zna trajati i do 30 sati u jednom smjeru. Prelazite dvije granice LNR – Rusija i Rusija – Ukrajina, na svakoj se čeka i po pet sati. Plaća je nešto bolja, ljudi rade za 1 500 kuna, ako ste muško i radite u rudniku. Žene imaju manju plaću, rade za 800, 900 kuna (plaće i penzije pišem u neto iznosima). Benzin je dosta jeftiniji 4-5 kuna po litri, dok je grijanje i režije općenito puno manje. Kubik plina je 0,8 rubalja, što znači da je 100 kubika plina 8 kuna. Kod nas je 100 kubika oko 350 kuna, ako se ne varam. Plina ima posvuda.

Ono čega nema je pitke vode. To se kupuje. Neki junaci ovdje piju vodu iz vodovoda, kažu da im ne smeta. Za takav eksperiment nisam imao dovoljno hrabrosti, pa sam redovito kupovao vodu.

Dolaskom kod dide nakon emotivnog susreta  reda suza – reda smijeha ulaskom u kuću sam primjetio par stvari. Prva je tepih na zidu, za koji sam mislio da ovdje ih ljudi stavljaju radi hladnih zidova, no na kraju su mi rekli da je to takva moda. I zaista u skoro svakoj kući u koju smo zašli naišli smo na isti prizor. Druga stvar je da se ulazeći u svaku kuću ili stan trebate izuti obuću. Zbog ulica na kojima je asfalt samo ukrasni element u svaki stan unosite po pol hvati zemlje na svakoj tenisici. Isto tako nisam vidio okrečen, pomaljan zid, posvuda su tapete u raznim bojama i s raznim uzorcima. Kažu da je skupo i komplicirano maljati, jednostavnije je tapete polijepiti. PVC prozori su i ovdje aktualni, svaka kuća ih ima. Postavljanje takvih prozora ovdje se naziva europski remont i uglavnom ga svi rade.

Interneta u kućama ima, kod dide naravno ne, jer šta će mu. Iako interneta ima, često se dogodi da padne sustav i da ostanete bez interneta neko vrijeme. Ista stvar je sa televizijom i sa strujom. Ovdje komunalna služba (tipa zagrebačkom holdingu) ne postoji. Ustvari, nemam pojma jel postoji, ali ceste se ne krpaju, ne čiste, groblje izgleda kao ono partizansko u dotršćinskoj šumi u Dubravi. Sve puno šume okolo, tek poneki su brižno očišćeni od korova, grmlja i žbunja. Isto tako smo svjedočili nestanku vode, koje nije bilo čak tri dana! Pitao sam se zbog čega u svakoj kupaoni u kojoj sam pristupio ima toliko lavora. Shvatio sam kad je nestalo vode. Svi drže nekakvu zalihu vode u tim lavorima za slučaj da se dogodi da nestanu bez nje. Ipak, tri dana je i za ovdašnje pojmove previše.

Većinu vremena proveli smo u manjem gradiću zvanom Suhodolsk i u didinom selu. Suhodolsk nije veliko naselje, možda veličine Požege. U blizini je nešto veći grad – Krasnodon, no u njemu smo bili svega jedanput. Obišli smo tržnicu, jer supermarketa nema i tamo kupili sve što nam je bilo potrebno. Od voća i povrća do sanitarija.Zanimljivo je da iako grad izgleda kao ruski napušteni gradovi iz američkih filmova i da po našim standardima puno toga nedostaje u gradu, jedna stvar ne nedostaje.

glavni trg u Krasnodonu

Ovdje ima puno parkova za djecu. I to novo napravljenih, sa velikim izborom zavarenih konstrukcija. Kod nas takve nisam vidio, možda ih ima na nekim streetworkout igralištu, ali ovdje je svako igralište napravljeno kao streetworkout igralište. Djeca rade zgibove, vješaju se, penju se, izvode vojničke vježbe i sve to kroz igru, na svoju inicijativu. Pošto nema puno sadržaja u gradu, uglavnom su parkovi puni roditelja sa djecom, a i mladih koji ovdje polako grabe prve korake u svijetu poroka. Više – manje je to najjeftinija votka i cigarete, jer ovdje droge nema za široke mase, ali napiti se od ovakve votke vam dodje gore nego da se drogirate. No teško je kriviti ovdašnju mladež, budući da je perspektiva daleko od njih. Osim u parku, teško ćete gdje drugdje naveče sresti ljude jer je potpuni mrak, ulične rasvjete nema.

