Tag Archives: Hrvatska

O Cirkusu pandemijskog narativa ili: zašto ste svi u krivu

Franjo , o čemu ti?

Kao prvo, bitna napomena: ovaj esej nije o pandemijskim mjerama, nije o dobrom ili lošem kriznom pristupu, a ponajviše ne namjerava biti unutar uobičajenog diskursa kulturnog plemenskog rata kojem svjedočimo na društvenim mrežama diljem svijeta. Ovo je samo pokušaj analize i objašnenja kako je do tako kaotične i toksične situacije došlo. Kako to da postoje toliko dijametralna poimanja dobrog i lošeg pristupa u situaciji gdje su činjenice lako dostupne svima? Ukratko, svjedoci smo kriznog stanja, kao prvo ideološkog (društvo – pojedinac), vezano, i etičkog (ljudski životi – ekonomija), pa i epistemološkog (kojem izvoru vjerujemo i zašto? Te da napravimo puni krug nazad ka ideološkom odnosno političkom: koja je uloga eksperata?). Krizno stanje popraćeno je sa i prije opasno visokom razinom polarizacije političkog spektra, o kojoj je već tradicionalno pisati, ali i zamorno čitati, znam, znam, ali ne mogu se oteti dojmu da većina i dalje ne shvaća važnost iste. Pa neka bude naglašeno. Nadalje, zbog razmjera ludosti koje jedno takvo anomično i za društvo razarajuće stanje dovodi u svojim ekstremnim pojavama, ovdje ću ubuduće cijeli taj krizni kulturni kompleks krstiti Cirkusom. Misija će ovdje biti: kako sve navedeno objasniti na jedan elegantan, objedinjujuć i jednostavan način, a pritom što bliže pogoditi istinu stanja stvari, koliko god nekom nužno subjektivnom takvo nešto bilo u mogućnosti. Sekundarno, pokušati ćemo pronaći način kako možemo barem težiti vratiti se u neku normalu, stanje koje liberalno i demokratsko društvo podrazumijeva, određenog slaganja barem oko temeljnih principa društvenog ugovora, ili stvarnosti kao takve. Ali nije jasno da će to biti od ikakve koristi. O tome ukratko; jer su tehnološki procesi koji su katalizirali ovo stanje u praksi nezaustavljivi, ali o tome ćemo malo kasnije. Niti će itko regulirati klikbejt model, ni ljudsko ponašanje koje čita naslove članaka (i dijeli samo slike a ne linkove istih, konačno stvorivši toksični fake news mem sui generis).

Osnovna teza

Sukob kojem svjedočimo samo je jedna – tehnologijom doduše snažno potencirana – suvremena manifestacija vječne tenzije između društva i pojedinca

U ovom slučaju i konkretnije, sukob je uzeo formu bitke javnog zdravstva (društveno dobro i kolektivizam) nasuprot osobnih sloboda i ekonomske koristi (pojedinac i liberalizam, tržište i kapitalizam). Možda moram naglasiti da osobno kao politički pragmatist i amaterski filosof ne preferiram niti jednu od tih ideologija, nego vjerujem u pravu mjeru (formuliranu i kao zlatna sredina, ili srednji put) kao nešto optimalno ili idealno (i istinito i lijepo, valja dodati). Ali tako ni društvo ni ljudska priroda ne funkcioniraju, niti naši tribalni nagoni dozvoljavaju, a sukob je zauzeo apsurdne razmjere koji prijete samom temelju civilizacije Zapada, da budem samosvjesno dramatičan (uz samo polovičnu hiperbolu, obzirom na trenutačnu atmosferu u američkom javnom diskursu). Društvo koje se ne slaže oko temeljnih aksioma ne može opstati, ili se barem meni ne čini da postoji način kako može (ovo je donekle blaže u RH nego drugdje, ali poznato je da kasnimo. Tipično).

Dva plemena te njihov nastanak

Protivljenje nošenja maski, “brnjica”, odnosno uopće percepcija da su maske nekakav udarac na slobodu, prije deset godina bila bi ideja van svake pameti, naročito u društvu čije je probleme uopće teško nabrojati. Što ne znači da je odgovor najgoeg ekstrema sa suprotne strane, recimo, čuveno kinesko zavarivanje stanova zaraženih, imalo manje ludo; dapače, evidentno je nama u liberalnim društvima potpuno nezamislivo (ali tipično kineski represivno). Nadalje, koliko god istovremeno karantena Hubei provincije bila neprikosnoveno postignuće, koja je uz druge mjere doslovno istrijebila virus unutar granica Kine (baš kao prvi SARS godine 2003.), takvo nešto samorazumljivo je u konfucijanskim kulturama ali naprosto nemoguće na Zapadu. Ali još blaže, više nije posve jasno koliko smisla ima inzistiranje na više ili manje oštrim mjerama: Koliko odgađaju ionako neizbježno? Koliki demokratski legitimitet imaju, i gdje? Kakva to čudna konsekvencijalistička etika stoji u pozadini morbidnog računa žrtovanja ekonomije ili života, naročito u kompleksnom međugeneracijskom kontekstu? O protivljenju cijepljenju ne namjeravam ni pisati, niti se tu išta pametno može reći, osim da, politički, obje strane imaju, čini se, sasvim legitiman politički stav (u ovom slučaju, manje ili nikako legitiman za izuzetno opasnom protivljenju ikakvim cjepivima). No, ono što je po srijedi je jedno apsurdističko pretjerivanje u oba narativa, a koje je dio diskursa echo chambera („ječnih komora“?), gdje svaka strana biva izložena samo najekstremnijim primjerima druge strane, a istovremeno mahom nekritički prihvaća doktrinane svojeg plemena. Ali, ovo je u srži proces koji traje čitavo prošle desetljeće, s naglaskom na poznih nekoliko godina, koji je imao jedan od bitnih uzroka u globalnoj financijskoj krizi 2007-2008. te potpunom gubljenju povjerenja u vladajuću plutokratsku elitu, zatim dosegao prvi vrh 2016. Izborom notornog Donalda Trumpa, a sve popraćeno ubrzavajućim i moćnijim utjecajem misterioznih i sveprisutnih algoritama koji maksimaliziraju ekstreme u emocijama i stavovima (zbog specifičnog poslovnog modela u koji sad ne mogu ulaziti). Naziv post-truth bio je pun pogodak za razdoblje alternativnih činjenica, što je čuveni gaf koji je, poput mnogih gafova kroz povijest, savršeno opisao stanje zeitgeista. Tako da je u tom smislu teren za Cirkus bio već dugo i dobro pripremljen. U stvari, bilo bi pravo čudo da Cirkus nije nastao. On je poput rata, znanosti ili filosofije, oduvijek postojao, te strpljivo čekao svojeg najboljeg agenta i praktikanta. Cirkusanta; čovjeka.

