Republika Hrvatska, što je to?

 
Ovaj tekst je pisan u koautorstvu s Ivanom Čovićem, a posebno zahvaljujemo Davoru Katunariću na savjetima i kritikama. I svima ostalima koji su doprinijeli razvoju klasičnog liberalizma u Hrvatskoj.

Narod je glup?

Postoji puno toga u hrvatskom javnom diskursu što nije lijepo, istinito, ni dobro, ali neke stvari me ipak posebno smetaju. Radi se o uvriježenim stavovima koje čujemo svaki dan, u medijima, komentarima na člancima, Facebook raspravama, a nekako su odraz opće apatije, besperspektivnosti, indikator nerazumijevanja politike, ali i nerazumijevanja sociologije, povijesti i trenutačnog stanja u našoj državi i našem društvu. Jedan od tih stavova je tvrdnja o urođenoj gluposti (prokletstvu?) hrvatskog naroda, po kojoj naprosto zaslužujemo sve loše što nam se događa. S druge strane, živimo u društvu u kojem nezanemariva manjina (ali politički bitna) sve boljke naše domovine pripisuje tobožnjoj jugoslavenskoj petoj koloni. Ovo je ekstreman primjer, ali vrlo utjecajan u društvu te u kreiranju javnog mnijenja, iz brojnih razloga. Ali zanimljivo, ta ideja o petoj koloni nije čak ni toliko suluda, što ćemo ovim tekstom pokušati dokazati.  Problem je što je apsolutni simbol hrvatstva i nacije kao takve  – onaj tko simbolizira jedinstvo nacije – duboko upleten u ovu priču. Ovo dodatno komplicira stvari, i razlog je zašto se još uvijek nismo suočili sa svojom prošlošću (što je floskula, ali istinita).

Iako se u pravilu slažem s onom izrekom – svaki narod zaslužuje vlast kakvu ima, mislim da to ipak ne vrijedi u zemljama koje nisu istinski demokratske, ili barem približno demokratske. Hrvatska to naprosto nije. Republika Hrvatska zemlja je koja je velikim dijelom kontrolirana od strane umrežene klike i jedne vrlo utjecajne političke stranke, stranke koja je dominantnija i jača od bilo koje druge, kojoj ni nepravomoćna presuda nije značajno (osim vrlo privremeno) uništila rejting. A glavna opozicijska stranka je neizostavan dio te prljave rabote, i proizašla je iz istog sustava i istih vrijednosti. Zašto onda izabiremo jedne ili druge? Je li to zaista jer je narod glup, kako uvijek govorimo?

Ovdje želim biti vrlo jasan, jer je ovo vrlo važno zapamtiti i razumjeti. Ovo je donekle problem naroda, naime onog dijela apatičnog naroda koji ne glasa, što je više od pola birača, ali je primarno problem takozvanih struktura. grijesima struktura već je godine Gospodnje 1997. bilo riječi. No što to zapravo znači? 

Republika Hrvatska je država koje je oteta (highjacaked) od strane određene kvazi-legitimne klike koja je 25 godina temeljito potplatila – socijalnim transferima, osiguranjem egzistencije, privilegijama, sinekurama i na mnoge druge načine – cijele društvene skupine, te ih učinila egzistencijalno ovisnima o njoj, i tako stvorila vojsku odanih birača, pa i paravojsku svoje vrste (plinske boce, šatori….). Svi znamo o kojim društvenim skupinama se radi – i ja ih ovdje ne želim dodatno osuđivati, niti smatram da snose nekakvu kolektivnu krivnju – naprosto su bili (i još su) politički instrumentalizirani, kako to oduvijek biva. Dapače, činjenica je da postoji puno i branitelja, i umirovljenika, pa i ljudi u javnoj upravi kojima se trenutačna situacija u društvu nimalo ne sviđa. Nedavno je na Nedeljom u 2 hrvatski branitelj Predrag Mišić – Pedja  rekao da bi bilo puno bolje da su ih zaposlili i oslobodili poreza na neko vrijeme, umjesto da ih plaćaju za ništa – odnosno umirove. Ali oni, osim iznimno, ne dobivaju nikakav medijski prostor, iz očitog razloga što su i mediji jedna od tih skupina koje je u sprezi s vladajućom klikom, odnosno Partijom* . Evo kako je dakle branitelj Predrag Mišić to sročio:

Od 1998. dobivam prosječno 1000 eura, za 240 mjeseci sam dobio 240.000 eura. Da mi je netko 1998. rekao ne evo ti taj novac, nego evo ti bager, evo ti kamion – idi raditi. Pet godina nećeš plaćati porez državi, a onda kada staneš na noge, plaćat ćeš državi porez. Danas bismo bili mnogo sretniji, iz kojeg se razloga nas gurnulo na marginu, zašto smo šutjeli 20 godina – evo do čega smo došli. (…)

Najveća pogreška, prema mišljenju hrvatskih branitelja, bila je kad su nas tada gurnuli u mirovinu. Možda je ideja bila dobra – pustiti ljude, prošli su ratišta. Mislim da je trebalo malo stati na loptu. Ljudi koji su izgubili dijelove tijela, koji nisu mogli raditi, ali ljudi koji su imali 26 godina i bili sposobni mogli su raditi i pridonijeti te sada možda ne bi bili u ovim problemima. Svjestan sam da je to sada velik novac, mi smo imamo 55, 60 godina i ta priča sada više ne postoji.

Dobro se sjećam predavanja iz kolegija sociologije religije na koje je prof. Krunoslav Nikodem rekao više manje istu stvar. Ali ne treba biti sociolog da bi se shvatilo da se mirovinom marginalizira ljude te da im se sprječava integracija u društvo, niti politolog da se shvati dugoročna svrha takve taktike.

* Upotreba rijeci "Partija" ovdje je tendenciozna i ideološka, ali ipak ne mislim da je takva karakterizacija HDZ-a daleko od istine. Akademik i sociolog Josip Županov hrvatsku vladajuću elitu u svojim radovima i knjigama naziva nomenklaturom, jer su ionako mahom svi vezani uz SKH i druge strukture prošlog sustava, i mnogi politički komentatori su primijetili nevjerojatne sličnosti upravljanja HDZ-om i modusa operandi bivše komunističke Partije. U smislu: Partija je uvijek prije nacionalnih interesa.

Pitanje je koliko je Republika Hrvatska bila oteta, kao što smo u početku rekli, a koliko je ipak bila takva od samog početka, odnosno od samog proglašenja nezavisnosti. Ovo je vrlo kontroverzna tema, čak i danas. Pokazuje se da je HDZ koristio apsolutno titoističke ili čak staljinističke metode u rješavanju s političkim protivnicima. Ovdje ne govorim o komunistima, koliko o eliminiranju HOS-a, HSP-a i druge  konkurencije na desnici, a koja nije imala veze sa represivnim aparatom bivše države ili mu se izravno protivila. Premlaćivanje, ubijanje, smrti pod misterioznim okolnostima – sve mafijaške metode koje možete zamisliti. Tuđman Netko ih je dao ubiti na jedan način koji ni dan danas nije posve razriješen – ali mediji o ovome vrlo dugo nisu imali pojma, niti se dan danas itko puno bavi ovom tematikom (ali se svi kunu u Tuđmana! ).  To nas dovodi do ove vrlo bitne ali često zanemarivane teme.

Upozorenje čitatelju: dio koji slijedi opis je HDZ-ovog odnosa prema “problemu” političkih neprijatelja te je suhoparan i pun nabrajanja. Ali je upravo ključan dio slagalice koja pokazuje da smo iz jednog jednostranačja naprosto prešli u drugo, suptilnije jednostranačje, a političke reperkusije ove pseudotranzicije se osjete i dan danas.

Istočni grijeh Republike Hrvatske

 

 Hrvatski pravaš Ante Paradžik je kritizitao tadašnju hrvatsku vlast na čelu sa F. Tuđmanom, smatrajući da ne čini dovoljno na obrani Hrvatske. Na povratku sa stranačkog skupa HSP-a u Križevcima, 21.rujna 1991.godine,  Paradžik je ubijen u pucnjavi hrvatskih policajaca. Policajci su se poslije pravdali time kako su dobili anonimnu dojavu da su u automobilu “martićevci”. Ubojice se osuđeni na zatvorsku kaznu, ali su ubrzo bili amnestirani od F. Tuđmana.