Hrana je dobra, slična našoj. Dosta tijesta: rade se piroške, plimeni (ovdašnja verzija talijanskih tortellina), čebureki. Također kuhaju se razna variva boršč – kupus i krompir, akroška – na kvasu se radi sa krastavcima, kuhanim jajima, i kobasicom unutra. Jede se hladno, meni nije pretjerano ukusno, podsjeća na tekuću verziju francuske salate. Uglavnom nisam ostao gladan.

Pošto je djed star i bolestan, u jednom trenutku smo trebali otići u bolnicu na djedov redoviti servis. Iako postoji bolnica u Suhodolsku koji je 15-ak min vožnje od didovog sela, otišli smo u Krasnodon koji je veći pa tako ima i veću bolnicu. Do Krasnodona nam treba 30 min vožnje. Bolnica izgleda kao nekakvo napušteno skladište, kraj koje KBC Šalata izgleda kao najmoderniji i najsuvremeniji klinički centar. Oni koji su bili na Šalati znaju o čemu govorim. Na ulasku su nam dali one bolničke kape da ih stavimo na tenisice, iako od prljavštine i nehigijene sepsu je lakše dobiti nego prehladu. Sestra proziva redom jednog po jednog, a u bolnici imaš osjećaj da nećeš doći nikad na red koliko ljudi ima. Korupcija je ovdje na nivou više od naše, pa smo tako sestri dali 30-ak kuna ne bili prije došli kod doktora na red. Znam, loši smo ljudi, ali nam se nije dalo čekati. Djed je dobio uputnicu za operaciju, koju bez obzira na uputnicu plaća, oko 2 000 kuna. Naravno, nagovaraju ga da napravi operaciju u toj bolnici iz gore spomenutog razloga. Sve u svemu, nezaboravno iskustvo.

 

Do drugog puta

Nakon što smo proveli dva vrhunska i zanimljiva tjedna, vrijeme je bilo da krenemo prema kući. Svaki dan je bio tako dug i polagan, ovdje je tempo života nešto laganiji nego kod nas. Ipak, dva tjedna je proletjelo i morali smo se uz prilično težak i emotivan rastanak oprostiti od familije do drugog susreta sa njima. Pogotovo od novih nekoliko jako bitnih ženskih osoba koje sam tek sad stvarno upoznao. Moju drugu sestru (sestričnu) i moje tri prelijepe zlatokosne nećakinje.

 Na povratku smo posjetili Rostov koji smo u vidjeli u mraku, jer je put potrajao. Ipak i u mraku, Rostov je prekrasan. Iako nakon dva tjedna provedenih u prikrajcima civilizacije i blatu, nakon kojeg bi bili opčinjeni i Siskom, ne umanjuje činjenicu da je Rostov stvarno prekrasan. Praktički, cijeli centar grada je nedavno napravljen, ponajviše zahvaljujući SP-u. Dugački trgovi, spomenici, fontane, prolazeći šetnjicom uz Don sa nizom restorana imate osjećaj da ste na moru, Rostov Arena koja je omotana kino platnom, te cijelo vrijeme vrti reklame na njemu i novo napravljeni “ferris wheel” (ne znam hrvatski prijevod), u koji smo ušli sa laganim strahom, a iz kojeg sa 67 metara u svojoj najvišoj točki vidi cijeli grad. Strah i divljenje u isto vrijeme. Riječima teško opisivo.

Kao i naša avantura u zadnjih dva tjedna, koju ne bi mogao ni u tristo stranica opisati.  Sve u svemu vraćamo se Zagrebu i svom njegovom sjaju i sivilu.  Do drugoga puta

Šetnja uz Don, u pozadini Rostov Arena