Dvije Kulture Dvije Slobode

Kao prvo, kratka kritika liberalnog uma. Po meni, postoji zanimljiv fenomen desenzitacije na postojeće slobode. Čini se da što više pojedinci sloboda imaju, to jače postaju osjetljivi i na najmanji percipirani (ključna riječ) napad na slobodu. Maske, cijepljenje, potvrde i slično – ali koliko daleko ide ta desenzitacija: kao pripremu za ovaj tekst intenzivno sam i dugo pričao sa oba plemena, i ne mogu naglasiti koliko je ključno da velik dio ljudi doslovno vjeruje u pripremu terena za uspostavu globalne tiranije. Istovremeno, mahom se radi o najslobodnijim društvima na svijetu, gdje takve ideje najviše uzimaju maha. Ovdje često volim, jer što više to proučavam to očitije postaje, usporediti temeljni doživljaj svijeta i društva pojedinaca s ove strane spektra sa pubertetlijskim stanjem razvoja u psihologiji. Ovdje, kao i ondje, sloboda ne podrazumijeva više odgovornosti, nego se gotovo menadžerski efikasno maksimalizira omjer što više slobode za što manje odgovornosti. Ovdje, kao i ondje, naglasak je na buntu, ključan oblik ponašanja je samo-ekpresija, osobna jedinstvenost i nepovjerenje autoritetu (što nije nužno loše, ali nije teško vidjeti da su logički ekstrem teorije zavjera, pseudoznanost i druge divne pojave). Ako bih još onaj gore niz od 2008. preko Trumpa do pandemije proširio na libertarijanski ekstremističke Branch Davidians te Oklahoma city bombings (90tih), niz bi bio puno jasniji, ali nije toliko bitno istaknuti, niti bi morao baš tu stati. Ipak, bitno je da se radi o kontinuiranom diskursu paranoje koji vuče svoje memetičko porijeklo još od nastanka Sjedinjenih američkih država, ili od prosvjetiteljstva, i tako gotovo proizvoljno daleko.

S druge strane, kolektivistička društva Istočne Azije koje nisu naviknute na visoki stupanj slobode (da, ne samo Kina), a imaju vrlo razvijenu društvenu svijest koja ima duboko internaliziranu normu po kojoj više slobode dolazi samo pod uvjetom više odgovornosti, i prema sebi, i prema zajednici. Naravno, ima i puno veće restrikcije (ne represivno kineske, nego recimo blage ali učinkovite) koje su lokalno shvaćene ne samo kao nešto sto nije napad na slobodu, nego, paradoksalno (ili sasvim konzistetno onom gore poimanje slobode), kao nešto što slobodu, braneći društvo, u biti tek omogućava (čuveni mem o slobodi za ne umrijeti od sprijećivog uzroka). Dakle, Korejac ima slobodu ne razboliti se, ne brinuti o bolesti te normalno živjeti, ne brinuti da će mu roditelji umrijeti, iako je istinabog prvo mrvicu žrtvovao da bi to sada mogao. Dok recimo Amerikanac iz „crvene” države ima slobodu umrijeti kako hoće, zaraziti koga hoće, ali i izlaziti van, piti, putovati – što god hoće, s dodatnim užitkom ideološkog signaliziranja svoje vrline. Kako je jedan američki novinar rekao u kontekstu analogije života bez pandemijskih mjera, možemo se baciti s litice ako hoćemo (ipak, nije sasvim jasno koliko je taj fenomen zarazan). Ipak, tu nije posve, ma nije nimalo, jasno što je bolje, ali svaka strana hvaliti će samo svoje, kako to nužno biva.

Kratko bih obratio pozornost čitatelju da se radi o dvije vremenske orjentacije (trenutačni hedonizam slobodara nasuprot budućnosti usmjerenog Azijata koji odgađa trenutačnu nasladu). No da nastavimo u tom duhu, razlika je tu zbog ideologije odnosno kulture, ali i zbog psiholoških karakteristika koji u biti ideologiju uvjetuju. Libertarijanci tako, recimo, imaju izražene karakteristike više racionalnosti, niže empatije, ali i iznimno više onoga što se zove „reactance“, a definirano je kao „bijes koji osjećamo kada nam netko kaže da nešto ne smijemo, ili nas pokuša kontrolirati“. Druga pak strana ima izraženu empatiju, po svemu sudeći i otvorenost iskustvu Big five tipologije ličnosti, a ionako jaku i često osobno motiviranu empatiju lako projicira i na potpune neznance, kako to u političkim diskursima gotovo uvijek biva. To da te karakteristike u stvari prethode našem “odabiru” ideologije je zanimljiva tema za neki drugi tekst odnosno Drugi pogled, ili za knjigu, koje doduše zasigurno već postoje, ali uskoro ćemo se vratiti momentu koji sam eksplicitno dotakao, ali želim razraditi.

Kako su kršćani postali Mao Zedong, a komunisti postali sveci

Prvo, među bitne psihološke „orijentacije“ ovdje bih naveo i ljudsku sklonost pretjeranom optimizmu, kao i pretjeranom pesimizmu. Gotovo nitko od nas ne živi u „realnosti“, ponajviše vi koji si upravo slavodobitno mislite „heh, ja sam realist“. Ovo se očituje možda najviše u načinu na koji tržište vrjednosnih papira funkcionira, ali stvarno, bilo kakvo predviđanje (da ne kažem modeliranje) budućnosti osuđeno je na takvu propast. Dovoljno je pogledati opus futurista 20. Stoljeća koji varira iz sumanutog optimizma u sumanuti pesimizam (i među ekspertima i znanstvenicima, dapače, među njima najviše), ovisno već o nepredvidivim tehnološkim otrkićima i geopolitičkim igrama koje su ih potencirale (o tome zanimljiv link ovdje). Tako su oba naša korona-plemena, svaka u svoje vrijeme, i na malo drugačiju temu, fulala za točno red velićine, ali i dalje svatko to obavezno spočitava svakom, sada doduše manje nego prije. Istinabog, samo jedno pleme je sklonije blokirati ljude ako se uopće spomene da oba (!) griješe, ali to je već druga, i osobna, tema. Ipak, cijela ova dijalektika optimizma i pesimizma zaslužuje novi tekst, i to ću nadam se jednom i napisati, zasad neka samo bude spomenuto kao bitna urođena pristranost kojom smo svi označeni, osuđeni, prokleti. O budućnosti mogu sa sigurnošću reći samo: jao onom što previđa budućnost.

Drugo, još malo o shvaćanju slobode. Naime, ako te dvije kulture (a koje se onda očituju poput fraktala, ali blaže, i unutar pojedinačih društava) poimaju slobodu na toliko drugačije načine, dobro je da smo definirali što mislimo pod jednom, a što pod drugom. Kao često, da ne kažem uvijek, problemi u filozofiji svode se na probleme u jeziku, odnosno na semantiku. Pa da ponovimo da je prva sloboda specifična, te da u njoj u biti dolazi do zbrke u klasičnoj distinkciji „slobode za“ i „slobode od“, to je sloboda koja uzima za sebe kao slobodnu upravo zbog toga sto se odriče odgovornosti, kao što smo prije kratko rekli, dakle koja uzima svoj objekt kao temeljno pravo (iz „slobode od“), bez dodatnih uvjeta. „Ja neću nositi masku, nisam odgovoran prema nikome, nikome ne dugujem ništa“, da citiram prijatelja. Druga sloboda, ona kolektivistička, nužno veže koncept više slobode sa proporcionalno više, svakako ne manje, odgovornosti, barem u velikoj većini slučajeva (vrlo niska razina „slobode od“ društava Sinosfere). Ali u biti to je i ona tradicionalistička, barem svojstvena zapadnim tradicionalizmima. Zanimljivo, neki su tu protiv vlastitih principa, primjerice, protiv principa svetosti ljudskog života, a kojeg su mnogi tobožji katolici naglo izgubili. Ali u tom drugom shvaćanju slobode odnosno u toj opreci samoj dolazimo do bitnog problema. Obje strane su za slobodu, tu nema sumnje. Ovo je truizam na razini šestogodišnjaka koji, priupitan, intiutivno staje na stranu dobra, pa što će drugo? Ali pitanje je, valjda za nas odrasle: smatramo li slobodu koja maksimalizira omjer onog-sto-smijem vs. onog-što-moram-zauzvrat, dobrom, ili pak smatramo dobrom slobodu koja nužno ili taj omjer ostavlja na 1:1, odnosno, točno onoliko koliko je slobode, toliko je odgovornosti. Naravno, i tu postoji kontinuum, jer neke stvari zaista valjaju biti temeljna prava, a neke ograničene, i to razborito i stupnjevito. Problem je što je spomenuta polarizacija društva potpomognuta tehnologijom realno uništila te lijepe sive zone gdje istinski život te istinska misao obitava. Pa se fokusiramo na one. Samo da se kratko vratimo na tradicionalističku nekonzistentnost u vezi života: ja osobno mislim da je vrhunac globalno-kulturne ironije što su mahom kršćanske nacije odlučile maksimalizirati dobit, a blaže ili ozbiljnije odstraniti „one koje ionako ne dopridonose“ (nego opterećuju sustav!), k vragu i sa svetošću ljudskog života. Dok je kultura poznata po masovnim pokoljima, naročito u novijoj povijesti pod utjecajem maoizma, odlučila štiti svaki život pa makar to značilo snažan ekonomski pad (za one koji vole brojke: tri smrti na milijun, drugim riječima, 3 milijuntike ukupne populacije). Naravno, svi oni imaju svoj legitimitet za očuvati, i svaka elita radi ono što joj je na kraju u interesu, pa je obrat sasvim slučajan. Ali ne može se reći da nije poetičan. Da, dobro ste uočili, čitav naslov ovog poglavlja samo je radi ove glupe obzervacije.