Inače, Paradžik je sudjelovao u osnivanju HDZ-a, te je napisao Statut stranke. Komentirajući razloge razlaza sa HDZ-om, Paradžik je naveo kako je u toj stranci bilo dosta onih koji su prije bili protiv samostalne Hrvatske i koji su ga progonili za vrijeme komunizma.

Na dan pada Vukovara, 18. studenog 1991., Paraga izjavljuje za Agence France-Presse(AFP) da “ako padne Vukovar, treba pasti i predsjednik Franjo Tuđman“. Ipak, u istoj izjavi naveo je i kako “nema namjeru da poduzme nasilnu akciju protiv vlade u Zagrebu, nego da razriješi predsjednika Tuđmana na fronti reorganizirajući obranu na istoku Slavonije”. Optužio je Tuđmana da je zaustavio pojačavanje vukovarske obrane s bojnom HOS-a od “1200 ljudi” (ta brojka bila je mnogostruko preuveličana) te je najavio kako HSP ne priznaje prekid vatre. Međutim, sudeći po spomenutom izvještaju Josipa Manolića, takva Paragina teza o prodaji Vukovara nije odgovarala stvarnom stanju – naime, general Anton Tus je 20. studenog zapovjedio “nastavljanje spajanja jakih snaga u pozadinu agresora i spajanje sa snagama obrane Vukovara, u cilju narastanja otpora na tom prostoru”.

Nakon pada Vukovara u studenome 1991., Dobroslav Paraga postaje prvooptuženi za pad Vukovara, Mile Dedaković – Jastreb drugooptuženi, a policija provodi pretres u sjedištu HSP-a gdje su pronađene velike količine oružja i streljiva koje su pravaši slali svojim dobrovoljačkim postrojbama diljem Hrvatske. Uhićeni su Paraga, Ante Prkačin i Mile Dedaković Jastreb pod optužbom za terorizam, rušenje demokratski izabrane vlasti i osnivanje paravojnih postrojbi. U pritvoru Paraga počinje štrajk glađu, a Dedaković biva teško premlaćivan u zatvoru u Zagrebu. Ipak, svoju nevinost su dokazali na suđenju pred Vrhovnim sudom RH i Vojnim sudom RH koji su ih oslobodili optužbi – Vrhovni sud Republike Hrvatske 13. prosinca donio je rješenje prema kojemu su sve optužbe protiv njih odbačene kao neosnovane. Dedaković se, po izlasku, sklonio pod zaštitu jedinica Dobroslava Parage u Starčevićevom domu. Kasnije je Vrhovni sud Republike Hrvatske po drugi put potvrdio oslobađajuću presudu za Dobroslava Paragu, i k tome u obrazloženju naveo da je HOS legalni i legitimni dio Hrvatske vojske, čime je otpala i optužba na račun dragovoljaca i bojovnika Hrvatskih obrambenih snaga, da je HOS navodno paravojna formacija.

Paraga je u Saboru upozoravao na ogroman niz nerazjašnjenih ubojstava pripadnika HSP-a (njih 30-ak) koji su ubijeni pod sumnjivim okolnostima, s mogućnošću da se radi o političkim ubojstvima. Nabrojao je: dopredsjednik HSP-a Ante ParadžikIvan Bebić koji je ubijen na Črnomercu u Zagrebu, Miroslav Martinovski koji je ubijen u Kutini, Darko Rušanac u Vinkovcima, Vlado Knežević također u Vinkovcima, Ivo Bošnjak, Blaž KraljevićGordan ČuljakŠahdo DelićIvan GranićRasim KrasniqiOsman MaksićMario MedićVinko PrimoracMarko StjepanovićStojan Vujnović – SrbinRobert TupekSaša IlićDinko Figać, Zdravko Trošelj (predsjednik HSP-a u Našicama ubijen u vlastitom domu), Željko Đapić u Osijeku (podmetnuta eksplozivna naprava pod automobil), dok su još neki od ubijenih pravaša: Ratko ZrnoFuad MuhićKatica LanciottiKluk GabrićDarko ŠagudBranko Cvitanović.

Posebno upada u oči ubojstvo Blaža Kraljevića, koji je ostao na neki način ikona HOS-a, pravaša i hrvatske desnice općenito.

Kraljevićeva pogibija postala je objektom nagađanja, pa se tako za njegovu pogibiju okrivljuju brojne osobe. Mnogi za pogibiju Kraljevića krive Mladena Naletilića Tutu, zapovjednika Kažnjeničke bojne HVO-a. Stanko Primorac i Zvonko Jurišić, predsjednici HSP-a BiH za pogibiju su okrivili i Vicu Vukojevića, hrvatskog ustavnog suca (čovjek iz vrha HDZ-a op.a.).

Nemojte dozvoliti da Vas bilo tko razoruža ili Vas natjera da skinete oznake HOS-a. […] HOS je hrvatska vojska, i nikakve grupe, koje kradom bez oznaka švrljaju okolo ili bilo tko, pogotovo ne oni kojima Hrvatska nije do Drine, neće nam krojiti nikakve zakone. Tko digne ruku na HOS ili HOS-ovca, bit će strogo kažnjen. Kome ne odgovara hrvatski grb ili program HOS-a i HSP-a mi mu ne možemo pomoći, mi radimo ono što odgovara Hrvatima, a ne nekakvim grupama senilnog vođe (Franjo Tuđman op.a.).  — Blaž Kraljević
u Priopćenju za javnost, 29. 3.1992.

Kao Hrvat islamske vjere i tolerentan čovjek, oduvijek se zalagao za uzajamno poštovanje svih religija, a prema Domovini je imao pravaški, beskompromisni stav. Hrvatska na prvome mjestu, a onda sve ostalo. Nikada neću zaboraviti koliko je tužan bio kada su ubili generala HOS-a Blaža Kraljevića i s kolikim je veseljem govorio o zajedničkim hrvatsko-muslimanskim akcijama oko Bihaća.   —  Velimir Bujanec o Zlatku Hasanbegoviću, direktno.hr, 24.1.2016.

Ali zanimljivo je kako danas desničari glorificiraju HOS i Tuđmana u istoj rečenici.Prije pretposljednjih izbora (kad je na čelu HDZ-a bio Karamarko), Bujanec je otvoreno navijao za HDZ i Karamarka, koji je (zanimljivo) govorio o nastavku Tuđmanove politike iz devedesetih. Istovremeno, glasno protiveći se uklanjanju spomenika HOS-u u Jasenovcu. Kako današnji desničari opravdavaju da je HDZ devedesetih kosio pravaše poput sijena u ljeto, ne znam. 

 HSP je otvoreno bio protiv Tuđmana i HDZ-a koji su pod krinkom nacionalizma, demokracije itd. ustvari htjeli samo nastaviti gdje je Jugoslavija stala. Naravno, sa malo boljim ulogama nego što su ih dotad imali: Tuđmana su Jović Bora i cijela ta ekipa iz vrha CK SK smatrala trećerazrednim političarem, dok ga Hrvati praktični smatraju novim ocem nacije. Pa je shvatljivo iz toga kuta gledanja zašto je tim starim komunističkim kadrovima trebao HDZ, a jasno je i zašto im je smetao HSP i HOS.

I ne samo HSP, smetali su im i Vlado Gotovac (po mojem mišljenju najbolji političar kojeg je Hrvatska ikad imala) i HSLS. Koji je najvatrenije i najrječitije kritizirao Tuđmana i njegovu autokratsku politiku.

Pa lako je neadresirani novac prepuštati domaćim lopovima! Prepusti svoj, kad si tako dobar patriot. Hrvatska je država pred sobom imala ogromno nacionalno bogatstvo. Mi stalno ovdje govorimo, čujem i danas, kao izišli smo iz jednog mračnog režima u kom nije ničega bilo, to je naprosto laž. Bilo je, i to što je bilo, grabljeno je kapom i šakom na nezakonit način. Da nije bilo ničega ne bi bilo naših novih bogataša. Da nije bilo ničega, ne bi bilo onih ljudi koji sada drsko pred ovom nacijom upotrebljavaju svoj novac preporučujući se njezinoj pažnji, kičem i raskošnim postupcima. Vlado Gotovac, govor u Saboru 18.10.1996.