Nema univerzalnog odgovora na ovo pitanje, baš kao što nema univerzalnog odogovra na pitanje „Što je dobro?“ . Neki ljudi naprosto spadaju u prvu kategoriju, a neki u drugu, kao što svjetonazorski lijevi ili desni stavovi (primjerice, u vezi homoseksualizma ili imigranata) snažno koreliraju sa „osjetljivošću na odurnost“ (disgust sensibility) za desne, a koja je prirodno distribuirana u populaciji. Ipak, ako težimo nekoj univerzalističkoj etici i spremni smo prihvatiti određene nužno upitne aksiome, možemo reći deontolški, da je dobro da se svaka smrt spriječi, neovisno o ekonomiji; ili pak konsekvencijalistički, da se balansiraju smrti i dobrobit ekonomije, za što veću korist odnosno što veće dobro. Naravno, obje etike mogu dovesti i od suprotnih zaključaka, ali ovako se najčešće manifestiraju. Isto tako je etikom vrline trivijalno doći do bilo kojeg od tih zaključaka; ili pak ni jednog, kao što ja odbijam, jer sam kul. Ali to samo implicira da će ovaj sukob ostati ovdje još dugo, te da će pronaći jos puno oblika (kao što su prije, ali i sada aktualne, klimatske promijene izazvale). Na kraju, implikacija je da će ostati zagarantirano, dijelom zbog ljudske prirode ali ponajviše zbog načina funkcioniranja društvenih medija, koji monetiziraju ekstremne emocije, što god dođe sljedeće, nastaviti biti Cirkus. Barem u takozvanim slobodnim društvima, odnosno u liberalnim demokracijama. Ne znam za druge, ali ja ću nastaviti promatrati, kao što Cezaru priliči. Ako postoje samo teoretičari (teorija originalno znači promatranje) i cirkusanti, kako kažu na engleskom, that’s not even a choice. Ostalima želim samo da vam Jupiter podari mudrosti, ali sami odabirete, ako već vaša psihologija ne odabire za vas.

Lažem, potonje je.

 

Republika Hrvatska, što je to?

 
Ovaj tekst je pisan u koautorstvu s Ivanom Čovićem, a posebno zahvaljujemo Davoru Katunariću na savjetima i kritikama. I svima ostalima koji su doprinijeli razvoju klasičnog liberalizma u Hrvatskoj.

Narod je glup?

Postoji puno toga u hrvatskom javnom diskursu što nije lijepo, istinito, ni dobro, ali neke stvari me ipak posebno smetaju. Radi se o uvriježenim stavovima koje čujemo svaki dan, u medijima, komentarima na člancima, Facebook raspravama, a nekako su odraz opće apatije, besperspektivnosti, indikator nerazumijevanja politike, ali i nerazumijevanja sociologije, povijesti i trenutačnog stanja u našoj državi i našem društvu. Jedan od tih stavova je tvrdnja o urođenoj gluposti (prokletstvu?) hrvatskog naroda, po kojoj naprosto zaslužujemo sve loše što nam se događa. S druge strane, živimo u društvu u kojem nezanemariva manjina (ali politički bitna) sve boljke naše domovine pripisuje tobožnjoj jugoslavenskoj petoj koloni. Ovo je ekstreman primjer, ali vrlo utjecajan u društvu te u kreiranju javnog mnijenja, iz brojnih razloga. Ali zanimljivo, ta ideja o petoj koloni nije čak ni toliko suluda, što ćemo ovim tekstom pokušati dokazati.  Problem je što je apsolutni simbol hrvatstva i nacije kao takve  – onaj tko simbolizira jedinstvo nacije – duboko upleten u ovu priču. Ovo dodatno komplicira stvari, i razlog je zašto se još uvijek nismo suočili sa svojom prošlošću (što je floskula, ali istinita).

Iako se u pravilu slažem s onom izrekom – svaki narod zaslužuje vlast kakvu ima, mislim da to ipak ne vrijedi u zemljama koje nisu istinski demokratske, ili barem približno demokratske. Hrvatska to naprosto nije. Republika Hrvatska zemlja je koja je velikim dijelom kontrolirana od strane umrežene klike i jedne vrlo utjecajne političke stranke, stranke koja je dominantnija i jača od bilo koje druge, kojoj ni nepravomoćna presuda nije značajno (osim vrlo privremeno) uništila rejting. A glavna opozicijska stranka je neizostavan dio te prljave rabote, i proizašla je iz istog sustava i istih vrijednosti. Zašto onda izabiremo jedne ili druge? Je li to zaista jer je narod glup, kako uvijek govorimo?

Ovdje želim biti vrlo jasan, jer je ovo vrlo važno zapamtiti i razumjeti. Ovo je donekle problem naroda, naime onog dijela apatičnog naroda koji ne glasa, što je više od pola birača, ali je primarno problem takozvanih struktura. grijesima struktura već je godine Gospodnje 1997. bilo riječi. No što to zapravo znači? 

Republika Hrvatska je država koje je oteta (highjacaked) od strane određene kvazi-legitimne klike koja je 25 godina temeljito potplatila – socijalnim transferima, osiguranjem egzistencije, privilegijama, sinekurama i na mnoge druge načine – cijele društvene skupine, te ih učinila egzistencijalno ovisnima o njoj, i tako stvorila vojsku odanih birača, pa i paravojsku svoje vrste (plinske boce, šatori….). Svi znamo o kojim društvenim skupinama se radi – i ja ih ovdje ne želim dodatno osuđivati, niti smatram da snose nekakvu kolektivnu krivnju – naprosto su bili (i još su) politički instrumentalizirani, kako to oduvijek biva. Dapače, činjenica je da postoji puno i branitelja, i umirovljenika, pa i ljudi u javnoj upravi kojima se trenutačna situacija u društvu nimalo ne sviđa. Nedavno je na Nedeljom u 2 hrvatski branitelj Predrag Mišić – Pedja  rekao da bi bilo puno bolje da su ih zaposlili i oslobodili poreza na neko vrijeme, umjesto da ih plaćaju za ništa – odnosno umirove. Ali oni, osim iznimno, ne dobivaju nikakav medijski prostor, iz očitog razloga što su i mediji jedna od tih skupina koje je u sprezi s vladajućom klikom, odnosno Partijom* . Evo kako je dakle branitelj Predrag Mišić to sročio:

Od 1998. dobivam prosječno 1000 eura, za 240 mjeseci sam dobio 240.000 eura. Da mi je netko 1998. rekao ne evo ti taj novac, nego evo ti bager, evo ti kamion – idi raditi. Pet godina nećeš plaćati porez državi, a onda kada staneš na noge, plaćat ćeš državi porez. Danas bismo bili mnogo sretniji, iz kojeg se razloga nas gurnulo na marginu, zašto smo šutjeli 20 godina – evo do čega smo došli. (…)

Najveća pogreška, prema mišljenju hrvatskih branitelja, bila je kad su nas tada gurnuli u mirovinu. Možda je ideja bila dobra – pustiti ljude, prošli su ratišta. Mislim da je trebalo malo stati na loptu. Ljudi koji su izgubili dijelove tijela, koji nisu mogli raditi, ali ljudi koji su imali 26 godina i bili sposobni mogli su raditi i pridonijeti te sada možda ne bi bili u ovim problemima. Svjestan sam da je to sada velik novac, mi smo imamo 55, 60 godina i ta priča sada više ne postoji.

Dobro se sjećam predavanja iz kolegija sociologije religije na koje je prof. Krunoslav Nikodem rekao više manje istu stvar. Ali ne treba biti sociolog da bi se shvatilo da se mirovinom marginalizira ljude te da im se sprječava integracija u društvo, niti politolog da se shvati dugoročna svrha takve taktike.

* Upotreba rijeci "Partija" ovdje je tendenciozna i ideološka, ali ipak ne mislim da je takva karakterizacija HDZ-a daleko od istine. Akademik i sociolog Josip Županov hrvatsku vladajuću elitu u svojim radovima i knjigama naziva nomenklaturom, jer su ionako mahom svi vezani uz SKH i druge strukture prošlog sustava, i mnogi politički komentatori su primijetili nevjerojatne sličnosti upravljanja HDZ-om i modusa operandi bivše komunističke Partije. U smislu: Partija je uvijek prije nacionalnih interesa.

Pitanje je koliko je Republika Hrvatska bila oteta, kao što smo u početku rekli, a koliko je ipak bila takva od samog početka, odnosno od samog proglašenja nezavisnosti. Ovo je vrlo kontroverzna tema, čak i danas. Pokazuje se da je HDZ koristio apsolutno titoističke ili čak staljinističke metode u rješavanju s političkim protivnicima. Ovdje ne govorim o komunistima, koliko o eliminiranju HOS-a, HSP-a i druge  konkurencije na desnici, a koja nije imala veze sa represivnim aparatom bivše države ili mu se izravno protivila. Premlaćivanje, ubijanje, smrti pod misterioznim okolnostima – sve mafijaške metode koje možete zamisliti. Tuđman Netko ih je dao ubiti na jedan način koji ni dan danas nije posve razriješen – ali mediji o ovome vrlo dugo nisu imali pojma, niti se dan danas itko puno bavi ovom tematikom (ali se svi kunu u Tuđmana! ).  To nas dovodi do ove vrlo bitne ali često zanemarivane teme.

Upozorenje čitatelju: dio koji slijedi opis je HDZ-ovog odnosa prema “problemu” političkih neprijatelja te je suhoparan i pun nabrajanja. Ali je upravo ključan dio slagalice koja pokazuje da smo iz jednog jednostranačja naprosto prešli u drugo, suptilnije jednostranačje, a političke reperkusije ove pseudotranzicije se osjete i dan danas.

Istočni grijeh Republike Hrvatske

 

 Hrvatski pravaš Ante Paradžik je kritizitao tadašnju hrvatsku vlast na čelu sa F. Tuđmanom, smatrajući da ne čini dovoljno na obrani Hrvatske. Na povratku sa stranačkog skupa HSP-a u Križevcima, 21.rujna 1991.godine,  Paradžik je ubijen u pucnjavi hrvatskih policajaca. Policajci su se poslije pravdali time kako su dobili anonimnu dojavu da su u automobilu “martićevci”. Ubojice se osuđeni na zatvorsku kaznu, ali su ubrzo bili amnestirani od F. Tuđmana.

Inače, Paradžik je sudjelovao u osnivanju HDZ-a, te je napisao Statut stranke. Komentirajući razloge razlaza sa HDZ-om, Paradžik je naveo kako je u toj stranci bilo dosta onih koji su prije bili protiv samostalne Hrvatske i koji su ga progonili za vrijeme komunizma.

Na dan pada Vukovara, 18. studenog 1991., Paraga izjavljuje za Agence France-Presse(AFP) da “ako padne Vukovar, treba pasti i predsjednik Franjo Tuđman“. Ipak, u istoj izjavi naveo je i kako “nema namjeru da poduzme nasilnu akciju protiv vlade u Zagrebu, nego da razriješi predsjednika Tuđmana na fronti reorganizirajući obranu na istoku Slavonije”. Optužio je Tuđmana da je zaustavio pojačavanje vukovarske obrane s bojnom HOS-a od “1200 ljudi” (ta brojka bila je mnogostruko preuveličana) te je najavio kako HSP ne priznaje prekid vatre. Međutim, sudeći po spomenutom izvještaju Josipa Manolića, takva Paragina teza o prodaji Vukovara nije odgovarala stvarnom stanju – naime, general Anton Tus je 20. studenog zapovjedio “nastavljanje spajanja jakih snaga u pozadinu agresora i spajanje sa snagama obrane Vukovara, u cilju narastanja otpora na tom prostoru”.

Nakon pada Vukovara u studenome 1991., Dobroslav Paraga postaje prvooptuženi za pad Vukovara, Mile Dedaković – Jastreb drugooptuženi, a policija provodi pretres u sjedištu HSP-a gdje su pronađene velike količine oružja i streljiva koje su pravaši slali svojim dobrovoljačkim postrojbama diljem Hrvatske. Uhićeni su Paraga, Ante Prkačin i Mile Dedaković Jastreb pod optužbom za terorizam, rušenje demokratski izabrane vlasti i osnivanje paravojnih postrojbi. U pritvoru Paraga počinje štrajk glađu, a Dedaković biva teško premlaćivan u zatvoru u Zagrebu. Ipak, svoju nevinost su dokazali na suđenju pred Vrhovnim sudom RH i Vojnim sudom RH koji su ih oslobodili optužbi – Vrhovni sud Republike Hrvatske 13. prosinca donio je rješenje prema kojemu su sve optužbe protiv njih odbačene kao neosnovane. Dedaković se, po izlasku, sklonio pod zaštitu jedinica Dobroslava Parage u Starčevićevom domu. Kasnije je Vrhovni sud Republike Hrvatske po drugi put potvrdio oslobađajuću presudu za Dobroslava Paragu, i k tome u obrazloženju naveo da je HOS legalni i legitimni dio Hrvatske vojske, čime je otpala i optužba na račun dragovoljaca i bojovnika Hrvatskih obrambenih snaga, da je HOS navodno paravojna formacija.

Paraga je u Saboru upozoravao na ogroman niz nerazjašnjenih ubojstava pripadnika HSP-a (njih 30-ak) koji su ubijeni pod sumnjivim okolnostima, s mogućnošću da se radi o političkim ubojstvima. Nabrojao je: dopredsjednik HSP-a Ante ParadžikIvan Bebić koji je ubijen na Črnomercu u Zagrebu, Miroslav Martinovski koji je ubijen u Kutini, Darko Rušanac u Vinkovcima, Vlado Knežević također u Vinkovcima, Ivo Bošnjak, Blaž KraljevićGordan ČuljakŠahdo DelićIvan GranićRasim KrasniqiOsman MaksićMario MedićVinko PrimoracMarko StjepanovićStojan Vujnović – SrbinRobert TupekSaša IlićDinko Figać, Zdravko Trošelj (predsjednik HSP-a u Našicama ubijen u vlastitom domu), Željko Đapić u Osijeku (podmetnuta eksplozivna naprava pod automobil), dok su još neki od ubijenih pravaša: Ratko ZrnoFuad MuhićKatica LanciottiKluk GabrićDarko ŠagudBranko Cvitanović.