Nikako ne mogu prežaliti na što se sveo HSLS, a i liberali općenito. Da ih danas predstavljaju Vesna PusićVrdoljak, D. Kosor i njima slični. No, da se vratimo na odnos HDZ-a prema ostalim strankama i demokraciji općenito. HDZ je, dakle nastavio gdje je SK stao. Vrlo brzo nakon rata, sve političke opcije (pojedinci koji su osnovali te iste opcije) koje su se prije rata zalagale za liberalizaciju i demokraciju (HSP za neovisnu Hrvatsku, HSLS za liberalizaciju) su u godinama nakon rata brzo nestale ili završile na marginama. Pritom bi upozorio čitatelje da ovdje mislim na HSP Dobroslava Parage, koji je kasnije izgubio stranku od HDZ-ovog (UDB-inog) kukavičjeg jajeta po imenu – Ante Đapić, dok su njegove suradnike i prijatelje iz stranke jednog po jednog likvidirali (naveo sam u dijelu teksta iznad 30-ak ljudi). Da naglasimo još jednu stvar. HDZ je htio nekakav HSP, da ne bi imali etiketu najdesnije stranke. Otud onaj slavni preokret kad je Đapićev HSP na večer izbora bio dobro ispod praga, a ujutro na 5.01%.

Jako mi je zanimljivo, a primjetiti ćete i ironično, kako su politički zatvorenici i neprijatelji bivše SFRJ (Gotovac, Tripalo, Budiša, Paraga i sl.), nakon rata i nakon što su dočekali neovisnu i demokratsku Hrvatsku zapravo postali politički mrtvaci (a neki i doslovni mrtvaci). Neki su poput Budiše trajali još neko vrijeme, dok su ostali nestali poput lanjskog snijega. Naravno sve to uz pomoć naroda (a koga drugoga). Što će reći da se u suštini nije ništa promijenilo nakon rata. Samo boja, samo fasada. Temelji su ostali isti.

Nestalo je doduše jednostranačje, ali samo kao privid. U stvarnosti, ono i dalje postoji. Ne postoji stvarna liberalna opcija, ne postoji stvarna konzervativna/pravaška opcija, ne postoji stvarna seljačka/radićevska opcija. Najbolji primjer je pojava MOST-a, a i Živog Zida na političkoj sceni. Kako su se (podjednako) uzbudili i SDP i HDZ. Posebno je zanimljivo bilo državno istražno povjerenstvo u slučaju Agrokor, kako je Nikola Grmoja ispitivao razne aktere. Zanimljivo je bilo pratiti njihove reakcije i kako im je neugodno bilo. Nakon toga je Šeks u javnost izašao sa prijedlogom da Hrvatski Sabor treba podijeliti na dva doma, po uzoru na SAD, te da bi se takvim sustavom izbjegla kriza vlasti, ucjenjivanje malih stranaka itd.

Sjetite se MOST-a otpočetka (19 mandata), do ponovljenih izbora su imali 12. Sad su još manji. HDZ ciljano rastura sve nove opcije i time sustavno ubija demokraciju. Jedino SDP nikad nisu rasturili, jer im jedino SDP odgovara. SDP-u isto odgovara HDZ. Imaju zajedničku prošlost, iz istog sustava su proizišli istu politiku provode itd.( HNS odnosno Vrdoljak je tu isto odigrao vraški dobru asistenciju za HDZ.) 

Primjerice, pitanje Arhiva ne otvaraju ni HDZ ni SDP.

 SDP je pravni sljednik arhiva Centralnog komiteta SKH. U primopredajnom zapisniku iz 1995. godine stoji da je za korištenje građe CK SKH potrebna suglasnost SDP-a. Zato Hrvatski državni arhiv svaki put kad dobije zahtjev za uvid u arhiv CK SKH ne može sam odobriti korištenje, nego mora tražiti prethodnu suglasnost SDP-a – pojašnjava ravnateljica Hrvatskog državnog arhiva Vlatka Lemić.

 ” Ona upozorava da nikakav sporazum ni zapisnik ne mogu biti iznad Arhivskog zakona. – Zato već dvije godine predlažem da se na svu građu, uključujući i onu Centralnog komiteta, primjenjuje Arhivski zakon. ” (Izvor: Slobodna Dalmacija)

 Što možemo reći jest da je za SDP sasvim razumljivo da kao nasljednik SKH ne želi da se Arhiv otvori, ali zašto HDZ ne inzistira da se taj Arhiv otvori?

Opaska za kraj ovog poglavlja: Davor Katunarić, autor predivnog bloga protreptikos (bivši “uvod u filosofiju”) dobro nas je upozorio ovako: 

Moje je gledište da je, unatoč svemu, na koncu 1990. ipak neki prelazak u neku liberalnu demokraciju, u smislu da je nakon HDZ-a 2000. ipak bila mirna predaja vlasti, stranke se izmjenjuju, itd. Tako da je to ipak neki korak naprijed, koliko god sve skupa bilo loše i sporo. OK, sad moram ići, pročitat ću sve ponovo u miru, pa možda još nešto komentiram.
i ovako:

Uvažavamo ovu kritiku. Ovdje je cilj pokazati da je HDZ u prošlosti itekako koristio metode političkih ubojstava, i da je to jednostranačje neko vrijeme bilo vrlo izraženo. Ali ipak ostajemo pri tezi da ni danas nema puno smisla glasati za ljude direktno vezane uz bivši sustav. Također, zaboravih spomenuti primjer Borisa Miksića, kojega su strukture (Mesić, Pavić, Pukanić, HDZ) porazile (iako je u mojim očima moralni pobjednik op. f.)  – pa i cijeli narativ detuđmanizacije, ali o tome je već dovoljno pisano, smatram, iako mi je žao što nemamo vremena ni volje uvrstiti to i u ovaj članak.

Smrt jedne nacije i uloga Crkve

Dakle, naša država ne samo da je oteta od strane dobro organizirane partitokratske klike, nego je takva, čini se, oduvijek bila.  Nekoć smo optimistično vjerovali da će Hrvatska kad se osamostali postati nova Švicarska, toliko bogata, lijepa, i za jugoslavenske prilike razvijena, ali očito nismo uzeli u obzir da klika koja nas vodi u tu budućnost nema ništa drugo na pameti osim svojih osobnih interesa, ili da se, još gore,  radi o istim ljudima koji su nas vodili prije. Bili smo naivni, valjda nas je komunizam navikao na takvu naivnost u odnosu na vlast, te nismo imali gotovo nikakvo civilno društvo tijekom tranzicije (važnost civilnog društva je Vesna Pusić u svojem istraživanju o južnim i sjevernim modelima tranzicije lijepo ilustrirala). Ali da stvar bude gora, ovakva društvena i ekonomska situacija uzrokovala je to da svake godine izgubimo otprilike 50 tisuća mladih, mahom obrazovanih –  ta i ja upravo pišem ove retke iz Narodne Republike Kine –  a stvarna brojka je vjerojatno i puno veća. Ovdje opet ne želim otkrivati toplu vodu i stalno ponavljati sve što mediji ionako (doduše s pravom) uporno spominju, nego želim strukturno i makijavelistički promatrati ovaj fenomen jedne smrti jednog naroda. Tako možemo postaviti pitanje: tko su ti mladi koji odlaze, i čiji su potencijalni birači? U kojem dijelu su dio apatične mase koja ne izlazi na izbore, a u kojem dijelu bi ipak izašli, i glasali… za HDZ? Ili SDP, recimo? Ili nekog trećeg? Profesor Žarko Puhovski nedavno je ovu nesretnu pojavu – čini mi se vrlo precizno – analizirao ovako: 

HDZ-u odgovara odlazak jer odlaze ljudi koji nisu njihovo biračko tijelo. HDZ se riješava ljudi koji nisu njihovo biračko tijelo, a u BiH će navesti ljude da dođu u Hrvatsku i glasaju za njih.