Posebno upada u oči ubojstvo Blaža Kraljevića, koji je ostao na neki način ikona HOS-a, pravaša i hrvatske desnice općenito.

Kraljevićeva pogibija postala je objektom nagađanja, pa se tako za njegovu pogibiju okrivljuju brojne osobe. Mnogi za pogibiju Kraljevića krive Mladena Naletilića Tutu, zapovjednika Kažnjeničke bojne HVO-a. Stanko Primorac i Zvonko Jurišić, predsjednici HSP-a BiH za pogibiju su okrivili i Vicu Vukojevića, hrvatskog ustavnog suca (čovjek iz vrha HDZ-a op.a.).

Nemojte dozvoliti da Vas bilo tko razoruža ili Vas natjera da skinete oznake HOS-a. […] HOS je hrvatska vojska, i nikakve grupe, koje kradom bez oznaka švrljaju okolo ili bilo tko, pogotovo ne oni kojima Hrvatska nije do Drine, neće nam krojiti nikakve zakone. Tko digne ruku na HOS ili HOS-ovca, bit će strogo kažnjen. Kome ne odgovara hrvatski grb ili program HOS-a i HSP-a mi mu ne možemo pomoći, mi radimo ono što odgovara Hrvatima, a ne nekakvim grupama senilnog vođe (Franjo Tuđman op.a.).  — Blaž Kraljević
u Priopćenju za javnost, 29. 3.1992.

Kao Hrvat islamske vjere i tolerentan čovjek, oduvijek se zalagao za uzajamno poštovanje svih religija, a prema Domovini je imao pravaški, beskompromisni stav. Hrvatska na prvome mjestu, a onda sve ostalo. Nikada neću zaboraviti koliko je tužan bio kada su ubili generala HOS-a Blaža Kraljevića i s kolikim je veseljem govorio o zajedničkim hrvatsko-muslimanskim akcijama oko Bihaća.   —  Velimir Bujanec o Zlatku Hasanbegoviću, direktno.hr, 24.1.2016.

Ali zanimljivo je kako danas desničari glorificiraju HOS i Tuđmana u istoj rečenici.Prije pretposljednjih izbora (kad je na čelu HDZ-a bio Karamarko), Bujanec je otvoreno navijao za HDZ i Karamarka, koji je (zanimljivo) govorio o nastavku Tuđmanove politike iz devedesetih. Istovremeno, glasno protiveći se uklanjanju spomenika HOS-u u Jasenovcu. Kako današnji desničari opravdavaju da je HDZ devedesetih kosio pravaše poput sijena u ljeto, ne znam. 

 HSP je otvoreno bio protiv Tuđmana i HDZ-a koji su pod krinkom nacionalizma, demokracije itd. ustvari htjeli samo nastaviti gdje je Jugoslavija stala. Naravno, sa malo boljim ulogama nego što su ih dotad imali: Tuđmana su Jović Bora i cijela ta ekipa iz vrha CK SK smatrala trećerazrednim političarem, dok ga Hrvati praktični smatraju novim ocem nacije. Pa je shvatljivo iz toga kuta gledanja zašto je tim starim komunističkim kadrovima trebao HDZ, a jasno je i zašto im je smetao HSP i HOS.

I ne samo HSP, smetali su im i Vlado Gotovac (po mojem mišljenju najbolji političar kojeg je Hrvatska ikad imala) i HSLS. Koji je najvatrenije i najrječitije kritizirao Tuđmana i njegovu autokratsku politiku.

Pa lako je neadresirani novac prepuštati domaćim lopovima! Prepusti svoj, kad si tako dobar patriot. Hrvatska je država pred sobom imala ogromno nacionalno bogatstvo. Mi stalno ovdje govorimo, čujem i danas, kao izišli smo iz jednog mračnog režima u kom nije ničega bilo, to je naprosto laž. Bilo je, i to što je bilo, grabljeno je kapom i šakom na nezakonit način. Da nije bilo ničega ne bi bilo naših novih bogataša. Da nije bilo ničega, ne bi bilo onih ljudi koji sada drsko pred ovom nacijom upotrebljavaju svoj novac preporučujući se njezinoj pažnji, kičem i raskošnim postupcima. Vlado Gotovac, govor u Saboru 18.10.1996.

Nikako ne mogu prežaliti na što se sveo HSLS, a i liberali općenito. Da ih danas predstavljaju Vesna PusićVrdoljak, D. Kosor i njima slični. No, da se vratimo na odnos HDZ-a prema ostalim strankama i demokraciji općenito. HDZ je, dakle nastavio gdje je SK stao. Vrlo brzo nakon rata, sve političke opcije (pojedinci koji su osnovali te iste opcije) koje su se prije rata zalagale za liberalizaciju i demokraciju (HSP za neovisnu Hrvatsku, HSLS za liberalizaciju) su u godinama nakon rata brzo nestale ili završile na marginama. Pritom bi upozorio čitatelje da ovdje mislim na HSP Dobroslava Parage, koji je kasnije izgubio stranku od HDZ-ovog (UDB-inog) kukavičjeg jajeta po imenu – Ante Đapić, dok su njegove suradnike i prijatelje iz stranke jednog po jednog likvidirali (naveo sam u dijelu teksta iznad 30-ak ljudi). Da naglasimo još jednu stvar. HDZ je htio nekakav HSP, da ne bi imali etiketu najdesnije stranke. Otud onaj slavni preokret kad je Đapićev HSP na večer izbora bio dobro ispod praga, a ujutro na 5.01%.

Jako mi je zanimljivo, a primjetiti ćete i ironično, kako su politički zatvorenici i neprijatelji bivše SFRJ (Gotovac, Tripalo, Budiša, Paraga i sl.), nakon rata i nakon što su dočekali neovisnu i demokratsku Hrvatsku zapravo postali politički mrtvaci (a neki i doslovni mrtvaci). Neki su poput Budiše trajali još neko vrijeme, dok su ostali nestali poput lanjskog snijega. Naravno sve to uz pomoć naroda (a koga drugoga). Što će reći da se u suštini nije ništa promijenilo nakon rata. Samo boja, samo fasada. Temelji su ostali isti.

Nestalo je doduše jednostranačje, ali samo kao privid. U stvarnosti, ono i dalje postoji. Ne postoji stvarna liberalna opcija, ne postoji stvarna konzervativna/pravaška opcija, ne postoji stvarna seljačka/radićevska opcija. Najbolji primjer je pojava MOST-a, a i Živog Zida na političkoj sceni. Kako su se (podjednako) uzbudili i SDP i HDZ. Posebno je zanimljivo bilo državno istražno povjerenstvo u slučaju Agrokor, kako je Nikola Grmoja ispitivao razne aktere. Zanimljivo je bilo pratiti njihove reakcije i kako im je neugodno bilo. Nakon toga je Šeks u javnost izašao sa prijedlogom da Hrvatski Sabor treba podijeliti na dva doma, po uzoru na SAD, te da bi se takvim sustavom izbjegla kriza vlasti, ucjenjivanje malih stranaka itd.

Sjetite se MOST-a otpočetka (19 mandata), do ponovljenih izbora su imali 12. Sad su još manji. HDZ ciljano rastura sve nove opcije i time sustavno ubija demokraciju. Jedino SDP nikad nisu rasturili, jer im jedino SDP odgovara. SDP-u isto odgovara HDZ. Imaju zajedničku prošlost, iz istog sustava su proizišli istu politiku provode itd.( HNS odnosno Vrdoljak je tu isto odigrao vraški dobru asistenciju za HDZ.) 

Primjerice, pitanje Arhiva ne otvaraju ni HDZ ni SDP.

 SDP je pravni sljednik arhiva Centralnog komiteta SKH. U primopredajnom zapisniku iz 1995. godine stoji da je za korištenje građe CK SKH potrebna suglasnost SDP-a. Zato Hrvatski državni arhiv svaki put kad dobije zahtjev za uvid u arhiv CK SKH ne može sam odobriti korištenje, nego mora tražiti prethodnu suglasnost SDP-a – pojašnjava ravnateljica Hrvatskog državnog arhiva Vlatka Lemić.

 ” Ona upozorava da nikakav sporazum ni zapisnik ne mogu biti iznad Arhivskog zakona. – Zato već dvije godine predlažem da se na svu građu, uključujući i onu Centralnog komiteta, primjenjuje Arhivski zakon. ” (Izvor: Slobodna Dalmacija)

 Što možemo reći jest da je za SDP sasvim razumljivo da kao nasljednik SKH ne želi da se Arhiv otvori, ali zašto HDZ ne inzistira da se taj Arhiv otvori?

Opaska za kraj ovog poglavlja: Davor Katunarić, autor predivnog bloga protreptikos (bivši “uvod u filosofiju”) dobro nas je upozorio ovako: 

Moje je gledište da je, unatoč svemu, na koncu 1990. ipak neki prelazak u neku liberalnu demokraciju, u smislu da je nakon HDZ-a 2000. ipak bila mirna predaja vlasti, stranke se izmjenjuju, itd. Tako da je to ipak neki korak naprijed, koliko god sve skupa bilo loše i sporo. OK, sad moram ići, pročitat ću sve ponovo u miru, pa možda još nešto komentiram.
i ovako:

Uvažavamo ovu kritiku. Ovdje je cilj pokazati da je HDZ u prošlosti itekako koristio metode političkih ubojstava, i da je to jednostranačje neko vrijeme bilo vrlo izraženo. Ali ipak ostajemo pri tezi da ni danas nema puno smisla glasati za ljude direktno vezane uz bivši sustav. Također, zaboravih spomenuti primjer Borisa Miksića, kojega su strukture (Mesić, Pavić, Pukanić, HDZ) porazile (iako je u mojim očima moralni pobjednik op. f.)  – pa i cijeli narativ detuđmanizacije, ali o tome je već dovoljno pisano, smatram, iako mi je žao što nemamo vremena ni volje uvrstiti to i u ovaj članak.

Smrt jedne nacije i uloga Crkve

Dakle, naša država ne samo da je oteta od strane dobro organizirane partitokratske klike, nego je takva, čini se, oduvijek bila.  Nekoć smo optimistično vjerovali da će Hrvatska kad se osamostali postati nova Švicarska, toliko bogata, lijepa, i za jugoslavenske prilike razvijena, ali očito nismo uzeli u obzir da klika koja nas vodi u tu budućnost nema ništa drugo na pameti osim svojih osobnih interesa, ili da se, još gore,  radi o istim ljudima koji su nas vodili prije. Bili smo naivni, valjda nas je komunizam navikao na takvu naivnost u odnosu na vlast, te nismo imali gotovo nikakvo civilno društvo tijekom tranzicije (važnost civilnog društva je Vesna Pusić u svojem istraživanju o južnim i sjevernim modelima tranzicije lijepo ilustrirala). Ali da stvar bude gora, ovakva društvena i ekonomska situacija uzrokovala je to da svake godine izgubimo otprilike 50 tisuća mladih, mahom obrazovanih –  ta i ja upravo pišem ove retke iz Narodne Republike Kine –  a stvarna brojka je vjerojatno i puno veća. Ovdje opet ne želim otkrivati toplu vodu i stalno ponavljati sve što mediji ionako (doduše s pravom) uporno spominju, nego želim strukturno i makijavelistički promatrati ovaj fenomen jedne smrti jednog naroda. Tako možemo postaviti pitanje: tko su ti mladi koji odlaze, i čiji su potencijalni birači? U kojem dijelu su dio apatične mase koja ne izlazi na izbore, a u kojem dijelu bi ipak izašli, i glasali… za HDZ? Ili SDP, recimo? Ili nekog trećeg? Profesor Žarko Puhovski nedavno je ovu nesretnu pojavu – čini mi se vrlo precizno – analizirao ovako: 

HDZ-u odgovara odlazak jer odlaze ljudi koji nisu njihovo biračko tijelo. HDZ se riješava ljudi koji nisu njihovo biračko tijelo, a u BiH će navesti ljude da dođu u Hrvatsku i glasaju za njih.

S druge strane, davnog ljeta 2015., tijekom vladavine SDP-a, glavni urednik Glasa Koncila Ivan Miklenić je za odlazak mladih dobro moralno osudio svu vlast do sada:

Svi političari, koji su vodili Hrvatsku od mirne reintegracije do sada, nikako se ne mogu osloboditi odgovornosti za sadašnje nepodnošljivo stanje posebno za mlade, ali i za gotovo sve druge građane, jer da su oni pošteno, primjereno i sa stvarnom voljom služenja općemu dobru upravljali Hrvatskom, ona bi već davno stala na svoje noge i koristila se svojim komparativnim prednostima i bila daleko poželjnija i korisnija članica međunarodne zajednice.

Naravno, nije zaboravio ipak implicirati da odlazak mladih odgovara SDP-u. Logično. Možemo polu-ironično prosuditi da su obojica 50% u pravu – masovna emigracija obrazovanih i mladih koristi cijeloj vladajućoj garnituri, popularno zvanoj HDZSDP (što nije baš catchy, odnosno nije osobito zvučno). Ja ću ih u čast Županovu ipak zvati – nomenklatura

Ono što je ipak pomalo shizofreno i neobično u ovoj izjavi Miklenićevoj je činjenica da je upravo organizacija koju na bitan način predstavlja i čije je javno lice, uporno držala ljestve točno tim i takvim vladarima, točno tih godina, i to s vrlo jasnim interesima. Ovo je kao da Yezhov krivi Staljina što je previse ljudi emigriralo. Karikiram.  Ali Crkva je nažalost oduvijek igrala ulogu – ne želim pretpostavljati iz kojih točno razloga – za HDZ (a istovremeno protiv komunista! Zamislite konfuzije u tim glavama.) Tako bih se ovdje dotakao i famoznih vatikanskih ugovora, koji su valjda najsubmisivniji i besmisleniji međunarodni ugovori ikad potpisani, još od kapitulacije Njemačke u prvom svjetskom ratu. 

Nevoljko se sjećam da je Vesna Pusić jednom, gotovo ponosno, izgovorila na javnoj televiziji “ni Vi ni ja ne znamo sto uopće piše u tim ugovorima”: niti mi je ikako jasno što je htjela reći, obzirom da se radi o vrlo kratkom i jasnom štivu (čak i pravnom laiku) kojeg nije osobit problem pročitati.  A računica koja iz njih proizlazi je još jednostavnija: do sada smo  gotovo 30 milijardi kuna potrošili za financiranje školskog predmeta kojem nije mjesto u školi, te davanja Crkvi. Usporedite sad tu cifru s recimo proračunom za znanost u jednoj godini. Ili infrastrukturnim projektima. Da budem aktualan, to je 15  (petnaest!) peljeških mostova. Doslovno. Barem ako ga grade braća Kinezi. Umjesto toga, za te novce dobili smo desetljeća Crkve čija je glavna svrha bila da lobira za HDZ i pomaže im doći na vlast, opet i iznova, i uporno nameće teme iz prošlog stoljeća u javni diskurs. Ovo je opet dio Partijske biračke mašinerije i njihove svekolike dominacije kroz našu noviju povijest, od šatora do referenduma do današnjih prljavih rabota koje se događaju posvuda i kojima, čini se, nikad nema kraja.