S druge strane, davnog ljeta 2015., tijekom vladavine SDP-a, glavni urednik Glasa Koncila Ivan Miklenić je za odlazak mladih dobro moralno osudio svu vlast do sada:

Svi političari, koji su vodili Hrvatsku od mirne reintegracije do sada, nikako se ne mogu osloboditi odgovornosti za sadašnje nepodnošljivo stanje posebno za mlade, ali i za gotovo sve druge građane, jer da su oni pošteno, primjereno i sa stvarnom voljom služenja općemu dobru upravljali Hrvatskom, ona bi već davno stala na svoje noge i koristila se svojim komparativnim prednostima i bila daleko poželjnija i korisnija članica međunarodne zajednice.

Naravno, nije zaboravio ipak implicirati da odlazak mladih odgovara SDP-u. Logično. Možemo polu-ironično prosuditi da su obojica 50% u pravu – masovna emigracija obrazovanih i mladih koristi cijeloj vladajućoj garnituri, popularno zvanoj HDZSDP (što nije baš catchy, odnosno nije osobito zvučno). Ja ću ih u čast Županovu ipak zvati – nomenklatura

Ono što je ipak pomalo shizofreno i neobično u ovoj izjavi Miklenićevoj je činjenica da je upravo organizacija koju na bitan način predstavlja i čije je javno lice, uporno držala ljestve točno tim i takvim vladarima, točno tih godina, i to s vrlo jasnim interesima. Ovo je kao da Yezhov krivi Staljina što je previse ljudi emigriralo. Karikiram.  Ali Crkva je nažalost oduvijek igrala ulogu – ne želim pretpostavljati iz kojih točno razloga – za HDZ (a istovremeno protiv komunista! Zamislite konfuzije u tim glavama.) Tako bih se ovdje dotakao i famoznih vatikanskih ugovora, koji su valjda najsubmisivniji i besmisleniji međunarodni ugovori ikad potpisani, još od kapitulacije Njemačke u prvom svjetskom ratu. 

Nevoljko se sjećam da je Vesna Pusić jednom, gotovo ponosno, izgovorila na javnoj televiziji “ni Vi ni ja ne znamo sto uopće piše u tim ugovorima”: niti mi je ikako jasno što je htjela reći, obzirom da se radi o vrlo kratkom i jasnom štivu (čak i pravnom laiku) kojeg nije osobit problem pročitati.  A računica koja iz njih proizlazi je još jednostavnija: do sada smo  gotovo 30 milijardi kuna potrošili za financiranje školskog predmeta kojem nije mjesto u školi, te davanja Crkvi. Usporedite sad tu cifru s recimo proračunom za znanost u jednoj godini. Ili infrastrukturnim projektima. Da budem aktualan, to je 15  (petnaest!) peljeških mostova. Doslovno. Barem ako ga grade braća Kinezi. Umjesto toga, za te novce dobili smo desetljeća Crkve čija je glavna svrha bila da lobira za HDZ i pomaže im doći na vlast, opet i iznova, i uporno nameće teme iz prošlog stoljeća u javni diskurs. Ovo je opet dio Partijske biračke mašinerije i njihove svekolike dominacije kroz našu noviju povijest, od šatora do referenduma do današnjih prljavih rabota koje se događaju posvuda i kojima, čini se, nikad nema kraja.

Ali ovdje bih ipak upozorio čitatelja da ni jedan od autora nema apsolutno ništa protiv Crkve kao zajednice vjernika, nego isključivo protiv njene političke uloge, ukoliko je ista protiv javnog dobra. Dapače, jedan od autora je praktični katolik (a drugi budistički kripto-katolik) i upravo zbog toga je ova kritika ozbiljnija i jača od tipičnog index.hr antiklerikalnog članka. S druge strane, nije ni Crkva u Hrvata toliko homogena i jednoumna koliko se u medijima čini – i uvijek valja pohvaliti one njene predstavnike koji djeluju po svojoj savjesti prije nego osobnom materijalnom interesu – naročito jer su velika manjina. Kao primjer cu istaknuti samo ovaj intervju Fra Ivana Šarčevića , koji je izvrsno stivo samo po sebi i toplo ga preporucam. No ovo je već tema za neki drugi članak, pa ću to ovdje ostaviti samo kao opasku sumnjivčavom čitatelju.

Razbijanje mitova

Narod nije toliko glup. Niti postoji jedan narod. Postoji vrlo dobro organizirana klika i biračka mašinerija, postoje već spomenute strukture, a postoje i pošteni ljudi koji su apatični i ne žele izaći na izbore, ili glasaju barem za manje zlo. Ali i SDP i neke treće stranke pokazale su se jednako velikim zlom, ako je sudeći po Milanovićevom mandatu i HNS-ovom prostituiranju. MOST i Orešković te cijeli taj period nestabilnosti, ali i krah Agrokora, su valjda najbolje što se dogodilo ovom društvu, politički, kulturološki i napose ekonomski. U tom smislu autori ovog teksta mole dragog Boga za više političke nestabilnosti. Naravno, HDZ je vrlo brzo svojim makinacijama, medijskim utjecajem i metodama koje granice s kriminalom (ili barem dobrim ukusom i moralom) uspio neutralizirati i MOST i Oreškovića, te nam vratiti tu predivnu stabilnost kojoj su istovremeno mediji uporno pjevali elegije poput mantri. Eto, valjda smo sretni sada.

Dakle, Republika Hrvatska nije jedno društvo, odnosno nema jednu nacionalnu (kolektivnu) svijest – recimo to tako. Republika Hrvatska je podijeljena.  Znam da je ovo floskula , ali ovdje je upotrebljena na drugačiji način. Uvriježeno se kaže da smo podijeljeni između liberala i konzervativaca, dakle svjetonazorski. To je naravno dijelom i točno, i postoji u svim narodima – ali je u našem slučaju manje bitno. Mi smo primarno podijeljeni između jedne koordinirane lopovske klike usko vezane uz bivši sustav, i normalnog radišnog i poštenog puka, bili oni liberali, katolici, pederi, konzervativci ili klasični liberali:  pa čak i uvjereni komunisti koje poznajem shvaćaju da je ovaj sustav apsolutno neodrživ i opasan (premda bili potpuno u krivu što se tiče ekonomije i razumijevanja kapitalizma), upravo truo do svoje srži. Istinabog, ovdje malo idealiziram, naravno da nije ni narod bezgrešan, niti je savršeno radišan i pošten. Ali preciznije je ovako promatrati naše društvo, i korisnije je, jer može dovesti do praktičnih budućih akcija i pozitivnih promjena. Ova perspektiva potencijalno odgovara na temeljno moralno pitanje “što treba činiti?”. Primjerice, za koga glasati?

Nadam se da smo dobro argumentirali zašto u ovoj državi nije narod toliko glup – apatičan, donekle – ali to nije najbitniji problem. Najbitnije je to što smo paradržava oteta od strane partitokratske klike, koja je vrlo lukava I koja uspješno koristi divide at impera nad svima. Glupi smo, ali svaki narod je glup u nekoj mjeri. Ipak, neki narodi prosperiraju, a neki ne. Iz naše perspektive, bitnije je napokon se suprotstaviti tom unutrašnjem neprijatelju, tim famoznim “jugoslavenima”,  u stvari vrlo dobro organiziranim partitokratima, oportunistima, nepotistima i  kleptokratima. Kako?

 Otvorimo prokleti Arhiv. Za to je jedino MOST bio, koliko se sjećam. Iskreno radije bi da glasate za bilo koju idiotsku trećeputašku stranku nego HDZ ili SDP, dakle vječitu nomenklaturu. Doduse i tu postoji opasnost, jer je program Zivog Zida slicniji programu Roberta print-money Mugabe-a nego ozbiljno promisljenoj ekonomskoj strategiji.  Sapienti sat.

No, sve ovo usko je vezano uz kulturu, i ono što u javnom diskursu i kavanskim rasprama često nazivamo mentalitetom – u ovom slučaju, hrvatskim mentalitetom. Što je on? Koliko je sličan balkanskom mentalitetu, a koliko ipak različit?

Na koji način sve što smo prethodno napisali o novijoj hrvatskoj povijesti ima direktne veze s kulturom našeg podneblja još od 16. stoljeća pa nadalje? 

 

Sociološki i povijesni uzroci hrvatske nazadnosti i podijeljenosti

Balkan

Jedan od poznatijih hrvatsko-američkih sociologa imena Dinko Tomašić daje izvrstan opis hrvatskog mentaliteta i svih njegovih mana u knjigama Društveni razvitak Hrvata (1937) i Politički razvitak Hrvata (1938) (kasnije izdano kao jedna knjiga).

On u njima otvoreno progovara o problemu kulture svojstvene području Balkana. Tu on objašnjava plemenski mentalitet i tendencije Hrvata koje su protureformacijske i protuprosvjetiteljske: analizira formalne i neformalne institucije i običaje, te neobičan izostanak liberalnih ideja u Hrvata.

Primjer jednoga snažnog protureformacijskog sentimenta je protestantska reformacija koja je u 16. st. dovela do podjele u Europi: Hrvati su većinom ostali odani katolicizmu, naime bili smo usmjereni protiv germanskog i madžarskog protestantizma: mi smo izabrali Habsburgovce i time se distancirali od protestantizma.

Još jedan primjer te borbe protiv madžarskog protestantizma (pa tako i liberalizma) je ban Josip Jelačić koji je stao na stranu klerikalnog konzervatizma Habsburške monarhije, borio se protiv reformatora Lajosa Kossutha, koji je bio pobornik građanskih prava i slobode vjeroispovijesti.

S druge strane, nasuprot plemenskom mentalitetu (geografski:  jug i istok) i kulturi imamo seljački odnosno zadrugarski mentalitet (u pravilu sjever Hrvatske), što lijepo možete vidjeti i na ovoj vrlo informativnoj slici. Radi se to u puno kultura, ali ih mi možemo podijeliti na spomenuta glavna dva oblika mentaliteta, barem što se tiče Hrvatske. (Srbija je recimo gotovo cijela određena plemenskim mentalitetom) : 

netko je rekao: ovako bi drzavne granice trebale izgledati

Seljaci su bili organizirani u zadrugama, dakle autonomnim i gotovo demokratski organiziranim teritorijalnim jedinicama, rodbinske veze nisu igrale velike ulogu – za razliku od plemenske kulture gdje su ključne – važniji je bio kolektiv. Primjer toga je seljačka buna u 16. st koja je bila usmjerena protiv feudalizma i represivne politike, ali postoje brojni primjeri i u hrvatskoj politici 20. stoljeća i ondašnjim strankama, pa i dan danas. 

Nadalje, u plemenskoj kulturi je dominirao herojski kodeks časti u kojem su sva sredstva bila dopuštena protiv neprijatelja, tu je uobičajeni moral bio potpuno zanemaren i nebitan. Ovo se vidi iz njihovih pjesama koje su služile jačanju ponosa, mržnje i osvete prema neprijatelju – ako Vas ovo podsjeća na nešto, nije slučajno. [Nevjerojatno koliko se ta kultura iz 16. stoljeća odrzala do danas, a da i ne spominjem kakvu je ulogu odigrala u raspadu Jugoslavije op. f.] Karakteristike odgoja plemenske kulture su bile: agresivnost, impulzivnost, autoritativnost i egocentrizam. Prijevare su bile dopuštene – tu nije bilo nikakvih moralnih ili legalističkih skrupula – politička moć se temeljila na primjeni gole prinude i slijepe podložnosti vladaru.

Plemenske skupštine su donosile odluke na bazi prinude od poglavara, pa su suprotna mišljenja po definiciji bile smatrane izdajom. Pravo sudjelovanja su imali isključivo naoružani muškarci. Nadalje, u sferi seksualnosti isticalo se religijsko shvaćanje seksualnog morala te važnosti obitelji i obiteljskih vrijednosti,  ali istovremeno su muškarci vodili neobuzdane seksualne živote u suprotnosti s religijom (karakteristična hrvatska dvoličnost očito isto seže daleko u povijest ). Pozicija žene u takvim zajednicama bila je ekstremno loša te su žene služile gotovo isključivo za rađanje potomstva. Postojala je izreka: nesretnom čovjeku umre stoka, a sretnom umre žena.

Ekonomski gledano, to je bila stočarsko nomadska kultura, a najbitnije je bilo zauzimanje strateških pozicija, što je bila uloga muškaraca, dok žene brinu za stoku i djecu. Zbog obrambene nesigurnosti javila se potreba za ujedinjavanje rodova u plemena. Tu su postajali i konstantni sukobi među plemenima, što je opet lijepa paralela sa (kasnijom) krvavom poviješću Balkana.

S vremenom je i kler počeo dobivati važan utjecaj. Što se tiče samog prakticiranja vjere i čitanja Biblije, to je bilo na niskoj razini, te nije bilo osobito bitno iz perspektive Crkve. Kler je imao dužnost političke kontrole sela te jačanja autoriteta plemenskih poglavara, a plemenski poglavari su zauzvrat bili jako darežljivi prema kleru. [Bilo kakve sličnosti sa trenutačnom situacijom u Republici Hrvatskoj apsolutno su namjerne op. f.] Primjerice, bilo je i slučajeva u kojima predstavnici klera zahtjevaju krvnu osvetu, kao odmazdu za ubojstvo poglavara. 

Kasnije se plemenska kultura počinje pretvarati u hajdučko-uskočku: ona se geografski smjestila u graničnim i neprohodnim područjima gdje su prevladavale šume, močvare i krš. Izbjegavali su sankcije uskakanjem na područja drugih administrativnih regija i njihovi vlasti. Ovdje opet možemo uociti sličnosti sa našom sadašnjicom. Tipičan oblik manifestiranja hajdučke osvete bilo je paljenje sela. To im je donosilo društvenu čast. Autoritet i moć je pripadao harambašama. Kriminalno stečena materijalna korist i profit je bila dopuštena, a naporan rad nije bio bitan – radilo se o kulturama koje gotovo da nisu imale nikakvu radnu etiku. Sklonost prema stednji za buducnost takoder nije postojala. Dakle, to je bila kultura temeljno nepogodna za razvoj kapitalizma, pa i vladavine prava, ideje privatnog vlašnistva, i svih drugih neizostavnih temelja kapitalizma.

Trgovina je naravno postojala, ali se primarno bazirala na pljački:  bitna karakterna osobina je bila lukavost, a težnja za pravednošću je bila tretirana kao glupost. Lažna svjedočanstva su bila tolerirana i sasvim normalna pojava, dokumenti krivotvoreni.

Bitno je naglasati da su Hrvati iz sjeverne Hrvatske (Međimurje, Varaždin, Zagorje, ali i zapad: Istra, Gorski kotar) imali potpuno drugačiji razvoj u odnosu na pelemenske južne krajeve (južnije od Zagreba), te snažni srednjoeuropski utjecaj. Tu je postojala veća otvorenost za građanske i liberalno-kapitalističke ekonomske ideje, snažna radna etika, te veća otvorenost za demokratske načine organiziranja vlasti i naroda.

Nadalje, makar ne puno vezano uz temu ovog teksta: etnički nacionalizam koji se razvio između Hrvata i Srba ima snažne korijene u plemenskoj kulturi, i to može objasniti sukobe u 20. štoljeću. Mentalni izvor takve vrste nacionalizma je zajednički kod oba naroda, Hvati se istovremeno trude mitološki dokazati kako su mnogo drugačiji od Srba ali se radi o izrazito sličnim narodima. Povijesna teorija u Hrvata ne daje neku racionalnu utjehu da smo drugačiji od Srba, a nacije su ionako relativno moderne tvorevine. Pogledamo li Amerikance, Kanađane, pa i Nijemce, tu postoji toliko razlicitih religija i kultura, ali se ipak svi smatraju jednom nacijom. Separatizam u Europi ionako nema apsolutno nikakvog smisla.

Pomalo očiti zaključak

svaka vam dala ako ga uspijete prepoznati

Ostaci plemenske kulture prisutni su danas i mogu se smatrati ključnim uzrokom brojnih društvenih i ekonomskih problema. U stvari ne bi bila osobito radikalna teza da kažemo – ne mnogih, nego svih. 

Naravno, ni ostaci fašizma i komunizma tu nimalo ne pomažu, naročtio jer ta politička podijela iz drugog svjetskog rata direktno proizlazi iz naše, vec opisane, kulturne podijele.

Kako dalje?

Ovako

Razvoj demokracije i liberalizma mogu je samo uz prevladavanje takvog sustava vrijednosti i takve kulture i mentaliteta.