Ali ovdje bih ipak upozorio čitatelja da ni jedan od autora nema apsolutno ništa protiv Crkve kao zajednice vjernika, nego isključivo protiv njene političke uloge, ukoliko je ista protiv javnog dobra. Dapače, jedan od autora je praktični katolik (a drugi budistički kripto-katolik) i upravo zbog toga je ova kritika ozbiljnija i jača od tipičnog index.hr antiklerikalnog članka. S druge strane, nije ni Crkva u Hrvata toliko homogena i jednoumna koliko se u medijima čini – i uvijek valja pohvaliti one njene predstavnike koji djeluju po svojoj savjesti prije nego osobnom materijalnom interesu – naročito jer su velika manjina. Kao primjer cu istaknuti samo ovaj intervju Fra Ivana Šarčevića , koji je izvrsno stivo samo po sebi i toplo ga preporucam. No ovo je već tema za neki drugi članak, pa ću to ovdje ostaviti samo kao opasku sumnjivčavom čitatelju.

Razbijanje mitova

Narod nije toliko glup. Niti postoji jedan narod. Postoji vrlo dobro organizirana klika i biračka mašinerija, postoje već spomenute strukture, a postoje i pošteni ljudi koji su apatični i ne žele izaći na izbore, ili glasaju barem za manje zlo. Ali i SDP i neke treće stranke pokazale su se jednako velikim zlom, ako je sudeći po Milanovićevom mandatu i HNS-ovom prostituiranju. MOST i Orešković te cijeli taj period nestabilnosti, ali i krah Agrokora, su valjda najbolje što se dogodilo ovom društvu, politički, kulturološki i napose ekonomski. U tom smislu autori ovog teksta mole dragog Boga za više političke nestabilnosti. Naravno, HDZ je vrlo brzo svojim makinacijama, medijskim utjecajem i metodama koje granice s kriminalom (ili barem dobrim ukusom i moralom) uspio neutralizirati i MOST i Oreškovića, te nam vratiti tu predivnu stabilnost kojoj su istovremeno mediji uporno pjevali elegije poput mantri. Eto, valjda smo sretni sada.

Dakle, Republika Hrvatska nije jedno društvo, odnosno nema jednu nacionalnu (kolektivnu) svijest – recimo to tako. Republika Hrvatska je podijeljena.  Znam da je ovo floskula , ali ovdje je upotrebljena na drugačiji način. Uvriježeno se kaže da smo podijeljeni između liberala i konzervativaca, dakle svjetonazorski. To je naravno dijelom i točno, i postoji u svim narodima – ali je u našem slučaju manje bitno. Mi smo primarno podijeljeni između jedne koordinirane lopovske klike usko vezane uz bivši sustav, i normalnog radišnog i poštenog puka, bili oni liberali, katolici, pederi, konzervativci ili klasični liberali:  pa čak i uvjereni komunisti koje poznajem shvaćaju da je ovaj sustav apsolutno neodrživ i opasan (premda bili potpuno u krivu što se tiče ekonomije i razumijevanja kapitalizma), upravo truo do svoje srži. Istinabog, ovdje malo idealiziram, naravno da nije ni narod bezgrešan, niti je savršeno radišan i pošten. Ali preciznije je ovako promatrati naše društvo, i korisnije je, jer može dovesti do praktičnih budućih akcija i pozitivnih promjena. Ova perspektiva potencijalno odgovara na temeljno moralno pitanje “što treba činiti?”. Primjerice, za koga glasati?

Nadam se da smo dobro argumentirali zašto u ovoj državi nije narod toliko glup – apatičan, donekle – ali to nije najbitniji problem. Najbitnije je to što smo paradržava oteta od strane partitokratske klike, koja je vrlo lukava I koja uspješno koristi divide at impera nad svima. Glupi smo, ali svaki narod je glup u nekoj mjeri. Ipak, neki narodi prosperiraju, a neki ne. Iz naše perspektive, bitnije je napokon se suprotstaviti tom unutrašnjem neprijatelju, tim famoznim “jugoslavenima”,  u stvari vrlo dobro organiziranim partitokratima, oportunistima, nepotistima i  kleptokratima. Kako?

 Otvorimo prokleti Arhiv. Za to je jedino MOST bio, koliko se sjećam. Iskreno radije bi da glasate za bilo koju idiotsku trećeputašku stranku nego HDZ ili SDP, dakle vječitu nomenklaturu. Doduse i tu postoji opasnost, jer je program Zivog Zida slicniji programu Roberta print-money Mugabe-a nego ozbiljno promisljenoj ekonomskoj strategiji.  Sapienti sat.

No, sve ovo usko je vezano uz kulturu, i ono što u javnom diskursu i kavanskim rasprama često nazivamo mentalitetom – u ovom slučaju, hrvatskim mentalitetom. Što je on? Koliko je sličan balkanskom mentalitetu, a koliko ipak različit?

Na koji način sve što smo prethodno napisali o novijoj hrvatskoj povijesti ima direktne veze s kulturom našeg podneblja još od 16. stoljeća pa nadalje? 

 

Sociološki i povijesni uzroci hrvatske nazadnosti i podijeljenosti

Balkan

Jedan od poznatijih hrvatsko-američkih sociologa imena Dinko Tomašić daje izvrstan opis hrvatskog mentaliteta i svih njegovih mana u knjigama Društveni razvitak Hrvata (1937) i Politički razvitak Hrvata (1938) (kasnije izdano kao jedna knjiga).

On u njima otvoreno progovara o problemu kulture svojstvene području Balkana. Tu on objašnjava plemenski mentalitet i tendencije Hrvata koje su protureformacijske i protuprosvjetiteljske: analizira formalne i neformalne institucije i običaje, te neobičan izostanak liberalnih ideja u Hrvata.

Primjer jednoga snažnog protureformacijskog sentimenta je protestantska reformacija koja je u 16. st. dovela do podjele u Europi: Hrvati su većinom ostali odani katolicizmu, naime bili smo usmjereni protiv germanskog i madžarskog protestantizma: mi smo izabrali Habsburgovce i time se distancirali od protestantizma.

Još jedan primjer te borbe protiv madžarskog protestantizma (pa tako i liberalizma) je ban Josip Jelačić koji je stao na stranu klerikalnog konzervatizma Habsburške monarhije, borio se protiv reformatora Lajosa Kossutha, koji je bio pobornik građanskih prava i slobode vjeroispovijesti.

S druge strane, nasuprot plemenskom mentalitetu (geografski:  jug i istok) i kulturi imamo seljački odnosno zadrugarski mentalitet (u pravilu sjever Hrvatske), što lijepo možete vidjeti i na ovoj vrlo informativnoj slici. Radi se to u puno kultura, ali ih mi možemo podijeliti na spomenuta glavna dva oblika mentaliteta, barem što se tiče Hrvatske. (Srbija je recimo gotovo cijela određena plemenskim mentalitetom) : 

netko je rekao: ovako bi drzavne granice trebale izgledati

Seljaci su bili organizirani u zadrugama, dakle autonomnim i gotovo demokratski organiziranim teritorijalnim jedinicama, rodbinske veze nisu igrale velike ulogu – za razliku od plemenske kulture gdje su ključne – važniji je bio kolektiv. Primjer toga je seljačka buna u 16. st koja je bila usmjerena protiv feudalizma i represivne politike, ali postoje brojni primjeri i u hrvatskoj politici 20. stoljeća i ondašnjim strankama, pa i dan danas. 