Za kraj jedna liberalna misao: narod može saznati istinu o sebi samo ako pojedinci slobodno istražuju činjenice. A plemenski nacionalizam a priori odbacuje razumske i racionalne spoznaje jer se kod njih narodom može upravljati jedino nametanjem, autoritetom, kolektivizmom i poslušnošću vladaru. I tu slobodna misao nestaje, kako to svugdje u svijetu biva.

Hrvati trebaju mijenjati način razmiljanja kako bi se Republika Hrvatska mogla mijenjati u pravo građansko društvo i da se uzdignemo iznad diktature čopora, prosjeka, mediokriteta, a koja proizlazi iz naše plemenske prošlosti.

Sustav uvijek izlazi iz naroda. Socijalizam je bježanje od odgovornosti, nije moja nije tvoja nije individualna. Krivo je more.

Ovu karakteristiku Hrvata su mnogi komentatori vrlo precizno nazvali mentalnim komunizmom. Ovdje za kraj (ovog puta ozbiljno) ćemo citirati Nenada Bakića:

vizionar

“Djeci treba usaditi kulturu uspjeha. Mene najviše vuče to da možemo promijeniti mentalni sklop našeg društva. Političari su cijelu naciju bacili u ’41. godinu. Kina nas je prestigla u svim segmentima… Budućnost je stigla, samo nije ravnomjerno raspoređena u svijetu. Roditelji se moraju pitati gdje će im djeca biti za deset, dvadeset godina. Ljude se nauči da budu glupi, a oni su zapravo nevjerojatno pametni” (link)

 Pametnom dosta.

 

11 thoughts on “Republika Hrvatska, što je to?

  1. Samo provjeravam nesto u vezi prikaza komentara.

    Usput, svi su pozvani na dijalog. Vec smo dobili puno kontruktivnih kritika na FB, i na tome zahvaljujemo.
    Planiramo urediti odnosno ispraviti clanak u skladu sa cinjenicama.

    1. Tekst je jako gust pa neću moći pokriti sve što mi je možda bilo nejasno ili, u većini slučajeva, što mislim da je moglo biti bolje objašnjeno. Ovdje ću se osvrnuti uglavnom na ono što smatram da su faktografske i interpretativne pogreške, koje je neophodno ispraviti da bi tekst relevantniji. Dvoumio sam se da li da pišem kritiku tematski ili prema kronologiji teksta, na kraju je ispalo nešto između oba modela.
      Počet ću s onim što mislim da su dvije najbolje (ne jedine) poante i s čim se slažem. HDZ, kao i Partija prije njega, 90-ih je postao i ostao ona masovna stranka koja je postala dom za beskrupulozne te ideološki prazne oportune karijeriste. Normalizacija i nastavak ukorjenjivanja strukturalne (političke) korupcije koja smatram najvećom rak ranom našeg društva dobrim dijelom je odgovoran upravo HDZ.
      Možda najbolja poanta mi je ona oko branitelja.
      ”Najveća pogreška, prema mišljenju hrvatskih branitelja, bila je kad su nas tada gurnuli u mirovinu.”
      Nacionalni interesi, pa čak i interesi branitelja, stavljeni su po strani kada se branitelje poslalo u mirovinu radi stranačkih interesa – kreiranja glasačke mašinerije.

      No, na žalost, tekst boluje od brojnih manjkavosti.
      Ono što smatram da je prvi, osnovni i glavni problem teksta su ogromne generalizacije koje rezultiraju krivim zaključcima.
      Hrvatska jest demokracija. Manjkava, prepuna korupcije i (političkog) pogodovanja, ali ipak demarkacija. Osnovni elementi sustava ipak funkcioniraju i to, kako vrijeme (sporo!) prolazi, sve bolje.
      Svi sustavi su ideal-tipovi. Ako Hrvatska nije demokracija, nije ”prava” kapitalistička zemlja, onda ni Jugoslavija nije bila prava socijalistička jer ”nešto nije bilo kako bi zapravo trebalo biti”. Ili gledamo fenomene u stvarnosti, ili po idealtipovma. Ne možemo jedne gledati na jedan način, a druge na drugi, pa ih onda uspoređivati.
      Također, reći da smo ”smo paradržava oteta od strane partitokratske klike, koja je vrlo lukava I koja uspješno koristi divide at impera nad svima” je balkaniziranje komplicirane stvarnosti u kojem živimo. Naše društvo je podijeljeno i bez ”klike” da nas dijeli. Naše političke elite tome ne pomažu, već to koriste za ispišavanje niskih strasti za kratkotrajne političke probitke, ali definitivno nisu ujedinjene u ”kliku” koju kada maknemo bit će bolje. Ovo je jako populističko objašnjenje (populist/izabranik – dobar narod – pokvarena elita) kojem samo fali populist kao politička opcija (Živi Zid bi vam ovo mogao plagirati bez beda). Generalizacije oko 90-ih te generalizirajući zaključci oko hrvatskog mentaliteta i povijesti spomenuti ću zasebno.

      Drugi problem teksta je nategnuto tumačenje povijesti, posebno ideologizirane interpretacije koje ne uzimaju u obzir kontekst minulog vremena. Primjerice, reći da je Ban Jelačić stao na ” stranu klerikalnog konzervatizma Habsburške monarhije, borio se protiv reformatora Lajosa Kossutha, koji je bio pobornik građanskih prava i slobode vjeroispovijesti” je potpuno promašeno. Kossuth i ostatak mađarskih preporoditelja, u svojoj političkoj koncepciji naroda nisu vidjeli Hrvate (općenito niti jedan pokret u tom vremenu ne vidim prava svojih manjina, već računa na asimilaciju, prava manjina kakva imamo danas rezultat su WW2 i UN-a). To bi u praksi značilo nestanak Hrv jezika iz javne uporabe i zatiranje Hrv imena te prisilna asimilacija. Jelačić je, u skladu tadašnje politike austro-slavizma (formiranja slavenskog entiteta unutar HM s Česima, Slovacima i Galicijskim Poljacima) hrv. preporoditelja gušio mađarsku revoluciju, koja je prijetila hrv nacionalnom biću. Nije mogao birati, niti su Hrvati ”birali” Habsburgovce kako je negdje još u tekstu napomenuto. Staviti to u kontekstu ”liberalno VS konzervativno” je interpretativni krimen na razini tumačenja Gupčeve Seljačke bune 1573. kao ”klasne borbe”.
      Vaša socio-historijsko objašnjenja mentaliteta su u najbolju ruku iznimno manjkava. Ostavimo po strani ogromnu problematičnost koncepta i problematiku definiranja i proučavanja mentaliteta kao takvog i fokusirajmo se na sadržaj.
      Tomašićeva tipologija loša je iz više razloga. Prvo, ”sjever” ima razna iskustva. Kao što ističe Županov, Međimurje i Zagorje razvijali su se puno drugačije od primjerice Slavonije, koju je osim Osmanlija unazadilo ”drugo kmetstvo (vrlo važan pojam koji objašnjava zašto kod nas kapitalistički habitus jako, jedno 300 godina, kasni za Zapadnom Europom, kraće objašnjenje na drugoj stranici linka – http://www.cro-eu.com/forum/index.php?topic=1086.0), kao i ostatak hrvatskih ruralnih područja u ranom novom vijeku. Također, ogromne su razlike između dalmatinskih gradova (koji su trgovački, kozmopolitski, ”poduzetnički”) kojima Župan pripisuje ‘mediterasnki tip’ i Dalmatinske zagore. Pojava hajduka u tim prostorima, njihov habitus i način operiranja, nije vezan toliko iz ‘mentalitet’ koliko uz preživljavanja konteksta granice, tromeđa triju carstava koji je ondašnje lokalno stanovništvo koristio kao topovsko meso u svojim sukobima. (iako je nepošten, neprecizno i paušalno raditi moderne analogije, padaju mi Kurdi na pamet, samo što umjesto nacije imate jezik i rodbinske odnose).
      Za razumijevanje sjevernog, ”ruralnog” mentaliteta, zadruge imaju malu do nikakvu analitičku vrijednost. Selo u Hrv do 19.st. oblikuje drugo kmetstvo. Nema nikakve demokracije, autonomije i tome slično. Prva zadruga se osniva tek sredinom 19.st. Seljačke zadruge na našem području postaju relevantne tek 1950-ih. Više o tome ovdje – https://hrcak.srce.hr/file/50831
      Stočarsko-nomadske kulture nije bilo nigdje, pa ni na ‘jugu’. Svi su bili vezani za zemlju ili more. Sve pak gospodarske djelatnosti našeg prostora (velikom većinom ruralne) u bile u korist država-maćeha (država je tada kontrolirala velike investicije), Austrije i Ugarske, a posebno u 18.st. i 19.st. kada su bile usmjerene prema industrijalizaciji. Ne baš u maniri kao sovjeti svoje selo, ali ne ni tako daleko. Daljnja literatura na tu temu ovdje: I. T. Berend – G. Ránki, Europska periferija i industrijalizacija 1780.-1914.
      U tom kontekstu treba gledati i istočno-europsko formiranje nacija u 19.st. Nacije istočne Europe, ekspatrirane s jedne a politički dominirane s druge strane, okrenule su se dominantno etničkom konceptu nacije. To nismo bili samo mi, ”ex-yu Balkanci”, već i Česi, Slovaci, Rumunji, Poljaci. Uspoređivati to s Amerikom ili Australijom je promašeno.
      Nadam se da sam s ovim pokazao zašto Tomašićev ”plemenski mentalitet” ima malu analitičku vrijednost u objašnjavaju naših fenomena danas.
      Kao korak dalje, usporedit ću nas kratko s Poljacima. Slično smo podijeljena društva danas (oni su manje korumpirani). Oni su također bili dijelom pod istokom (rusima) i Zapadom (A-U, Pruska). Nemaju ”plemenski mentalitet”. I dalje imamo slične kulturne podjele kao danas. Nemaju podjele ih WW2, o tom vremenu imaju jedinstven nacionalni narativ.
      Smatram da nam trebaju druga objašnjenja.

      ”Nestalo je doduše jednostranačje, ali samo kao privid. U stvarnosti, ono i dalje postoji. ”
      Treći problem, koji mi jako smeta, je tumačenje događanja iz 90-ih. Iz vašeg teksta proizlazi narativ da je HDZ imao totalni monopol u političkom životu, na razini SKH, čiji je maltene nasljednik. To ne drži vodu. Nikada, pa čak niti 1995., 2 mjeseca nakon Oluje, HDZ ne dobiva ne izborima više od 52%. HSLS dobiva čak 10%, više nego će (samostavno) ikada kasnije. Reći da je višestranačja nije bilo je totalni promašaj.
      Također, neke stvari ne stoje ni faktografski.
      Primjerice:
      ” …opcije) koje su se prije rata zalagale za liberalizaciju i demokraciju (HSP i HSLS prvenstveno) su u godinama nakon rata brzo nestale ili završile na marginama”.
      HSP (niti njegovo vojno krilo HOS) se nije zalagao za liberalizaciju (pogotovo ne političku!), a upitno je da li je bio za demokratizaciju. Pogledajte malo što su Paraga i Paradžik radili u svojoj stranci i zapitajte se jesu se zalagali za etno-državu ili liberalnu i demokratsku. Ja osobno ne bi ni u snu htio da ovi tipovi formiraju vladu, video iz 1995. – https://www.youtube.com/watch?v=3I80tbKcCf8). Paraga je više puta rekao da ” HSP želi “očistiti i oslobađati Hrvatsku od Srba, srbo-komunista i četnika” (miting u Sisku 23. srpnja 1992), a pravoslavci koji bi se osjećali Hrvatima dobili bi svoju ”Hrv. Pravoslavnu Crkvu”. HSP se razdvojio još 1993., što je, uz ekstremizam, prouzrokovalo pad popularnosti i fragmentiranje glasova.
      HSLS je, u koaliciji, 2000. preuzeo vlast. Niti jednoj od te dvije stranke glavni krivac za kasnije neuspjehe nije HDZ. I što znači da ne postoje ”prave” ove ili one opcije? U kontekstu mlade države ne možemo ni očekivati stranke koje idealtipski zastupaju neke ideološke pozicije, pogotovo iz hrvatske prošlosti. To niti nema smisla.
      Najgore od svega je što neupućenom čitatelju tekst ostavlja sljedeći narativ: HSP/HOS (demokratski i proliberalan) VS HDZ (SKH in blue). Ništa ne može opravdati politička ubojstva, a prilično je jasno da su ubojstva nekih od čelnika HSP-a upravo to. Međutim, ova dihotomija je lažna. Nadopuniti ću opasku D. Katuranića, koju potpisujem. Iako je HOSov doprinos oružanom otporu i vojnim djelovanjima u obrani Hrvatske golem, ako ne i ključan, HOS (i HSP s njim) je bio prepreka priznatoj, demokratskoj i liberalnoj hrvatskoj. Pro-ustaška ideologija (vodstva HOS-a i HSP-a, ne govorim ovdje o svakome u odori HOS-a tada, koji je mogao imati razne motive za pridruživanje) i znakovlje HOSa, početno djelovanje kao stranačka vojska (opet faktografija – krivo implicirate da HOS nije bio paravojna formacija – jest, i to od veljače do studenoga 1991., kada se polako uklapaju u hrv. Vojsku, što završava kroz 1992. godinu. Suđenje koje ste spomenuli bio je 1993. i zato im nije bilo dosuđeno da su paravojska tada. Uz to, malobrojne jedinice su ipak van utjecaja HV-a sudjelovale u BiH i nakon 1992.), prijetilo je ustavno-pravnom poretku RH i njenim izgledima da stekne međunarodni ugled i priznanje od svim relevantvnijih zemalja svijeta, poglavito (Zapadne) Europe. Nitko s hrvatskim interesima na pameti, ne može zamjeriti Tuđmanu želju da HOS i HSP prestanu funkcionirati takvi kakvi jesu. Može i treba, metode, preslikane iz autoritarnih sustava.
      Naravno, ima tu i drugih elemenata – dok je u jednom trenu Tuđman sa Šuškom dogovarao potencijalnu podjelu Bosne koja neminovno znači sukob s Bošnjacima, HSP/HOS se tome usprotivio. Ne jer je htio očuvati granice (HSP je zamišljao istočne granice RH prema NDH ključu – što se vidi prema zemljovidima koja su tada isticali), već zato što su u ustaško/hosovskoj ideologiji Muslimani neodjeljivi dio hrvatskog nacionalnog bića, s kojima se Hrvati nemaju što sukobljavati.
      Misreprezentaciju činjenica imate i kod tumačenja bivših neprijatelja SFRJ, zatvorenika i njihove smrti. Neki politički zatvorenici u Jugoslaviji (tipa Tuđman, Mesić) su neovisnost dočekali kao glavni čelnici RH. Neki protivnici Tuđmana 90-ih ipak nisu bili takvi politički iza rata mrtvaci kakvim ih prikazujete (Budiša s Račanom formira vladu 2000). Ovi primjeri također osporavaju dva narativa koja dominiraju dijelom teksta – da se HDZ riješio svih protivnika te da je SKH=HDZ jednako/isto. Takva banalna pojednostavljenja ne služe nikome na korist.