Nadalje, u plemenskoj kulturi je dominirao herojski kodeks časti u kojem su sva sredstva bila dopuštena protiv neprijatelja, tu je uobičajeni moral bio potpuno zanemaren i nebitan. Ovo se vidi iz njihovih pjesama koje su služile jačanju ponosa, mržnje i osvete prema neprijatelju – ako Vas ovo podsjeća na nešto, nije slučajno. [Nevjerojatno koliko se ta kultura iz 16. stoljeća odrzala do danas, a da i ne spominjem kakvu je ulogu odigrala u raspadu Jugoslavije op. f.] Karakteristike odgoja plemenske kulture su bile: agresivnost, impulzivnost, autoritativnost i egocentrizam. Prijevare su bile dopuštene – tu nije bilo nikakvih moralnih ili legalističkih skrupula – politička moć se temeljila na primjeni gole prinude i slijepe podložnosti vladaru.

Plemenske skupštine su donosile odluke na bazi prinude od poglavara, pa su suprotna mišljenja po definiciji bile smatrane izdajom. Pravo sudjelovanja su imali isključivo naoružani muškarci. Nadalje, u sferi seksualnosti isticalo se religijsko shvaćanje seksualnog morala te važnosti obitelji i obiteljskih vrijednosti,  ali istovremeno su muškarci vodili neobuzdane seksualne živote u suprotnosti s religijom (karakteristična hrvatska dvoličnost očito isto seže daleko u povijest ). Pozicija žene u takvim zajednicama bila je ekstremno loša te su žene služile gotovo isključivo za rađanje potomstva. Postojala je izreka: nesretnom čovjeku umre stoka, a sretnom umre žena.

Ekonomski gledano, to je bila stočarsko nomadska kultura, a najbitnije je bilo zauzimanje strateških pozicija, što je bila uloga muškaraca, dok žene brinu za stoku i djecu. Zbog obrambene nesigurnosti javila se potreba za ujedinjavanje rodova u plemena. Tu su postajali i konstantni sukobi među plemenima, što je opet lijepa paralela sa (kasnijom) krvavom poviješću Balkana.

S vremenom je i kler počeo dobivati važan utjecaj. Što se tiče samog prakticiranja vjere i čitanja Biblije, to je bilo na niskoj razini, te nije bilo osobito bitno iz perspektive Crkve. Kler je imao dužnost političke kontrole sela te jačanja autoriteta plemenskih poglavara, a plemenski poglavari su zauzvrat bili jako darežljivi prema kleru. [Bilo kakve sličnosti sa trenutačnom situacijom u Republici Hrvatskoj apsolutno su namjerne op. f.] Primjerice, bilo je i slučajeva u kojima predstavnici klera zahtjevaju krvnu osvetu, kao odmazdu za ubojstvo poglavara. 

Kasnije se plemenska kultura počinje pretvarati u hajdučko-uskočku: ona se geografski smjestila u graničnim i neprohodnim područjima gdje su prevladavale šume, močvare i krš. Izbjegavali su sankcije uskakanjem na područja drugih administrativnih regija i njihovi vlasti. Ovdje opet možemo uociti sličnosti sa našom sadašnjicom. Tipičan oblik manifestiranja hajdučke osvete bilo je paljenje sela. To im je donosilo društvenu čast. Autoritet i moć je pripadao harambašama. Kriminalno stečena materijalna korist i profit je bila dopuštena, a naporan rad nije bio bitan – radilo se o kulturama koje gotovo da nisu imale nikakvu radnu etiku. Sklonost prema stednji za buducnost takoder nije postojala. Dakle, to je bila kultura temeljno nepogodna za razvoj kapitalizma, pa i vladavine prava, ideje privatnog vlašnistva, i svih drugih neizostavnih temelja kapitalizma.

Trgovina je naravno postojala, ali se primarno bazirala na pljački:  bitna karakterna osobina je bila lukavost, a težnja za pravednošću je bila tretirana kao glupost. Lažna svjedočanstva su bila tolerirana i sasvim normalna pojava, dokumenti krivotvoreni.

Bitno je naglasati da su Hrvati iz sjeverne Hrvatske (Međimurje, Varaždin, Zagorje, ali i zapad: Istra, Gorski kotar) imali potpuno drugačiji razvoj u odnosu na pelemenske južne krajeve (južnije od Zagreba), te snažni srednjoeuropski utjecaj. Tu je postojala veća otvorenost za građanske i liberalno-kapitalističke ekonomske ideje, snažna radna etika, te veća otvorenost za demokratske načine organiziranja vlasti i naroda.

Nadalje, makar ne puno vezano uz temu ovog teksta: etnički nacionalizam koji se razvio između Hrvata i Srba ima snažne korijene u plemenskoj kulturi, i to može objasniti sukobe u 20. štoljeću. Mentalni izvor takve vrste nacionalizma je zajednički kod oba naroda, Hvati se istovremeno trude mitološki dokazati kako su mnogo drugačiji od Srba ali se radi o izrazito sličnim narodima. Povijesna teorija u Hrvata ne daje neku racionalnu utjehu da smo drugačiji od Srba, a nacije su ionako relativno moderne tvorevine. Pogledamo li Amerikance, Kanađane, pa i Nijemce, tu postoji toliko razlicitih religija i kultura, ali se ipak svi smatraju jednom nacijom. Separatizam u Europi ionako nema apsolutno nikakvog smisla.

Pomalo očiti zaključak

svaka vam dala ako ga uspijete prepoznati

Ostaci plemenske kulture prisutni su danas i mogu se smatrati ključnim uzrokom brojnih društvenih i ekonomskih problema. U stvari ne bi bila osobito radikalna teza da kažemo – ne mnogih, nego svih. 

Naravno, ni ostaci fašizma i komunizma tu nimalo ne pomažu, naročtio jer ta politička podijela iz drugog svjetskog rata direktno proizlazi iz naše, vec opisane, kulturne podijele.

Kako dalje?

Ovako

Razvoj demokracije i liberalizma mogu je samo uz prevladavanje takvog sustava vrijednosti i takve kulture i mentaliteta.

Za kraj jedna liberalna misao: narod može saznati istinu o sebi samo ako pojedinci slobodno istražuju činjenice. A plemenski nacionalizam a priori odbacuje razumske i racionalne spoznaje jer se kod njih narodom može upravljati jedino nametanjem, autoritetom, kolektivizmom i poslušnošću vladaru. I tu slobodna misao nestaje, kako to svugdje u svijetu biva.

Hrvati trebaju mijenjati način razmiljanja kako bi se Republika Hrvatska mogla mijenjati u pravo građansko društvo i da se uzdignemo iznad diktature čopora, prosjeka, mediokriteta, a koja proizlazi iz naše plemenske prošlosti.

Sustav uvijek izlazi iz naroda. Socijalizam je bježanje od odgovornosti, nije moja nije tvoja nije individualna. Krivo je more.

Ovu karakteristiku Hrvata su mnogi komentatori vrlo precizno nazvali mentalnim komunizmom. Ovdje za kraj (ovog puta ozbiljno) ćemo citirati Nenada Bakića:

vizionar

“Djeci treba usaditi kulturu uspjeha. Mene najviše vuče to da možemo promijeniti mentalni sklop našeg društva. Političari su cijelu naciju bacili u ’41. godinu. Kina nas je prestigla u svim segmentima… Budućnost je stigla, samo nije ravnomjerno raspoređena u svijetu. Roditelji se moraju pitati gdje će im djeca biti za deset, dvadeset godina. Ljude se nauči da budu glupi, a oni su zapravo nevjerojatno pametni” (link)

 Pametnom dosta.