      Četvrto, neke stvari ste ostavili neobjašnjene, napisane kao da se podrazumijevaju, a to mi se nimalo ne čini tako. Zbog čega primjerice Vesna Pusić nije dosljedan predstavnik liberala u Hrvatskoj (ne branim je uopće, ali za razliku od Vrdoljaka manje je jasno)? Zbog čega su krivnja HDZ-a i SDP-a za odlazak mladih 50-50, kada su vrijeme provedeno na vlasti, broj prebjega is SKH, broj dužnosnika na lokalnoj razini, te njihove ideološke pozicije (jer moguće da mladima smetaju obje jednako..??) nesumjerljivo različiti? Što je ”karakteristična hrvatska dvoličnost” ? (Hrvata ili hrvatske politike, je l’ onda narod dvoličan a ne glup, što svi nisu barem malo takvi… ovo mi je možda najgore). Što je ”mentalni komunizam”? Prema onome što ste htjeli (kolektivizacija odgovornost, društveno-ekonomska uravnilovka), mogli ste uzeti ”egalitarni sindrom” i biti puno mirniji.
      Neke stvari su mi samo nejasne. Na primjer, što će vam citat Bujaneca o Hasanbegoviću? Jedina poveznica s Kraljevićem u citatu (o kojem se govori prije u tekstu) je da je bio tužan kad je ovaj umro. Zašto su arhivi ključni za uklanjanje političke korupcije (suprotstavljanje “jugoslavenima”, u stvari vrlo dobro organiziranim partitokratima, oportunistima, nepotistima i kleptokratima”)? Većina aktera je ili mrtva ili bar u kasnim 60-ma. Naš problem su oportunisti i nepotisti danas.
      (o nekim arhivima i boljkama oko njih nas povjesničara danas slušajte danas (18.1. – 14:30 – http://www.historiografija.hr/?p=7957)

      Sve u svemu, žao mi je reći, ali meni je tekst dosta loš. Smatram jednostavno da neprecizno odražava ono što se hrvatskom društvu događa te uzroke istih procesa. Još gore objašnjava hrvatsku prošlost kada je se prihvati. Izgleda mi kao nešto što je sklepano jako na brzinu, iz glave, bez previše brige za točnost, kontekst i nijanse.
      S ovim nikako ne želim obeshrabriti ni tebe Franjo niti svog imenjaka, dapače. Smatram da s pažljivijim pristupom možete puno bolje. Također, moj vam je savjet da izbjegavate sveobuhvatne tekstove s analizama ”svega”. Potkrade se tako dosta grešaka. Možada bolje analizirati jedan po jedan fenomen/događaj/razdoblje.

      Nadam se da sam s ovim pozitivno doprinio raspravi te da ćemo je nastaviti.
      Roško

      1. Jel Mesic mrtav? Jel Seks mrtav? Ma aposlutno je nebitno da ih je 99% mrtvo, jer oni su imali svoje “ucenike”, i ti ucenici danas nastavljaju istim modusom operandijem, ili barem slicnim. Jos u to ubrojis i mentalitet (jer po meni je mentalitet uzrok i SKH i HDZ-a), tu je sasvim jasno da se radi o vrlo slicnoj, ako ne doslovno istoj, ekipi.

        EDIT: Ovo za Paragu i HOS smo sjebali totalno, ali poanta je (barem meni) bila ta politicka ubojstva od strane HDZa, 30 ljudi progutao mrak. Pa Juga je bila kamilica naspram te “Demokratske Zajednice”.

      2. U vezi arhiva, naveo bih primjer ovog slovenskog istraživača koji kaže da je u slovenskim arhivima našao da je Tedeschi prvi posao radio s udbinim novcima preko svoga oca koji je valjda bio dio toga društvanca. Nemam pojma je li istina, ali bih volio znati. Ne znači da se tu nešto može napraviti izravno, ali bi bilo lijepo znati je li udbaški pedigre neki uvjet za bavljenje politikom, pravosuđem, biznisom u RH. Ako su to mitovi, bilo bi posebno važno znati da nisu zasnovani na činjenicama. https://vimeo.com/170692725

      3. Prva točka: moram se složiti sa tobom, populizam je svakako(Franjo je objasnio zbog čega smo napisali to populistički), iako se slažem sa tobom čak i to zagovaram. Individualna odgovornost, ništa mi, narod, radnici i ostala sranja.

        Druga točka: ovo sa Jelačićem se takodjer slažem, krivi smo primjer uzeli.

        Tomašićeva tipologija: Slavoniju nismo ni spomenuli. Tomašić se uglavnom bazira na zagorska sela. Ne priča puno o Slavoniji. Što se Dalmacije tiče naravno da je postojao trgovački, o tome Tomašić i piše. Samo ti trgovci su takodjer potekli iz plemenske kulture (bili su lukavi, poželjno je bilo prevariti itd.), a i teško je sve to podijeliti. Naravno da ima puno podjela, mogli bi u nedogled sa podjelama. Ali ovo su dvije glavne podjele to je poanta

        Naravno da nije HSP bio prodemokratski, Paraga jest u svojim stavovima barem, a Paradžik nije. Paraga je morao pristati da radi “od govana pitu”, ali (barem po onome što priča) nije zagovarao ustaški pokret. Ali ostatak (većina) jest i to je problem. Tu se apsolutno slažem. Većina koja je ulazila u HOS i HSP su ulazile jer su se smatrali Ustašama, a nekakvim liberalima naravno. I naravno da su donijeli štete koliko i koristi (ili više, ne znam ne možemo to izračunati).

        Što se tiče čišćenja Srba, reći ću samo Tudjman – Brijuni. Kako se to razlikuje od ovoga što je Paraga rekao? A i dovoljno je pogledati popis stanovništa i koliko nam je Srba ostalo u RH. A HSP nije bio ni blizu vlasti.

        Ali poanta je u ubojstvima političkih protivnika, spaljivanju listića nakon izbora, a i ne samo to čak. Današnji desničari ne vide nikakav sukob da s jedne strane glorificiraju HOS, a glasaju za HDZ (ili budu čak članovi, Hasanbegović recimo). Otud ona poveznica sa Kraljevićem, Bujancem itd.

        Iduće, nije samo HDZ = SKH, HDZiSDP=SKH to je poanta. SDP je stvarni slijednik SKH. Liberali su došli na vlast i nisu ni izdržali do kraja mandata (izašli su iz koalicije). Budiša je jedini koji je trajao još nekoliko godina, to sam i napisao. On jedini, i tko drugi? Možda je, ja ne znam.
        Tudjman je bez problema dobio pasoš itd. Bio je u puno boljoj poziciji od Parage, Gotovca.

        Nisam shvatio Pusić-Vrdoljak usporedbu. Ako ti se da pojasni mi šta te zanima.
        SDP kao oporba koja to ustvari nije, glumljenje oporbe. Eto. A i kad su dolazili na vlast nisu se iskazali (Milanovićeva i Linićeva vlada nas je zadužila za duplo od dolaska vlast npr.). Ali ja i dalje smatram da je to populizam naravno. Opet ponavljam, individualna odgovornost je ključna. Ipak, zbog potrebe čitatelja smo otišli malo u populizam.
        Mentalni komunizam, to neka Franjo objasni. Možda je nespretno napisano, možda zbog toga što bolje zvuči.

        Arhiv, šta ja znam ako nije problem čemu skrivati. Možda su ti ljudi stari itd. Ali tu su njihova djeca, unuci, familija. Tko šta tu dobiva, kako zašto? Ja bi to volio znati, ne znam.

  2. Nadprosječno čitak esej (ne znam ima li kakva popularna platforma da objavi nešto ovolikog obujma).
    Osobno nisam upoznat nimalo s ovim posljednjim dijelom koji secira plemensku strukturu društva u 16. stoljeću. Štoviše, zvuči mi nevjerojatno, jer iste stvari imamo i danas (pogledaj stopu kriminala u Srbiji). To bih trebao još istražiti u nekim kulturno-historijskim knjigama.
    Neko vrijeme bavio sam se demografijom i strukturama obitelji (porodica) i došao do uvida kako je i otomansko carstvo uvelike utjecalo na ove krajeve svojim obiteljskim strukturama “komune” (tri generacije pod istim krovom), a što je generacijski imalo ogroman utjecaj na razvoj mentaliteta (što je u srodnosti s plemenskim mentalitetom donekle – važnost porodice, krvne osvete itd..).
    Sve u svemu sjajan esej!

  3. Jednostavno glasaju za velike stranke zato što prema sadašnjem izbornom sustavu mali nemaju šanse dok se ne okupe u nešto veće.

    1. Da, ali evo kad je Markicka organizirala potpise za referendum, da spusti cenzus na 3% nije prošla inicijativa. Ljudi nisu htjeli potpisati, jer je to Markicka iako je inicijativa načelno bila dobra

  4. Ne mogu procijeniti točnost povijesnih tvrdnji, samo bih rekao da je moje mišljenje da ljudi jesu (jesmo) sami krivi, U demokratskom sustavu ljudi imaju moć, to što je ne koriste i što ne žele razmišljati svojom glavom su primarno krivi oni sami (uz pretpostavku da prihvaćamo koncept slobodne volje i osobne odgovornosti).

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *